MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE

od 2. prosinca 2021. ( 1 )

Predmet C‑645/20

Osoba VA,

Osoba ZA

protiv

Osobe TP

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost u nasljednim stvarima – Supsidijarna nadležnost – Uobičajeno boravište umrlog u trećoj državi u trenutku smrti – Umrli koji je državljanin države članice i u njoj posjeduje imovinu – Obveza utvrđivanja vlastite nadležnosti po službenoj dužnosti”

1.	Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) pita Sud trebaju li se tijela države članice ( 2 ) u kojoj postoji imovina umrlog po službenoj dužnosti proglasiti nadležnima za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti u slučaju smrti, u skladu s člankom 10. Uredbe br. 650/2012.

2.	Dvojba se javlja u okviru spora koji se odnosi na nasljedna prava, a vodi se između djece preminulog francuskog građanina, čije se posljednje uobičajeno boravište u Francuskoj osporava, i supruge preminulog u trenutku smrti (koja, međutim, nije njihova majka).

3.	Nijedna stranka ne osporava državljanstvo umrlog u trenutku smrti, kao ni činjenicu da je bio vlasnik nekretnine u Francuskoj. Postoji neslaganje jedino oko toga gdje mu je bilo uobičajeno boravište u trenutku smrti.

4.	Francuski se sud u prvom stupnju proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevu koji su podnijela djeca preminulog, u kojem su tražili da se odredi upravitelj ostavinom.

5.	Međutim, u žalbenom postupku predmetni je sud odlučio da francuski sudovi nisu nadležni za nasljeđivanje u cijelosti jer je posljednje uobičajeno boravište umrlog bilo u Ujedinjenoj Kraljevini.

6.	Žalitelji u kasacijskom postupku tvrde da su se francuski sudovi u svakom slučaju trebali na vlastitu inicijativu proglasiti nadležnima, a na to se odnosi i pitanje suda koji je uputio zahtjev.

I. Primjenjivo pravo: Uredba br. 650/2012

U skladu s uvodnom izjavom 7.:

„Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. U europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost organizirati svoje nasljeđivanje unaprijed. Prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena.”

Uvodnom izjavom 23. određuje se:

„S obzirom na povećanu mobilnost građana te kako bi se osiguralo pravilno djelovanje pravosuđa u Uniji te osiguralo da postoji stvarna poveznica između nasljeđivanja i države članice u kojoj postoji nadležnost, ova bi Uredba trebala predvidjeti da bi opća poveznica za potrebe utvrđivanja i nadležnosti i mjerodavnog prava trebala biti uobičajeno boravište umrlog u vrijeme smrti […]”.

Uvodnom izjavom 27. ističe se:

„Pravila ove Uredbe zamišljena su tako da se osigura da tijelo koje se bavi nasljeđivanjem u većini situacija primjenjuje svoje pravo. Stoga ova Uredba predviđa nekoliko mehanizama koji bi se primijenili ako je umrli za pravo koje će uređivati njegovo nasljeđivanje odabrao pravo države članice čiji je bio državljanin.”

10.

Uvodnom izjavom 30. ističe se:

„Kako bi se osiguralo da sudovi svih država članica mogu iz istih razloga ostvarivati nadležnost u odnosu na nasljeđivanje osoba koje nemaju uobičajeno boravište u državi članici u trenutku smrti, ova bi Uredba, po hijerarhijskom redu, trebala navesti iscrpan popis razloga na temelju kojih se može ostvarivati supsidijarna nadležnost.”

11.	U skladu s uvodnom izjavom 43.: „Pravila o nadležnosti određena ovom Uredbom mogla bi u određenim slučajevima dovesti do situacije gdje sudovi koji imaju nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju neće primjenjivati svoje pravo […]”.

12.

Uvodnom izjavom 57. podsjeća se na to da:

„Kolizijska pravila utvrđena ovom Uredbom mogu dovesti do primjene prava treće države. U takvim slučajevima treba uzeti u obzir pravila međunarodnog privatnog prava te države. Ako ta pravila predviđaju upućivanje ili na pravo države članice ili na pravo treće države koja bi primijenila svoje pravo na nasljeđivanje, takvo upućivanje na daljnje pravo ili uzvrat trebali bi biti prihvaćeni radi osiguranja međunarodne usklađenosti […]”.

13.	Članak 4. („Opća nadležnost”) glasi: „Sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.”

14.

Člankom 10. („Supsidijarna nadležnost”) propisuje se:

„1. Ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici, sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti:

(a)	ako je umrli imao državljanstvo te države članice u trenutku smrti; ili, ako to nije slučaj,

(b)	ako je umrli imao svoje prethodno uobičajeno boravište u toj državi članici, pod uvjetom da u trenutku kada je postupak pokrenut pred sudom nije proteklo više od pet godina od promjene tog uobičajenog boravišta.

2. Ako nijedan sud u državi članici nema nadležnost prema stavku 1., sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o toj imovini.”

15.	Člankom 15. („Ispitivanje nadležnosti”) utvrđuje se: „Kad se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koji taj sud u skladu s ovom Uredbom nije nadležan, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.”

16.	Člankom 20. („Opća primjena”) propisuje se: „Svako pravo na koje upućuje ova Uredba primjenjuje se bez obzira na to je li to pravo države članice.”

II. Činjenice, spor i prethodno pitanje

17.	Francuski državljanin XA preminuo je u Francuskoj 3. rujna 2015., a naslijedili su ga njegova supruga TP i njegovo troje djece iz prvog braka, osobe YA, ZA i VA (u daljnjem tekstu: žalitelji u kasacijskom postupku A).

18.	Žalitelji u kasacijskom postupku A pokrenuli su postupak protiv osobe TP pred predsjednikom tribunala de grande instance (Okružni sud, Francuska) (prvostupanjski sud) koji odlučuje u postupku privremene pravne zaštite kako bi se odredio upravitelj ostavinom.

19.	U tom se zahtjevu pozivaju na nadležnost francuskih sudova na temelju članka 4. Uredbe br. 650/2012 i tvrde da je uobičajeno boravište njihova oca u trenutku smrti bilo u Francuskoj.

20.	Prvostupanjski sud potvrdio je tu okolnost i proglasio se nadležnim za odlučivanje u sporu, a osoba TP protiv te je odluke podnijela žalbu Couru d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska).

21.	Budući da je smatrao da je posljednje uobičajeno boravište umrlog bilo u Ujedinjenoj Kraljevini, žalbeni je sud odlučio da francuski sudovi, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 650/2012, nisu nadležni odlučivati o predmetu.

22.

Žalitelji u kasacijskom postupku A pred Courom de cassation (Kasacijski sud, Francuska) tvrde:

–	Žalbeni sud trebao je utvrditi svoju nadležnost po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 10. Uredbe br. 650/2012 ( 3 ).

–	Preminuli je imao francusko državljanstvo i bio je vlasnik imovine koja se nalazi u Francuskoj ( 4 ).

–	Čak i da posljednje uobičajeno boravište nije bilo u Francuskoj, francuski sudovi bili bi supsidijarno nadležni za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti jer se imovina iz ostavine nalazi u Francuskoj i jer je umrli imao državljanstvo navedene države u trenutku smrti.

–	Odredbe Uredbe br. 650/2012 obuhvaćene su javnim poretkom i sud ih treba primijeniti po službenoj dužnosti.

23.

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li odredbe članka 10. stavka 1. točke (a) Uredbe (EU) br. 650/2012 […] tumačiti na način da, ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici, sud države članice u kojoj umrli nije imao uobičajeno boravište, ali koji utvrdi da je taj umrli imao državljanstvo te države i posjedovao imovinu u toj državi, treba po službenoj dužnosti utvrditi svoju supsidijarnu nadležnost predviđenu tim tekstom?”

III. Postupak pred Sudom

24.	Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 1. prosinca 2020.

25.	Pisana očitovanja podnijeli su osoba TP, španjolska, francuska i češka vlada te Europska komisija.

26.	Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.

IV. Analiza

A. Uvodna razmatranja

1. Žalbeni razlog i njegov temelj

27.	U žalbi u kasacijskom postupku žalbenom sudu prigovara se što nije utvrdio da je nadležan po službenoj dužnosti u skladu s člankom 10. Uredbe br. 650/2012 kad je to (navodno) trebao učiniti.

28.	Logično je da analizu tog žalbenog razloga provede sud koji je uputio zahtjev jer je u prikladnom položaju za provjeru svih elemenata spora na nižim stupnjevima.

29.	Međutim, kao što sam već naveo, na temelju tumačenju presude žalbenog suda mogla bi se povesti rasprava o tome je li u njoj, na ovaj ili onaj način, primijenjen članak 10. Uredbe br. 650/2012.

30.	Naime, u presudi protiv koje je pokrenut kasacijski postupak članak 10. Uredbe br. 650/2012 preuzet je u dijelu „Sur la compétence” (Nadležnost), čime se na vlastitu inicijativu navodi odredba na koju se stranke nisu pozvale.

31.	Točno je da žalbeni sud potom rasuđuje u skladu s člankom 4. Uredbe br. 650/2012. Međutim, možda se ne može u potpunosti isključiti mogućnost da je svoju nadležnost ispitao na temelju članka 10. te uredbe i (implicitno) zaključio da nema razloga za njegovu primjenu.

32.	Da je žalbeni sud proveo to ispitivanje, potvrdio bi svoju međunarodnu sudsku nadležnost u skladu s člankom 10. Uredbe br. 650/2012. Jedino o čemu bi trebalo raspravljati jest njegovo shvaćanje te odredbe ( 5 ) ili moguća pogreška u njezinoj primjeni u ovom predmetu.

2. Razgraničavanje pitanja

33.	Na temelju te napomene, razmotrit ću prethodno pitanje u obliku u kojem je upućeno, odnosno, usredotočit ću se na to je li po službenoj dužnosti trebalo izvući zaključke iz članka 10. Uredbe br. 650/2012, što žalbeni sud nije učinio.

34.	Prije toga potrebna su dva pojašnjenja.

a) „Po službenoj dužnosti”

35.	Prvo se odnosi na primjenu pravila prava Unije „po službenoj dužnosti”.

36.

Osim toga što se odnosi na raspodjelu uloga između suca i stranaka u sporu, taj pojam nije jednoznačan: nema jedinstvenog odgovora na pitanje što je dužnost ili zadaća suda, a što stranaka u postupku. On se razlikuje ovisno o svakom pravnom poretku i, u okviru njih, o čimbenicima kao što su vrsta postupka, predmet spora ili stupanj na kojem se postupak vodi. Naravno, mijenja se i s vremenom ( 6 ).

37.

U ovom predmetu „primjena po službenoj dužnosti” podrazumijevala bi da sud treba rješavati spor o svojoj nadležnosti na temelju pravila koje je drukčije od pravila na koje upućuju stranke, ali da pritom ne izmijeni doseg spora niti se oslanja na činjenice koje se razlikuju od onih koje obje stranke smatraju nespornima.

38.

U tom slučaju, sud u svojim postupanjima:

–	Bio bi ograničen na zamjenu pogrešno utvrđene pravne osnove drugom, onom koju sam smatra točnijom, iako je tužitelj nije istaknuo.

–	Ne bi utjecao na tužiteljev zahtjev, ne bi samostalno utvrđivao činjenice niti istraživao postoje li druge novije ili drukčije činjenice; samo bi tumačio primjenjivu odredbu iako se na nju nije upućivalo, čime ne bi prestala njegova pasivnost koja je svojstvena položaju suda u građanskom sporu.

–	Ne bi povrijedio načelo dispozitivnosti, ne bi odlučivao ultra petita niti bi povrijedio prava obrane (iako bi trebao prethodno obavijestiti stranke o postojanju ratio decidendi koji se razlikuje od onog koji su istaknule, kako bi se u tom pogledu očitovale) ( 7 ).

39.	Tako ograničeno sudsko postupanje moglo bi, međutim, izazvati dvojbe jer bi njezin krajnji rezultat neizbježno išao u korist jedne od stranaka (u ovom slučaju, one koja je pokrenula postupak pred francuskim sudom), a štetio drugoj (onoj koja pobija međunarodnu sudsku nadležnog navedenog suda).

40.

Međutim, ako se prilikom odlučivanja o vlastitoj nadležnosti koristi objektivnim podacima koje nijedna od stranaka u sporu ne dovodi u pitanje, sud ne daje prednost jednoj stranci na štetu druge ( 8 ), nego djeluje u interesu pravde i pravilne primjene instrumenta koji je uspostavljen radi raspodjele sudske nadležnosti među državama članicama.

b) Argumenti suda koji je uputio zahtjev

41.

Drugo pojašnjenje odnosi se na doseg prethodnog pitanja, kojim se ukratko nastoji utvrditi:

–	treba li sud kojem su tužitelji podnijeli zahtjev na temelju članka 4. Uredbe br. 650/2012 po službenoj dužnosti ispitati svoju nadležnost u skladu s njezinim člankom 10.; ili

–	suprotno tomu, tužitelji su se trebali pozvati na članak 10. pa ako to nisu učinili, sud tužbu može proglasiti nedopuštenom (jer nije nadležan).

42.	Iako se pitanje odnosi na članak 10. Uredbe br. 650/2012 jer se njime zasniva supsidijarna nadležnost, sud koji je uputio zahtjev svoje obrazloženje ne temelji samo na njemu, nego iznosi argumente iz drugih članaka istog teksta ili sustava razmatranog u cjelini ( 9 ).

43.	U skladu s tim argumentima, u svojoj analizi morat ću otići korak dalje od pukog ispitivanja članka 10. Uredbe br. 650/2012.

B. Međunarodna sudska nadležnost u Uredbi br. 650/2012: članak 10.

1. Struktura sustava

a) Kriteriji nadležnosti i njihov međusobni odnos

44.

U Poglavlju II. Uredbe br. 650/2012 uspostavlja se sustav međunarodne sudske nadležnosti za nasljeđivanje u cijelosti koji se temelji na kriterijima koji su objektivni (posljednje uobičajeno boravište umrlog, postojanje ostavinske imovine u državi članici) ( 10 ) i subjektivni (izbor suda koji je na zainteresiranim strankama i prihvaćanje stranaka u postupku sudske nadležnosti) ( 11 ).

45.	Riječ je o zatvorenom sustavu ( 12 ). S materijalnog stajališta Uredbe br. 650/2012, nadležnost sudova država članica isključivo proizlazi iz jedinstvenih pravila koja su njome predviđena, pri čemu se isključuje bilo koja druga nadležnost ( 13 ).

46.

Ponajprije kako bi se „osiguralo pravilno djelovanje pravosuđa u Uniji te osiguralo da postoji stvarna poveznica između nasljeđivanja i države članice u kojoj postoji nadležnost” ( 14 ), Uredbom br. 650/2012:

–	Utvrđuje se prije svega nadležnost sudova države članice u kojoj je umrli imao posljednje uobičajeno boravište. Ti sudovi, u pravilu, primjenjuju vlastito pravo ( 15 ).

–	Predlaže rješenje za slučaj da je posljednje uobičajeno boravište umrlog bilo u trećoj državi, ali dovoljno snažna povezanost s državom članicom opravdava da se nadležnost dodijeli njezinim tijelima. Ta tijela, u pravilu, primjenjuju pravo treće države ( 16 ).

–

Predlažu se mehanizmi za ujedinjenje foruma i iusa ako: a) tijelo države članice, u kojoj je bilo posljednje uobičajeno boravište umrlog, zbog njegova odabira prava ( 17 ) treba primijeniti pravo druge države ako se pred njim pokrene spor; ili ako b) ispunjeni su uvjeti da bi odlučivao sud Unije, a umrli, čije se posljednje uobičajeno boravište nalazilo u trećoj državi, kao primjenjivo izabrao je pravo države članice čije je državljanstvo imao.

47.

Odnos među nadležnostima u Uredbi br. 650/2012 nije potpuno hijerarhijski, kao što se to možda čini ( 18 ), jer svaka se odnosi na drukčije činjenične pretpostavke: ili da je posljednje uobičajeno boravište preminulog bilo u državi članici Unije (pretpostavka iz članka 4.) ili da ga nije bilo (pretpostavka iz članka 10.).

48.	Posljedična nadležnost u bilo kojem od tih dvaju slučajeva može se izuzeti samo ako je umrli izabrao određeno pravo (pretpostavka iz članka 5. i sljedećih Uredbe br. 650/2012).

49.	Autonomija volje, koja podliježe strogim kriterijima, u ovom kontekstu nije načelo ni okosnica sustava za dodjeljivanje nadležnosti, što se može objasniti njezinom funkcijom, koja se razlikuje od funkcije koju ima u ostalim područjima.

50.	Za sporazum o sudu koji mogu postići stranke (ovisno o slučaju, izričito ili prešutno prihvaćanje nadležnosti suda koji će odlučivati) prije svega treba postojati izbor prava umrlog. Mogućnost odabira nadležnog suda zapravo se ostvaruje zato što je ostavitelj tako izabrao.

51.	Ta je mogućnost Uredbom br. 650/2012 zamišljena kao pragmatično rješenje: njome se nastoji izbjeći razdvajanje foruma i iusa koje proizlazi iz odabira preminulog u korist jednog prava koje, po definiciji, nije pravo tijela kojem je zakonodavac prvotno dodijelio nadležnost ( 19 ).

52.

Mogućnost stranaka u ostavinskom postupku da izaberu nadležni sud stoga ne proizlazi iz razmišljanja o dobrobiti ili prednostima samoregulacije. Ona je, kao što sam istaknuo, vrlo ograničena: ako preminuli svojim nasljednicima ne odredi gdje treba provesti ostavinsku raspravu ( 20 ), i dalje ovisi o njemu je li stvorio uvjete da to ne bude u državi članici njegova posljednjeg uobičajenog boravišta (ili, uz određene uvjete, u državi u kojoj ima imovinu).

53.

Za oduzimanje nadležnosti tijelu koje je objektivno nadležno nužno je da je umrli izabrao mjerodavno pravo te da, osim toga: (a) postoji dogovor svih zainteresiranih stranaka ( 21 ); ili (b) da stranke koje nisu sudjelovale u navedenom sporazumu ne pobijaju nadležnost ( 22 ); ili (c) da sve stranke koje se upuste u postupak pred sudom izričito prihvate njegovu nadležnost ( 23 ). Odbijanje i neslaganje samo jedne od zainteresiranih stranaka s ostalima dovoljno je da se isključi sudska nadležnost države članice čije je državljanstvo imao umrli.

54.

Prema mojem mišljenju, ta razmatranja služe kako bi se pojasnila tvrdnja suda koji je uputio zahtjev, koji smatra da se članci 4. i 10. Uredbe br. 650/2012 odnose na prava kojima raspolažu stranke, kao i njegov zaključak da „ne bi bilo logično kad bi sud bio dužan primijeniti kriterij supsidijarne nadležnosti koji stranke nisu namjeravale primijeniti” ( 24 ).

b) Zajednička pravila o primjeni kriterija za nadležnost: članak 15. Uredbe br. 650/2012

55.	U skladu s drugim instrumentima pravosudne suradnje u građanskim stvarima, Uredba br. 650/2012 sadržava odredbe za provedbu pravila o nadležnosti. Njezin članak 15., u dijelu „Ispitivanje nadležnosti”, samo je jedna od njih.

56.	Tim se člankom sudovima koji odlučuju o nasljeđivanju propisuje obveza da se na vlastitu inicijativu proglase nenadležnima ako njihova nadležnost ne proizlazi iz Uredbe br. 650/2012 ( 25 ).

57.	Ta odredba, unesena bez detaljnijeg objašnjenja u Komisijin prijedlog Uredbe, nije izazvala komentare niti potaknula naknadnu raspravu ( 26 ).

58.

S obzirom na sličnost s pravilima sličnog sadržaja ( 27 ), valja istaknuti da slična obveza:

–	osigurava pravilnu primjenu Uredbe br. 650/2012, čak i kad nijedna stranka ne osporava nadležnost, što bi iz različitih razloga moglo biti nemoguće ( 28 );

–	služi kao jamstvo tuženiku koji se nije upustio u postupak pred sudom;

–	sprečava da odluke koje je donijelo nenadležno tijelo ili tijelo čija nadležnost nije u skladu s kriterijima iz Uredbe br. 650/2012, slobodno kruže u europskom pravnom prostoru ( 29 ).

59.	Stoga članak 15. Uredbe br. 650/2012 pridonosi dobrom funkcioniranju pravosudne suradnje unutar Unije u području nasljeđivanja.

60.

Međutim, ta se odredba ne primjenjuje automatski u obrnutom smjeru, barem ne u skladu s njezinim doslovnim tekstom, jer se sudovima država članica ne nalaže izričito da po službenoj dužnosti primijene pravila iz Uredbe br. 650/2012 kako bi utvrdili ili potvrdili svoju nadležnost na temelju te uredbe.

2. Posebno o članku 10. Uredbe br. 650/2012

61.	Člankom 10. Uredbe br. 650/2012 nadležnost se dodjeljuje državi članici (ili državama članicama) u kojoj se nalazi imovina koja se nasljeđuje ako je posljednje uobičajeno boravište umrlog bilo u trećoj državi.

62.

Ta nadležnost:

–	Odnosi se na ostavinu u cijelosti, ako je umrli imao državljanstvo države članice u trenutku smrti ( 30 ) ili ako mu je ondje bilo uobičajeno boravište tijekom pet godina prije pokretanja postupka pred sudom ( 31 ).

–	U suprotnom je ograničena na imovinu koja se nalazi na njezinu području ( 32 ).

63.

U pravnom sustavu članak 10. Uredbe br. 650/2012 služi dvama ciljevima:

–

Osiguravanju ujednačenosti pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti radi uzajamnog priznavanja odluka među državama članicama. Zakonodavac nije uključio nikakvo upućivanje na pravila nacionalnog prava, nego je naveo iscrpan popis slučajeva u kojima sud određene države članice ostvaruje nadležnost ( 33 ).

–	Jamčenju pristupa pravosuđu nasljednicima i vjerovnicima, ako je slučaj „u uskoj vezi s određenom državom članicom zbog postojanja imovine” ( 34 ).

64.

Postojanje imovine (kao takvo, ili kvalificirano u skladu sa zahtjevima o samoj imovini ili o umrlome) kriterij je za nadležnost koji postoji u poredbenom pravu ( 35 ). Ono se u Uredbi br. 650/2012 pridodaje kriterijima o državljanstvu i boravištu umrlog koje sam iznio ( 36 ). Time uska veza s državom članicom čije tijelo odlučuje o ostavini nije upitna, unatoč tomu što se u njoj nije nalazilo posljednje uobičajeno boravište umrlog.

65.	Kvalifikacija nadležnosti iz članka 10. Uredbe br. 650/2012 kao „supsidijarne” ne znači da je normativni intenzitet te odredbe niži od onog koji ima članak 4. Stoga smatram da sud koji odlučuje ne može zanemariti navedenu odredbu iako se stranka ili stranke nisu na nju pozvale.

66.	Ta su dva pravila zapravo istovjetna: člankom 10. nadležnost se dodjeljuje u slučaju kad nije ostvarena pretpostavka iz članka 4., zbog čega se taj članak jednostavno ne primjenjuje.

67.

Poveznice između tih odredbi pokazuju dovoljnu vezu između slučaja i suda: snažniju vezu u članku 4., a slabiju u članku 10. Uredbe br. 650/2012 (razlika se preslikava u sustavnom položaju svakog od članaka). No, ako nije ispunjena okolnost iz članka 4., a jesu one iz članka 10., obvezno je izvesti normativnu posljedicu iz potonjeg članka.

68.

Taj zaključak potvrđuju sljedeći argumenti:

–

Članci 4. i 10. Uredbe br. 650/2012 djeluju na jednak način u slučaju da umrli izabere pravo ( 37 ); da zainteresirane stranke koje nisu sudjelovale u sporazumu kojim se dodjeljuje nadležnost pobijaju nadležnost ( 38 ); i u odnosu na mogućnost da se postupak ograniči i iz njega izuzme imovina koja se nalazi u trećim državama, ako postoje razlozi zbog kojih se smatra da se možebitna odluka u takvim državama neće priznati ili izvršiti ( 39 ).

–

Članak 10. Uredbe br. 650/2012 doslovno je nalog nacionalnom sudu, što nije slučaj s drugim odredbama, poput članka 11. kojim se daje ovlast za odlučivanje o nasljeđivanju, ali se ne propisuje obveza. Osim toga, za razliku od potonjeg članka, izvršavanje nadležnosti predviđeno člankom 10. ne ovisi o nenadležnosti ili nepostupanju sudova druge države.

69.	Sud koji je uputio zahtjev, kao argument u prilog hipotetskog odbacivanja primjene članka 10. Uredbe br. 650/2012 po službenoj dužnosti, navodi da on predstavlja „odstupanje od načela jedinstva sudskih i zakonodavnih nadležnosti na kojem se temelji Uredba” ( 40 ).

70.	Ne slažem se s tom argumentacijom. Cilj objedinjavanja foruma i iusa nije apsolutan; sam zakonodavac prihvaća mogućnost njihova razdvajanja ( 41 ). Osim toga, rješenjima koja se navode kako bi se pokušao ponovno uspostaviti paralelizam obuhvaćen je slučaj u kojem sud odlučuje na temelju članka 10.

71.	Treba usto uzeti u obzir to da se, ako posljednje boravište umrlog nije bilo u državi članici, Uredbom br. 650/2012 ne može, po definiciji, niti odrediti niti jamčiti nadležnost sudova države u kojoj je imao boravište, a još manje korelacija forum/ius.

72.

Europski se zakonodavac između dviju mogućih opcija (upućivanje na sudove predviđene u nacionalnim pravnim porecima ili uvođenje zajedničkog pravila za države članice) priklonio drugoj. Time također promiče cilj Uredbe br. 650/2012 o učinkovitom jamčenju prava nasljednika, legatara i drugih osoba bliskih umrlom te im olakšava pristup pravosuđu ( 42 ).

C. Primjena članka 10. Uredbe br. 650/2012 po službenoj dužnosti ili na zahtjev jedne od stranaka

73.	Sad se vraćam pitanju suda koji je uputio zahtjev: Treba li se sud proglasiti nadležnim primjenom pravila o dodjeli međunarodne sudske nadležnosti na koje stranke nisu uputile, a koje je u skladu s činjenicama u sporu koje nisu sporne, ali na koje se ne upućuje u zasnivanju takve nadležnosti?

74.	Na prvi se pogled Uredbom br. 650/2012 izričito ne predviđa neko postupanje prema članku 10. Na temelju toga može se zaključiti da zakonodavac nije želio ujednačiti navedeni aspekt te je njegovo uređenje prepustio odredbama unutarnjeg postupovnog prava svake države članice.

75.	Međutim, smatram da taj zaključak nije točan. Prema mojem mišljenju, postoje elementi koji opovrgavaju formalni argument i mogu potkrijepiti drukčiju tezu kad sud postupa na vlastitu inicijativu u okolnostima kao što su one u ovom predmetu.

76.	U nastavku ću iznijeti razloge na kojima temeljim svoje mišljenje. Samo podredno, za slučaj da se Sud ne slaže s mojim mišljenjem, osvrnut ću se na prvu tezu (kojom se zagovara da se rješavanje problema prepusti zakonodavstvu svake države članice).

1. Argumenti za primjenu po službenoj dužnosti (u predmetnim okolnostima)

77.	Predlažem da se u predmetnim okolnostima, nacionalni sud pred kojim je pokrenut postupak na temelju članka 4. Uredbe br. 650/2012 proglasi nadležnim po službenoj dužnosti u skladu s člankom 10. iako tužitelji na njega ne upućuju.

78.

Moje se stajalište temelji na razmatranjima koja se odnose: (a) s jedne strane, na ispitivanje same nenadležnosti predviđene člankom 15. Uredbe br. 650/2012 i (b) s druge strane, na presude Suda o elementima koje sudac treba odvagnuti prilikom ocjene svoje međunarodne nadležnosti kad je jedna stranka pobija.

79.	Što se tiče članka 15. Uredbe br. 650/2012, već sam naveo da se njime sudu nalaže analiza ex officio radi provjere njegove nenadležnosti.

80.

Međutim, sud prilikom utvrđivanja je li nenadležan „u skladu s ovom Uredbom” treba ispitati sve kriterije utvrđene u Poglavlju II. Može se proglasiti nenadležnim po službenoj dužnosti samo kada i ako mu nijednim pravilom Uredbe br. 650/2012 nije dodijeljena nadležnost. Dakle, ispitivanje se ne svodi samo na određena pravila iz teksta ili samo na ona na koja upućuje zainteresirana stranka.

81.

Na temelju te pretpostavke zaključujem da sud, ako smatra da postoji odredba na temelju koje jest nadležan, ne može izvoditi posljedicu iz članka 15. Uredbe br. 650/2012, jer njegovo ispitivanje ionako mora provesti. Iako tužitelj nije istaknuo pravilo na kojem počiva nadležnost suda, bilo bi suviše formalistički zanemariti drugo pravilo kojim mu se dodjeljuje dovoljna nadležnost za vođenje spora, bez obzira na to što se na njega nije upućivalo ( 43 ).

82.	U Uredbi br. 650/2012 ne navode se uvjeti ispitivanja nadležnosti, ni po službenoj dužnosti ni na zahtjev stranke. Konkretno, ne navodi se ništa o podacima koje sud uzima u obzir ili o tome kako ih treba utvrditi.

83.	Međutim, postoje određene smjernice u tom pogledu u presudama Suda koje se odnose na ispitivanje nadležnosti u okviru Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 44 ).

84.	U skladu s tim presudama, zadaća suda koji provodi tu analizu ne svodi se samo na tužiteljeve tvrdnje, nego obuhvaća sve elemente o kojima sud ima saznanja, a da pritom sud ipak nije dužan provesti istragu (ni o postojanju drugih elemenata ni o njihovoj istinitosti) ( 45 ).

85.	Sud svoje stajalište temelji na cilju dobrog sudovanja, na kojem se temelji Uredba br. 44/2001, i na poštovanju autonomije u obavljanju sudačkih funkcija ( 46 ).

86.	Ne vidim razlog zbog kojeg bi se ta sudska praksa trebala ograničiti na konkretnu odredbu koju tumači ili na predmet u kojem se ispitivanje nadležnosti provodi na zahtjev stranke a ne po službenoj dužnosti ( 47 ).

87.

Stoga smatram da je legitimno tumačiti članak 10. u vezi s člankom 15. Uredbe br. 650/2012 na način da oni ne obvezuju sud da aktivno traži činjenični temelj za odlučivanje o svojoj nadležnosti u određenom sporu, ali da ga obvezuju da na temelju nespornih činjenica pronađe osnovu svoje nadležnosti, koja se može razlikovati od one koju navodi tužitelj. Smatram da se u ovom predmetu sud treba proglasiti nadležnim po službenoj dužnosti.

2. Nepostojanje izričitog rješenja u Uredbi br. 650/2012: postupovna autonomija i ograničenja

88.	Za slučaj da ta razmatranja Sudu nisu uvjerljiva, podredno ću ispitati odgovor koji se, kao što sam istaknuo ( 48 ), temelji na nepostojanju izričitog postupovnog uređenja u članku 10. Uredbe br. 650/2012, kako bi se rješavanje upućenog pitanja prepustilo postupovnom pravu svake države članice.

89.

Na temelju tog pristupa, koji bi se mogao kvalificirati kao klasičan ( 49 ), dovoljno je primijeniti ustaljenu sudsku praksu Suda u skladu s kojom:

–	Pravila prava Unije primjenjuju se u sustavima država članica.

–

U nedostatku propisa Unije u ovom pogledu, „procesnopravna pravila namijenjena zaštiti pravâ koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije uređena nacionalnim pravnim poretkom svake države članice, u skladu s načelom njihove procesne autonomije, pod uvjetom da nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) te da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja im dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti)” ( 50 ).

–	Sudovi primjenjuju postupovna pravila koja se predviđaju njihovim nacionalnim pravnim poretkom „samo u mjeri u kojoj ona ne dovode u pitanje cilj, svrhu i punu učinkovitost” odgovarajućeg pravila prava Unije ( 51 ).

90.	U Uredbi br. 650/2012 ne predviđa se, da ponovim, ikakvo postupanje za članak 10. No, predviđa se za druge odredbe, u kojima se izričito zahtijeva ili zahtjev jedne od stranaka u postupku ili da tijelo koje odlučuje sudjeluje po službenoj dužnosti ( 52 ).

91.

Tumačiti neupućivanje u tom pogledu u članku 10. Uredbe br. 650/2012 kao implicitno upućivanje na odredbe nacionalnih pravnih poredaka bilo bi jednako osnovano (kao rješenje na razini načela) kao zagovarati da ono znači svjesno izuzimanje a ne običan propust. Ako se na drugim mjestima u istoj uredbi izričito upućuje na nacionalno postupovno pravo (članak 66. ili 71.), činjenica da se to ne čini u članku 10. mogla bi se tumačiti na način da se to pitanje ne prepušta nacionalnim pravnim porecima ( 53 ).

92.

Ako hipotetski prihvatimo da na pitanje suda koji je uputio zahtjev o raspodjeli uloga između suda i stranaka, na temelju članka 10. Uredbe br. 650/2012, treba odgovoriti u skladu s francuskim pravnim poretkom, to bi imalo sljedeće posljedice za ovaj predmet:

–	Ispitivanje sudske nadležnosti na koje upućuje članak 10. Uredbe br. 650/2012 provodilo bi se po službenoj dužnosti ( 54 ) ako je tako propisano pravom za usporedive zahtjeve koji se na njemu temelje ( 55 ).

–

Suprotno tomu, navedeni članak primjenjivao bi se samo kad zainteresirana stranka na njega upućuje, ako se to rješenje primjenjuje na usporedive zahtjeve u unutarnjem pravu, osim ako bi se tim pravilom praktički onemogućilo ili pretjerano otežalo ostvarivanje prava koja su zajamčena pravnim poretkom Unije, ili spriječio korisni učinak pravila na koje se odnosi ispitivanje.

93.

Sud koji je uputio zahtjev ne navodi dovoljno podataka o unutarnjem postupovnom pravu ( 56 ). U tim okolnostima, svako moje razmišljanje o tome je li primjena članka 10. Uredbe br. 650/2012 isključivo na zahtjev jedne od stranaka u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti te poštovanjem korisnog učinka te odredbe, bilo bi obično nagađanje.

V. Zaključak

94.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se Couru de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 10. stavak 1. točku (a) Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da se sud države članice u kojoj je pokrenut spor o nasljeđivanju, ako se posljednje uobičajeno boravište umrlog nije nalazilo ni u jednoj od država članica Europske unije, po službenoj dužnosti mora proglasiti nadležnim za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti ako je, u skladu s nespornim činjenicama koje su iznijele stranke, umrli imao državljanstvo navedene države u trenutku svoje smrti i bio vlasnik imovine koja se u njoj nalazi.”

( 1 ) Izvorni jezik: španjolski

( 2 ) U daljnjem tekstu upotrebljavat ću izraz „država članica” kako bih uputio na države koje podliježu obvezama iz Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.). Njima ne podliježu Danska i Irska; Ujedinjena Kraljevina, koja je u trenutku smrti preminulog bila dijelom Europske unije, nikad nije podlijegala obvezama iz Uredbe.

( 3 ) U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, na taj se članak nije pozvala nijedna od stranaka u prvostupanjskom ni žalbenom postupku. Međutim, na temelju tumačenja presude žalbenog suda mogla bi se u svakom slučaju povesti rasprava o neprimjeni članka 10. (vidjeti točku 27. i sljedeće ovog mišljenja).

( 4 ) U skladu s dostupnim informacijama, čini se da je osoba XA živjela u Ujedinjenoj Kraljevini od početka osamdesetih do kolovoza 2012., kada se preselila u Francusku, gdje je preminula tri godine kasnije. Bila je suvlasnik dviju nekretnina u Ujedinjenoj Kraljevini i vlasnik 10 % dionica jednog francuskog društva, osnovanog radi kupnje nekretnine u Francuskoj koju je ona u cijelosti financirala i u kojoj je živjela u vrijeme svoje smrti.

( 5 ) U tekstu španjolske kao i portugalske verzije članka 10. Uredbe br. 650/2012 upućuje se na državu članicu u kojoj se nalaze „los bienes de la herencia” (sastavnice imovine ostavine) (moje isticanje), zbog čega bi se moglo smatrati da se sva ostavina mora nalaziti u navedenoj državi kako bi njezini sudovi bili nadležni. To pak nije slučaj u francuskoj verziji, kao ni u ostalima koje sam mogao proučiti. Ne dvojim o tome da su potonje verzije točne. To proizlazi iz pripremnih akata: vidjeti Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju, COM(2009) 154 final (u daljnjem tekstu: Komisijin prijedlog), komentar članka 6. I to je logično tumačenje; drukčije se ne bi moglo objasniti to što nadležnost iz članka 10. stavka 1. izričito obuhvaća ostavinu u cijelosti. Ne bi se moglo objasniti ni ograničenje nadležnosti iz stavka 2. istoga članka nad ostavinskom imovinom koja se nalazi na državnom području.

( 6 ) Vidjeti u tom pogledu L’office du juge- Études de droit comparé, koji su uredili Chanais, C., Hess, B., Saletti, A. i van Drooghenbroeck, J. F., Bruylant, 2018. Ista neujednačenost vidljiva je i u području primjene pravnog poretka Unije po službenoj dužnosti pa tako primjerice u pogledu potrošačkog prava. U tom pogledu, vidjeti Hess, B. i Taelman, P., „Consumer Actions before National Courts”, u: Hess, B. i Law, S., Implementing EU Consumer Rights by National Procedural Law, Hart/Beck/Nomos, 2019., str. 95. i sljedeće.

( 7 ) Uredba br. 650/2012 ne protivi se tomu da sud objema strankama omogući da se očituju o primjeni članka 10. Naprotiv, to postupanje može biti obvezno, u skladu sa sudskom praksom Suda o potrebi da se poštuju zahtjevi povezani s pravom na pošteno suđenje. Stranke treba upoznati s elementima koje sud ispituje po službenoj dužnosti i na kojima namjerava temeljiti svoju odluku, te moći o njima raspravljati: vidjeti, među ostalim, presudu od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank (C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 29. i sljedeće).

( 8 ) Dodat ću da se pravilima Uredbe br. 650/2012 tužitelju ne ostavlja izbor, kao što se to primjerice čini člancima 4. i 7. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.). To znači da intervencija po službenoj dužnosti sudu ne daje ovlast da „otkloni” pogrešku stranke koja je imala prednost u odabiru nadležnosti, ali je počinila pogrešku u zakonskom utemeljenju nadležnosti i odabrala „neprimjeren” sud.

( 9 ) Vidjeti točku 10. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, o zatvorenosti sustava međunarodne sudske nadležnosti; i točku 11., o korelaciji forum/ius, kao načelu Uredbe br. 650/2012, između dostupnosti nadležnih sudova i opsega obveze provjere vlastite nadležnosti.

( 10 ) Članak 4. i članak 10. stavak 1. (pod utvrđenim uvjetima)

( 11 ) Članci 5., 7. i 9.

( 12 ) To je dovoljno za odlučivanje o bilo kojem aspektu nasljeđivanja, neovisno o tome gdje se nalazi ostavinska imovina. Zakonodavac samo iznimno ograničava ovlast nadležnog tijela za odlučivanje o imovini koja se nalazi u samoj državi članici: vidjeti članak 10. stavak 2. Uredbe br. 650/2012. U članku 12. stavku 1. predviđena je mogućnost da se iz postupka izuzme određena imovina, ali razlog nije izostanak međunarodne sudske nadležnosti za odlučivanje o njoj.

( 13 ) Zakonodavac je u članak 11., kojim se nastoji izbjeći eventualna uskrata sudske zaštite, unio forum necessitatis.

( 14 ) Uvodna izjava 23. Sud u ostvarivanju tih ciljeva upućuje prije svega na uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti kao „opću poveznicu”, koja je odlučujuća za međunarodnu sudsku nadležnost i mjerodavno pravo.

( 15 ) Članak 4. u vezi s člankom 21. stavkom 1. Uredbe br. 650/2012

( 16 ) Članak 10. u vezi s člankom 21. stavkom 1. Uredbe br. 650/2012

( 17 ) U korist pravnog poretka države članice čije je državljanstvo imao u trenutku smrti ili u trenutku izbora: vidjeti članak 22. stavak 1.

( 18 ) Nedvojbeno je da se očita konceptualna prednost daje nadležnosti posljednjeg uobičajenog boravišta umrlog ako se ono nalazi u državi članici jer se smatra da takvo boravište uspostavlja snažniju vezu (između ostavine i suda) od drugih elemenata.

( 19 ) Uvodne izjave 27. i 28. Uredbe br. 650/2012. Mogućnost da stranke izaberu sud jedan je od mehanizama, ali ne i jedini, kojim se tijelu koje se bavi nasljeđivanjem nastoji omogućiti da provede ostavinsku raspravu ili odluči o sporu u skladu s vlastitim pravom.

( 20 ) Osim toga, određeni uvjeti trebaju biti ispunjeni: vidjeti sljedeću točku.

( 21 ) Članak 5. u vezi s člankom 6. točkom (b) i člankom 7. točkom (b) Uredbe br. 650/2012

( 22 ) Članak 9. Uredbe br. 650/2012

( 23 ) Članak 7. točka (c) Uredbe br. 650/2012

( 24 ) Točka 11. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

( 25 ) No, nema sankcija u slučaju da se taj nalog zanemari.

( 26 ) Članak 11. Komisijina prijedloga. Na prijedlog Europskog parlamenta pojašnjeno je da slučaj na koji se odnosi odredba treba biti „nasljeđivanje mortis causa”: vidjeti članak 11. prijedloga zakonodavne odluke Europskog parlamenta od 6. ožujka 2012., dokument A7-0045/2012.

( 27 ) Nalaganje ispitivanja vlastite nadležnosti po službenoj dužnosti potječe iz Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.) (pročišćeni tekst u SL 1998., C 27, str. 1.). Postoji u svim kasnijim propisima koji se odnose na dodjelu međunarodne sudske nadležnosti u bilo kojem području. Doseg pravila može se razlikovati, ali ne i predviđena pravna posljedica: nenadležni sud proglašava tu okolnost po službenoj dužnosti.

( 28 ) Da ne navodim ostale razloge, zato što postupak nije kontradiktoran.

( 29 ) Utvrđivanje nenadležnosti ex officio služi kao nužan dodatak kako bi se „nadomjestilo” nepostojanje ispitivanja nadležnosti suda podrijetla ako sud u drugoj državi članici odluku tog suda mora priznati i proglasiti izvršivom. Vidjeti članak 40. Uredbe br. 650/2012 u kojem se taksativno nabrajaju razlozi zbog kojih se određena odluka ne priznaje te članak 52. u kojem se navedeni razlozi proširuju na njezino odbijanje i ukidanje egzekvature.

( 30 ) Članak 10. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 650/2012

( 31 ) Članak 10. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 650/2012

( 32 ) Članak 10. stavak 2. Uredbe br. 650/2012

( 33 ) Uvodna izjava 30. Uredbe br. 650/2012. Vidjeti usto uvodnu izjavu 13. Komisijina prijedloga.

( 34 ) Taj izraz upotrebljava Komisija u obrazloženju svojeg prijedloga, pod točkom 4.2. Konačna verzija Uredbe br. 650/2012 sažetija je: vidjeti uvodnu izjavu 7.

( 35 ) Vidjeti primjerice članak 105. u vezi s člankom 343. Gesetza über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeita (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i o dobrovoljnoj sudskoj nadležnosti (FamFG)); u Španjolskoj, članak 22.quater točka (g) Leya Orgánica 6/1985, de 1 de julio, del Poder Judicial (Organski zakon 6/1985 od 1. srpnja o pravosudnom sustavu); u Italiji, članak 50. Leggea 31 maggio 1995 n. 218 Riforma del sistema italiano di diritto internazionale privato (Zakon br. 218 od 31. svibnja 1995. (Reforma talijanskog sustava međunarodnog privatnog prava)).

( 36 ) Podsjećam da je doseg nadležnosti, ako nema jednog od tih elemenata, ograničen na imovinu koja se nalazi na području države članice u kojoj je sud kojemu je podnesen zahtjev, u skladu s člankom 10. stavkom 2. Uredbe br. 650/2012.

( 37 ) U skladu s člankom 6. Uredbe br. 650/2012 i ovisno o tome je li riječ o okolnostima iz točke (a) ili (b), sud koji o njemu odlučuje ima jednaku mogućnost da se proglasi nenadležnim, i jednaku obvezu da to učini, bez obzira na to proizlazi li njegova nadležnost iz članka 4. ili članka 10. U skladu s člankom 8., ako stranke odluče nasljeđivanje urediti mirnim putem izvan suda u državi članici čije je pravo umrli izabrao, sud treba okončati ostavinski postupak koji je na temelju članka 4. ili 10. pokrenuo po službenoj dužnosti.

( 38 ) Članak 9. stavak 2. Uredbe br. 650/2012

( 39 ) Članak 12. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 U praksi je moguće da priznavanje u trećoj državi odluke koja je donesena na temelju članka 10. potakne više dvojbi od odluke donesene utemeljene na članku 4. Međutim, ovlast iz članka 12. nije ograničena na prvi slučaj.

( 40 ) Točka 11. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

( 41 ) Da ne navodim ostale primjere, izravno u uvodnoj izjavi 43. Uredbe br. 650/2012, a neizravno u njezinoj uvodnoj izjavi 57.

( 42 ) Vidjeti točku 63. ovog mišljenja.

( 43 ) U točki 103. mišljenja iznesenog u predmetu Mercredi (C‑497/10 PPU, EU:C:2010:738), o Uredbi Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.), nezavisni odvjetnik P. Cruz Villalón također je zaključio da sustav sudovima nalaže da svoju nadležnost po službenoj dužnosti temelje na Uredbi br. 2201/2003. Smatrao je da obveza suda ne završava ispitivanjem iz članka 17. Uredbe br. 2201/2003, istovjetnog članku 15. Uredbe br. 650/2012. U svojem odgovoru nije navodio drugu osnovu jer je smatrao da je potpuno jasno („posve”) da prijedlog proizlazi iz same logike sustava; konkretno, svoj odgovor nije svodio na interes malodobnog djeteta u predmetnom slučaju.

( 44 ) Uredba Vijeća od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)

( 45 ) Vidjeti presude od 28. siječnja 2015., Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 64.) i od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding (C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 45.). Raspravljalo se o članku 5. stavku 3. Uredbe (EU) br. 44/2001.

( 46 ) Loc. ult. cit.

( 47 ) Vidjeti bilješku 7. ovog mišljenja, u pogledu obveze suda da strankama da mogućnost da se očituju o elementima na kojima će temeljiti svoju odluku, ako je to nužno radi poštovanja načela kontradiktornosti postupka.

( 48 ) Točka 74. ovog mišljenja

( 49 ) Za njega postoji mnoštvo primjera. U pogledu instrumenata za pravosudnu suradnju u građanskim stvarima vidjeti primjerice presude od 8. studenoga 2005., Leffler (C‑443/03, EU:C:2005:665, t. 49. do 51.); od 15. listopada 2015., Nike European Operations Netherlands (C‑310/14, EU:C:2015:690, t. 28.); od 9. studenoga 2016., ENEFI (C‑212/15, EU:C:2016:841, t. 30.) i od 8. lipnja 2017., Vinyls Italia (C‑54/16, EU:C:2017:433, t. 25. do 27.); ili odluku od 28. travnja 2016., Alta Realitat (C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 80. do 85.).

( 50 ) Vidjeti, među mnogim drugim, presudu od 20. svibnja 2021., X (UNP vozila cisterne) (C‑120/19, EU:C:2021:398, t. 69.).

( 51 ) Vidjeti odluku od 28. travnja 2016., Alta Realitat (C‑384/14, EU:C:2016:316, t. 85.). Preuzeta formulacija povezuje se ponekad s načelom djelotvornosti. Prema mojem mišljenju, riječ je prije o zaštiti „korisnog učinka” primjenjivog instrumenta: vidjeti, u tom istom smislu, Szpunar, M., „L’effet utile dans la jurisprudence de la Cour de justice en matière de droit international privé”, Travaux du Comité Français de Droit International Privé, 2018. - 2020., str. 153. i sljedeće.

( 52 ) Primjer prvoga jesu članak 6. točka (a), odnosno članak 12. stavak 1. Uredbe br. 650/2012, a drugoga njezin članak 15.

( 53 ) Osim toga, vidjeti točku 77. i sljedeće ovog mišljenja.

( 54 ) Kao što sam to prethodno istaknuo, značenje izraza „po službenoj dužnosti” nije jednoznačno. Doseg eventualne obveze primjene europskog pravila na vlastitu inicijativu utvrđuje se u francuskom pravnom poretku (odlučuje se primjerice o tome je li sud obvezan istražiti činjenice kojima se utvrđuje njegova nadležnost, odnosno može li ili mora zahtijevati dokaz o njoj od zainteresirane stranke).

( 55 ) Utvrđivanje nacionalnog pravila o postupanju koje će se uspoređivati s postupanjem iz članka 10. Uredbe br. 650/2012 treba provesti uzimajući u obzir ono što je navedeno u pogledu te odredbe i pridjeva „supsidijarna” u odnosu na nadležnost koja se dodjeljuje.

( 56 ) Ako ne griješim, postoje odluke Coura de cassation (Kasacijski sud) koje se odnose na primjenu pravila privatnog međunarodnog prava Unije, neovisno o tome je li se stranka na njih pozvala. Na primjer, presudom Coura de cassation, Chambre civile 1 (Kasacijski sud, Prvo građansko vijeće), od 22. veljače 2005., br. 02‑20.409, koja se nerijetko navodi u sudskoj praksi, poništena je odluka o žalbenom postupku u kojoj po službenoj dužnosti nije primijenjen članak 2. stavak 1. točka (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1347/2000 od 29. svibnja 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću za zajedničku djecu (SL 2000., L 160, str. 19.). Ne navodi se postupovni temelj kasacijskog postupka. Isti je sud donio i noviju odluku u korist primjene po službenoj dužnosti jednog pravila o sukobu europskog prava, članka 6. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.). Svoju je odluku temeljio na članku 12. Zakonika o građanskom postupku, u skladu s kojim „le juge tranche le litige conformément aux règles de droit qui lui sont applicables” („sud odlučuje o sporu na temelju pravnih pravila koja su primjenjiva”) te na načelima nadređenosti i djelotvornosti prava Unije: vidjeti presudu Coura de cassation, Chambre civile 1 (Kasacijski sud, Prvo građansko vijeće), od 26. svibnja 2021., br. 19‑15.102. Međutim, ne raspolažem podacima koji bi potvrdili da je riječ o ustaljenoj sudskoj praksi.