–

za eprimo GmbH, R. Hall, Rechtsanwalt,

–

za Interactive Media CCSP GmbH, D. Frey i M. Rudolph, Rechtsanwälte,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, A. Guerra i P. Barros da Costa, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Hödlmayr, F. Wilman, N. Ruiz García i S. Kalėda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. drugog stavka točke (h) i članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224. i ispravci SL 2018., L 74, str. 11. i SL 2017., L 162, str. 56.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/58), kao i točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru dvaju sporova između društva StWL Städtische Werke Lauf a.d. Pegniz GmbH (u daljnjem tekstu: StWL) i društva eprimo GmbH, koja krajnje kupce opskrbljuju električnom energijom, u pogledu oglašivačke aktivnosti koju agencija Interactive Media CCSP GmbH obavlja na zahtjev društva eprimo i koja uključuje prikazivanje reklamnih poruka u ulaznom spremniku korisnikâ besplatne usluge elektroničke pošte „T‑Online”.

3

Uvodne izjave 4. i 40. Direktive 2002/58 glase:

[…]

4

Člankom 1. stavkom 1. navedene direktive predviđa se:

„1.   Direktiva osigurava usklađenost nacionalnih odredbi koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija, te kako bi se osiguralo slobodno kretanje takvih podataka i elektroničke komunikacijske opreme i usluga u [Europskoj uniji].”

5

U skladu s člankom 2. drugim stavkom točkama (d), (f) i (h) navedene direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Sljedeće definicije se također primjenjuju:

[…]

[…]

6

Člankom 13. stavkom 1. Direktive 2002/58, naslovljenim „Neželjene poruke”, predviđa se:

„Korištenje sustava automatskog pozivanja i komuniciranja bez ljudskog djelovanja (automatskih pozivnih naprava), faksimila ili elektroničke pošte za potrebe izravnog marketinga može biti dozvoljeno samo u slučaju pretplatnika ili korisnika koji su za isto dali svoj prethodni pristanak.”

7

U uvodnoj izjavi 67. Direktive 2009/136 navodi se:

„Zaštita koja je osigurana korisnicima, u svrhu zaštite od nedozvoljenog ulaska u njihov privatni prostor, neželjenih poruka čija je namjena izravni marketing, putem elektroničke pošte, također bi se trebalo primjenjivati na tekstualne poruke (SMS), [multimedijalne poruke (MMS)] i druge vrste sličnih aplikacija.”

8

U članku 2. točki (h) Direktive 95/46/EZ određeno je:

„U smislu ove Direktive:

[…]

(h) ‚suglasnost osobe čiji se podaci obrađuju’ znači svaka dobrovoljno dana, posebna i informirana izjava volje, kojom osoba čiji se podaci obrađuju daje svoju suglasnost da se obrade osobni podaci koji se na nju odnose.”

9

Člankom 94. stavkom 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.) predviđa se:

„Upućivanja na direktivu koja je stavljena izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Uredbu. […]”

10

Članak 4. točka 11. te uredbe glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

11

U skladu s uvodnom izjavom 17. Direktive 2005/29:

12

U članku 5. te direktive određuje se:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

2.   Poslovna praksa je nepoštena:

[…]

4.   Nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno:

5.   Prilog I. sadrži popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.”

13

U članku 8. navedene direktive navodi se:

„Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.”

14

Točkom 26. Priloga I. istoj direktivi, koji sadržava popis poslovnih praksi koje se u svim okolnostima smatraju nepoštenima, predviđa se:

„Agresivna poslovna praksa

[…]

15

Članak 3. stavci 1. i 2. Gesetza gegen den unlauteren Wettbewerb (Zakon o zaštiti od nepoštenog tržišnog natjecanja od 3. srpnja 2004., BGBl. 2004. I, str. 1414.; u daljnjem tekstu: UWG) u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, glasi:

„(1)   Nepoštena poslovna praksa jest nezakonita.

(2)   Poslovna praksa koja je usmjerena na potrošače ili dopire do njih nepoštena je ako nije u skladu s pažnjom koja se zahtijeva od poduzetnika i ako može znatno utjecati na gospodarsko ponašanje potrošača.”

16

U skladu s člankom 5.a stavkom 6. UWG‑a, naslovljenim „Prijevara propustom”:

„Radnju […] nepoštenog tržišnog natjecanja izvršava svaka osoba koja ne uputi na stvarnu poslovnu namjeru prakse ako ona već nije očita iz konteksta i ako neupućivanje potrošača može dovesti do donošenja odluke o poslu koju inače ne bi donio.”

17

Člankom 7. UWG‑a određuje se:

„(1)   Poslovna praksa koja tržišnom subjektu uzrokuje neprihvatljivu neugodnost jest nezakonita. To je osobito slučaj s oglašavanjem ako je očito da ga dotični tržišni subjekt ne želi.

(2)   Uvijek treba pretpostaviti da postoji neprihvatljiva neugodnost:

1. u slučaju oglašavanja koje uključuje upotrebu komercijalnog komunikacijskog sredstva na daljinu koje nije navedeno u točkama 2. i 3., kojim se potrošača ustrajno nudi iako on to očito ne želi;

[…]

3. u slučaju oglašavanja koje uključuje upotrebu automatiziranog pozivnog uređaja, faksa ili elektroničke pošte, bez izričitog prethodnog pristanka primatelja, ili

4. u slučaju oglašavanja u obliku poruke

[…]”

18

Članak 8. UWG‑a glasi:

„(1)   Protiv svake osobe koja provodi poslovnu praksu koja je nezakonita s obzirom na članak 3. ili članak 7. može se podnijeti tužba radi uklanjanja posljedica nezakonitog djelovanja i, u slučaju opasnosti od ponavljanja, radi prekida tog djelovanja. Pravo na tužbu radi prekida postoji ako postoji opasnost od nastanka takve prakse protivne članku 3. ili članku 7.

[…]

(3)   Nositelji prava dodijeljenih stavkom 1. jesu sljedeći:

[…]”

19

Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da su StWL i eprimo dva konkurentska opskrbljivača električnom energijom. Agencija za oglašavanje Interactive Media CCP na zahtjev društva eprimo slala je reklamne oglase u poštanske pretince elektroničke pošte korisnikâ usluge elektroničke pošte T‑Online. Ta se usluga financira oglašavanjem koje plaćaju oglašivači i besplatno se pruža korisnicima.

20

Ti reklamni oglasi pojavili su se u ulaznom spremniku privatnih pretinaca elektroničke pošte tih korisnika, to jest u rubrici u kojima se primljene poruke elektroničke pošte nalaze u obliku popisa, tako što su umetnuti između poruka elektroničke pošte.

21

Ti su korisnici tako 12. prosinca 2016., 13. siječnja 2017. i 15. siječnja 2017. primili reklamne poruke u svojim ulaznim spremnicima. U tim spremnicima su se pojavili unosi koji se vizualno razlikuju od popisa drugih poruka elektroničke pošte korisnika računa samo po tome da je datum zamijenjen navodom „Anzeige” (oglas), da nije naveden pošiljatelj i da se tekst nalazio na sivoj pozadini. Rubrika „Predmet” koja odgovara tom unosu s popisa sadržavala je tekst namijenjen promicanju povoljne cijene za usluge električne energije i plina.

22

S tehničkog stajališta, kôd JavaScript reklamnog poslužitelja (TAG) povezan je s predmetnim mjestom ulaznog spremnika na internetskoj stranici koju korisnik takvog pretinca elektroničke pošte posjećuje. Stoga, kada korisnik otvori internetsku stranicu, zahtjev se (Adrequest) šalje reklamnom poslužitelju kako bi on nasumično odabrao reklamnu zastavicu u košaricu koju čine oglašivači i prenosi na takav način da se prikazuje u korisnikovu ulaznom spremniku. Ako korisnik klikne na prikazani oglas, unos se najprije prosljeđuje reklamnom poslužitelju koji zabilježi klik i preusmjeri preglednik na stranicu oglašivača.

23

Funkcionalnost usluge elektroničke pošte T‑Online obrađuje unos predmetne reklamne poruke u ulazni spremnik korisnikâ navedene elektroničke pošte na drukčiji način od običnih poruka elektroničke pošte: ta se reklamna poruka, koja se pojavljuje u obliku poruke elektroničke pošte, može izbrisati s popisa, ali se ne može arhivirati, izmijeniti ili proslijediti te na nju nije moguće odgovoriti. Naposljetku, navedena reklamna poruka ne uračunava se u ukupan broj poruka elektroničke pošte sadržanih u ulaznom spremniku niti u njemu zauzima prostor za pohranu.

24

StWL je smatrao da je ta praksa oglašavanja koja uključuje uporabu poruke elektroničke pošte bez izričitog prethodnog pristanka primatelja protivna pravilima u području nepoštenog tržišnog natjecanja jer predstavlja „neprihvatljivu neugodnost” u smislu članka 7. stavka 2. točke 3. UWG‑a i jer je zavaravajuća u smislu članka 5.a stavka 6. UWG‑a. Zbog toga je StWL podnio Landgerichtu Nürnberg‑Fürth (Zemaljski sud Nuremberg‑Fürtha, Njemačka) tužbu radi prestanka povrede protiv društva eprimo. Taj je sud prihvatio zahtjev društva StWL i naložio društvu eprimo, pod prijetnjom novčane kazne, da krajnjim potrošačima prestane slati takve reklame u vezi s opskrbom električne energije na račun elektroničke pošte T‑online.de.

25

Nakon žalbe koju je Oberlandesgerichtu Nürnberg (Visoki zemaljski sud u Nurembergu, Njemačka) podnio eprimo, taj sud je smatrao da sporno prikazivanje oglasa u ulaznom spremniku privatnih pretinaca elektroničke pošte usluge T‑online ne predstavlja nezakonitu poslovnu praksu s gledišta prava tržišnog natjecanja.

26

Navedeni sud je osobito smatrao, s jedne strane, da tuženikov oglas ne predstavlja neprihvatljivu neugodnost koja uključuje uporabu „elektroničke pošte” u smislu članka 7. stavka 2. točke 3. UWG‑a jer se taj oglas ne može smatrati „elektroničkom poštom” u smislu te odredbe. U svakom slučaju, sporni oglas nije doveo do opterećenja ili troškova za korisnika usluge elektroničke pošte T‑Online koji nadilaze „uobičajenu” neugodnost nastalu zbog bilo kojeg oglasa i stoga nije prouzročio „neprihvatljivu neugodnost” u smislu opće odredbe članka 7. stavka 1. prve rečenice UWG‑a, osobito s obzirom na to da je ta usluga elektroničke pošte besplatna.

27

S druge strane, taj je sud zaključio da predmetni oglas nije nezakonit u smislu članka 7. stavka 2. točke 4. podtočke (a) UWG‑a jer nije riječ o oglasu u obliku poruke. Članak 7. stavak 2. točka 1. UWG‑a također nije primjenjiv jer pretpostavlja „nuđenje” u smislu nametljivog ponašanja prema korisniku, kojeg u ovom slučaju nije bilo. Osim toga, s obzirom na to da tuženikovi oglasi ne skrivaju svoju oglašivačku prirodu, ne može se smatrati da su nepošteni uz obrazloženje da dovode do zavaravanja u smislu članka 5.a stavka 6. UWG‑a.

28

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), kojem je StWL podnio reviziju, smatra da uspjeh navedene žalbe ovisi o tumačenju članka 2. drugog stavka točaka (d) i (h) i članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58 kao i točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29.

29

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ponašanje za koje se prigovara eprimu može biti nezakonito u skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom 3. UWG‑a, kojim se prenosi članak 13. stavak 1. Direktive 2002/58. Taj sud navodi da je također moguće da je reklama nezakonita u skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom 1. UWG‑a, kojim se prenosi točka 26. Priloga I. Direktivi 2005/29.

30

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev od Suda traži pojašnjenja o kriterijima koji uređuju pojam „elektronska pošta” u smislu članka 2. drugog stavka točke (h) Direktive 2002/58, i pojam „uporaba” elektronske pošte u svrhu izravnog marketinga u smislu njezina članka 13. stavka 1. Usto, taj sud traži od Suda da pojasni kriterije „nuđenja” u smislu točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29.

31

U tom je kontekstu Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32

Svojim prvim do četvrtim pitanjem, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, s jedne strane, treba li članak 2. točku (h) i članak 13. stavak 1. Direktive 2002/58 tumačiti na način da su ispunjeni kriteriji pojma „elektronička pošta” u smislu tih odredbi kad se reklamna poruka prikazuje na određenim tomu namijenjenim prostorima ulaznog spremnika računa elektroničke pošte nasumično odabranog korisnika nakon otvaranja lozinkom zaštićene internetske stranice i, s druge strane, treba li članak 13. stavak 1. te direktive tumačiti na način da je takva oglašivačka aktivnost obuhvaćena pojmom „uporaba […] elektroničke pošte u svrhu izravnoga marketinga” u smislu te odredbe, kojom se zahtijeva da je dotični korisnik elektroničke pošte prethodno dao svoj pristanak na takvu aktivnosti, samo ako se utvrdi da opterećenje za korisnika nadilazi neugodnost koja mu je prouzročena.

33

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja valja podsjetiti na to da se člankom 1. stavkom 1. Direktive 2002/58 predviđa, među ostalim, usklađenost nacionalnih odredaba koje su potrebne kako bi se osigurala odgovarajuća razina zaštite osnovnih prava i sloboda, a posebno prava na privatnost i povjerljivost, s obzirom na obradu osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija.

34

Kako se to utvrđuje uvodnom izjavom 40. te direktive, njome se, među ostalim, nastoje pretplatnicima pružiti zaštitni mehanizmi protiv narušavanja njihove privatnosti neželjenim porukama u svrhe izravnog marketinga, posebno putem automatiziranih pozivnih uređaja, telefaksa i e‑mail poruka, uključujući SMS poruke.

35

Člankom 2. točkom (d) Direktive 2002/58 predviđa se široka definicija pojma „komunikacija” koja uključuje svaku informaciju koja se razmjenjuje ili prenosi između ograničenog broja stranaka putem javno dostupne elektroničke komunikacijske usluge.

36

U tom pogledu, članak 13. stavak 1. te direktive, naslovljen „Neželjene poruke”, dopušta uporabu različitih vrsta komunikacije, odnosno automatiziranih sustava pozivanja, bez ljudske intervencije (govorni automati), faksimila strojeva (faksovi) ili elektroničke pošte u svrhu izravnoga marketinga pod uvjetom da se odnosi na pretplatnike ili korisnike koji su prethodno dali svoj pristanak.

37

Stoga u svrhu primjene te odredbe valja provjeriti, kao prvo, je li poruka koja se koristi u svrhu izravnog marketinga jedna od vrsta komunikacije iz navedene odredbe; kao drugo, je li svrha takve poruke izravan marketing i, kao treće, je li poštovan zahtjev za dobivanje prethodnog pristanka korisnika.

38

Što se tiče, kao prvo, sredstava elektroničke komunikacije preko kojih su aktivnosti izravnog marketinga provedene, najprije valja istaknuti, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 53. svojeg mišljenja, da popis komunikacijskih sredstava navedenih u uvodnoj izjavi 40. i u članku 13. stavku 1. te direktive nije taksativno naveden.

39

Naime, s jedne strane, Direktiva 2009/136, kojom je izmijenjena Direktiva 2002/58, u svojoj uvodnoj izjavi 67. upućuje na oblike komunikacija različite od onih navedenih u Direktivi 2002/58 jer se u njoj navodi da bi se zaštita koja je osigurana korisnicima, u svrhu zaštite od nedozvoljenog ulaska u njihov privatni prostor, neželjenih poruka čija je namjena izravni marketing, putem elektroničke pošte, također trebala primjenjivati na tekstualne poruke (SMS), slikovne poruke (MMS) i druge vrste sličnih aplikacija. S druge strane, kao što je to pojašnjeno u uvodnoj izjavi 4. Direktive 2002/58, cilj osiguranja jednake razine zaštite osobnih podataka i privatnosti korisnicima javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga mora biti zajamčen „neovisno o tehnologijama koje se koriste”, što potvrđuje da treba s tehnološkog gledišta primijeniti široko i razvojno tumačenje vrsta komunikacija iz te direktive.

40

S obzirom na navedeno, valja utvrditi to da je u ovom slučaju reklamna poruka o kojoj je riječ u glavnom postupku poslana dotičnim osobama uporabom jednog od komunikacijskih sredstava izričito navedenih u članku 13. stavku 1. Direktive 2002/58, odnosno putem elektroničke pošte.

41

Naime, u tom pogledu, sa stajališta primatelja, navedena reklamna poruka prikazana je u ulaznom spremniku korisnika elektroničke pošte, odnosno u prostoru koji je uobičajeno namijenjen za privatne poruke elektroničke pošte. Korisnik može taj prostor osloboditi kako bi dobio cjelovit pregled svojih poruka elektroničke pošte koje su isključivo privatne tek nakon što je provjerio sadržaj te iste reklamne poruke i tek nakon što ju je aktivnom radnjom obrisao. Ako korisnik klikne na reklamnu poruku poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, bit će preusmjeren na internetsku stranicu koja sadržava predmetni oglas, umjesto da nastavi čitati svoje privatne poruke elektroničke pošte.

42

Stoga, za razliku od reklamnih zastavica ili skočnih prozora, koji se nalaze na margini popisa privatnih poruka ili odvojeno od njih, prikazivanje reklamnih poruka o kojima je riječ u glavnom postupku na popisu privatnih poruka elektroničke pošte korisnika, ometa pristup tim porukama na sličan način kao neželjena elektronička pošta (koju također zovemo „spam”), s obzirom na to da takva aktivnost od pretplatnika također zahtijeva da donese odluku o tome kako će postupati s tim porukama.

43

Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 55. svojeg mišljenja, s obzirom na to da reklamne poruke zauzimaju retke u ulaznom spremniku koji su obično namijenjeni privatnim porukama elektroničke pošte i da sliče tim privatnim porukama, postoji opasnost od zabune između tih dviju kategorija poruka, što korisnika koji klikne na redak koji pripada reklamnoj poruci može protiv njegove volje preusmjeriti na internetsku stranicu koja prikazuje predmetni oglas, umjesto da nastavi pregledavati svoje privatne poruke elektroničke pošte.

44

Međutim, kao što je to primijetila Komisija, ako se oglasi bilo kakve prirode pojavljuju u ulaznom spremniku internetske pošte, odnosno u pretincu u kojem se prikazuju sve poruke elektroničke pošte upućene korisniku, valja smatrati da taj ulazni spremnik predstavlja sredstvo kojim se dotične reklamne poruke šalju tom korisniku, što podrazumijeva uporabu njegove elektroničke pošte u svrhu izravnoga marketinga u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58. Drugim riječima, tuženik i intervenijent iz glavnog postupka te uključeni pružatelj elektroničke pošte koriste činjenicu da postoji popis privatnih poruka elektroničke pošte, vodeći računa o osobitom interesu i povjerenju pretplatnika u taj popis, kako bi plasirali svoju izravnu reklamu tako da joj daju izgled prave poruke elektroničke pošte.

45

Takav način postupanja predstavlja uporabu elektroničke pošte u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58, koja može ugroziti cilj, koji se nastoji postići tom odredbom, zaštite korisnika od narušavanja njihove privatnosti neželjenim porukama u svrhe izravnog marketinga.

46

U tim okolnostima, pitanje ispunjavaju li same reklamne poruke poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku kriterije na temelju kojih ih se može okvalificirati kao „elektroničku poštu” u smislu članka 2. točke (h) te direktive postaje suvišno jer su poslane dotičnim korisnicima putem njihova pretinca elektroničke pošte i stoga njihove elektroničke pošte.

47

Kao drugo, kad je riječ o pitanju je li svrha poruka iz članka 13. stavka 1. navedene direktive izravni marketing, valja provjeriti ima li takva poruka komercijalni cilj i je li izravno i pojedinačno upućena potrošaču.

48

U ovom slučaju sama narav reklamnih poruka o kojima je riječ u glavnom postupku, koje se odnose na promicanje usluga, i činjenica da se šalju u obliku elektroničke pošte, tako da se pojavljuju izravno u ulaznom spremniku privatne elektroničke pošte dotičnog korisnika, omogućuju da se te poruke okvalificiraju kao poruke koje se odnose na izravan marketing u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58.

49

Okolnost da se primatelj tih reklamnih poruka odabire nasumično, što se navodi u okviru trećeg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, ne može dovesti u pitanje takav zaključak.

50

U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 61. svojeg mišljenja, da nasumičan ili unaprijed određen odabir primatelja ne predstavlja uvjet za primjenu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58. Drugim riječima, nije važno je li predmetni oglas upućen unaprijed određenom i pojedinačno utvrđenom primatelju ili je riječ o masovnom i nasumičnom širenju prema više primatelja. Važno je da postoji poruka s komercijalnom svrhom koja se izravno i pojedinačno upućuje jednom ili više korisnika usluga elektroničke pošte tako da se prikaže u ulaznom spremniku računa tih korisnika elektroničke pošte.

51

Međutim, primatelji takvih reklamnih poruka individualizirani su, među ostalim, kao korisnici određenog pružatelja elektroničke pošte s obzirom na to da korisnik pristupa svojem ulaznom spremniku tek nakon što navede svoje registracijske podatke i lozinku. Slijedom toga, do prikazivanja reklamnih poruku dolazi nakon što se provede taj postupak autentifikacije u privatnom prostoru koji je rezerviran samo za korisnika i koji je namijenjen tomu da on konzultira privatne sadržaje u obliku poruka elektroničke pošte.

52

Kao treće, što se tiče upravo zahtjeva za dobivanje prethodnog pristanka, predviđenog u članku 13. stavku 1. Direktive 2002/58, valja podsjetiti na to da je poruka, ako je obuhvaćena područjem primjene te odredbe, dopuštena pod uvjetom da je njezin primatelj na to prethodno pristao.

53

U tom pogledu, iz članka 2. drugog stavka točke (f) Direktive 2002/58, u vezi s člankom 94. stavkom 2. Uredbe 2016/679 proizlazi da taj pristanak treba ispuniti zahtjeve iz članka 2. točke (h) Direktive 95/46 ili iz članka 4. točke 11. te uredbe, ovisno o tome koji se od tih dvaju standarda primjenjuje ratione temporis na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku.

54

Člankom 2. točkom (h) Direktive 95/46 pojam „suglasnost” definira se kao „svaka dobrovoljno dana, posebna i informirana izjava volje, kojom osoba čiji se podaci obrađuju daje svoju suglasnost da se obrade osobni podaci koji se na nju odnose”.

55

Taj isti zahtjev primjenjuje se također u okviru Uredbe 2016/679. Naime, članak 4. točka 11. te uredbe definira „privolu ispitanika” u smislu da zahtijeva izražavanje želja ispitanika koje je „dobrovoljno, posebno, informirano i nedvosmisleno” u obliku izjave ili „jasn[e] potvrdn[e] radnj[e]” kojom se daje pristanak na obradu osobnih podataka koji se na njega odnose.

56

Što se tiče tužbe radi prekida nezakonite poslovne prakse, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, nije isključeno da se, kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja, ako se postupkom koji je pokrenuo StWL nastoji prekinuti eprimovo buduće ponašanje, Uredba 2016/679 također primjenjuje ratione temporis u okviru glavnog postupka i to iako su se činjenice iz kojih proizlazi taj spor dogodile prije 25. svibnja 2018., kad je ta uredba postala primjenjiva, uzimajući u obzir to da je Direktiva 95/46 njome stavljena izvan snage s učinkom na isti datum.

57

Iz prethodno navedenog proizlazi da se takva privola mora očitovati barem kao dobrovoljno, posebno i informirano izražavanje želje ispitanika.

58

U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da su tijekom postupka registracije adrese elektroničke pošte o kojoj je riječ u glavnom postupku korisnicima ponuđene dvije kategorije usluga elektroničke pošte T‑Online, odnosno, s jedne strane, usluga besplatne elektroničke pošte koja se financira oglašavanjem i, s druge strane, usluga elektroničke pošte koja se plaća, gdje nema reklama. Stoga korisnici koji biraju besplatnu uslugu, kao što je to u predmetu u glavnom postupku, prihvaćaju primati reklamne oglase kako ne bi platili naknadu u zamjenu za korištenje tom uslugom elektroničke pošte.

59

Međutim, u tom je pogledu na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi je li dotični korisnik, koji je odabrao besplatnu uslugu elektroničke pošte T‑Online, bio propisno obaviješten o konkretnim načinima slanja takvih oglasa te je li zaista pristao primiti reklamne poruke poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku. Osobito se treba uvjeriti, s jedne strane, da je taj korisnik bio jasno i precizno obaviješten, među ostalim, o tome da se reklamne poruke prikazuju na popisu primljenih privatnih poruka elektroničke pošte i, s druge strane, da je izrazio svoju privolu na poseban način i uz potpuno poznavanje činjenice da će primiti takve reklamne poruke (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2020., Orange Romania, C‑61/19, EU:C:2020:901, t. 52.).

60

U odgovoru na četvrto pitanje kojim sud koji je uputio zahtjev pita treba li, kako bi se oglašivačka aktivnost kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku okvalificirala kao „uporaba […] elektroničke pošte u svrhu izravnoga marketinga” u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58, utvrditi da opterećenje za korisnika nadilazi neugodnost koja mu je prouzročena, valja, naposljetku, pojasniti da se tom direktivom ne određuje poštovanje takvog zahtjeva.

61

Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 62. svojeg mišljenja, iz uvodne izjave 40. te direktive proizlazi da se zahtjev dobivanja prethodnog pristanka predviđen navedenom odredbom objašnjava, među ostalim, činjenicom da neželjene poruke koje su poslane u svrhu izravnog marketinga mogu „predstavljati opterećenje i/ili trošak za primatelja”. Budući da takve poruke ulaze u područje primjene članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58, nije stoga nužno provjeriti nadilazi li opterećenje koje tako proizlazi iz tih poruka za primatelja neugodnost koja mu je prouzročena.

62

U ovom je slučaju uostalom nesporno da je oglašivačka aktivnost poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku dotičnom korisniku zaista opterećenje jer pretplatnik mora, kao što je to istaknuto u točki 42. ove presude, zbog prikazivanja reklamnih poruka na popisu privatnih poruka elektroničke pošte korisnika, s obzirom na to da takvo prikazivanje ometa pristup tim porukama na sličan način kao neželjena elektronička pošta (koju također zovemo „spam”), jednako odlučiti kako će postupati s tim porukama.

63

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo, drugo, treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 13. stavak 1. Direktive 2002/58 treba tumačiti na način da prikazivanje reklamnih poruka u ulaznom spremniku korisnika usluge elektroničke pošte u obliku sličnom pravoj poruci elektroničke pošte i na istom mjestu kao potonja poruka predstavlja „uporab[u] […] elektroničke pošte u svrhu izravnoga marketinga” u smislu te odredbe, pri čemu nasumično određivanje primatelja navedenih poruka ni određivanje stupnja opterećenja za tog korisnika nemaju utjecaja u tom pogledu, a ta je uporaba dopuštena samo ako je navedeni korisnik jasno i precizno obaviješten o načinima slanja takvog oglasa, osobito u okviru popisa primljenih privatnih poruka elektroničke pošte i ako je dao pristanak na poseban način i uz potpuno poznavanje činjenice da će primiti takve reklamne poruke.

64

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li točku 26. Priloga I. Direktivi 2005/29 tumačiti na način da je aktivnost koja se sastoji od prikazivanja u ulaznom pretincu korisnika usluge elektroničke pošte reklamnih poruka u obliku sličnom pravoj poruci elektroničke pošte i na istom mjestu kao potonja poruka obuhvaćena pojmom „ustrajno, a neželjeno nuđenje” korisnika usluga elektroničke pošte u smislu te odredbe.

65

Stavkom 1. članka 5. te direktive zabranjuje se nepoštena poslovna praksa, a u njegovu stavku 2. određuju se kriteriji za utvrđivanje je li određena poslovna praksa nepoštena.

66

Člankom 5. stavkom 4. navedene direktive zatim se pojašnjava da su nepoštene, osobito, poslovne prakse koje su „zavaravajuće”, u smislu članaka 6. i 7. Direktive 2005/29, i one koje su „agresivne”, u smislu članaka 8. i 9. te direktive.

67

U tom pogledu valja podsjetiti na to da Direktiva 2005/29 uvodi potpuno usklađivanje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnih subjekata prema potrošačima na razini Unije i u svojem Prilogu I. donosi taksativan popis 31 poslovne prakse, koje se u skladu s člankom 5. stavkom 5. te direktive „u svim okolnostima” smatraju nepoštenima. Stoga, kako se izrijekom precizira u uvodnoj izjavi 17. navedene direktive, samo se te poslovne prakse, kao takve, mogu smatrati nepoštenima a da se ne procjenjuju od slučaja do slučaja na temelju odredbi članaka 5. do 9. iste direktive (presuda od 2. rujna 2021., Peek & Cloppenburg, C‑371/20, EU:C:2021:674 t. 34. i navedena sudska praksa).

68

Stoga, u skladu s točkom 26. Priloga I. Direktive 2005/29 „nepošten[om] poslovn[om] praks[om] u svim okolnostima”, kao agresivna poslovna praksa, smatra se „[u]strajno, a neželjeno nuđenje telefonom, faksom, e‑poštom ili drugim sredstvom daljinske komunikacije, osim u slučaju i u mjeri u kojoj je to opravdano radi nacionalnim propisima predviđenog ispunjenja ugovorne obveze”.

69

Međutim, kao što je to istaknuto u točkama 48., 50. i 51. ove presude, treba smatrati da je reklamna poruka poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku upućena izravno i pojedinačnom dotičnom korisniku jer se, s obzirom na to da se šalje u obliku elektroničke pošte, pojavljuje izravno u ulaznom spremniku privatne elektroničke pošte dotičnog korisnika, u privatnom prostoru zaštićenom lozinkom koji je za njega rezerviran i gdje očekuje primiti samo poruke koje su mu osobno upućene.

70

Zbog toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 71. svojeg mišljenja, učinak navedene poruke stoga je sličan učinku pojedinačnog izravnog marketinga, neovisno o tome je li oglašivač pojedinačno odredio tog određenog primatelja tijekom tehničke pripreme predmetne poruke i o tome obrađuje li se ta poruka, u smislu prostora za pohranu i funkcionalnosti u vezi s postupanjem s pravom porukom elektroničke pošte, drukčije od poruka elektroničke pošte.

71

U tim okolnostima valja smatrati da takva reklamna poruka predstavlja „nuđenje” korisnicima usluga elektroničke pošte u smislu točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29.

72

S obzirom na navedeno, valja još provjeriti je li takvo nuđenje „ustrajno, a neželjeno” da bi ga trebalo zabraniti u svim okolnostima na temelju te odredbe.

73

U tom pogledu valja utvrditi, s jedne strane, da su, kao što je to navedeno u točki 21. ove presude, dotični korisnici u trima navratima primili reklamne poruke u ulaznim spremnicima svojih privatnih pretinaca elektroničke pošte, to jest 12. prosinca 2016., 13. siječnja 2017. i 15. siječnja 2017. U tim okolnostima, takvo nuđenje, uzimajući također u obzir njegovu učestalost u kratkom razdoblju, treba smatrati „ustrajnim” u smislu točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29, kao što je to utvrdio sud koji je uputio zahtjev.

74

S druge strane, što se tiče „neželjenog” karaktera takve oglašivačke aktivnosti u smislu te iste točke 26., valja provjeriti ispunjava li prikazivanje reklamne poruke poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku taj uvjet, uzimajući u obzir to postoji li pristanak tog korisnika koji prethodi tom prikazivanju kao i je li navedeni korisnik eventualno izrazio protivljenje takvom reklamnom postupku. Takvo je protivljenje, usto, dokazano u glavnom postupku, kao što je to utvrdio sud koji je uputio zahtjev.

75

S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da točku 26. Priloga I. Direktivi 2005/29 treba tumačiti na način da je aktivnost koja se sastoji od prikazivanja u ulaznom pretincu korisnika usluge elektroničke pošte reklamnih poruka u obliku sličnom pravoj poruci elektroničke pošte i na istom mjestu kao potonja poruka obuhvaćena pojmom „ustrajno, a neželjeno nuđenje” korisnika usluga elektroničke pošte u smislu te odredbe, ako je prikazivanje tih reklamnih poruka, s jedne strane, dovoljno učestalo i redovito da se može okvalificirati kao „ustrajno nuđenje” i, s druge strane, kao „neželjeno nuđenje” kada taj korisnik nije dao pristanak prije tog prikazivanja.

76

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje: