–

za osobe JG, LH, MI i NJ, H. Hopperdietzel, Rechtsanwalt,

–

za Eurowings GmbH, Y. Pochyla i W. Bloch, Rechtsanwälte,

–

za osobe AG, MG i HG, F. Puschkarski, Rechtsanwältin,

–

za Corendon Airlines i osobu OP, u svojstvu likvidatora društva Azurair GmbH, N. Serfort, Rechtsanwalt

–

za flightright GmbH, u početku T. Mauser, a zatim R. Weist i M. Michel, Rechtsanwälte,

–

za Austrian Airlines AG, C. Krones, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann, J. Heitz, U. Kühne i U. Bartl, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, G. Kunnert i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, K. Simonsson, R. Pethke i G. Braun, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 2. točaka (b), (f) do (h) i (l), članka 3. stavka 2. točke (a), članka 5. stavka 1., članka 7. stavaka 1. i 2., članka 8. stavka 1. točke (b) i članka 14. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta [...] te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21. i ispravak SL 2019., L 119, str. 202.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između putnika u zračnom prometu i zračnih prijevoznika (C‑146/20, C‑188/20 i C‑270/20) te zračnog prijevoznika i društva flightright GmbH, kojem su putnici u zračnom prometu ustupili svoja prava (C‑196/20) u pogledu isplate odštete tim putnicima na temelju Uredbe br. 261/2004.

3

U skladu s uvodnim izjavama 1. i 20. Uredbe br. 261/2004:

[...]

4

Člankom 2. te uredbe predviđa se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[...]

[...]

[...]

5

Člankom 3. navedene uredbe određuje se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na:

2.   Stavak 1. primjenjuje se ako putnici ispunjavaju uvjete:

[...]”

6

Člankom 5. stavkom 1. te uredbe određuje se:

„U slučaju otkazivanja leta, dotični putnici:

7

Članak 7. Uredbe br. 261/2004 glasi:

„1.   Pozivanjem na ovaj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od:

[...]

[...]

U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.

2.   Kada je putnicima ponuđeno preusmjeravanje do njihova konačnog odredišta zamjenskim letom, sukladno članku 8., i kad na taj način ostvareno vrijeme dolaska ne premašuje prvotno vrijeme dolaska leta:

[...]

[...]

zračni prijevoznik može smanjiti visinu odštete predviđenu stavkom 1. za 50 %.

[...]”

8

U članku 8. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Upućivanjem na ovaj članak, putnicima se nudi izbor između:

9

Člankom 13. navedene uredbe predviđa se:

„U slučajevima gdje stvarni zračni prijevoznik plaća odštetu ili izvršava druge obveze koje proizlaze iz ove Uredbe, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao njegovo pravo da zatraži regres od bilo koje osobe, uključujući treću stranu u skladu s primjenljivim [nacionalnim] pravom. Posebno se ovom Uredbom, ni na koji način, ne ograničava pravo stvarnog zračnog prijevoznika da traži nadoknadu od tour operatora ili od druge osobe s kojom zračni prijevoznik ima ugovor. Sukladno tome, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao prava tour operatora ili treće osobe, ako ta treća osoba nije putnik, a s kojom zračni prijevoznik ima ugovor, da potražuje nadoknadu ili odštetu od zračnog prijevoznika u skladu s relevantnim primjenljivim propisima.”

10

U skladu s člankom 14. stavkom 2. te uredbe:

„Stvarni zračni prijevoznik koji uskrati ukrcaj ili otkazuje let dužan je svakom putniku uručiti pisanu obavijest koja sadrži pravila za odštetu i pomoć u skladu s ovom Uredbom. Isto tako, svakom putniku kojem let kasni najmanje dva sata dužan je dostaviti istu takvu obavijest. Kontakt informacije nacionalnog odgovornog tijela iz članka 16. također treba dati putniku u pisanom obliku.”

11

Putnici u zračnom prometu, osobe AD, BE i CF, posredstvom putničke agencije rezervirali su putovanje u paket aranžmanu u Antalyju, Turska. Nakon te rezervacije zračni prijevoznik Corendon Airlines potvrdio je da će se let izvršiti 18. svibnja 2018. iz Düsseldorfa (Njemačka) u Antalyju s vremenom polaska u 10.20. Nakon toga je Corendon Airlines pomaknuo let jedan sat i četrdeset minuta ranije, na 8.40 istog dana, pri čemu je ipak zadržao isti broj leta.

12

Budući da ti putnici nisu mogli putovati tim ranijim letom, podnijeli su tužbu Amtsgerichtu Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu, Njemačka) protiv društva Corendon Airlines kojom su tražili, među ostalim, odštetu u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) i člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 261/2004. U prilog svojoj tužbi navedeni putnici tvrdili su da nisu bili obaviješteni o pomicanju polaska njihova leta na ranije vrijeme i da to pomicanje zapravo čini „otkazivanje” navedenog leta u skladu s člankom 5. stavkom 1. te uredbe. Nasuprot tomu, Corendon Airlines smatrao je da je tour operator 8. svibnja 2018. obavijestio putnike o pomicanju njihova leta na ranije vrijeme.

13

Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) smatrao je da pomicanje leta za jedan sat i 40 minuta ranije ne čini „otkazivanje” tog leta jer je to pomicanje neznatno i, slijedom toga, odbio je tužbu navedenih putnika.

14

Ti su putnici protiv presude tog suda podnijeli žalbu Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑146/20. Taj sud pita je li rasuđivanje Amtsgerichta Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) u skladu s Uredbom br. 261/2004.

15

U tim je okolnostima Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16

Osoba LH rezervirala je posredstvom putničke agencije za sebe i ostale putnike u zračnom prometu putovanje u paket aranžmanu u Side (Turska) koje je podrazumijevalo zračni prijevoz iz Düsseldorfa u Antalyju i povratak.

17

Na dokumentu naslovljenom „prijava putovanja”, koji je dostavljen osobi LH, navodila su se dva leta zračnog prijevoznika Azurair GmbH, odnosno prvi let pod brojem ARZ 8711 iz Düsseldorfa u Antalyju 15. srpnja 2018. za koji je bilo određeno vrijeme polaska u 6 sati i vrijeme dolaska u 10.30 i drugi let pod brojem ARZ 8712 od 5. kolovoza 2018. iz Antalyje u Düsseldorf za koji je vrijeme polaska bilo predviđeno u 12 sati a vrijeme dolaska u 14.45. Na tom dokumentu, uz te podatke, velikim slovima bilo je navedeno sljedeće: „Privremeno vrijeme letenja – Molimo Vas da radi vlastite sigurnosti provjerite let u svojim kartama.”

18

Putnici su putovali na letovima pod brojevima označenima u navedenom dokumentu. Međutim, odlaznim letom stigli su u Antalyju 16. srpnja 2018. u 1.19, a što se tiče povratnog leta, zrakoplov je poletio 5. kolovoza 2018. u 5.10. U tim su okolnostima ti putnici od društva Azurair pred Amtsgerichtom Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu, Njemačka) tražili plaćanje odštete u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 261/2004. Pozivajući se na podatke navedene u „prijavi putovanja”, tvrdili su da je odlazni bio let izveden uz kašnjenje dulje od tri sata u dolasku, dok je povratni let bio otkazan jer se pomicanje leta na ranije vrijeme treba smatrati „otkazivanjem” u smislu članka 5. stavka 1. te uredbe.

19

Društvo Azurair je pak tvrdilo da nije zakazalo predmetne letove u vrijeme navedeno u „prijavi putovanja”, ali je njegov raspored odgovarao podacima u „potvrdi putovanja/računu” od 22. siječnja 2018. upućenoj društvu alltours flugreisen GmbH u njegovu svojstvu tour operatora.

20

U skladu s tim rasporedom, zrakoplov je u polasku trebao poletjeti 15. srpnja 2018. u 20.05 i sletjeti u 00.40 sljedećeg dana, a u povratku je trebao poletjeti 5. kolovoza 2018. u 8 sati i sletjeti u 10.50. Kad je riječ o odlaznom letu, kako je navedeno u predmetnom rasporedu, kašnjenje u dolasku ne čini kašnjenje od tri i više sati. Što se tiče povratnog leta, iako je on uistinu pomaknut na ranije vrijeme u odnosu na raspored koji je navelo društvo Azurair, to pomicanje na ranije vrijeme ne čini „otkazivanje” u smislu članka 2. točke (l) navedene uredbe. Usto, društvo Azurair zatražilo je da se u skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom (b) te uredbe smanji eventualna odšteta zato što su putnici stigli na svoje konačno odredište samo dva sata i pedeset minuta prije planiranog vremena dolaska.

21

Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) odbio je tu tužbu uz obrazloženje da „prijava putovanja” nije potvrda „rezervacije” u smislu članka 2. točke (g) Uredbe br. 261/2004 jer iz te prijave jasno proizlazi da je vrijeme letenja bilo samo privremeno. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nije postojao dokument koji bi se mogao smatrati „kartom” u smislu članka 2. točke (f) te uredbe.

22

Putnici u zračnom prometu podnijeli su žalbu protiv presude tog suda Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑188/20. Taj sud pita je li stajalište koje je zauzeo Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) u skladu s odredbama Uredbe br. 261/2004.

23

U tim je okolnostima Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Dvoje putnika u zračnom prometu rezerviralo je 24. listopada 2017. u jednoj putničkoj agenciji putovanje u paket aranžmanu koje je obuhvaćalo zračni prijevoz iz Hamburga (Njemačka) u Palmu de Mallorca (Španjolska) i povratak.

25

Organizator putovanja ITS tim je putnicima dostavio dokument naslovljen „prijava putovanja” u kojem se navodilo da će se odlazni let zračnog prijevoznika Eurowings, pod brojem EW 7582, izvesti 22. svibnja 2018. s predviđenim vremenom polaska u 7.30 i dolaska u 10.05.

26

Navedeni putnici zaista su odletjeli letom pod tim brojem. Međutim, na konačno odredište stigli su tek u 21.08, a ne u 10.05. Ti su putnici svoja eventualna prava na odštetu na temelju Uredbe br. 261/2004 ustupili društvu flightright koje je podnijelo tužbu Amtsgerichtu Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu), tvrdeći da su ti putnici imali potvrđenu rezervaciju za predmetni let s predviđenim dolaskom u 10.05.

27

Društvo Eurowings je odgovorilo da su putnici imali potvrđenu rezervaciju za let pod brojem EW 7582 s predviđenim vremenom dolaska u 19.05. Prema tome, kašnjenje je bilo manje od tri sata, što im ne daje pravo na odštetu na temelju Uredbe br. 261/2004.

28

Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) prihvatio je zahtjev društva flightright uz obrazloženje da „prijava putovanja” koju je izdao organizator putovanja ITS čini potvrdu „rezervacije” u smislu članka 2. točke (g) Uredbe br. 261/2004, u vezi s člankom 2. točkom (f) te uredbe. Naime, taj sud je smatrao da je „prijava putovanja” koja je dostavljena dotičnim putnicima „drugi dokaz” u smislu navedenog članka 2. točke (g) i da se tom odredbom samo zahtijeva da tour operator prihvati rezervaciju. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nije postojao dokument koji bi se mogao smatrati „kartom” u smislu članka 2. točke (f) navedene uredbe.

29

Društvo Eurowings podnijelo je žalbu protiv presude tog suda Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑196/20. Taj sud u biti pita može li se potvrda rezervacije koju je izvršio tour operator, koja se ne temelji na rezervaciji izvršenoj pri zračnom prijevozniku od kojeg se zahtijeva plaćanje odštete, smatrati „potvrđenom rezervacijom” u smislu članka 3. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 261/2004.

30

U tim je okolnostima Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Putnici u zračnom prometu, osobe AG, MG i HG, pri zračnom prijevozniku Austrian Airlines rezervirali su let iz Beča (Austrija) u Kairo (Egipat). Predviđeno vrijeme polaska bilo je 24. lipnja 2017. u 22.15, a planirano vrijeme dolaska u 1.45 idućeg dana. Na dan leta Austrian Airlines je taj let otkazao i tim putnicima predložio let istog dana s polaskom u 10.20 i dolaskom u Kairo u 13.50, što su putnici i prihvatili. Tako su oni na svoje konačno odredište stigli 11 sati i 55 minuta prije prvotno planiranog vremena dolaska.

32

Društvo Austrian Airlines je izvansudskim putem svakom putniku isplatilo odštetu u iznosu od 200 eura na temelju članka 7. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004, koji predviđa smanjenje iznosa odštete predviđene člankom 7. stavkom 1. točkom (b) te uredbe za 50 %.

33

Navedeni putnici podnijeli su tužbu Bezirksgerichtu Schwechat (Općinski sud u Schwechatu, Austrija) protiv društva Austrian Airlines kojom su tražili isplatu odštete u punom iznosu u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) navedene uredbe. U prilog svojoj tužbi tvrdili su da im je, iako nisu došli sa zakašnjenjem u Kairo, uranjeni dolazak uzrokovao štetu u jednakoj mjeri kao i da je došlo do dužeg kašnjenja, pri čemu su naveli da su prihvatili prijedlog društva Austrian Airlines da putuju ranijim letom zato što bi u slučaju druge opcije koju je predložilo to društvo izgubili dva dana godišnjeg odmora.

34

Bezirksgericht Schwechat (Općinski sud u Schwechatu) odbio je tu tužbu uz obrazloženje da iz teksta članka 7. stavka 2. Uredbe br. 261/2004 jasno proizlazi da se ta odredba primjenjuje i na slučajeve u kojima putnik dođe na svoje konačno odredište ranijim letom.

35

Putnici u glavnom postupku u predmetu C‑270/20 podnijeli su žalbu protiv presude tog suda Landesgerichtu Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u tom predmetu. Taj sud pita može li se članak 7. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 261/2004 prema kojem se odšteta može smanjiti za 50 % kad kašnjenje u dolasku nije dulje od tri sata primijeniti i na dolazak koji je raniji u odnosu na prvotno planirani let. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da vrijeme polaska koje je pomaknuto znatno ranije može za putnika uzrokovati jednako ozbiljne neugodnosti kao i zakašnjeli dolazak u skladu s kriterijima predviđenima u toj odredbi.

36

U tim je okolnostima Landgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. stavak 2. točku (b) [Uredbe br. 261/2004] tumačiti na način da zračni prijevoznik visinu odštete iz članka 7. stavka 1. točke (b) te uredbe može smanjiti i u slučaju da je putnicima nakon otkazivanja rezerviranog leta ponuđen zamjenski let čiji su polazak i dolazak predviđeni 11 sati i 55 minuta prije vremena polaska i dolaska otkazanog leta?”

37

Svojim prvim pitanjem u predmetu C‑188/20, koje je istovjetno prvom pitanju u predmetu C‑196/20, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), u biti pita treba li članak 3. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da putnik raspolaže „potvrđenom rezervacijom” u smislu te odredbe kada tour operator tom putniku, s kojim je sklopio ugovor, dostavi „drugi dokaz” u smislu članka 2. točke (g) te uredbe koji sadržava obećanje prijevoza navedenog putnika točno određenim letom koji je pojedinačno utvrđen navođenjem mjesta i vremena polaska i dolaska te brojem leta a da taj tour operator nije primio potvrdu dotičnog zračnog prijevoznika o vremenu polaska i dolaska tog leta.

38

U ovom slučaju, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 proizlazi da je dokument koji je tour operator dostavio putnicima u zračnom prometu sadržavao informacije o vremenu leta koje se razlikuju od onih koje je zračni prijevoznik naposljetku poslao tour operatoru. Međutim, te informacije nisu proslijeđene tim putnicima, tako da su oni raspolagali samo informacijama sadržanima u dokumentu koji je poslao tour operator.

39

U tom pogledu treba podsjetiti na to da se člankom 3. Uredbe br. 261/2004 uređuje njezino područje primjene time što se u njegovu stavku 2. točki (a) propisuje da putnik mora imati potvrđenu rezervaciju za predmetni let.

40

Uredbom br. 261/2004 ne definira se pojam „potvrđena rezervacija”. Međutim pojam „rezervacija” definiran je člankom 2. točkom (g) te uredbe kao „činjenica da putnik ima kartu ili drugi dokaz, koji ukazuje da je rezervacija prihvaćena i potvrđena od strane zračnog prijevoznika ili tour operatora”.

41

Iz te definicije proizlazi da rezervacija može činiti „drugi dokaz” koji upućuje na to da su zračni prijevoznik ili tour operator prihvatili i potvrdili rezervaciju. Iz toga proizlazi da rezervacija koju je tour operator prihvatio i potvrdio ima istu vrijednost kao ona koju je prihvatio i potvrdio zračni prijevoznik.

42

Posljedično, ako putnik u zračnom prometu raspolaže „drugim dokazom” u smislu članka 2. točke (g) Uredbe br. 261/2004 koji je izdao tour operator, taj drugi dokaz istovjetan je „rezervaciji” u smislu te odredbe.

43

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 polazi od pretpostavke u skladu s kojom prijave putovanja koje je tour operator poslao putnicima o kojima je riječ u glavnom postupku čine „drugi dokaz” u smislu članka 2. točke (g) Uredbe br. 261/2004. Međutim, treba navesti da se, osobito u situaciji o kojoj je riječ u predmetu C‑188/20, u toj prijavi izričito navodi da je vrijeme leta privremeno određeno. U tim okolnostima, na tom je sudu da utvrdi čine li navedene prijave doista rezervaciju koja je prihvaćena i potvrđena u smislu tog članka 2. točke (g).

44

U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev konkretno pita može li rezervaciju „potvr[diti]”, u smislu članka 3. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 261/2004, i tour operator, a ne samo zračni prijevoznik.

45

U tom pogledu treba utvrditi da se u članku 3. stavku 2. točki (a) te uredbe ne navodi može li tour operator potvrditi rezervaciju.

46

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst te ciljeve propisa čiji je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

47

Kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi ta odredba treba navesti da se u nekoliko odredbi Uredbe br. 261/2004, u svrhu njezine primjene, ne razlikuju tour operator i zračni prijevoznik. To osobito vrijedi za članak 3. stavak 2. točku (a) prvu alineju te uredbe koji predviđa da vrijeme prijave mogu priopćiti zračni prijevoznik, ovlašteni putni agent ili tour operator. To također vrijedi kad je riječ o članku 3. stavku 2. točki (b) navedene uredbe, u skladu s kojim putnika na drugi let mogu premjestiti kako zračni prijevoznik tako i tour operator.

48

Osim toga, cilju kojim se nastoji zajamčiti viša razina zaštite putnika u zračnom prometu iz uvodne izjave 1. te uredbe protivilo bi se razmatranje u skladu s kojim rezervaciju može potvrditi samo zračni prijevoznik, zbog čega bi putnik morao provjeriti informacije koje je pružio tour operator.

49

Naime, Uredbom br. 261/2004 nastoji se postići da rizik davanja netočnih informacija putnicima u okviru djelatnosti tour operatora preuzme zračni prijevoznik. U tom kontekstu putnik ne sudjeluje u odnosu koji postoji između zračnog prijevoznika i tour operatora i od njega se ne može tražiti da pribavi informacije u tom pogledu.

50

Iz potonjih razmatranja također proizlazi da okolnost da tour operator nije dobio potvrdu dotičnog zračnog prijevoznika u pogledu vremena polaska i dolaska leta nije takva da može utjecati na ocjenu iz točke 43. ove presude, koju mora provesti sud koji je uputio zahtjev.

51

S obzirom na prethodno navedeno, na prva pitanja u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 treba odgovoriti tako da članak 3. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da putnik raspolaže „potvrđenom rezervacijom” u smislu te odredbe ako tour operator tom putniku, s kojim je ugovorno vezan, dostavi „drugi dokaz” u smislu članka 2. točke (g) te uredbe koji sadržava obećanje da će ga prevesti točno određenim letom koji je pojedinačno utvrđen navođenjem mjesta i vremena polaska i dolaska te brojem leta, i to čak i u slučaju da taj tour operator nije primio potvrdu dotičnog zračnog prijevoznika u pogledu vremena polaska i dolaska tog leta.

52

Svojim drugim pitanjem u predmetu C‑188/20, koje je istovjetno drugom pitanju u predmetu C‑196/20, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) u biti pita treba li članak 2. točku (b) Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da se zračnog prijevoznika može kvalificirati kao „stvarnog zračnog prijevoznika” u smislu te odredbe u odnosu na putnika ako je on sklopio ugovor s tour operatorom za točno određeni let koji izvodi taj zračni prijevoznik a da pritom navedeni zračni prijevoznik nije potvrdio vrijeme leta ili da tour operator nije izvršio rezervaciju za tog putnika pri tom zračnom prijevozniku.

53

U tom pogledu valja navesti da je pojam „stvarni zračni prijevoznik” u članku 2. točki (b) te uredbe definiran kao zračni prijevoznik koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom.

54

Dakle, tom se definicijom utvrđuju dvije kumulativne pretpostavke kako bi se zračnog prijevoznika moglo smatrati „stvarnim zračnim prijevoznikom”, a koje se odnose, s jedne strane, na izvođenje predmetnog leta i, s druge strane, na postojanje ugovora sklopljenog s putnikom (presuda od 4. srpnja 2018., Wirth i dr., C‑532/17, EU:C:2018:527, t. 18.).

55

Kad je riječ o prvom uvjetu, njime se ističe pojam „let” koji čini njegov središnji element. Sud je već presudio da taj pojam treba shvatiti kao „operaciju zračnog prijevoza koja je tako i na određen način ‚jedinica’ tog prijevoza, a koju obavlja zračni prijevoznik koji utvrđuje svoju rutu” (presuda od 4. srpnja 2018., Wirth i dr., C‑532/17, EU:C:2018:527, t. 19. i navedena sudska praksa).

56

Iz toga proizlazi da se stvarnim zračnim prijevoznikom treba smatrati prijevoznik koji u okviru svoje djelatnosti prijevoza putnika donosi odluku o izvođenju konkretnog leta, uključujući pritom određivanje njegove rute i na taj način izrađivanje ponude zračnog prijevoza upućene zainteresiranim osobama. Donošenjem te odluke zapravo se podrazumijeva da taj prijevoznik preuzima odgovornost za izvođenje navedenog leta, uključujući, među ostalim, odgovornost za njegovo moguće otkazivanje ili dulje kašnjenje u dolasku (presuda od 4. srpnja 2018., Wirth i dr., C‑532/17, EU:C:2018:527, t. 20.).

57

U ovom je slučaju nesporno da se u situacijama o kojima je riječ u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 jedina izmjena koju je zračni prijevoznik proveo u odnosu na prijavu putovanja poslanu dotičnim putnicima odnosila na vrijeme leta.

58

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 66. svojeg mišljenja, puka okolnost da putnikova rezervacija pri tour operatoru sadržava vrijeme letenja koje zračni prijevoznik nije potvrdio u okviru interne rezervacije između tog prijevoznika i tog tour operatora nije dovoljna da bi se smatralo da uvjeti iz članka 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004 nisu ispunjeni.

59

Naime, treba smatrati da zračni prijevoznik koji je izradio ponudu zračnog prijevoza koja odgovara onoj tour operatora u okviru njegova odnosa s putnikom, čak i ako postoji mogućnost izmjene te ponude, ima namjeru izvesti let u smislu članka 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004.

60

Takvo je tumačenje potvrđeno ciljem osiguranja visoke razine zaštite putnika u zračnom prometu, koji je naveden u uvodnoj izjavi 1. Uredbe br. 261/2004, jer se tim tumačenjem omogućuje da se prevezenim putnicima zajamči naknada štete odnosno pravo na skrb a da oni pritom ne moraju voditi računa o dogovorima koje je sklopio zračni prijevoznik koji je odlučio izvesti predmetni let u vrijeme različito od onog koje je bilo prvotno predviđeno za izvođenje tog konkretnog leta (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2018., Wirth i dr., C‑532/17, EU:C:2018:527, t. 23.).

61

Također valja istaknuti da pod pretpostavkom da je stvarni zračni prijevoznik obvezan isplatiti odštetu putnicima na temelju Uredbe br. 261/2004 zbog postupanja tour operatora, taj prijevoznik ima mogućnost tražiti odštetu za pretrpljenu štetu od tour operatora u skladu s člankom 13. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2017., Krijgsman, C‑302/16, EU:C:2017:359, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

62

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje u predmetima C‑188/20 i C‑196/20, treba odgovoriti tako da članak 2. točku (b) Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da se zračnog prijevoznika može kvalificirati kao „stvarnog zračnog prijevoznika” u smislu te odredbe u odnosu na putnika ako je potonji sklopio ugovor s tour operatorom za točno određeni let koji izvodi taj zračni prijevoznik a da pritom navedeni zračni prijevoznik nije potvrdio vrijeme leta ili da tour operator nije izvršio rezervaciju za tog putnika pri tom zračnom prijevozniku.

63

Svojim trećim pitanjem u predmetu C‑188/20, koje je istovjetno trećem pitanju u predmetu C‑196/20, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) u biti pita treba li članak 2. točku (h), članak 5. stavak 1. točku (c), članak 7. stavak 1. drugu rečenicu i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da planirano vrijeme dolaska leta u smislu te odredbe može proizlaziti, u svrhu isplate odštete koju se duguje na temelju članka 7. te uredbe, iz „drugog dokaza” u smislu članka 2. točke (g) navedene uredbe koji je tour operator poslao putniku ili ono mora biti navedeno na „karti” u smislu članka 2. točke (f) te uredbe.

64

Najprije valja navesti da se članak 2. točku (h), članak 5. stavak 1. točku (c), članak 7. stavak 1. drugu rečenicu i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 261/2004, u kojima se u biti navodi izraz „planirano vrijeme dolaska”, odnose na uvjete pod kojima se može dugovati paušalna odšteta u skladu s člankom 7. te uredbe. Međutim, navedena uredba ne sadržava definiciju pojma „planirano vrijeme dolaska”.

65

U ovom je slučaju u situacijama o kojima je riječ u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 nesporno da su putnici u zračnom prometu imali samo jedan dokument pod nazivom „prijava putovanja” a da nisu posjedovali dokument koji bi se mogao kvalificirati kao „karta” u smislu članka 2. točke (f) navedene uredbe.

66

Međutim, kao što je to navedeno u okviru ispitivanja prvih pitanja u predmetima C‑188/20 i C‑196/20, putnici mogu raspolagati rezervacijom uz prisutnost ne samo karte nego i „drugog dokaza” u smislu članka 2. točke (g) te uredbe. Prema tome, u ovom slučaju, pod pretpostavkom da dokument predan putnicima o kojima je riječ u glavnom postupku u tim predmetima čini „drugi dokaz”, treba smatrati da ti putnici raspolažu „rezervacijom” u smislu te odredbe, u kojoj se navodi vrijeme leta. Stoga se opravdano može smatrati da, s obzirom na to da nisu obaviješteni o izmjeni tour operatora ili zračnog prijevoznika, vrijeme navedeno u toj rezervaciji određuje vrijeme polaska i dolaska predviđeno u smislu odredbi iz točke 64. ove presude.

67

Osim toga, valja pojasniti da se presudom od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106), ne dovodi u pitanje tumačenje u skladu s kojim planirano vrijeme dolaska leta može proizlaziti iz „drugog dokaza” u smislu članka 2. točke (g) Uredbe br. 261/2004. Naime, za razliku od okolnosti na kojima se temelje situacije o kojima je riječ u predmetima C‑188/20 i C‑196/20, valja utvrditi da u predmetu u kojem je donesena ta presuda nije bilo nikakve intervencije tour operatora i putnik je imao „kartu” u smislu članka 2. točke (f) te uredbe.

68

S obzirom na prethodno navedeno, na treća pitanja postavljena u predmetima C‑188/20 i C‑196/20 valja odgovoriti tako da članak 2. točku (h), članak 5. stavak 1. točku (c), članak 7. stavak 1. drugu rečenicu i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da planirano vrijeme dolaska leta u smislu tih odredbi može, u svrhu isplate odštete koju se duguje na temelju članka 7. te uredbe, proizlaziti iz „drugog dokaza” u smislu članka 2. točke (g) navedene uredbe koji je putniku dostavio tour operator.

69

Svojim četvrtim pitanjem u predmetu C‑188/20, koje je analogno prvom pitanju u predmetu C‑146/20, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), u biti pita treba li članak 2. točku (l) i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da se smatra kako je let „otkazan” ako ga stvarni zračni prijevoznik pomakne nekoliko sati ranije.

70

U tom pogledu treba navesti da je pojam „otkazivanje” definiran člankom 2. točkom (l) te uredbe kao „otkazivanje leta koji je prethodno bio zakazan i na kojem je najmanje jedno mjesto bilo rezervirano”.

71

Pojam „let” nije definiran u navedenoj uredbi. Međutim, kao što je to navedeno u točki 55. ove presude, let se u biti sastoji od „operacij[e] zračnog prijevoza koja je tako i na određen način ‚jedinica’ tog prijevoza, a koju obavlja zračni prijevoznik koji utvrđuje svoju rutu”.

72

Osim toga, Sud je pojasnio da je, s jedne strane, plan putovanja bitan element leta koji se obavlja u skladu s rasporedom letenja koji zračni prijevoznik unaprijed utvrđuje (presuda od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 30.).

73

S druge strane, iz definicije iz članka 2. točke (l) Uredbe br. 261/2004 ni u kojem smislu ne proizlazi da, osim činjenice da prvotno predviđeni let nije izvršen, „otkazivanje” tog leta, u smislu te odredbe, zahtijeva donošenje izričite odluke o njegovu otkazivanju (presuda od 13. listopada 2011., Sousa Rodríguez i dr., C‑83/10, EU:C:2011:652, t. 29.).

74

Doduše, članak 2. točka (l) i članak 5. stavak 1. te uredbe ne navode ishod koji treba pripisati pomicanju leta na ranije vrijeme. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 46. ove presude, prilikom tumačenja odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio.

75

U tom pogledu, kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi članak 2. točka (l) i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 treba navesti da se ta uredba odnosi na pretpostavke pomicanja leta na ranije vrijeme u okviru preusmjeravanja predviđenih člankom 5. stavkom 1. točkom (c) podtočkama (ii) i (iii) navedene uredbe. Naime, tom se odredbom predviđa da je stvarni zračni prijevoznik obvezan isplatiti odštetu putniku čiji je let otkazan osim ako ga taj prijevoznik obavijesti o otkazivanju u rokovima predviđenima tom odredbom i ponudi preusmjeravanje koje mu omogućuje da, ovisno o okolnostima slučaja, otputuje ne više od jednog ili dva sata prije planiranog vremena polaska, ovisno o okolnostima slučaja, i da stigne u svoje konačno odredište unutar četiri sata odnosno dva sata, ovisno o okolnostima slučaja, od prvotno planiranog vremena dolaska.

76

Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije priznao da znatno pomicanje leta na ranije vrijeme može prouzročiti ozbiljne neugodnosti putnicima na isti način kao i kašnjenje s obzirom na to da zbog takvog pomicanja na ranije vrijeme putnici nemaju mogućnost slobodno raspolagati svojim vremenom niti organizirati svoje putovanje ili boravak u skladu sa svojim očekivanjima.

77

To osobito vrijedi ako putnik, koji je poduzeo sve potrebne preventivne mjere, nije u mogućnosti ukrcati se u zrakoplov zbog pomicanja leta koji je rezervirao na ranije vrijeme. To također vrijedi ako je putnik prisiljen znatno se prilagoditi novom vremenu polaska svojeg leta kako bi se mogao ukrcati.

78

Usto, valja podsjetiti na to da je glavni cilj Uredbe br. 261/2004, kao što to proizlazi, među ostalim, iz njezine uvodne izjave 1., osigurati visoku razinu zaštite putnika (presuda od 17. rujna 2015., van der Lans, C‑257/14, EU:C:2015:618, t. 26. i navedena sudska praksa).

79

Sud je tako presudio da, u skladu s tim ciljem, odredbe kojima se dodjeljuju prava putnicima u zračnom prometu treba tumačiti široko (presuda od 22. travnja 2021., Austrian Airlines, C‑826/19, EU:C:2021:318, t. 61. i navedena sudska praksa).

80

Tako, budući da je cilj Uredbe br. 261/2004 na standardiziran i neposredan način popraviti različite štete koje čine ozbiljne neugodnosti u zračnom prijevozu putnika (presuda od 3. rujna 2020., Delfly, C‑356/19, EU:C:2020:633, t. 25. i navedena sudska praksa) i s obzirom na ozbiljne neugodnosti koje bi mogle nastati putnicima u okolnostima poput onih iz točke 76. ove presude, pojam „otkazivanje” u tom smislu treba tumačiti na način da obuhvaća situaciju u kojoj je let pomaknut znatno ranije.

81

U tom pogledu treba razlikovati situacije u kojima pomicanje leta na ranije vrijeme ne utječe ili utječe neznatno na mogućnost putnika u zračnom prometu da slobodno raspolažu svojim vremenom od onih koje dovode do ozbiljnih neugodnosti zbog pomicanja leta znatno ranije, kako su opisane u točkama 76. i 77. ove presude.

82

Kako bi se znatno pomicanje leta na ranije vrijeme razlikovalo od neznatnog, treba se temeljiti na pragovima predviđenima člankom 5. stavkom 1. točkom (c) podtočkama (ii) i (iii) Uredbe br. 261/2004.

83

Treba naglasiti da se pomicanje leta na ranije vrijeme razlikuje od kašnjenja za koje je Sud utvrdio da putnici stječu pravo na odštetu ako pretrpe gubitak vremena jednak ili veći od tri sata u odnosu na trajanje koje je prijevoznik prvotno predvidio (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 57.), jer se putnici moraju potruditi kako bi se ukrcali u zrakoplov zbog pomicanja rezerviranog leta na ranije vrijeme. Ta razlika također proizlazi iz okolnosti da zakonodavac Unije u članku 5. stavku 1. točki (c) podtočki (iii) Uredbe br. 261/2004 prihvaća kašnjenja koja nisu dulja od dva sata, dok pomicanja na ranije vrijeme ne smiju premašiti jedan sat.

84

Iz članka 5. stavka 1. točke (c) podtočke (iii) te uredbe proizlazi da svako pomicanje ranije od jednog sata ili manje može osloboditi stvarnog zračnog prijevoznika od njegove obveze isplate odštete putniku na temelju članka 7. navedene uredbe. Tako valja smatrati da pomicanje leta za više od jednog sata, za jedan sat ili za manje od jednog sata ranije čini referentnu vrijednost za određivanje toga je li pomicanje znatno ili zanemarivo u svrhu primjene članka 5. te uredbe.

85

To je tumačenje u skladu s odvagivanjem interesa putnika u zračnom prometu i stvarnih zračnih prijevoznika o kojima je zakonodavac Unije vodio računa donošenjem Uredbe br. 261/2004 (vidjeti analogijom presudu od 23. listopada 2012., Nelson i dr., C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

86

Naime, iako omogućuje putnicima da im se isplati odšteta za ozbiljne neugodnosti uzrokovane znatnim pomicanjem leta na ranije vrijeme, to tumačenje oslobađa stvarne zračne prijevoznike od obveze isplate odštete ako obavijeste putnike u zračnom prometu o pomicanju leta pod uvjetima predviđenima člankom 5. stavkom 1. točkom (c) podtočkama (i) do (iii) navedene uredbe.

87

S obzirom na prethodno navedeno, na četvrto pitanje u predmetu C‑188/20 i na prvo pitanje u predmetu C‑146/20 valja odgovoriti tako da članak 2. točku (l) i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da se smatra da je let „otkazan” ako ga stvarni zračni prijevoznik pomakne za više od jednog sata ranije.

88

Svojim petim pitanjem u predmetu C‑188/20 i svojim jedinim pitanjem u predmetu C‑270/20 Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) i Landesgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu) u biti pitaju je li članak 7. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 primjenjiv na situaciju u kojoj se vrijeme dolaska leta koje je pomaknuto ranije nalazi u granicama iz te odredbe.

89

U tom pogledu treba podsjetiti na to da članak 7. stavak 2. te uredbe predviđa da ako se putniku primjenom članka 8. navedene uredbe predloži preusmjeravanje u njegovo konačno odredište na drugom letu čije vrijeme dolaska ne premašuje predviđeno vrijeme dolaska prvotno rezerviranog leta za dva do četiri sata ovisno u udaljenosti leta, stvarni zračni prijevoznik ima pravo smanjiti za 50 % paušalnu odštetu predviđenu u stavku 1. tog članka 7.

90

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 105. svojeg mišljenja, iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 261/2004 jasno proizlazi da se pravo na smanjenje odštete odnosi na slučaj u kojem stvarni zračni prijevoznik predlaže preusmjeravanje kojim se ograničava kašnjenje u njegovu konačnom odredištu. Nasuprot tomu, u toj se odredbi ni u kojem smislu ne upućuje na situaciju u kojoj putnik, zbog pomicanja njegova leta na ranije vrijeme, stigne u konačno odredište prije prvotno planiranog vremena dolaska.

91

U tom pogledu valja dodati da je zakonodavac Unije uzeo u obzir i pomicanje leta na ranije vrijeme kao i njegovo kašnjenje u okviru ponude preusmjeravanja iz članka 5. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 261/2004. Međutim, taj zakonodavac, iako je bio svjestan neugodnosti zbog pomicanja leta na ranije vrijeme nije smatrao da preusmjeravanje koje predlaže stvarni zračni prijevoznik i koje omogućuje ograničenje dosega štetnih posljedica preuranjenog polaska može dovesti do smanjenja iznosa odštete.

92

Ako bi se takvu mogućnost trebalo dati stvarnom zračnom prijevozniku koji predlaže preusmjeravanje koje dovodi do preuranjenog dolaska, ona bi dovela do sustavnog odobrenja smanjenja iznosa odštete ako bi taj prijevoznik pomaknuo let znatno ranije.

93

Međutim, u skladu s onime što je navedeno u okviru četvrtog pitanja u predmetu C‑188/20 i prvog pitanja u predmetu C‑146/20, pomicanje leta znatno ranije dovodi do ozbiljnih neugodnosti koje opravdavaju isplatu odštete. Okolnost da bi u takvoj situaciji uvijek trebalo priznati smanjenje iznosa odštete samo zbog činjenice da putnik nije pretrpio kašnjenje u dolasku u konačno odredište i da se stoga nalazi u granicama postavljenima člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 261/2004, protivi se cilju te uredbe kojim se nastoje povećati prava putnika suočenih s ozbiljnim neugodnostima.

94

S obzirom na prethodno navedeno, na peto pitanje postavljeno u predmetu C‑188/20 i na jedino pitanje u predmetu C‑270/20 valja odgovoriti tako da članak 7. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da nije primjenjiv na situaciju u kojoj se vrijeme dolaska leta koji je pomaknut ranije nalazi u granicama iz te odredbe.

95

Svojim šestim pitanjem u predmetu C‑188/20, koje je analogno drugom pitanju u predmetu C‑146/20, Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), u biti pita treba li članak 5. stavak 1. točku (a) i članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da informacija dana putniku prije početka putovanja o pomicanju leta na ranije vrijeme može činiti „ponudu preusmjeravanja” u smislu te odredbe.

96

U tom pogledu iz zajedničkog tumačenja članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavka 1. točke (b) te uredbe proizlazi da putnicima na koje se odnosi otkazivanje leta stvarni zračni prijevoznik mora ponuditi preusmjeravanje u njihovo konačno odredište uz sukladne uvjete prijevoza u najkraćim rokovima.

97

Međutim, treba navesti da pomicanje leta na ranije vrijeme, poput onog u situacijama o kojima je riječ u predmetima C‑188/20 i C‑146/20, može činiti preusmjeravanje „po sukladnim uvjetima prijevoza” u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) navedene uredbe s obzirom na to da je izmijenjeno samo vrijeme leta.

98

Osim toga, ponuda preusmjeravanja kojom se predlaže let čije je vrijeme polaska ranije u odnosu na vrijeme polaska otkazanog leta može činiti preusmjeravanje izvršeno „prvom mogućom prilikom” u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 261/2004 jer ta ponuda omogućava putniku da što je prije moguće stigne u svoje konačno odredište.

99

Treba dodati da je stvarni zračni prijevoznik obvezan putniku čiji je let otkazan predložiti različite mogućnosti iz članka 8. stavka 1. točaka (a) do (c) te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Rusu, C‑354/18, EU:C:2019:637, t. 58.).

100

Tako, kako bi se putniku omogućilo učinkovito ostvarenje njegovih prava u slučaju otkazivanja, u smislu uvodne izjave 20. navedene uredbe, stvarni zračni prijevoznik ima obvezu dati mu sve informacije o pravima koja proizlaze iz članka 8. stavka 1. te uredbe.

101

S obzirom na prethodno navedeno, na šesto pitanje u predmetu C‑188/20 i drugo pitanje u predmetu C‑146/20 treba odgovoriti tako da članak 5. stavak 1. točku (a) i članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da informacija dana putniku prije početka putovanja o pomicanju leta na ranije vrijeme može činiti „ponudu preusmjeravanja” u smislu te odredbe.

102

Svojim sedmim pitanjem u predmetu C‑188/20 Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) u biti pita treba li članak 14. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da stvarnom zračnom prijevozniku nameće obvezu da putnika u zračnom prometu obavijesti o točnom nazivu i adresi poduzeća od kojega može tražiti odštetu na temelju članka 7. te uredbe kao i o njezinu točnom iznosu i, prema potrebi, da navede dokumente koje treba priložiti svojem zahtjevu za odštetu.

103

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je u skladu s člankom 14. stavkom 2. navedene uredbe stvarni zračni prijevoznik koji uskrati ukrcaj ili otkaže let svakom putniku dužan dostaviti pisanu obavijest koja sadržava pravila o odšteti i pomoći u skladu s odredbama te uredbe. Na temelju te odredbe, stvarni zračni prijevoznik tu obavijest dostavlja i svakom putniku kojem let kasni najmanje dva sata.

104

Navedenu odredbu treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 20. Uredbe br. 261/2004 iz koje proizlazi da bi putnike trebalo u potpunosti upoznati s pravima koja imaju u slučaju otkazivanja leta kako bi mogli učinkovito ostvariti svoja prava.

105

Naime, učinkovito ostvarenje prava koja proizlaze iz te uredbe pretpostavlja da putnik ima mogućnost učinkovito se obratiti poduzeću od kojeg može tražiti odštetu na temelju članka 7. navedene uredbe, tako da u tu svrhu treba raspolagati točnim nazivom tog poduzeća i njegovom adresom.

106

Osim toga, informacija koja se odnosi na pravila odštete koju treba isplatiti stvarni zračni prijevoznik, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe br. 261/2004, podrazumijeva i da se putnika obavijesti o postupku koji treba pokrenuti kako bi ostvario svoja prava. U tom pogledu, na stvarnom zračnom prijevozniku je da putnika obavijesti o dokumentima koje prema potrebi treba priložiti svojem zahtjevu za odštetu.

107

Nasuprot tomu, stvarni zračni prijevoznik nije obvezan obavijestiti putnika o točnom iznosu odštete koju eventualno može dobiti na temelju članka 7. te uredbe. Naime, takva se informacija ne odnosi na „pravila za odštetu i pomoć u skladu s ovom Uredbom” u smislu članka 14. stavka 2. navedene uredbe, nego na njihovu primjenu na pojedinačni slučaj.

108

S obzirom na prethodno navedeno, na sedmo pitanje u predmetu C‑188/20 valja odgovoriti tako da članak 14. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da stvarnog zračnog prijevoznika obvezuje da putnika u zračnom prometu obavijesti o točnom nazivu i adresi poduzeća od kojeg može tražiti odštetu na temelju članka 7. te uredbe i da, prema potrebi, navede dokumente koje treba priložiti svojem zahtjevu za odštetu a da pritom taj zračni prijevoznik nema obvezu obavijestiti putnika u zračnom prometu o točnom iznosu odštete koju eventualno može dobiti na temelju članka 7. navedene uredbe.

109

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudovima koji su uputili zahtjeve, na tim je sudovima da odluče o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: