–

za osobu AR, B. Ehrle, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i M. Winkler‑Unger, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, R. Pethke i N. Yerrell, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama, kako je izmijenjena Direktivom Komisije 2011/94/EU od 28. studenoga 2011. (SL 2011., L 314, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 20., str. 256.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2006/126).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe AR, austrijskog državljanina, imatelja vozačke dozvole izdane u Austriji, i Stadta Pforzheim (Grad Pforzheim, Njemačka) povodom toga što su njemačka nadležna tijela u njezinu austrijsku vozačku dozvolu unijela napomene o zabrani upravljanja vozilom na njemačkom državnom području.

3

Uvodna izjava 4. Direktive 2006/126 glasi:

„Kako bi se spriječilo da jedinstveni obrazac europske vozačke dozvole postane dodatni obrazac uz postojećih 110 koji su već u primjeni, države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere kako bi ovaj jedinstveni obrazac bio izdan svim imateljima vozačke dozvole.”

4

Uvodna izjava 16. te direktive glasi kako slijedi:

„Obrazac vozačke dozvole utvrđen Direktivom [Vijeća] 91/439/EEZ [od 29. srpnja 1991. o vozačkim dozvolama (SL 1991., L 237, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 7.)] potrebno je zamijeniti jedinstvenim obrascem u obliku plastične kartice. […]”

5

U članku 1. stavku 1. te direktive propisano je:

„U skladu s odredbama ove Direktive, države članice uvode nacionalnu vozačku dozvolu temeljenu na obrascu Zajednice iz Priloga I. Oznaka na 1. strani obrasca vozačke dozvole Zajednice sadrži razlikovnu oznaku države članice koja izdaje dozvolu.”

6

U skladu s člankom 2. Direktive 2006/126:

„1.   Države članice uzajamno priznaju vozačke dozvole koje su izdale.

2.   Kada imatelj valjane nacionalne vozačke dozvole koja nema razdoblje valjanosti iz članka 7. stavka 2. stekne uobičajeno boravište u državi članici koja nije država koja je izdala vozačku dozvolu, država članica domaćin može na dozvolu primijeniti razdoblje valjanosti utvrđeno u tom članku tako da po isteku razdoblja od dvije godine od dana kada je imatelj stekao uobičajeno boravište na njezinom državnom području produlji razdoblje valjanosti vozačke dozvole.”

7

Članak 7. navedene direktive propisuje:

„1.   Vozačke dozvole izdaju se samo sljedećim kandidatima:

[…]

[…]

3.   Uvjeti za produljenje vozačkih dozvola po isteku razdoblja njihove valjanosti su:

[…]”

8

Članak 11. navedene direktive glasi kako slijedi:

„1.   Ako imatelj valjane nacionalne vozačke dozvole koju je izdala država članica stekne uobičajeno boravište u drugoj državi članici, on može zatražiti da se njegova vozačka dozvola zamijeni jednakovrijednom dozvolom. Država članica koja obavlja zamjenu dužna je provjeriti za koju kategoriju dostavljena dozvola stvarno još vrijedi.

2.   Poštujući načelo teritorijalnosti kaznenog i policijskog prava, država članica u kojoj imatelj vozačke dozvole druge države članice ima uobičajeno boravište može primijeniti svoje nacionalne propise o ograničavanju, privremenom oduzimanju, oduzimanju ili ukidanju prava na upravljanje vozilom te, prema potrebi, u tu svrhu zamijeniti dozvolu.

[…]

4.   Država članica odbit će izdati vozačku dozvolu podnositelju zahtjeva čija je vozačka dozvola u drugoj državi članici ograničena, privremeno oduzeta ili oduzeta.

Država članica odbit će priznati valjanost svake vozačke dozvole koju je izdala druga država članica osobi čija je vozačka dozvola na području ove prve države članice ograničena, privremeno oduzeta ili oduzeta.

Država članica može također odbiti izdati vozačku dozvolu podnositelju zahtjeva čija je vozačka dozvola u drugoj državi članici ukinuta.

5.   Zamjensku vozačku dozvolu za vozačku dozvolu koja je, primjerice, bila izgubljena ili ukradena mogu izdati nadležna tijela države u kojoj imatelj ima uobičajeno boravište; ta tijela izdaju zamjensku vozačku dozvolu na temelju informacija koje imaju ili, kad je to primjereno, na temelju dokaza nadležnih tijela države članice koja je izdala izvornu dozvolu.

[…]”

9

Članak 12. prvi stavak Direktive 2006/126 glasi:

„U smislu ove Direktive, ,uobičajeno boravište' znači mjesto gdje osoba obično živi, to jest najmanje 185 dana u kalendarskoj godini, radi osobnih i poslovnih veza ili, u slučaju osobe bez poslovnih veza, radi osobnih veza koje pokazuju čvrstu povezanost između te osobe i mjesta gdje živi.”

10

Članak 15. te direktive glasi:

„Države članice pomažu jedna drugoj u provedbi ove Direktive i razmjenjuju podatke o dozvolama koje su izdale, zamijenile, nadomjestile, obnovile ili povukle. One se koriste mrežom EU‑a za vozačke dozvole, osnovanom za te svrhe, jednom kada ta mreža bude u upotrebi.”

11

Prilog I. navedenoj direktivi, naslovljen „Odredbe u vezi s obrascem vozačke dozvole Europske unije”, u točki 3. propisuje:

„Dozvola mora imati dvije strane.

Strana 1. sadrži:

[…]

Strana 2. sadrži:

[…]”

12

Točka 4. podtočka (a) navedenog priloga propisuje:

„Ako imatelj vozačke dozvole koju je izdala država članica u skladu s ovim Prilogom ima uobičajeno boravište u drugoj državi članici, ta država članica može u dozvolu unijeti informacije koje su potrebne za upravne poslove vezane uz dozvolu ako takvu vrstu informacija unosi i u dozvole koje sâma izdaje i ako za tu svrhu ostane dovoljno prostora.”

13

Članak 3. Straßenverkehrsgesetza (Zakon o cestovnom prometu, u daljnjem tekstu: StVG) određuje:

„1.   Ako se ustanovi da osoba nema potrebne vještine ili nije sposobna upravljati motornim vozilima, upravno tijelo za vozačke dozvole mora joj oduzeti vozačku dozvolu. Kad je riječ o stranoj vozačkoj dozvoli, oduzimanje – čak i u slučajevima kada uslijedi na temelju drugih odredbi – ima učinak odbijanja priznanja prava na upravljanje vozilom na nacionalnom državnom području. […]

2.   Oduzimanjem prestaje pravo na upravljanje vozilom. Kad je riječ o stranoj vozačkoj dozvoli, njime prestaje pravo na upravljanje motornim vozilima na nacionalnom državnom području. Nakon oduzimanja vozačku dozvolu treba vratiti upravnom tijelu zaduženom za izdavanje vozačke dozvole, gdje se ona mora predati prilikom upisa odluke o oduzimanju.”

14

Članak 46. Verordnunga über die Zulassung von Personen zum Straßenverkehr – Fahrerlaubnis‑Verordnung (Uredba o izdavanju odobrenja osobama za sudjelovanje u prometu) od 13. prosinca 2010. (BGBl. 2010. I, str. 1980.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: FeV), predviđa:

„1.   Ako se ustanovi da je imatelj vozačke dozvole nesposoban upravljati motornim vozilom, upravno tijelo nadležno za izdavanje vozačke dozvole mora mu oduzeti dozvolu. […]

[…]

5.   U slučaju strane vozačke dozvole oduzimanje ima učinak odbijanja priznanja prava na upravljanje vozilom na nacionalnom državnom području.

6.   Oduzimanjem prestaje pravo na upravljanje vozilom. Kad je riječ o stranoj vozačkoj dozvoli, oduzimanjem prestaje pravo na upravljanje motornim vozilima na nacionalnom državnom području.”

15

Članak 47. FeV‑a glasi kako slijedi:

„1.   Nakon oduzimanja, nacionalne i međunarodne vozačke dozvole koje je izdala njemačka uprava moraju se bez odgode predati upravi koja je donijela odluku ili, u slučaju ograničenja ili uvjeta, one joj se moraju dostaviti radi njihova upisa. […]

2.   Nakon oduzimanja ili utvrđenja nepostojanja prava na upravljanje vozilom ili u slučaju ograničenja ili uvjeta, strane i međunarodne vozačke dozvole izdane u inozemstvu moraju se odmah dostaviti upravi koja je donijela odluku […] Nakon oduzimanja ili utvrđenja nepostojanja prava na upravljanje vozilom, u vozačkoj dozvoli naznačeno je da zainteresiranoj osobi nije dopušteno koristiti se pravom na upravljanje vozilom na nacionalnom državnom području. Ta se napomena u pravilu sastoji od stavljanja crvenog, kosom crtom precrtanog slova ,D' u prostor namijenjen za vozačku dozvolu, odnosno, kada je riječ o vozačkoj dozvoli Europske unije, u rubriku 13. i, za međunarodne vozačke dozvole, od ispunjavanja obrasca predviđenog u tu svrhu. U slučaju ograničenja ili uvjeta oni se upisuju u vozačku dozvolu. Tijelo koje je donijelo odluku obavješćuje tijelo koje je izdalo vozačku dozvolu posredstvom Kraftfahrt‑Bundesamta (Savezni ured za motorna vozila, Njemačka) o odbijanju priznanja prava na upravljanje vozilom ili o utvrđenju nepostojanja prava na upravljanje vozilom u Njemačkoj.”

16

Osoba AR austrijski je državljanin s uobičajenim boravištem u Austriji u smislu članka 12. prvog stavka Direktive 2006/126. U Austriji je 29. kolovoza 2008. dobila vozačku dozvolu za kategorije A i B.

17

Odlukom od 10. kolovoza 2015. tijelo Grada Pforzheima nadležno za vozačke dozvole oduzelo je osobi AR dozvolu za upravljanje vozilom na njemačkom državnom području jer je 26. lipnja 2014. upravljala vozilom u Njemačkoj pod utjecajem narkotika. To joj je tijelo također naložilo da bez odgađanja dostavi svoju austrijsku vozačku dozvolu kako bi se u tu ispravu upisalo da ona nije valjana u Saveznoj Republici Njemačkoj stavljanjem crvenog, kosom crtom precrtanog slova „D”. Istom odlukom naložilo je trenutačno izvršenje tih mjera, pod prijetnjom, u slučaju nepoštovanja obveze dostavljanja vozačke dozvole najkasnije do 28. kolovoza 2015., privremenog zadržavanja potonje, navodeći da će joj biti vraćena nakon što se u nju upiše da nije valjana na njemačkom državnom području.

18

Osoba AR podnijela je prigovor protiv te odluke, zatim i tužbu, a oboje su odbijeni. Zatim je podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude pred Verwaltungsgerichtshofom Baden‑Württemberg (Visoki upravni sud Baden‑Württemberga, Njemačka), kojom pobija odluku od 10. kolovoza 2015. u dijelu u kojem joj se, s jedne strane, nalaže da dostavi svoju vozačku dozvolu kako bi se u nju izvršio upis kojim se ona proglašava nevaljanom za njemačko državno područje i, s druge strane, nepoštovanje te obveze dostavljanja sankcionira privremenim oduzimanjem te dozvole. Navedena je odluka stoga postala konačna u dijelu u kojem se odnosi na odbijanje priznanja valjanosti prava na upravljanje vozilom na temelju austrijske vozačke dozvole na području Savezne Republike Njemačke.

19

U prilog svojoj tužbi osoba AR u biti ističe da, u skladu s Direktivom 2006/126, izdavanje i sve naknadne izmjene vozačke dozvole potpadaju pod isključivu nadležnost države članice uobičajenog boravišta imatelja te dozvole, u smislu članka 12. prvog stavka te direktive. Na toj se osnovi ne dodjeljuje nikakva nadležnost državi članici privremenog boravka imatelja jer ta država članica ne može, među ostalim, izvršiti upise u vozačku dozvolu, kao što je napomena o zabrani upravljanja vozilom. Naime, osoba AR smatra da bi takva nadležnost bila protivna načelu uzajamnog priznavanja vozačkih dozvola i cilju navedene direktive, koji se sastoji od stvaranja jedinstvenog obrasca vozačke dozvole u Europskoj uniji.

20

Osim toga smatra da iz teksta i konteksta odredbi točke 3. i točke 4. podtočke (a) Priloga I. Direktivi 2006/126 također proizlazi da samo država članica koja je izdala vozačku dozvolu može upisati podatke u nju. Isto tako, detaljne odredbe o zaštitnim mjerama protiv krivotvorenja vozačke dozvole u obliku plastične kartice, predviđene osobito člankom 3. i točkama 1. i 2. Priloga I. toj direktivi, isključuju, uzimajući u obzir njihov smisao i svrhu, mogućnost da se podaci s plastične kartice zaštićene od krivotvorenja izmijene, trajno ili u obliku naljepnice (koja se lako može skinuti), upisom drugih podataka od strane države članice privremenog boravka. Također valja uzeti u obzir činjenicu da je, na temelju navedene direktive, rubrika 13. vozačke dozvole rezervirana za upise koje je izvršila država članica koja je izdala dozvolu i da upis koji je izvršila ta država članica ne može biti tek „prekriven” drugim.

21

Osoba AR tvrdi i da bi ispunjenje obveze dostavljanja vozačke dozvole kako bi se u nju izvršio upis kojim se ona proglašava nevaljanom za njemačko državno područje ugrozilo njezinu slobodu kretanja te bi u praksi moglo dovesti do značajnih problema u pogledu transparentnosti u slučaju, primjerice, da tijekom kontrole cestovnog prometa u drugoj državi članici policijske snage ne bi imale saznanja o prirodi upisa u Unijinu vozačku dozvolu, što bi moglo izazvati zabunu. Zbog tih ograničenja i nepogodnosti izričito pravilo u tom je pogledu bilo potrebno u Direktivi 2006/126.

22

Prema mišljenju osobe AR, Direktiva 2006/126 predviđa da samo nadležna država članica koja je izdala vozačku dozvolu ili država članica domaćin mogu pomoću uzajamne pomoći predviđene njezinim člankom 15. izvršiti takav upis u vozačku dozvolu i izdati novu vozačku dozvolu.

23

Osim toga, država članica privremenog boravka lako bi provjerila elektroničkim putem, u slučaju kontrole cestovnog prometa na njezinu državnom području, ima li dotična osoba pravo upravljati motornim vozilom na tom području.

24

Grad Pforzheim u biti smatra da Direktiva 2006/126, time što državi članici privremenog boravka ne dodjeljuje nadležnost za upisivanje podataka u vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica nakon odluke o odbijanju priznavanja valjanosti te dozvole na području prve države članice, sadržava pravnu prazninu koju bi trebalo popuniti analognom primjenom na državu članicu privremenog boravka odredaba te direktive koje se odnose na državu članicu uobičajenog boravišta.

25

Smatra da se tumačenje Suda iz presude od 23. travnja 2015., Aykul (C‑260/13, EU:C:2015:257) prema kojem država članica privremenog boravka imatelja vozačke dozvole koju je izdala druga država članica u određenim okolnostima ima pravo odbiti priznati valjanost te dozvole može primijeniti na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku. U skladu s tom sudskom praksom, država članica privremenog boravka trebala bi također imati mogućnost poduzimanja mjera koje se odnose na upravljanje dozvolom, kao što je upisivanje podataka u tu dozvolu. Riječ je o nužnoj mjeri koja je od velike važnosti za stvarno izvršenje odluke o odbijanju priznanja valjanosti strane vozačke dozvole, u smislu članka 11. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2006/126. Nadzorna tijela trebala bi tijekom nadzora moći potpuno i trenutačno provjeriti pravo na upravljanje vozilom imatelja dozvole.

26

Stoga, budući da Direktiva 2006/126 dopušta državi članici boravišta imatelja vozačke dozvole koju je izdala druga država članica da, u slučaju odluke o odbijanju priznanja valjanosti te dozvole, upiše odgovarajuću napomenu o zabrani upravljanja vozilom u navedenu dozvolu, primjerice pomoću naljepnice, ta mjera koja se odnosi na upravljanje dozvolom također treba biti dopuštena kada imatelj vozačke dozvole na koju se odnosi takva odluka o odbijanju priznanja nema boravište u državi članici u kojoj je izvršena provjera.

27

Osim toga, budući da navedena direktiva predviđa mogućnost da država članica domaćin, na temelju točke 3. treće rečenice podtočke (a), pod 13. i točke 4. podtočke (a) Priloga I. Direktivi 2006/126, izmijeni vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica, takva izmjena, osobito stavljanjem naljepnice, ne bi bila protivna odredbama o zaštiti od krivotvorenja.

28

Grad Pforzheim naposljetku ističe da, s obzirom na to da je sama osoba AR svojim ponašanjem dovela do upisa napomene o oduzimanju prava na upravljanje vozilom u Njemačkoj, valja odbiti njezinu tvrdnju koja se temelji na stigmatizirajućem učinku te napomene s obzirom na cilj koji se njome želi postići, a to je zaštita sigurnosti cestovnog prometa.

29

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li država članica – koja je, kao u predmetu u kojem je donesena presuda od 23. travnja 2015., Aykul (C‑260/13, EU:C:2015:257), donijela odluku o odbijanju priznavanja valjanosti vozačke dozvole izdane u drugoj državi članici na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2006/126 zbog protupravnog ponašanja imatelja te dozvole, a koje se dogodilo na njezinu državnom području nakon izdavanja te vozačke dozvole – također ovlaštena u tu dozvolu upisati podatak o zabrani upravljanja vozilom na njezinu državnom području kada navedeni imatelj tamo nema uobičajeno boravište u smislu članka 12. te direktive.

30

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof Baden‑Württemberg (Visoki upravni sud u Baden‑Württembergu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protive li se pravu Unije, osobito Direktivi [2006/126], odredbe nacionalnog prava u skladu s kojima uslijed odluke o odbijanju priznanja valjanosti u smislu članka 11. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2006/126 stranu vozačku dozvolu Unije u obliku kartice koja pripada osobi koja nema uobičajeno boravište u tuzemstvu odmah treba dostaviti tuzemnom nadležnom tijelu kako bi to tijelo u vozačku dozvolu unijelo napomenu o nepostojanju prava na upravljanje vozilom u tuzemstvu, a ta se napomena (o zabrani vožnje) u vozačku dozvolu Unije u obliku kartice unosi stavljanjem crvenog, kosom crtom precrtanog slova ,D' u rubriku 13 (na primjer u obliku naljepnice)?”

31

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2006/126 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica koja je na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka te direktive donijela odluku kojom se odbija priznati valjanost vozačke dozvole koju je izdala druga država članica zbog protupravnog ponašanja njezina imatelja, koje se dogodilo prilikom privremenog boravka na području prve države članice, nakon izdavanja te vozačke dozvole, također u tu dozvolu unese napomenu o zabrani upravljanja vozilom za tog imatelja, na njezinu državnom području, iako navedeni imatelj nema uobičajeno boravište na njezinu državnom području u smislu članka 12. prvog stavka te direktive.

32

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Sud, u točki 71. presude od 23. travnja 2015., Aykul (C‑260/13, EU:C:2015:257), smatrao da članak 2. stavak 1. i članak 11. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2006/126 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da država članica na čijem državnom području imatelj vozačke dozvole koju je izdala druga država članica privremeno boravi odbije priznati valjanost te vozačke dozvole zbog protupravnog ponašanja njezina imatelja koje se dogodilo na tom teritoriju nakon izdavanja predmetne vozačke dozvole i koje, u skladu s nacionalnim pravom prve države članice, može uzrokovati nesposobnost za upravljanje motornim vozilima.

33

Osim toga, iz točaka 59. i 60. te presude proizlazi da je država članica uobičajenog boravišta ovlaštena, na temelju članka 11. stavka 2. Direktive 2006/126, koji odgovara članku 8. stavku 2. Direktive 91/439, koja je zamijenjena Direktivom 2006/126, donijeti mjere ograničenja, obustave, oduzimanja ili ukidanja vozačke dozvole koju je izdala druga država članica, koje proizvode učinke u svim državama članicama. Naprotiv, treba utvrditi da članak 11. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2006/126 omogućuje samo jednoj državi članici, koja nije država članica uobičajenog boravišta, da na temelju svojih nacionalnih propisa i zbog protupravnog ponašanja na njezinu državnom području imatelja vozačke dozvole prethodno stečene u drugoj državi članici donese mjere čiji je opseg ograničen na to državno područje, a čiji je učinak ograničen na odbijanje priznavanja valjanosti te dozvole na tom teritoriju.

34

Slijedom toga, Direktivi 2006/126 ne protivi se to da država članica privremenog boravka, poput Savezne Republike Njemačke u glavnom postupku, odbije na temelju nacionalnog propisa poput onoga predviđenog člankom 3. stavkom 1. StVG‑a i člankom 46. stavkom 6. FeV‑a priznati pravo korištenja vozačke dozvole koju je osobi izdala druga država članica ukidanjem prava te osobe na upravljanje motornim vozilima na nacionalnom državnom području. Međutim, država članica privremenog boravka ipak ne može unijeti u takvu vozačku dozvolu, čiji je obrazac navedenom Direktivom 2006/126, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 1. u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16., usklađen, u obliku plastične kartice, napomenu poput one iz članka 47. stavka 2. FeV‑a o zabrani upravljanja vozilom na njezinu teritoriju.

35

Naime, valja utvrditi da Direktiva 2006/126 sadržava detaljna pravila o nadležnosti država članica za izdavanje vozačke dozvole u pogledu izmjena koje utječu na tu dozvolu i upisa koji se u nju mogu izvršiti.

36

Međutim, iz tih pravila proizlazi da kako izdavanje i naknadne izmjene vozačke dozvole tako i upisi koji se u njoj nalaze ulaze u isključivu nadležnost države članice uobičajenog boravišta imatelja te dozvole.

37

Tako se člankom 2. stavkom 2., člankom 7. stavkom 1. točkom (e), člankom 7. stavkom 3. točkom (b), člankom 11. stavcima 1., 2. i 5. Direktive 2006/126, njezinim Prilogom I. točkom 3. trećom rečenicom podtočkom (a), rubrikama 13. i 14. kao i točkom 4. podtočkom (a) detaljno uređuju situacije u kojima je ta država članica ovlaštena izdati, nadomjestiti, obnoviti ili zamijeniti vozačku dozvolu ili izvršiti upis u nju.

38

Iako je država članica uobičajenog boravišta u pravilu država članica u kojoj je vozačka dozvola izdana, država članica u koju je imatelj vozačke dozvole prenio svoje uobičajeno boravište nakon izdavanja svoje dozvole u državi članici može također postati, kao što proizlazi osobito iz članka 11. stavka 1. Direktive 2006/126, država članica uobičajenog boravišta u smislu te direktive. Stoga Prilog I. točka 4. podtočka (a) te direktive omogućava novoj državi članici uobičajenog boravišta unijeti informacije koje su neophodne za upravne poslove vezane uz dozvolu ako takvu vrstu informacija unosi i u dozvole koje sâma izdaje i ako za tu svrhu ostane dovoljno potrebnog prostora.

39

Nasuprot tomu, nijedna odredba Direktive 2006/126 ne dodjeljuje državi članici u kojoj imatelj vozačke dozvole privremeno boravi bilo kakvu ovlast za upis u vozačku dozvolu, kao što je onaj iz, među ostalim, članka 47. FeV‑a.

40

Međutim, kao što je to istaknula Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, nijedan element ne upućuje na to da je nepostojanje odredbi u tom smislu u Direktivi 2006/126 nenamjerna pravna praznina zakonodavca Unije koju bi trebalo popuniti analognom primjenom odredbi te direktive o nadležnosti države članice uobičajenog boravišta.

41

Naprotiv, s obzirom na detaljne odredbe Direktive 2006/126, očito je da formalnu izmjenu vozačke dozvole može provesti samo država članica uobičajenog boravišta imatelja te dozvole na način da se osigura ujednačeni izgled te isprave zajamčen Direktivom 2006/126, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 4. i 16.

42

U tom pogledu također valja podsjetiti na to da je Sud odlučio da, iako Direktiva 2006/126 propisuje samo minimalno usklađivanje nacionalnih odredbi koje se odnose na uvjete pod kojima se može izdati vozačka dozvola, tom se direktivom, s druge strane, provodi iscrpno usklađivanje dokumenata koji dokazuju postojanje prava na upravljanje vozilom koje države članice moraju priznati u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1. (presuda od 26. listopada 2017., I, C‑195/16, EU:C:2017:815, t. 57. i navedena sudska praksa).

43

Iz toga slijedi da se ti dokumenti mogu izmijeniti samo u skladu s odredbama koje su u tu svrhu predviđene Direktivom 2006/126.

44

Nadalje valja utvrditi da na temelju članka 15. Direktive 2006/126 države članice pomažu jedna drugoj u provedbi te direktive i razmjenjuju podatke o dozvolama koje su izdale, zamijenile, nadomjestile, obnovile ili povukle, koristeći mrežu vozačkih dozvola Unije, određenu za te svrhe jednom kada ta mreža bude u uporabi.

45

Međutim, uzajamnom pomoći predviđenom tom odredbom jamči se stvarno izvršenje odluke kojom država članica privremenog boravka, na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka Direktive 2006/126, imatelju vozačke dozvole koju je izdala druga država članica odbija pravo na upravljanje vozilom na njezinu državnom području.

46

Naime, u takvom slučaju država članica uobičajenog boravišta može, na zahtjev države članice privremenog boravka i u skladu s točkom 3. trećom rečenicom podtočkom (a) rubrikama 13. i 14. te točkom 4. podtočkom (a) Priloga I. toj direktivi, unijeti eventualne podatke o zabrani upravljanja vozilom na državnom području potonje države članice.

47

Osim toga, nije isključeno to da država članica privremenog boravka, osobito elektroničkim putem, u slučaju kontrole cestovnog prometa na svojem državnom području provjeri je li dotična osoba bila predmet mjere kojom joj se oduzima pravo na upravljanje vozilom na tom području na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka te direktive.

48

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2006/126 treba tumačiti na način da joj se protivi to da država članica koja je na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka te direktive donijela odluku kojom odbija priznati valjanost vozačke dozvole koju je izdala druga država članica zbog protupravnog ponašanja njezina imatelja koje se dogodilo prilikom privremenog boravka na državnom području prve države članice nakon izdavanja te dozvole u navedenu dozvolu također unese napomenu o zabrani za tog imatelja da upravlja vozilom na navedenom području, iako navedeni imatelj nema uobičajeno boravište na njezinu području u smislu članka 12. prvog stavka navedene direktive.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Direktivu 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama, kako je izmijenjena Direktivom Komisije 2011/94/EU od 28. studenoga 2011., treba tumačiti na način da joj se protivi to da država članica koja je na temelju članka 11. stavka 4. drugog podstavka te direktive, kako je izmijenjena Direktivom 2011/94, donijela odluku kojom odbija priznati valjanost vozačke dozvole koju je izdala druga država članica zbog protupravnog ponašanja njezina imatelja koje se dogodilo prilikom privremenog boravka na državnom području prve države članice nakon izdavanja te dozvole u navedenu dozvolu također unese napomenu o zabrani za tog imatelja da upravlja vozilom na navedenom području, iako navedeni imatelj nema uobičajeno boravište na njezinu području u smislu članka 12. prvog stavka Direktive 2006/126, kako je izmijenjena Direktivom 2011/94.