–

[kako je ispravljeno rješenjem od 29. rujna 2021.] za XY, J. Lenhard, Rechtsanwalt,

–

za Hauptzollamt B, G. Rittenauer, u svojstvu agenta,

–

za njemačku vladu, J. Möller i S. Heimerl, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Armenia i R. Pethke, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. stavka 1. točke (a) Direktive Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL 2003., L 283, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 75. i ispravak SL 2019., L 33, str. 37.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva XY i Hauptzollamta B (Glavni carinski ured B, Njemačka) u pogledu poreznog rješenja o oporezivanju potrošnje električne energije društva XY, konkretno o postojanju prava potonjeg na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na električnu energiju koji je to društvo nezakonito platilo i koji mu je stoga bio vraćen.

3

U uvodnim izjavama 3. do 5. Direktive 2003/96 navodi se:

4

Članak 1. te direktive formuliran je ovako:

„Države članice uvode poreze na energente i električnu energiju u skladu s ovom Direktivom.”

5

Člankom 5. navedene direktive predviđa se:

„Pod uvjetom da poštuju najniže razine oporezivanja koje su propisane ovom Direktivom i ako su usklađene s pravom [Unije], države članice mogu uz poreznu kontrolu primjenjivati diferencirane stope poreza u sljedećim slučajevima:

6

Članak 17. iste direktive određuje:

„1.   Pod uvjetom da se najniže razine poreza utvrđene ovom Direktivom poštuju u prosjeku za sva poduzeća, države članice mogu primjenjivati sniženja poreza na potrošnju energenata koji se koriste za grijanje ili za potrebe [iz] članka 8. stavka 2. točaka (b) i (c), te na potrošnju električne energije, u sljedećim slučajevima:

2.   Bez obzira na članak 4. stavak 1., države članice mogu primjenjivati razinu poreza sniženu do nule za energente ili električnu energiju, kako je predviđeno u članku 2., ako se njima koriste poduzeća‑veliki potrošači energije, kako je predviđeno u stavku 1. ovog članka.

3.   Bez obzira na članak 4. stavak 1., države članice mogu primjenjivati razinu oporezivanja sniženu do 50 % najnižih razina predviđenih u ovoj Direktivi za energente ili električnu energiju, kako je utvrđeno u članku 2., kad se koriste u poslovnim jedinicama, kako je utvrđeno u članku 11., a koj[e] nisu veliki potrošači energije, kako je definirano u stavku 1. ovog članka.

4.   Poduzeća koja se koriste mogućnostima navedenima u stavcima 2. i 3. sklapat će ugovore, primjenjivati sustave utrživih dozvola ili istovjetne mjere, kako je predviđeno u stavku 1. točki (b). Sporazumima, sustavima utrživih dozvola i sličnim mjerama moraju se postizati istovjetni ciljevi očuvanja okoliša ili poboljšanja učinkovitosti energije u približno jednakoj mjeri kao što bi se postiglo da su se poštivale standardne najniže stope Zajednice.”

7

U skladu s člancima 7., 15., 16. i 19. Direktive 2003/96, države članice također mogu primjenjivati oslobođenja ili sniženja razine oporezivanja u slučajevima koji se u tim člancima navode.

8

Članak 21. stavak 5. prva rečenica te direktive predviđa:

„Za potrebe primjene članaka 5. i 6. Direktive [Vijeća] 92/12/EEZ [od 25. veljače 1992. o općim aranžmanima za proizvode koji podliježu trošarinama te o posjedovanju, kretanju i praćenju takvih proizvoda (SL 1992., L 76, str. 1.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2000/47/EZ od 20. srpnja 2000. (SL 2000., L 193, str. 73.)], električna energija i prirodni plin podložni su porezu koji postaje plativ u trenutku isporuke od strane distributera ili preprodavača.”

9

Stromsteuergesetz (Zakon o porezu na električnu energiju) od 24. ožujka 1999. (BGBl. 1999. I, str. 378., i BGBl. 2000. I, str. 147.), kako je izmijenjen Zakonom od 19. prosinca 2008. (BGBl. 2008. I, str. 2794.) (u daljnjem tekstu: StromStG), u članku 3., naslovljenom „Porezna stopa”, određuje:

„Stopa iznosi 20,50 eura po megavat‑satu.”

10

Članak 9. StromStG‑a, naslovljen „Oslobođenja i sniženja poreza”, u stavku 3. predviđa:

„Na električnu se energiju primjenjuje, uz iznimku slučajeva iz stavka 2. točke 2., snižena porezna stopa od 12,30 eura po megavat‑satu ako je u komercijalne svrhe troše poduzeća iz proizvodnog sektora ili poljoprivredna i šumarska poduzeća te ako nije izuzeta od plaćanja poreza na temelju stavka 1.”

11

XY je poduzeće iz proizvodnog sektora koje je 2010. u okviru svojeg poslovanja koristilo električnu energiju iz opskrbne mreže za punjenje akumulatora.

12

U prijavi koja se odnosila na porez na električnu energiju za 2010., XY je prijavio količinu električne energije korištene za vlastitu potrošnju te je odabrao primjenu poreza po sniženoj stopi kako je predviđena u članku 9. stavku 3. StromStG‑a. Međutim, u odgovarajućem poreznom rješenju Glavni carinski ured B je primijenio porez na električnu energiju po standardnoj stopi, što je XY osporio.

13

Nakon što je u sudskom postupku koji se odnosio na 2006. godinu utvrđeno da se primjenjivao porez po sniženoj stopi predviđen u članku 9. stavku 3. StromStG‑a, Glavni carinski ured B promijenio je svoju odluku za 2010. godinu, u konačnici smatrajući da je XY imao pravo tražiti primjenu tog poreza, pa je 27. kolovoza 2013. proveo ispravak poreznog rješenja za društvo XY kao i povrat iznosa koji je potonji nezakonito platio za 2010. godinu.

14

XY je u prosincu 2014. zatražio da se vraćeni iznos za 2010. godinu uveća za zatezne kamate, što je Glavni carinski ured B odbio učiniti.

15

Finanzgericht (Financijski sud, Njemačka) je odbio tužbu društva XY radi isplate tih zateznih kamata uz obrazloženje da XY na to nije imao pravo ni na temelju prava Unije ni na temelju njemačkog prava. Konkretno, taj je sud smatrao da pravo Unije ne propisuje da vraćeni iznos mora biti uvećan za zatezne kamate. Naime, s jedne strane smatra da potrošnja električne energije za punjenje akumulatora nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2003/96. S druge strane, smatra da je u svakom slučaju primjena poreznog sniženja o kojem je riječ u glavnom postupku fakultativne naravi, tako da pravo Unije ne zahtijeva isplatu zateznih kamata u slučaju povrata.

16

XY je protiv te presude podnio reviziju Bundesfinanzhofu (Savezni financijski sud, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev. XY je smatrao da, u skladu sa sudskom praksom Suda, u slučaju povrata poreza koji je naplaćen protivno pravu Unije treba isplatiti zatezne kamate, i to uključujući i u slučaju primjene fakultativnih sniženja poreza. Smatra, uostalom, da je punjenje baterije reverzibilni postupak koji je obuhvaćen područjem primjene Direktive 2003/96.

17

Za razliku od Finanzgerichta (Financijski sud), Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) smatra da je poslovanje društva XY pokriveno područjem primjene Direktive 2003/96 i samo dvoji oko pitanja treba li iznos nezakonito plaćenog i vraćenog poreza na električnu energiju biti uvećan za zatezne kamate.

18

U tim okolnostima Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li prema pravu Unije zaračunati zatezne kamate u slučaju prava na povrat nepravilno utvrđenog poreza na električnu energiju ako se utvrđenje nižeg iznosa poreza na električnu energiju temeljilo na fakultativnom sniženju poreza iz članka 17. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/96, a utvrđenje previsokog iznosa poreza uzrokovano je isključivo pogreškom počinjenom prilikom primjene nacionalnog propisa donesenog radi prenošenja članka 17. stavka 1. točke (a) te direktive na konkretan slučaj?”

19

Uvodno valja istaknuti da, s jedne strane, njemačka vlada u svojim očitovanjima, u kojima ne ističe prigovor nedopuštenosti, u bitnome smatra da, u skladu s člankom 21. stavkom 5. Direktive 2003/96, električnu energiju koja se isporučuje kako bi se pohranila u akumulatorima mora biti oporezovana odnosno mora također biti oporezovana u trenutku njezine daljnje distribucije trećim osobama. To se mišljenje razilazi od teze suda koji je uputio zahtjev, koji smatra da isporuka električne energije radi pohranjivanja u akumulatorima jest konkretno jedini oporezivi događaj.

20

Ta su očitovanja bez utjecaja na dopuštenost postavljenog pitanja.

21

Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar zakonodavnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora iz glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se dao koristan odgovor na upućena pitanja i razumjeli razlozi zbog kojih nacionalni sud smatra da su mu potrebni odgovori na ta pitanja za odlučivanje u sporu koji se pred njim vodi (presude od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27., i od 12. prosinca 2019., Slovenské elektrárne, C‑376/18, EU:C:2019:1068, t. 24. i navedena sudska praksa).

22

Iz postavljenog pitanja proizlazi da ono ima veze s činjeničnim stanjem i predmetom spora iz glavnog postupka s obzirom na to da predmet tog spora nije tumačenje odredbi Direktive 2003/96 nego uvjeta za povrat poreza naplaćenog na temelju pogrešne primjene nacionalnog propisa kojim se uvodi mogućnost predviđena tom direktivom.

23

S druge strane, njemačka vlada iznosi da se postavljano pitanje nije trebalo odnositi na članak 17. stavak 1. točku (a) Direktive 2003/96 nego na članak 5. četvrtu alineju te direktive.

24

U tom smislu, kao što je to nezavisni odvjetnik napomenuo u točki 56. svojeg mišljenja, treba istaknuti da su i porezne olakšice za poduzeća koja su veliki proizvođači energije, predviđene člankom 17. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2003/96, i primjena diferenciranih poreznih stopa ovisno o tome koristi li se električna energija u poslovne ili neposlovne svrhe, spomenuta u članku 5. četvrtoj alineji te direktive, fakultativni za države članice. Rješavanje pravnog problema koji otvara prethodno pitanje može stoga biti važno za ishod spora iz glavnog postupka, bez obzira na pravnu osnovu po kojoj je njemački zakonodavac uveo diferenciranu primjenu dotičnih poreznih stopa.

25

U tim okolnostima valja zaključiti da sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita zahtijeva li pravo Unije da se u slučaju povrata iznosa poreza na električnu energiju koji je nezakonito naplaćen zbog pogrešne primjene nacionalne odredbe donesene na temelju mogućnosti koju državama članicama daje Direktiva 2003/96 na taj iznos moraju zaračunati kamate.

26

Valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo na povrat poreza koji su u državi članici naplaćeni protivno pravilima prava Unije jest posljedica i dodatak pravima koje odredbe prava Unije, kako ih je protumačio Sud, dodjeljuju poreznim obveznicima. Države članice stoga načelno moraju vratiti poreze naplaćene protivno pravu Unije (presude od 19. srpnja 2012., Littlewoods Retail i dr., C‑591/10, EU:C:2012:478, t. 24. i navedena sudska praksa, i od 23. travnja 2020., Sole‑Mizo i Dalmandi Mezőgazdasági, C‑13/18 i C‑126/18, EU:C:2020:292, t. 34. i navedena sudska praksa).

27

Nadalje, Sud je ocijenio da, kada država članica naplati porez protivno pravnim pravilima Unije, porezni obveznici imaju ne samo pravo na povrat nezakonito naplaćenog poreza nego i pravo na povrat iznosa plaćenih toj državi ili iznosa koje je ona zadržala, a koji su izravno povezani s tim porezom. To uključuje i gubitke nastale zbog nemogućnosti raspolaganja novčanim iznosima u slučaju prerano obračunatog poreza. Iz te sudske prakse proizlazi da načelo obveze država članica da iznose poreza naplaćenih povredom prava Unije vrate s kamatama proizlazi iz potonjeg prava (presude od 19. srpnja 2012., Littlewoods Retail i dr., C‑591/10, EU:C:2012:478, t. 25. i 26. i navedena sudska praksa, i od 23. travnja 2020., Sole‑Mizo i Dalmandi Mezőgazdasági, C‑13/18 i C‑126/18, EU:C:2020:292, t. 35. i 36. i navedena sudska praksa).

28

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 74. svojeg mišljenja, treba naglasiti da se ta obveza zaračunavanja kamata na iznos poreza naplaćenog kršenjem prava Unije primjenjuje i onda kad je to kršenje posljedica nepoštovanja općih načela tog prava.

29

Treba podsjetiti na to da je cilj Direktive 2003/96, kao što proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 3. do 5. i članka 1., utvrđivanje usklađenog sustava oporezivanja energenata i električne energije (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2020., Repsol Petróleo, C‑44/19, EU:C:2020:982, t. 21.).

30

U okviru tog sustava zakonodavac Unije je državama članicama povjerio, među ostalim na temelju članaka 5., 7., 15. do 17. i 19. te direktive, niz mogućnosti za uvođenje diferencirane porezne stope, oslobođenja od poreza ili sniženja trošarina, a te su mogućnosti sastavni dio usklađenog sustava oporezivanja uspostavljenog navedenom direktivom.

31

Zato, prema sudskoj praksi Suda, države članice moraju izvršavati diskrecijsku ovlast kojom raspolažu na temelju tih članaka poštujući pravo Unije i njegova opća načela, a posebno poštujući načelo jednakog postupanja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Autoservizi Giordano, C‑513/18, EU:C:2020:59, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, taj se zahtjev odnosi kako na mjere kojima je iskorištena ta diskrecijska ovlast tako i na njihovu primjenu.

32

Načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 30. siječnja 2020., Autoservizi Giordano, C‑513/18, EU:C:2020:59, t. 37. i navedena sudska praksa).

33

S tim u vezi valja istaknuti da se, s gledišta nezakonito naplaćenog iznosa poreza i s tim povezane obveze povrata, gospodarski subjekt na koji se primjenjuje snižena stopa poreza na električnu energiju na temelju odredbe nacionalnog prava kojom se provodi mogućnost predviđena Direktivom 2003/96, kojem je iznos nezakonito naplaćen, nalazi u situaciji usporedivoj sa situacijom u kojoj je gospodarski subjekt na kojeg se primjenjuje standardna stopa tog poreza na temelju odredbe te direktive, kojem je iznos nezakonito naplaćen.

34

Te dvije situacije ne bi trebalo tretirati različito, što znači da u slučaju povrata postoji obveza zaračunavanja kamata na iznos nezakonito naplaćenog poreza.

35

Naime, usporedbu između gospodarskih subjekata treba provesti prema tome jesu li oni ili nisu pretrpjeli gubitke nastale zbog nemogućnosti raspolaganja novčanim iznosima u slučaju pogrešno obračunanog poreza, u smislu sudske prakse navedene u točki 27. ove presude, bez obzira potpadaju li pod primjenu standardne ili snižene stope tog poreza, s obzirom na to da su obje stope dio istog usklađenog sustava uvedenog Direktivom 2003/96.

36

Slijedom svih navedenih razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da pravo Unije zahtijeva da se u slučaju povrata iznosa poreza na električnu energiju koji je nezakonito naplaćen zbog pogrešne primjene nacionalne odredbe donesene na temelju mogućnosti koju državama članicama daje Direktiva 2003/96 na taj iznos moraju zaračunati kamate.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Pravo Unije treba tumačiti na način da zahtijeva da se u slučaju povrata iznosa poreza na električnu energiju koji je nezakonito naplaćen zbog pogrešne primjene nacionalne odredbe, donesene na temelju mogućnosti koju državama članicama daje Direktiva Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije, na taj iznos moraju zaračunati kamate.