–

za „Sātiņi‑S SIA”, A. Grigorjevs,

–

za latvijsku vladu, u početku K. Pommere, V. Soņeca i V. Kalniņa, zatim K. Pommere, u svojstvu agenata,

–

za Irsku, M. Browne, J. Quaney, M. Lane i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Kingston, SC, i G. Gilmore, BL,

–

za nizozemsku vladu, M. de Ree, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, u početku V. Bottka, M. Kaduczak, C. Hermes i I. Naglis, zatim V Bottka i C. Hermes, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 107. i 108. UFEU‑a te članka 3. stavka 2. Uredbe Komisije (EU) br. 717/2014 od 27. lipnja 2014. o primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] na potpore male vrijednosti u sektoru ribarstva i akvakulture (SL 2014., L 190, str. 45.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „Sātiņi‑S” SIA i Dabas aizsardzības pārvalde (Tijelo za zaštitu okoliša, Latvija), u vezi s odbijanjem potonjeg da mu dodijeli naknadu štete – koju su njegovu poduzeću akvakulture nanijele divlje ptice na području mreže Natura 2000 – jer je već dobilo najveći dopušteni iznos koji mu se mogao dodijeliti s obzirom na pravilo de minimis u području državnih potpora.

3

Članak 6. stavak 2. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o staništima) propisuje:

„Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo utjecati na ciljeve ove Direktive.”

4

Članak 4. stavak 4. Direktive 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o očuvanju divljih ptica (SL 2010., L 20, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 32., str. 128. i ispravak SL 2015., L 75, str. 20.; u daljnjem tekstu: Direktiva o pticama) glasi:

„U vezi sa zaštićenim područjima iz stavaka 1. i 2., države članice poduzimaju odgovarajuće mjere za sprečavanje onečišćavanja ili pogoršavanja stanja staništa ili bilo kakvih poremećaja koji negativno utječu na ptice u tolikoj mjeri da bi to bilo značajno s obzirom na ciljeve iz ovog članka. Države članice nastoje spriječiti onečišćavanje ili pogoršavanje stanja staništa i izvan tih zaštićenih područja.”

5

Člankom 5. te direktive predviđa se:

„Ne dovodeći u pitanje članke 7. i 9. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile opći sustav zaštite svih vrsta ptica navedenih u članku 1., posebno zabranjujući:

6

Uvodna izjava 15. Uredbe br. 717/2014 glasi:

„U svrhu transparentnosti, jednakog tretmana i učinkovitog nadzora, ova bi se Uredba trebala primjenjivati samo na de minimis potpore za koje je moguće prethodno točno izračunati bruto novčanu protuvrijednost bez potrebe za procjenom rizika (‚transparentne potpore’). Takav precizan izračun može se primjerice izvršiti za bespovratna sredstva, subvencije kamata, ograničene porezne olakšice ili druge instrumente u okviru kojih je određena gornja vrijednost kojom se osigurava da se ne premaši primjenjiva gornja granica. Određivanje gornje granice znači da, sve dok točan iznos potpora nije poznat ili još uvijek nije poznat, država članica mora pretpostaviti da je on jednak gornjoj granici kako bi se osiguralo da različite mjere potpore zajedno ne prelaze gornju granicu utvrđenu u ovoj Uredbi te primjenjivati pravila o kumulaciji.”

7

Člankom 1. te uredbe naslovljenim „Područje primjene” određuje se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na potpore dodijeljene poduzetnicima u sektoru ribarstva i akvakulture, uz iznimku:

2.   Ako poduzetnik koji djeluje u sektoru ribarstva i akvakulture djeluje i u jednom ili više sektora ili djelatnosti obuhvaćenih Uredbom (EU) br. 1407/2013 [Komisije, od 18. prosinca 2013., o primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] na de minimis potpore (SL 2013., L 352, str. 1.)], ta se Uredba primjenjuje na potpore koje se dodjeljuju u vezi s potonjim sektorima ili djelatnostima, uz uvjet da predmetna država članica na primjeren način, primjerice razdvajanjem djelatnosti ili troškova, osigura da djelatnosti u sektoru ribarstva i akvakulture ne ostvaruju korist od de minimis potpora koje se dodjeljuju u skladu s tom Uredbom.

3.   Ako poduzetnik koji djeluje u sektoru ribarstva i akvakulture djeluje i u sektoru primarne proizvodnje poljoprivrednih proizvoda obuhvaćenom Uredbom Komisije (EU) br. 1408/2013 [Komisije, оd 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] na potpore de minimis u poljoprivrednom sektoru (SL 2013., L 352, str. 9.)], ova se Uredba primjenjuje na potpore koje se dodjeljuju u vezi s prvim sektorom, uz uvjet da predmetna država članica na primjeren način, primjerice razdvajanjem djelatnosti ili troškova, osigura da primarna proizvodnja poljoprivrednih proizvoda ne ostvaruje korist od de minimis potpora koje se dodjeljuju u skladu s ovom Uredbom.”

8

U članku 3. navedene uredbe naslovljenom „De minimis potpore”, u stavcima 1. do 3. navodi se:

„1.   Ako mjere potpore ispunjuju uvjete predviđene ovom Uredbom, smatra se da ne ispunjuju sve kriterije iz članka 107. stavka 1. [UFEU‑a] te se stoga izuzimaju od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. [UFEU‑a].

2.   Ukupan iznos de minimis potpore dodijeljene po državi članici jednom poduzetniku ne smije prelaziti 30000 EUR u bilo kojem razdoblju od tri fiskalne godine.

3.   Kumulativni iznos de minimis potpora dodijeljenih po državi članici poduzetnicima koji djeluju u sektoru ribarstva i akvakulture u bilo kojem razdoblju od tri fiskalne godine ne smije prelaziti nacionalnu gornju vrijednost utvrđenu u Prilogu.”

9

Člankom 4. iste uredbe naslovljenim „Izračun bruto novčane protuvrijednosti” predviđa se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje samo na potpore za koje je moguće prethodno točno izračunati bruto novčanu protuvrijednost bez potrebe za procjenom rizika (‚transparentne potpore’).

2.   Potpore sadržane u bespovratnim sredstvima ili subvencioniranim kamatnim stopama smatraju se transparentnim de minimis potporama.

[…]

7.   Potpore sadržane u ostalim instrumentima smatraju se transparentnim de minimis potporama ako je u okviru dotičnog instrumenta određena gornja vrijednost kojom se osigurava da se ne premaši primjenjiva gornja granica.”

10

U članku 4. sugu un biotopu aizsardzības likumsa (Zakon o očuvanju vrsta i biotopa) od 16. ožujka 2000., (Latvijas Vēstnesis, 2000, no 121/122) naslovljenom „Nadležnost Vijeća ministara”, u točki 6. navodi se:

„Vijeće ministara utvrđuje:

[…]

(6) postupke za određivanje iznosa gubitaka koje su pretrpjeli korisnici zemljišta i koji proizlaze iz ozbiljne štete koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste i minimalne zahtjeve koje trebaju ispuniti zaštitne mjere potrebne radi izbjegavanja štete;

[…]”

11

Člankom 10. tog zakona naslovljenim „Pravo vlasnika ili korisnika zemljišta na dobivanje naknade” predviđa se:

„1.   Vlasnici ili korisnici zemljišta imaju pravo na dobivanje naknade iz sredstava državnog proračuna predviđenih u tu svrhu zbog ozbiljne štete koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste, pod uvjetom da su donijeli potrebne zaštitne mjere i da su u skladu sa svojim znanjem, praktičnim vještinama i sposobnostima uveli metode kojima se poštuje okoliš radi sprečavanja ili ublažavanja štete. Vlasnici ili korisnici zemljišta nemaju pravo na dobivanje naknade ako su zlonamjerno pridonijeli nastanku štete ili njezinu povećanju kako bi dobili naknadu.

[…]

3.   Naknada zbog ozbiljne štete koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste ne isplaćuje se ako je vlasnik ili korisnik zemljišta primio druga državna ili općinska sredstva, ili pak sredstva iz Europske unije, koja su izravno ili neizravno predviđena za ista ograničenja gospodarske djelatnosti ili za istu štetu koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste za koju se naknada propisuje zakonskim odredbama, ili ako podnositelj zahtjeva primi potporu na temelju [Uredbe br. 508/2014].”

12

U članku 5. lauksaimniecības un lauku attīstības likumsa (Zakon o poljoprivredi i ruralnom razvoju) od 7. travnja 2004., (Latvijas Vēstnesis, 2004 no 64) naslovljenom „Potpora države i Europske unije”, u stavku 7. navodi se:

„Vijeće ministara utvrđuje načine upravljanja i nadzora nad potporama koje su namijenjene poljoprivredi i koje dodjeljuju država i Europska unija te načine upravljanja i nadzora nad potporama koje su namijenjene ruralnom razvoju i ribarstvu koje dodjeljuju država i Europska unija.”

13

Ministru kabineta noteikumi Nr. 558 „De minimis atbalsta uzskaites un piešķiršanas kārtība zvejniecības un akvakultūras nozarē” (Uredba br. 558 Vijeća ministara o načinima obračuna i dodjele de minimis potpore u sektoru ribarstva i akvakulture) od 29. rujna 2015. (Latvijas Vēstnesis, 2015, no 199) u verziji primjenjivoj na glavni postupak, glasio je:

„Točka 1.: U ovoj se uredbi utvrđuju načini obračuna i dodjele de minimis potpore u sektoru ribarstva i akvakulture, u skladu s [Uredbom Komisije br. 717/2014].

Točka 2.: Kako bi dobio de minimis potporu u skladu s odredbama članaka 3., 4. i 5. Uredbe br. 717/2014, podnositelj zahtjeva za potporu treba davatelju potpore podnijeti zahtjev za de minimis potporu (Prilog I.) (u daljnjem tekstu: zahtjev). U zahtjevu treba navesti de minimis potporu koju je podnositelj zahtjeva dobio u tekućoj godini i prethodne dvije fiskalne godine, kao i planiranu de minimis potporu, neovisno o načinu na koji se dodjeljuje potpora i o tome tko je dodjeljuje. U slučaju kumulacije de minimis potpora, podnositelj zahtjeva isto tako treba dostaviti informacije o ostalim primljenim potporama za projekt u pitanju zbog samih prihvatljivih troškova. Prilikom pružanja informacija o de minimis potporama i drugim planiranim državnim potporama, podnositelj zahtjeva za potporu treba navesti one potpore koje je zatražio, ali o kojima davatelj potpore još nije donio odluku. Ako podnositelj zahtjeva za de minimis potporu nikada nije dobio tu vrstu potpore, u zahtjevu treba navesti relevantne informacije.”

14

Ministru kabineta noteikumijem Nr. 353 „Kārtība, kādā zemes īpašniekiem vai lietotājiem nosakāmi to zaudējumu apmēri, kas saistīti ar īpaši aizsargājamo nemedījamo sugu un migrējošo sugu dzīvnieku nodarītajiem būtiskiem postījumiem, un minimālās aizsardzības pasākumu prasības postījumu novēršanai” (Uredba br. 353 Vijeća ministara o postupku za određivanje iznosa gubitaka koje su pretrpjeli korisnici zemljišta i koji proizlaze iz ozbiljne štete koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste i o minimalnim zahtjevima koje trebaju ispuniti zaštitne mjere potrebne radi izbjegavanja štete”) od 7. lipnja 2016., (Latvijas Vēstnesis, 2016, no 111) u verziji primjenjivoj na glavni postupak, predviđa se:

„Točka 1.: Ovom se uredbom utvrđuje:

1.1. postupak za određivanje iznosa gubitaka koje su pretrpjeli vlasnici ili korisnici zemljišta zbog ozbiljne štete koju su uzrokovale posebno zaštićene migratorne i nelovne životinjske vrste (u daljnjem tekstu: gubici);

[…]

Točka 39.: Prilikom donošenja odluke o dodjeli naknade, Uprava treba ispuniti sljedeće zahtjeve:

39.1. dodijeliti naknadu u skladu s ograničenjima sektora i djelatnosti navedenim u članku 1. stavku 1. [Uredbe br. 1408/2013] ili članku 1. stavku 1. [Uredbe br. 717/2014];

39.2. provjeriti da iznos naknade nije veći od ukupnog iznosa de minimis potpore primljene tijekom fiskalne godine u pitanju i tijekom dvije prethodne fiskalne godine na način da prelazi prag de minimis potpore utvrđen člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 1408/2013 (gospodarski subjekti koji se bave primarnom proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda) ili člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 717/2014 (gospodarski subjekti koji posluju u sektoru ribarstva i akvakulture […]). Prilikom razmatranja iznosa naknade, primljena de minimis potpora ocjenjuje se u odnosu na jednog poduzetnika. Jedan poduzetnik jest poduzetnik koji ispunjava kriterije utvrđene člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 1408/2013 i člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 717/2014.

Točka 40.: U roku od dva mjeseca od određivanja iznosa gubitaka, [nadležni] službenik donosi pozitivnu odluku o dodjeli naknade u kojoj se utvrđuje njezin iznos ili odluku o odbijanju zahtjeva.”

15

Tijekom 2002. godine društvo Sātiņi‑S kupilo je dvije nekretnine ukupne površine 687 ha, od čega 600,70 ha ribnjaka, u zaštićenom prirodnom rezervatu koji je nakon toga 2005. bio uključen u mrežu Natura 2000 u Latviji.

16

Sātiņi‑S podnio je tijekom 2017. tijelu nadležnom za zaštitu okoliša zahtjev za naknadu štete koju su akvakulturi nanijele ptice i druge zaštićene životinje. To je tijelo odbilo taj zahtjev uz obrazloženje da je društvu Sātiņi‑S već dodijeljen ukupan iznos koji odgovara pravilu de minimis od 30000 eura za tri fiskalne godine iz članka 3. stavka 2. Uredbe br. 717/2014.

17

Sātiņi‑S podnio je protiv te odluke tužbu nadležnom sudu, u kojoj je tvrdio da zbog svoje kompenzacijske prirode naknada štete koju su akvakulturi nanijele zaštićene životinje ne predstavlja državnu potporu. Budući da je njegov zahtjev odbijen u prvom i drugom stupnju, Sātiņi‑S podnio je žalbu u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija).

18

Taj se sud najprije pita, protivi li se pravu na vlasništvo zajamčenom člankom 17. Povelje to da naknada zbog gubitaka nanesenih akvakulturi u području mreže Natura 2000 koje su uzrokovale ptice zaštićene u skladu s Direktivom o pticama, bude znatno manja od gubitaka koje je podnositelj zahtjeva stvarno pretrpio? Nadalje, postavlja se pitanje predstavlja li naknada štete koju je zatražio Sātiņi‑S „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Ako je to slučaj, navedeni se sud pita primjenjuje li se gornja granica de minimis potpora u iznosu od 30000 eura, predviđena u članku 3. stavku 2. Uredbe br. 717/2014.

19

U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita treba li članak 17. Povelje tumačiti na način da mu se protivi to da je naknada koju država članica dodjeljuje radi gubitaka koje je gospodarski subjekt pretrpio zbog zaštitnih mjera primjenjivih u području mreže Natura 2000 na temelju Direktive o pticama znatno manja od štete koju je taj subjekt stvarno snosio.

21

Europska komisija poziva se na nenadležnost Suda za odlučivanje o prvom pitanju. Ističe da isplata naknade koja je predmet glavnog postupka ne predstavlja provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje jer se ni Direktivom o pticama ni Direktivom o staništima prilikom njihove provedbe ne predviđa naknada zbog štete nanesene privatnim posjedima, osobito akvakulturnim ribnjacima. Komisija smatra da bi rješenje slično onomu koje je Sud donio u presudi od 22. svibnja 2014., Érsekcsanádi Mezőgazdasági (C‑56/13, EU:C:2014:352) trebalo prevladati u ovom slučaju jer je tom presudom Sud u biti presudio da – s obzirom na to da se obveza naknade štete o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda ne temelji na pravu Unije, nego na nacionalnom pravu – on nije nadležan za ocjenu takvog nacionalnog zakonodavstva u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na vlasništvo i slobodu poduzetništva kako su zajamčeni Poveljom.

22

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je područje primjene Povelje definirano u njezinu članku 51. stavku 1., u skladu s kojim se, u pogledu djelovanja država članica, odredbe Povelje na njih odnose samo kada provode pravo Unije (presuda od 13. lipnja 2017., Florescu i dr., C‑258/14, EU:C:2017:448, t. 44. i navedena sudska praksa).

23

Međutim, države članice provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje kada, u skladu sa zahtjevima Direktive o pticama i Direktive o staništima, poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi u posebnim područjima očuvanja izbjegle pogoršanje prirodnih staništa i potrebne mjere kako bi uspostavile opći sustav zaštite vrsta ptica navedenih u prvoj direktivi.

24

Naime, s jedne strane, članak 5. Direktive o pticama nalaže državama članicama da poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile opći sustav zaštite svih vrsta ptica navedenih u članku 1. te direktive.

25

S druge strane, članak 6. stavak 2. Direktive o staništima propisuje da države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo znatno utjecati na ciljeve te direktive.

26

Osim toga, prenošenje i provedba od strane država članica tih mjera kojima je cilj zaštititi ptice i njihova staništa neizbježno utječu na pravo vlasništva osoba kojima pripadaju nekretnine koje se nalaze u predmetnim područjima, s obzirom na to da trpe barem ograničenja korištenja te imovine.

27

Države članice također provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje kada uspostavljaju sustave kojima se dodjeljuju plaćanja na temelju Direktive o pticama i Direktive o staništima.

28

U tom pogledu, sama činjenica da te direktive same ne sadržavaju sustav odštete ili ne obvezuju države članice da predvide takav sustav ne može se tumačiti na način da članak 17. Povelje nije primjenjiv (vidjeti po analogiji presudu od 9. lipnja 2016., Pesce i dr., C‑78/16 i C‑79/16, EU:C:2016:428, t. 86.).

29

U tim okolnostima Sud je nadležan za odlučivanje o prvom pitanju.

30

Najprije valja istaknuti to da iz teksta članka 17. Povelje proizlazi da se njime pravo na naknadu štete izričito daje samo u slučaju oduzimanja prava na vlasništvo, kao što je izvlaštenje, što očito nije slučaj u ovom predmetu.

31

U tom pogledu, valja osobito razlikovati glavni postupak od onih u kojima je donesena presuda od 9. lipnja 2016., Pesce i dr. (C‑78/16 i C‑79/16, EU:C:2016:428), s obzirom na to da su se potonji odnosili na sustavnu sječu stabala, odnosno stabala maslina, i stoga lišavanja vlasništva nad njima kao takvog. Međutim, u ovom slučaju, zakonske obveze kojima se sprečava sloboda vlasnika imovine obuhvaćene mrežom Natura 2000 u pogledu izbora i provedbe zaštitnih mjera akvakulture u pogledu zaštićenih divljih ptica, nije oduzimanje prava vlasništva nad tom imovinom, nego ograničenje njezina korištenja, koje se može urediti zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa, u skladu s odredbama iz članka 17. stavka 1. treće rečenice Povelje.

32

Kad je riječ o ograničenjima prava na vlasništvo, valja podsjetiti na to da, osim toga, pravo na vlasništvo zajamčeno člankom 17. Povelje nije apsolutno pravo i da njegovo ostvarenje može biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati ciljevima od općeg interesa koje Unija slijedi (presuda od 20. rujna 2016., Ledra Advertising i dr./Komisija i ESB, C‑8/15 P do C‑10/15 P, EU:C:2016:701, t. 69. i navedena sudska praksa).

33

Tako iz članka 52. stavka 1. Povelje proizlazi da je moguće uvesti ograničenja prava na vlasništvo, pod uvjetom da ta ograničenja zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa i da, s obzirom na željeni cilj, ne predstavljaju prekomjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se nanosi šteta samoj biti tako zajamčenih prava (presuda od 20. rujna 2016., Ledra Advertising i dr./Komisija i ESB, C‑8/15 P do C‑10/15 P, EU:C:2016:701, t. 70. i navedena sudska praksa).

34

S jedne strane, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je zaštita okoliša jedan od tih ciljeva u općem interesu (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2010., ERG i dr., C‑379/08 i C‑380/08, EU:C:2010:127, t. 81. i navedenu sudsku praksu). Zaštita okoliša stoga može opravdati ograničenje prava na vlasništvo (presuda od 15. siječnja 2013., Križan i dr., C‑416/10, EU:C:2013:8, t. 114. i navedena sudska praksa).

35

S druge strane, nije očito, što eventualno treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da mjere poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koje su donesene radi zaštite prirode i okoliša na temelju Direktive o pticama i Direktive o staništima i koje ne sprečavaju praksu akvakulture na predmetnim parcelama već samo propisuju uvjete obavljanja navedene djelatnosti kako bi se spriječilo ugrožavanje zaštite okoliša koji je na taj način zaštićen, čine, u nedostatku naknade štete u korist dotičnih vlasnika, prekomjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se nanosi šteta samoj biti prava na vlasništvo (vidjeti po analogiji presudu od 10. srpnja 2003., Booker Aquaculture i Hydro Seafood, C‑20/00 i C‑64/00, EU:C:2003:397, t. 70.).

36

Iako države članice, ovisno o slučaju, mogu smatrati, pod uvjetom da djeluju u skladu s pravom Unije, da je prikladno nadoknaditi štetu, djelomično ili u potpunosti, vlasnicima parcela na koje utječu mjere očuvanja donesene na temelju Direktive o pticama i Direktive o staništima, iz tog utvrđenja ipak se ne može zaključiti da u pravu Unije postoji obveza dodjele takve naknade (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2003., Booker Aquaculture i Hydro Seafood, C‑20/00 i C‑64/00, EU:C:2003:397, t. 85.).

37

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 17. Povelje treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da naknada koju država članica dodijeli radi gubitaka koje je pretrpio gospodarski subjekt zbog zaštitnih mjera primjenjivih u području mreže Natura 2000 na temelju Direktive o pticama bude znatno niža od štete koju je stvarno snosio taj subjekt.

38

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. UFEU‑a tumačiti na način da je naknada koju je dodijelila država za gubitke koje je pretrpio gospodarski subjekt zbog zaštitnih mjera primjenjivih u području mreže Natura 2000 na temelju Direktive o pticama „državna potpora” u smislu navedene odredbe.

39

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, da bi se mjera kvalificirala kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, moraju se ispuniti svi sljedeći zahtjevi. Kao prvo, mora biti riječ o državnoj intervenciji ili intervenciji putem državnih sredstava. Kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao treće, ona mora pružati selektivnu prednost svojem korisniku. Kao četvrto, ona mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti osobito presudu od 6. ožujka 2018., Komisija/FIH Holding i FIH Erhvervsbank, C‑579/16 P, EU:C:2018:159, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne pravi razliku ovisno o razlozima ili ciljevima državnih mjera, nego ih definira ovisno o njihovim učincima (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 77. i navedena sudska praksa).

40

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se sud koji je uputio zahtjev pita treba li naknadu štete koju tužitelj u glavnom postupku zahtijeva kvalificirati kao državnu potporu imajući na umu njezinu kompenzacijsku narav, s obzirom na to da se radi o naknadi štete koju su akvakulturi nanijele zaštićene životinje. Stoga se drugim pitanjem u biti želi utvrditi daje li naknada koja je dodijeljena iz državnih sredstava, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, njezinu korisniku prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na njezinu navodnu kompenzacijsku prirodu.

41

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da se državnim potporama smatraju intervencije koje su, bez obzira na oblik, takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (presuda od 4. ožujka 2021., Komisija/Fútbol Club Barcelona, C‑362/19 P, EU:C:2021:169, t. 58. i navedena sudska praksa).

42

Nadalje, odobrene prednosti ne proizlaze samo iz pozitivnih davanja, kao što su subvencije, zajmovi ili stjecanje udjela u kapitalu poduzetnika, nego i intervencija koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje su time, iako nisu subvencije u strogom značenju te riječi, iste prirode i imaju identične učinke (presuda od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 123. i navedena sudska praksa). U tom pogledu u pojam „troškovi koji uobičajeno terete proračun poduzetnika” ulaze osobito dodatni troškovi koje poduzetnici trebaju snositi zbog obveza koje proizlaze iz zakona i drugih propisa ili ugovora koji se primjenjuju na ekonomsku djelatnost (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Belgija/Komisija, C‑270/15 P, EU:C:2016:489, t. 35. i 36.).

43

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 40. svojeg mišljenja, iz toga slijedi da postojanje prednosti dodijeljene državnom mjerom nije dovedeno u pitanje kompenzacijskim karakterom takve mjere jer se njome nastoje nadoknaditi gubici koje je gospodarski subjekt pretrpio zbog primjene obveze koja proizlazi iz propisa Unije ili, kao što je to slučaj u glavnom postupku, nadoknaditi takvom subjektu štetu koja je nanesena njegovu poduzeću uslijed uobičajenog obavljanja svoje gospodarske djelatnosti.

44

Naime, troškovi povezani s poštovanjem propisanih obveza zaštite okoliša, osobito divljih životinja i snošenja štete koju bi iste mogle uzrokovati poduzetniku iz sektora akvakulture, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, obuhvaćeni su uobičajenim troškovima poslovanja takvog poduzetnika. Stoga dodjela naknade za štetu koju su njegovu poduzeću nanijele zaštićene životinje jest gospodarska prednost koju predmetni poduzetnik u načelu ne bi mogao zahtijevati u uobičajenim tržišnim uvjetima.

45

Međutim, sud koji je uputio zahtjev također se pita treba li isključiti kvalifikaciju kao državne potpore u pogledu naknada o kojima je riječ u glavnom postupku zbog toga što se njima želi nadoknaditi šteta koju su pretrpjeli dotični subjekti jer oni moraju preuzeti obveze od javnog interesa, koje je utvrdila država članica kojom su obuhvaćeni u okviru provedbe pravila prava Unije u području zaštite okoliša, u ovom slučaju Direktive o pticama.

46

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako bi se isključilo da prednost poduzetnika kojem su povjerene obveze pružanja javne usluge može predstavljati „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, valja provjeriti jesu li činjenično ispunjena sva četiri uvjeta koja je Sud utvrdio u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

47

Stoga, kao prvo, poduzetniku koji prima naknadu moraju doista biti povjerene obveze pružanja javne usluge i te obveze moraju biti jasno određene. Kao drugo, parametri izračuna naknade moraju biti prethodno utvrđeni na objektivan i transparentan način. Kao treće, naknada ili naknada štete ne smije premašiti iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova koji se snose pri pružanju usluga od općega gospodarskog interesa uzimajući u obzir relevantne primitke i razumnu dobit za ispunjavanje tih obveza. Konačno, kao četvrto, kada izbor poduzetnika kojem će se povjeriti izvršavanje obveza javne usluge nije obavljen u okviru postupka javne nabave, razina potrebne naknade mora se odrediti na temelju analize troškova koje bi prosječni poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen sredstvima potrebnima za ispunjavanje zahtjevâ javne usluge, imao pri izvršavanju tih obveza, uzimajući u obzir ostvarene primitke i razumnu dobit iz ispunjenja tih obveza.

48

Međutim, samom činjenicom da je gospodarski subjekt poput društva Sātiņi‑S dužan ispuniti nacionalne zakonske obveze koje proizlaze iz provedbe prava Unije i, konkretno, obveza utvrđenih na temelju mreže Natura 2000, ne može se utvrditi da je takvom subjektu povjereno izvršavanje jasno definiranih obveza javne usluge u smislu prvog od četiriju kumulativnih uvjeta navedenih u prethodnoj točki.

49

Nadalje, pozivajući se na presudu od 27. rujna 1988., Asteris i dr. (106/87 do 120/87, EU:C:1988:457), Irska navodi da se ne može smatrati da naknada poput one koju zahtijeva Sātiņi‑S njemu dodjeljuje prednost.

50

U tom pogledu valja, međutim, istaknuti da glavni postupak treba razlikovati od predmeta u kojem je donesena ta presuda, s obzirom na to da se ne odnosi na iznose koji se duguju ili su plaćeni na temelju izvanugovorne odgovornosti dotične države članice, nego na naknadu troškova koji proizlaze iz regulatornih obveza ili prirodnih događaja, a koje uobičajeno snose predmetni poduzetnici u okviru svoje gospodarske djelatnosti. U ovom slučaju stoga uopće nije riječ o odšteti namijenjenoj nadoknadi štete koju su prouzročila nacionalna tijela.

51

Naposljetku, kao što je to pravilno primijetila Komisija, naknada poput one koju je u okviru glavnog postupka zatražio Sātiņi‑S ne može se izjednačiti s povratom nezakonito naplaćenog poreza, kao što je to bio slučaj u predmetima u kojima su donesene presude od 27. ožujka 1980., Denkavit italiana (61/79, EU:C:1980:100) i od 10. srpnja 1980., Ariete (811/79, EU:C:1980:195), kao ni plaćanjem naknade za izvlaštenje poput predmeta u kojem je donesena presuda od 1. srpnja 2010., Nuova Terni Industrie Chimiche/Komisija (T‑64/08, neobjavljena, EU:T:2010:270). U tim dvama slučajevima, u kojima je zaključeno da dotična država članica nije dodijelila „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, potonja je bila dužna vratiti iznose koje je ona neosnovano naplatila ili platiti protuvrijednost imovine koja je bila oduzeta vlasniku.

52

Slijedom toga, naknada štete koju je država članica dodijelila radi gubitaka koje je pretrpio gospodarski subjekt zbog zaštitnih mjera primjenjivih u području mreže Natura 2000 na temelju Direktive o pticama dotičnoj osobi daje „prednost” koja može predstavljati „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, pod uvjetom da su ispunjeni ostali uvjeti koji se odnose na takvu kvalifikaciju navedeni u točki 39. ove presude, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

53

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da naknada koju je dodijelila država članica radi gubitaka koje je pretrpio gospodarski subjekt zbog zaštitnih mjera primjenjivih u području mreže Natura 2000 na temelju Direktive o pticama daje prednost koja može predstavljati „državnu potporu” u smislu te odredbe ako su ispunjeni ostali uvjeti za takvu kvalifikaciju.

54

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 2. Uredbe br. 717/2014 tumačiti na način da se na tu naknadu, u slučaju da naknada poput one opisane u drugom pitanju ispunjava uvjete iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, primjenjuje gornja granica de minimis potpora od 30000 eura, predviđena tom odredbom.

55

U članku 1. stavku 1. Uredbe br. 717/2014 navode se slučajevi isključenja iz njezina područja primjene potpora dodijeljenih poduzetnicima u sektoru ribarstva i akvakulture.

56

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 56. svojeg mišljenja, ni jedna od tih iznimki ne primjenjuje se na naknadu poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

57

Osim toga, iz članka 4. Uredbe br. 717/2014, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 15., na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da se navedena uredba primjenjuje samo na takozvane „transparentne” potpore, odnosno one za koje se može precizno i prethodno izračunati bruto ekvivalent potpore, a da pritom nije potrebno provesti analizu rizika. Međutim, s obzirom na to da se naknada poput one koju zahtijeva Sātiņi‑S u okviru glavnog postupka sastoji od naknade štete ex post i ograničene gornje granice, tu naknadu treba smatrati transparentnom jer se njome omogućava da se precizno i prethodno izračuna bruto ekvivalent subvencije.

58

U mjeri u kojoj je primjenjiva Uredba br. 717/2014, predmetna država članica može, ako odluči, kao u ovom slučaju, odrediti gornju granicu predmetne potpore na 30000 eura, istu kvalificirati kao „de minimis potporu” i stoga je ne prijaviti Komisiji.

59

Stoga na treće pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 2. Uredbe br. 717/2014 treba tumačiti na način da se, u slučaju da naknada poput one opisane u drugom pitanju ispunjava uvjete iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, na tu naknadu primjenjuje gornja granica de minimis potpora u iznosu od 30000 eura, predviđena navedenim člankom 3. stavkom 2.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje: