–

za SW, H. Mohrmann, Rechtsanwalt,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, A. Hanje i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i D. Schaffrin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 2. točke (f), članka 10. stavka 3. točke (a) i članka 16. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (SL 2003., L 251, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 70. i ispravci SL 2020., L 61, str. 32. i SL 2020., L 61, str. 33.).

2

Ti su zahtjevi podneseni u okviru sporova između Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemačka) i osobe SW te osoba BL i BC, sirijskih državljana, povodom zahtjeva koje su oni podnijeli za izdavanje nacionalne vize radi spajanja obitelji s njihovim sinovima kojima je priznat status izbjeglice u Njemačkoj.

3

U skladu s uvodnim izjavama 2., 4., 6., 8. i 9. Direktive 2003/86:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. Direktive 2003/86 glasi kako slijedi:

„Cilj ove Direktive je utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica.”

5

U skladu s člankom 2. točkom (f) te direktive:

„U smislu ove Direktive:

[…]

6

Člankom 4. navedene direktive predviđa se:

„1.   Na temelju ove Direktive i podložno udovoljavanju uvjetima utvrđenima u poglavlju IV. i članku 16., države članice dopuštaju ulazak i boravak sljedećim članovima obitelji:

[…]

[…]

Maloljetna djeca navedena u ovom članku moraju biti ispod punoljetne dobi određene zakonom države članice u pitanju te ne smiju biti oženjena/udana.

[…]

2.   Slijedom ove Direktive i u skladu s uvjetima utvrđenim u poglavlju IV., države članice mogu zakonom ili propisom dopustiti ulazak i boravak sljedećim članovima obitelji:

[…]”

7

U članku 5. te direktive određuje se:

„1.   Da bi se ostvarilo pravo na spajanje obitelji, države članice utvrđuju hoće li zahtjev za ulazak i boravak nadležnim državnim tijelima države članice u pitanju podnijeti sponzor ili član ili članovi obitelji.

[…]

5.   Prilikom ispitivanja zahtjeva države članice procjenjuju najbolje interese maloljetne djece.”

8

U članku 10. stavku 3. Direktive 2003/86 navodi se:

„Ako je izbjeglica maloljetna osoba bez pratnje, države članice:

[…]”

9

U skladu s člankom 13. stavcima 1. i 2. te direktive:

„1.   Čim je prihvaćen zahtjev za spajanje obitelji, država članica u pitanju dopušta ulazak članu ili članovima obitelji. U tom pogledu, država članica u pitanju daje takvim osobama svaku dodatnu mogućnost za pribavljanje nužnih viza.

2.   Država članica u pitanju odobrava članovima obitelji prvu boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] u trajanju od barem godinu dana. Ta boravišna dozvola [dozvola boravka] može se produžiti.”

10

Člankom 15. navedene direktive predviđa se:

„1.   Nakon najviše pet godina boravka i pod uvjetom da članu obitelji nije odobrena boravišna dozvola [dozvola boravka] zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, supružnik ili nevjenčani partner i dijete koje je postalo punoljetno imaju po podnošenju zahtjeva, ako se isti traži, pravo na autonomnu boravišnu dozvolu [dozvolu boravka], neovisno o dozvoli sponzora.

Države članice mogu ograničiti dobivanje boravišne dozvole [dozvole boravka] navedene u prvom podstavku supružnika ili nevjenčanog partnera u slučajevima raspada obiteljskog odnosa.

2.   Države članice mogu izdati autonomnu boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] odrasloj djeci i rodbini u izravnoj uzlaznoj liniji na koje se primjenjuje članak 4. stavak 2.

[…]

4.   Nacionalnim pravom utvrđeni su uvjeti koji se odnose na odobravanje i trajanje autonomne boravišne dozvole [dozvole boravka].”

11

Članak 16. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice mogu odbiti zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji ili, ako je to primjereno, povući boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] člana obitelji ili odbiti produžiti boravišnu dozvolu [dozvolu boravka] člana obitelji u sljedećim okolnostima:

[…]”

12

U skladu s člankom 17. Direktive 2003/86:

„Države članice uzimaju u obzir prirodu i čvrstoću obiteljskih odnosa osobe, trajanje njezinog boravka u državi članici i postojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza s njegovom/njezinom državom porijekla u slučaju odbijanja zahtjeva, povlačenja boravišne dozvole [dozvole boravka] ili odbijanja produženja boravišne dozvole [dozvole boravka] ili odlučivanja o nalogu za udaljavanje sponzora ili članova njegove obitelji.”

13

U članku 6. stavku 3. Gesetza über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet (Zakon o boravku, radu i integraciji stranaca na saveznom području) od 25. veljače 2008. (BGBl. 2008. I, str. 162.), u verziji primjenjivoj na glavne postupke (u daljnjem tekstu: AufenthG), predviđa se:

„Za dugotrajni boravak potrebna je viza za savezno područje (nacionalna viza) izdana prije ulaska na to područje. Izdavanje te vize temelji se na odredbama koje se primjenjuju na dozvolu privremenog boravka, plavu kartu EU‑a, dozvolu za rad u okviru premještaja unutar društava, dozvolu stalnog boravka i dozvolu stalnog boravka u Uniji. […]”

14

U članku 25. stavku 2. tog zakona, naslovljenog „Boravak iz humanitarnih razloga”, navodi se:

„Dozvola privremenog boravka izdaje se strancu ako mu je Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Savezni ured za migracije i izbjeglice, Njemačka) priznao status izbjeglice u smislu članka 3. stavka 1. Asylgesetza (Zakon o azilu) ili supsidijarnu zaštitu u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o azilu. […]”

15

Člankom 36. AufenthG‑a, naslovljenim „Spajanje roditelja i drugih članova obitelji” određuje se:

„1.   Odstupajući od članka 5. stavka 1. točke 1. i članka 29. stavka 1. točke 2., dozvola privremenog boravka izdaje se roditeljima maloljetnog stranca koji posjeduje dozvolu privremenog boravka na temelju članka 23. stavka 4., članka 25. stavka 1. ili članka 25. stavka 2. prve rečenice prve mogućnosti, dozvolu stalnog boravka na temelju članka 26. stavka 3. ili dozvolu stalnog boravka na temelju članka 26. stavka 4. nakon što mu je izdana dozvola privremenog boravka na temelju članka 25. stavka 2. prve rečenice druge mogućnosti ako na njemačkom državnom području ne boravi nijedan roditelj koji ima pravo na roditeljsku skrb.

2.   Drugim članovima obitelji stranca dozvola privremenog boravka može se izdati u svrhu spajanja obitelji ako je to potrebno da bi se izbjegle izrazito teške životne okolnosti. Na punoljetne članove obitelji primjenjuju se mutatis mutandis članak 30. stavak 3. i članak 31., a na maloljetne članove obitelji članak 34.”

16

Osobe SW te BL i BC, sirijski državljani, traže izdavanje nacionalne vize u svrhu spajanja obitelji s njihovim sinovima kojima je priznat status izbjeglice.

17

Sin osobe SW kao i sin osoba BL i BC, rođeni 18. siječnja 1999. odnosno 1. siječnja 1999., stigli su u Saveznu Republiku Njemačku tijekom 2015. Slijedom njihovih zahtjeva za azil koje su podnijeli 10. prosinca 2015. odnosno 5. listopada 2015., Savezni ured za migracije i izbjeglice priznao im je 15. srpnja 2016. odnosno 10. prosinca 2015. status izbjeglice. Tijelo nadležno za strance izdalo im je 15. kolovoza 2016. odnosno 26. svibnja 2016. trogodišnju dozvolu privremenog boravka.

18

Osobe SW te BL i BC zatražile su 4. listopada 2016. odnosno 9. studenoga 2016. od veleposlanstva Savezne Republike Njemačke u Beirutu nacionalne vize u svrhu spajanja obitelji s njihovim sinovima, za sebe kao i za svoju drugu djecu, odnosno braću i sestre svojih sinova koji žive na njemačkom državnom području. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑355/20, sinovi osoba BL i BC tom su veleposlanstvu već bili podnijeli zahtjev za spajanje obitelji s njihovim roditeljima elektroničkom poštom od 29. siječnja 2016.

19

Veleposlanstvo je odlukama od 2. ožujka 2017. i od 28. ožujka 2017. odbilo te zahtjeve za vize zbog toga što su sin osobe SW i sin osoba BL i BC u međuvremenu, 18. siječnja 2017. odnosno 1. siječnja 2017., postali punoljetni.

20

Presudama od 1. veljače 2019. i od 30. siječnja 2019. Verwaltungsgericht Berlin (Upravni sud u Berlinu, Njemačka) naložio je Saveznoj Republici Njemačkoj da redom osobama SW te BL i BC izda nacionalne vize u svrhu spajanja obitelji na temelju članka 6. stavka 3. druge rečenice u vezi s člankom 36. stavkom 1. AufenthG‑a jer su se njihovi sinovi, u skladu sa sudskom praksom koju je utvrdio Sud, osobito presudom od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), trebali smatrati maloljetnicima.

21

Savezna Republika Njemačka podnijela je protiv tih presuda Verwaltungsgerichta Berlin (Upravni sud u Berlinu) reviziju Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Njemačka), pri čemu se pozvala na povredu članka 36. stavka 1. AufenthG‑a. Ona u biti tvrdi da, u skladu sa sudskom praksom Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), na relevantan datum donošenja odluke suda koji je posljednji odlučivao o meritumu sin osobe SW te sin osoba BL i BC nisu bili maloljetni izbjeglice. Prema njezinu mišljenju, sudska praksa proizašla iz presude od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248), ne može se primijeniti na ovaj slučaj s obzirom na to da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda konačna odluka donesena samo u pogledu poštovanja zahtjeva koji se odnosi na maloljetnost dotičnog izbjeglice, navedenog u članku 10. stavku 3. točki (a) Direktive 2003/86 u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f). Ona tvrdi da se u navedenom predmetu nije odlučivalo o pitanju treba li roditeljima izbjeglice koji je postao punoljetan izdati vizu za ulazak i boravak ako oni na temelju nacionalnog prava nemaju pravo na boravak neovisno o maloljetnom izbjeglici te moraju odmah napustiti državno područje dotične države članice.

22

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na temelju nacionalnog prava osobe SW te BL i BC nemaju pravo na izdavanje vize u svrhu spajanja obitelji s njihovim sinovima.

23

Konkretno, taj sud smatra da uvjeti predviđeni u članku 36. stavku 1. AufenthG‑a nisu ispunjeni u ovom slučaju. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), roditelji maloljetnog izbjeglice imaju pravo na spajanje obitelji s njime na temelju te odredbe samo ako je u trenutku donošenja odluke nadležnog tijela ili suda koji odlučuje o meritumu o zahtjevu za spajanje obitelji dijete i dalje maloljetno. U tom se pogledu spajanje roditelja s obitelji razlikuje od spajanja djece s obitelji, koje je trajne prirode, jer se djetetu izdana dozvola privremenog boravka s nastupanjem punoljetnosti mijenja u samostalno pravo boravka, neovisno o spajanju obitelji. Suprotno tomu, roditeljima maloljetnog izbjeglice koji su ostvarili pravo na spajanje obitelji s njime njemačko pravo ne daje takvo samostalno pravo boravka s nastupanjem punoljetnosti dotičnog djeteta s obzirom na to da nacionalni zakonodavac nije iskoristio fakultativno ovlaštenje koje se u tu svrhu predviđa u članku 15. stavku 2. Direktive 2003/86.

24

Usto, taj sud pita s obzirom na koje kriterije treba ocijeniti je li ispunjen zahtjev postojanja stvarnog obiteljskog odnosa, kojim se u članku 16. stavku 1. točki (b) navedene direktive uvjetuje pravo na spajanje obitelji.

25

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su jednako formulirana u predmetima C‑273/20 i C‑355/20:

26

Odlukom od 3. kolovoza 2020. predsjednik Suda pitao je sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑273/20 ostaje li pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku s obzirom na presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete) (C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577). Navedeni je sud odlukom od 20. kolovoza 2020., koju je tajništvo Suda zaprimilo 27. kolovoza 2020., obavijestio Sud da ostaje pri tom zahtjevu s obzirom na to da smatra da ta presuda ne odgovara dostatno na pitanja koja ovaj predmet otvara, pri čemu je pojasnio da jednako stajalište ima i kad je riječ o zahtjevu za prethodnu odluku upućenom u predmetu C‑355/20.

27

Odlukom predsjednika Suda od 10. rujna 2020. predmeti C‑273/20 i C‑355/20 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka te donošenja presude.

28

Prvim dijelom svojeg prvog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 16. stavak 1. točku (a) Direktive 2003/86 tumačiti na način da je u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, na temelju članka 10. stavka 3. točke (a) te direktive, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f), činjenica da je taj izbjeglica i dalje maloljetan na datum donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji su podnijeli roditelji sponzora predstavlja „uvjet” u smislu tog članka 16. stavka 1. točke (a) na temelju kojeg, ako nije ispunjen, države članice mogu odbiti takav zahtjev. Taj sud pita i treba li te odredbe tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg u takvom slučaju pravo boravka dotičnih roditelja prestaje čim dijete postane punoljetno.

29

U tom je pogledu važno odmah naglasiti, kao što je to navedeno u točkama 17. do 19. ove presude, da su njemačka tijela 15. srpnja 2016. odnosno 10. prosinca 2015. sinu osobe SW te sinu osoba BL i BC priznala status izbjeglice. Osoba SW je 4. listopada 2016., odnosno u roku od tri mjeseca od dana na koji je njezinu djetetu priznat status izbjeglice, podnijela zahtjev za nacionalnu vizu u svrhu spajanja obitelji s njezinim sinom, dok je on još bio maloljetan. Isto tako, što se tiče osoba BL i BC, iako su svoj zahtjev za nacionalnu vizu podnijele tek 9. studenoga 2016., u skladu s objašnjenjima suda koji je uputio zahtjev, njihovi su sinovi već bili podnijeli zahtjev za spajanje obitelji 29. siječnja 2016., odnosno u roku od tri mjeseca od priznavanja statusa izbjeglice njihovu maloljetnom sinu. Ti su zahtjevi odbijeni tek odlukama od 2. ožujka 2017. i od 28. ožujka 2017. zbog toga što su sin osobe SW i sin osoba BL i BC u međuvremenu, 18. siječnja 2017. odnosno 1. siječnja 2017., postali punoljetni.

30

Da bi se moglo odgovoriti na prvi dio prvog pitanja, valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 2003/86, u skladu s njezinim člankom 1., utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području država članica.

31

U tom pogledu, iz uvodne izjave 8. te direktive proizlazi da se njome predviđaju povoljniji uvjeti za izbjeglice za ostvarivanje tog prava na spajanje obitelji s obzirom na to da njihova situacija zahtijeva posebnu pažnju zbog razloga koji su ih natjerali na bijeg iz njihove zemlje i tamo im priječe vođenje normalnog obiteljskog života.

32

Jedan od tih povoljnijih uvjeta odnosi se na spajanje obitelji sa srodnicima izbjeglice u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji. Naime, kao što je to Sud već utvrdio, dok je u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2003/86 mogućnost takvog spajanja u načelu prepuštena svakoj državi članici i posebno podređena uvjetu da su srodnici u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji ovisni o sponzoru i da ne uživaju odgovarajuću obiteljsku potporu u državi podrijetla, člankom 10. stavkom 3. točkom (a) te direktive predviđa se, iznimno od tog načela, pravo srodnikâ u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji na takvo spajanje s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje koje nije podređeno nikakvoj margini prosudbe država članica ni uvjetima iz tog članka 4. stavka 2. točke (a) (presuda od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 33. i 34.).

33

U tom pogledu, pojam „maloljetnik bez pratnje”, koji se u Direktivi 2003/86 koristi samo u članku 10. stavku 3. točki (a), definiran je u članku 2. initio i točki (f) te direktive. Iako se u potonjoj odredbi navodi da „maloljetnikom bez pratnje” treba smatrati svakog državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koji su, među ostalim, mlađi od 18 godina, u njoj se ne pojašnjava koji trenutak treba biti referentan za potrebe ocjene je li taj uvjet ispunjen niti se u tom pogledu upućuje na pravo država članica, a Sud je u tim okolnostima već presudio da se državama članicama ne može dodijeliti nikakav manevarski prostor u pogledu određivanja trenutka koji treba biti referentan za potrebe ocjene dobi maloljetnog izbjeglice bez pratnje u svrhu članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 (vidjeti u tom smislu presudu od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 39. do 45.).

34

Usto, valja podsjetiti na to da, u skladu sa zahtjevima ujednačene primjene prava Unije kao i načela jednakosti, odredba prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega treba u cijeloj Europskoj uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir osobito kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 29. i 30. i navedena sudska praksa).

35

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je zadani cilj Direktive 2003/86 podupiranje spajanja obitelji i da se njome ujedno nastoji dodijeliti zaštita državljanima trećih zemalja, osobito maloljetnicima (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 25. i navedena sudska praksa).

36

Usto, na temelju članka 51. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kada provode pravo Unije, države članice moraju poštovati prava i držati se načela utvrđenih u Povelji te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije koje su joj dodijeljene u Ugovorima.

37

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, države članice, a osobito njihovi sudovi, nisu samo dužne tumačiti svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije nego i osigurati da se ne oslone na tumačenje teksta sekundarnog prava koje bi bilo protivno temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom Unije (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 33. i navedena sudska praksa).

38

Konkretno, članak 7. Povelje priznaje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Taj članak 7. treba, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir zaštite interesa djeteta, koja je priznata u članku 24. stavku 2. Povelje, i vodeći računa o potrebi da dijete održava redovite osobne odnose s obama roditeljima, koja je navedena u njezinu članku 24. stavku 3. (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 34. i navedena sudska praksa).

39

Iz toga slijedi da odredbe Direktive 2003/86 treba tumačiti i primjenjivati s obzirom na članak 7. i članak 24. stavke 2. i 3. Povelje, kao što to, uostalom, proizlazi iz teksta uvodne izjave 2. i članka 5. stavka 5. te direktive, kojima se državama članicama nalaže da zahtjeve za spajanje obitelji ispituju u interesu dotične djece i s ciljem podupiranja obiteljskog života (presuda od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 35. i navedena sudska praksa).

40

U ovom slučaju, iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da u skladu s njemačkim pravom maloljetni izbjeglica bez pratnje mora biti mlađi od 18 godina ne samo u trenutku u kojem srodnik u prvom stupnju izravne uzlazne linije podnese zahtjev za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji, nego i na datum na koji eventualno uključena nadležna nacionalna tijela ili nacionalni sudovi odluče o takvom zahtjevu.

41

Međutim, Sud je već presudio da članak 2. initio i točku (f) Direktive 2003/86, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a), treba tumačiti na način da „maloljetnikom” u smislu te odredbe treba smatrati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je bila mlađa od 18 godina u trenutku ulaska na područje države članice i podnošenja zahtjeva za azil u toj državi, ali koja je, tijekom postupka azila, postala punoljetna i zatim joj je priznat status izbjeglice (presuda od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 64.).

42

U tom kontekstu, kao prvo, valja utvrditi da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prihvaćanje datuma na koji nadležno tijelo dotične države članice odluči o zahtjevu za ulazak i boravak na državnom području te države u svrhu spajanja obitelji kao referentnog za potrebe ocjene dobi podnositelja zahtjeva ili, ovisno o slučaju, sponzora za potrebe primjene članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 ne bi bilo u skladu ni s ciljevima koji su zadani tom direktivom ni sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 7. Povelje, koji se odnosi na poštovanje obiteljskog života, i članka 24. stavka 2. Povelje, pri čemu potonja odredba podrazumijeva da je u svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, osobito u djelovanju država članica prilikom primjene navedene direktive, primarni cilj zaštita interesa djeteta (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 36.).

43

Naime, nadležna nacionalna tijela i sudove ne potiče se na to da zahtjeve koje su podnijeli roditelji maloljetnikâ obrađuju s prednošću i potrebnom hitnošću, kako bi se vodilo računa o ranjivosti tih maloljetnika, te bi stoga mogli djelovati na način koji bi ugrozio pravo na obiteljski život kako roditelja s njegovim maloljetnim djetetom tako i tog djeteta s članom njegove obitelji (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2021., Bundesrepublik Deutschland (Član obitelji), C‑768/19, EU:C:2021:709, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

44

Kao drugo, takvo tumačenje ne može zajamčiti ni jednako i predvidljivo postupanje prema svim podnositeljima zahtjeva koji se vremenski gledano nalaze u istoj situaciji, u skladu s načelima jednakog postupanja i pravne sigurnosti, jer bi se njime uspjeh zahtjeva za spajanje obitelji uvjetovao uglavnom okolnostima koje se mogu pripisati nacionalnim upravnim tijelima ili sudovima, a osobito većom ili manjom brzinom kojom se obrađuje zahtjev ili kojom se odlučuje o pravnom sredstvu usmjerenom protiv odluke o odbijanju takvog zahtjeva, a ne okolnostima koje se mogu pripisati podnositelju zahtjeva (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

45

Usto, navedeno tumačenje, time što bi njegov učinak bio uvjetovanje prava na spajanje obitelji neizvjesnim i nepredvidljivim okolnostima koje se u cijelosti mogu pripisati nadležnim nacionalnim tijelima i sudovima dotične države članice, moglo bi dovesti do znatnih razlika u obradi zahtjeva za obiteljsko spajanje među državama članicama i unutar jedne te iste države članice (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 43.).

46

U tim okolnostima valja smatrati da u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, u smislu članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f), datum donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji su podnijeli roditelji sponzora nije relevantan trenutak za ocjenjivanje statusa maloljetnika dotičnog izbjeglice.

47

Slijedom toga, činjenica da je taj izbjeglica i dalje maloljetan na taj datum ne može predstavljati „uvjet” u smislu članka 16. stavka 1. točke (a) te direktive na temelju kojeg, ako nije ispunjen, države članice mogu odbiti takav zahtjev, osim ako se ne osporava tumačenje Suda, navedeno u točki 41., u pogledu članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a).

48

U tom pogledu valja istaknuti da se, kao što je to Sud već presudio, dob podnositelja zahtjeva ili, ovisno o slučaju, sponzora ne može smatrati materijalnopravnim uvjetom za ostvarivanje prava na spajanje obitelji, u smislu uvodne izjave 6. i članka 1. Direktive 2003/86, kao što su oni predviđeni, među ostalim, u okviru poglavlja IV. te direktive i navedeni u njezinu članku 16. stavku 1. točki (a). Naime, za razliku od potonjih uvjeta, uvjet dobi jest uvjet za samu dopuštenost zahtjeva za spajanje obitelji i ta će se dob zasigurno i očekivano promijeniti, tako da je se može ocjenjivati samo na datum podnošenja tog zahtjeva (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 46.).

49

Iz toga slijedi da se članku 16. stavku 1. točki (a) Direktive 2003/86 protivi nacionalni propis u skladu s kojim u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, na temelju članka 10. stavka 3. točke (a) te direktive, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f), taj izbjeglica mora i dalje biti maloljetan na datum donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji su podnijeli roditelji sponzora.

50

Što se tiče pitanja je li dopušteno ograničiti pravo boravka dotičnih roditelja na razdoblje u kojem je sponzor još maloljetan, valja istaknuti da su države članice, u skladu s člankom 13. stavkom 2. Direktive 2003/86, u vezi sa stavkom 1. tog članka, kada se zahtjev za spajanje obitelji prihvati, članovima obitelji dužne odobriti prvu dozvolu boravka u trajanju od barem godinu dana.

51

Iz te odredbe proizlazi da, čak i u slučaju da su zahtjev za spajanje obitelji podnijeli roditelji maloljetnog izbjeglice koji je u međuvremenu postao punoljetan, tim roditeljima, ako se njihov zahtjev prihvati, treba izdati dozvolu boravka koja mora vrijediti barem godinu dana, a da pritom činjenica da je dijete koje ima status izbjeglice postalo punoljetno ne može dovesti do skraćivanja razdoblja važenja takve dozvole boravka (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2021., Bundesrepublik Deutschland (Član obitelji), C‑768/19, EU:C:2021:709, t. 63.). Stoga je navedenoj odredbi protivno to da se u takvim okolnostima roditeljima dodjeljuje pravo na boravak samo dok je to dijete stvarno maloljetno.

52

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvi dio prvog pitanja valja odgovoriti da članak 16. stavak 1. točku (a) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim izbjeglicom bez pratnje, na temelju članka 10. stavka 3. točke (a) te direktive, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f), činjenica da je taj izbjeglica i dalje maloljetan na datum donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji su podnijeli roditelji sponzora ne predstavlja „uvjet” u smislu tog članka 16. stavka 1. točke (a) na temelju kojeg, ako nije ispunjen, države članice mogu odbiti takav zahtjev. Usto, te odredbe, u vezi s člankom 13. stavkom 2. navedene direktive, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg u takvom slučaju pravo boravka dotičnih roditelja prestaje čim dijete postane punoljetno.

53

S obzirom na odgovor na prvi dio prvog pitanja, nije potrebno odgovoriti na drugi dio tog pitanja, s obzirom na to da ga je sud koji je uputio zahtjev postavio samo u slučaju potvrdnog odgovora na prvi dio navedenog pitanja.

54

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati koji uvjeti trebaju biti ispunjeni kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86 u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim djetetom kojem je priznat status izbjeglice ako je to dijete postalo punoljetno prije donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji je podnio taj roditelj.

55

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni je li u tu svrhu dostatno srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije ili se zahtijeva i stvaran obiteljski odnos i, ako se zahtijeva, kojeg intenziteta. Taj sud pita i zahtijeva li spajanje obitelji da se nakon ulaska roditelja na državno područje dotične države članice u toj državi ponovno uspostavi obiteljski odnos.

56

U tom je pogledu važno podsjetiti na to da se člankom 16. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2003/86 državama članicama dopušta da odbiju zahtjev za spajanje obitelji, povuku dozvolu boravka izdanu na toj osnovi ili odbiju produljiti tu dozvolu ako sponzor i članovi njegove obitelji ne žive ili više ne žive u stvarnom bračnom ili obiteljskom odnosu. Međutim, tom se odredbom ne utvrđuju kriteriji na temelju kojih bi se ocijenilo postojanje takvih stvarnih obiteljskih odnosa niti se nalaže ikakav poseban zahtjev u pogledu intenziteta predmetnih obiteljskih odnosa. Usto, u toj se odredbi u tom pogledu ne upućuje ni na pravo država članica.

57

Kao što je to navedeno u točki 34. ove presude, u skladu sa zahtjevima ujednačene primjene prava Unije kao i načela jednakosti, odredba prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega treba u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir osobito kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa.

58

Naime, valja istaknuti da je cilj Direktive 2003/86, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 6., zaštita obitelji te očuvanje i zasnivanje obiteljskog života spajanjem obitelji. Usto, u skladu s uvodnom izjavom 4. te direktive, spajanje obitelji prijeko je potreban način omogućivanja obiteljskog života te pomaže stvaranju sociokulturne stabilnosti.

59

Osim toga, kao što je to navedeno u točki 39. ove presude, mjere koje se odnose na spajanje obitelji, uključujući one predviđene u članku 16. te direktive, moraju biti u skladu s temeljnim pravima, osobito s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčenim člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, kojima se državama članicama nalaže da zahtjeve za spajanje obitelji ispituju u interesu dotične djece i s ciljem podupiranja obiteljskog života.

60

Važno je istaknuti i da bi se, u skladu s uvodnom izjavom 8. Direktive 2003/86, posebna pažnja trebala pokloniti izbjegličkoj situaciji u vezi s razlozima koji su ih natjerali na bijeg iz njihove zemlje i tamo im priječe vođenje normalnog obiteljskog života. Stoga se tom direktivom za izbjeglice i njihove srodnike u prvom stupnju izravne uzlazne linije predviđaju povoljniji uvjeti u pogledu ostvarenja njihova prava na spajanje obitelji.

61

Naposljetku, ocjenjivanje uvjeta koji trebaju biti ispunjeni kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86 zahtijeva provedbu procjene u svakom slučaju zasebno, kao što to uostalom proizlazi iz članka 17. te direktive, s pomoću svih relevantnih čimbenika u svakom pojedinačnom slučaju i uzimajući u obzir ciljeve koji se žele postići navedenom direktivom.

62

U tu svrhu, srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije nije samo po sebi dostatan pokazatelj stvarnog obiteljskog odnosa. Naime, iako se relevantnim odredbama Direktive 2003/86 i Povelje štiti pravo na obiteljski život i promiče njegovo održavanje, njima se, ako dotične osobe i dalje vode stvaran obiteljski život, nositeljima tog prava prepušta da odluče o načinima na koji žele voditi svoj obiteljski život te im se osobito ne nalaže nikakav zahtjev u pogledu intenziteta njihova obiteljskog odnosa (vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2021., Bundesrepublik Deutschland (Član obitelji), C‑768/19, EU:C:2021:709, t. 58.).

63

U ovom slučaju, s jedne strane, nije sporno da su dijete osobe SW i dijete osoba BL i BC još bili maloljetni u trenutku u kojem su ta djeca bila primorana napustiti svoju zemlju podrijetla te oni stoga zajedno čine užu obitelj, koja se navodi u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2003/86 i na koju se, u skladu s tom uvodnom izjavom, spajanje obitelji primjenjuje „u svakom slučaju”. Naime, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, čini se da ništa ne upućuje na to da dotične osobe tijekom razdoblja prije bijega njihove djece nisu živjele u stvarnom obiteljskom odnosu.

64

S druge strane, valja uzeti u obzir činjenicu da u ovom slučaju osoba SW te osobe BL i BC nisu mogle održati stvaran obiteljski odnos sa svojom djecom tijekom razdoblja razdvojenosti do kojeg je došlo osobito zbog posebnog položaja njihove djece kao izbjeglica, s obzirom na to da sama ta okolnost stoga kao takva ne može biti temelj za utvrđenje da ne postoji stvaran obiteljski odnos u smislu članka 16. stavka 1. točke (b) Direktive 2003/86. Osim toga, ne može se pretpostaviti ni da između roditelja i djeteta odmah prestaje svaki obiteljski odnos čim maloljetno dijete postane punoljetno.

65

Međutim, kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos, treba utvrditi da doista postoji obiteljski odnos ili namjera da se takav odnos uspostavi ili održi.

66

Stoga činjenica da se dotične osobe namjeravaju povremeno posjećivati, pod uvjetom da je to moguće, i ostvarivati redovite kontakte u bilo kojem obliku, osobito uzimajući u obzir materijalne okolnosti situacije u kojoj se nalaze dotične osobe, među kojima i djetetovu dob, može biti dostatna da se smatra da te osobe ponovno grade osobni i emocionalni odnos i da se dokaže da postoji stvaran obiteljski odnos.

67

Usto, kao što je to Sud također presudio, ne može se zahtijevati ni da si dijete sponzor i roditelj međusobno financijski pomažu, s obzirom na to da je vjerojatno da nemaju materijalna sredstva za to (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., (Bundesrepublik Deutschland (Spajanje obitelji djeteta koje je postalo punoljetno), C‑279/20, EU:C:2022:XXX, t. 68.).

68

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 16. stavak 1. točku (b) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da, kako bi se moglo smatrati da postoji stvaran obiteljski odnos u smislu te odredbe, u slučaju spajanja roditelja s maloljetnim djetetom kojem je priznat status izbjeglice, ako je to dijete postalo punoljetno prije donošenja odluke o zahtjevu za ulazak i boravak u svrhu spajanja obitelji koji je podnio taj roditelj, srodstvo u prvom stupnju izravne uzlazne linije nije samo po sebi dostatno. Međutim, dijete sponzor i dotični roditelj ne moraju živjeti u zajedničkom domaćinstvu ili na istoj adresi da bi taj roditelj imao pravo na spajanje obitelji. Povremeni posjeti, pod uvjetom da su mogući, i redoviti kontakti u bilo kojem obliku mogu biti dostatni da se smatra da te osobe ponovno grade osobni i emocionalni odnos i da se dokaže da postoji stvaran obiteljski odnos. Usto, ne može se zahtijevati ni da si dijete sponzor i dotični roditelj međusobno financijski pomažu.

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: