1.

Nakon što je sud države članice podrijetla izdao potvrdu predviđenu člankom 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 2 ) kojom se utvrđuje izvršnost donesene sudske odluke i primjenjivost te uredbe, može li sud zamoljene države članice, kojem je osoba protiv koje se zahtijeva izvršenje podnijela zahtjev za odbijanje izvršenja te odluke, prihvatiti taj zahtjev zbog pogrešne ocjene u pogledu primjenjivosti navedene uredbe, s obzirom na to da je cilj postupka koji se provodi pred sudom države članice podrijetla proglasiti izvršnima presude donesene u trećoj državi? To je pitanje na koje Sud u ovom predmetu treba odgovoriti.

2.

U okviru ovog predmeta relevantni su članci 2., 39., 41., 42., 45., 46., 52. i 53. Uredbe br. 1215/2012.

3.

Nakon što je bankovna institucija H Limited podnijela tužbu koja se temelji na dvjema presudama donesenima tijekom 2013. u Jordanu, kojima se osobi J, zajmoprimcu, nalaže plaćanje dugovnog salda za dva zajma, High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: High Court of Justice (Visoki sud)) naložio je u rješenju od 20. ožujka 2019. i u okviru skraćenog postupka osobi J da društvu H Limited isplati iznos od 10392463 američkih dolara (USD), zajedno s kamatama u iznosu od 5422031,65 američkih dolara i troškovima u iznosu od 125000 funti sterlinga (GBP). Taj je sud također sastavio i potom izdao potvrdu iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 (u daljnjem tekstu: potvrda).

4.

Društvo H Limited pokrenulo je postupak izvršenja tog rješenja u Austriji gdje se nalazi domicil osobe J, koja je na temelju članaka 45. i 46. Uredbe br. 1215/2012 podnijela zahtjev za odbijanje izvršenja. U prilog tom zahtjevu istaknula je povredu austrijskog javnog poretka ( 3 ) te je tvrdila da navedeno rješenje, koje ima za cilj izvršenje presuda donesenih u trećoj državi, nije izvršna sudska odluka u smislu Uredbe br. 1215/2012. Tvrdila je da u okviru postupka za odbijanje izvršenja sud zamoljene države članice (u daljnjem tekstu: zamoljeni sud) nije vezan potvrdom koju je izdao sud države članice podrijetla (u daljnjem tekstu: sud podrijetla).

5.

U prvostupanjskom je postupku Bezirksgericht Freistadt (Općinski sud u Freistadtu, Austrija) rješenjem od 9. listopada 2019. društvu H Limited odobrio da izvrši rješenje High Courta of Justice (Visoki sud) od 20. ožujka 2019. Landesgericht Linz (Zemaljski sud u Linzu, Austrija), kao žalbeni sud, odlukom od 22. lipnja 2020. odbio je žalbu koju je podnijela osoba J.

6.

Nakon postupka koji se odnosi na izvanrednu reviziju koju je osoba J podnijela protiv odluke žalbenog suda, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odlučio je rješenjem od 23. rujna 2020. prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. Treba li odredbe [Uredbe br. 1215/2012], osobito članak 2. točku (a) i članak 39. Uredbe br. 1215/2012, tumačiti na način da je riječ o sudskoj odluci koju treba izvršiti i u slučaju kad se stranka – koja se u nalogu za izvršenje navodi kao dužnik nakon skraćenog ispitivanja u kontradiktornom postupku, ali samo u pogledu vezanosti na temelju pravomoćnosti presude koja je u trećoj državi donesena protiv te stranke, u smislu potraživanja utvrđenog u presudi koja je donesena u trećoj državi – obvezuje na plaćanje stranci koja je uspjela u postupku koji se vodio u trećoj državi, pri čemu se predmet postupka u državi članici ograničava na ispitivanje postoji li u odnosu na stranku koja se u nalogu za izvršenje navodi kao dužnik potraživanje utvrđeno u presudi?

2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

treba li odredbe Uredbe br. 1215/2012, osobito članak 1., članak 2. točku (a) te članke 39., 45., 46. i članak 52. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da treba odbiti izvršenje neovisno o tome postoji li neki od razloga koji se navodi u članku 45. Uredbe br. 1215/2012 ako sudska odluka koju treba ispitati nije sudska odluka u smislu članka 2. točke (a) ili članka 39. Uredbe br. 1215/2012 ili ako zahtjev na kojem se temelji sudska odluka u državi članici porijekla nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 1215/2012?

3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje i potvrdnog odgovora na drugo pitanje:

treba li odredbe Uredbe br. 1215/2012, osobito članak 1., članak 2. točku (a), članak 39., članak 42. stavak 1. točku (b) i članke 46. i 53. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da sud zamoljene države članice u postupku o zahtjevu za odbijanje izvršenja već zbog informacija koje je sud porijekla naveo u potvrdi izdanoj u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 nužno treba polaziti od toga da je riječ o sudskoj odluci koju treba izvršiti i koja je obuhvaćena područjem primjene Uredbe?”

7.

Tužitelj i tuženik iz glavnog postupka, njemačka vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

8.

Iako odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sadržava tri formalno različita prethodna pitanja, prema mojem mišljenju, ona su usko povezana i obuhvaćena istom problematikom, koja se odnosi na uvjete u kojima zamoljeni sud može prihvatiti zahtjev za odbijanje izvršenja odluke suda podrijetla zbog neprimjenjivosti Uredbe br. 1215/2012 iako je taj drugonavedeni sud izdao potvrdu kojom se utvrđuje njezina izvršnost.

9.

Stoga predlažem Sudu da zajedno ispita ta tri pitanja preoblikovana na sljedeći način:

„Treba li odredbe Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se njima sudu zamoljene države članice, kojem je podnesen zahtjev za odbijanje izvršenja u skladu s njezinim člankom 46., odobrava da smatra, suprotno ocjeni suda države članice podrijetla koja se temelji na izdavanju potvrde predviđene u njezinu članku 53., da je ta uredba neprimjenjiva zbog toga što je cilj postupka koji se vodi pred tim drugonavedenim sudom proglasiti izvršnima presude koje su u građanskim i trgovačkim stvarima donesene u trećoj državi i, slijedom toga, odbiti izvršenje odluke navedenog suda?”

10.

To pitanje zahtijeva da se prvo provede ocjena postojanja izvršne sudske odluke u ovom slučaju i stoga opsega potvrde, a zatim ocjena ovlasti zamoljenog suda kojem je podnesen zahtjev za odbijanje izvršenja te odluke, kako su definirane Uredbom br. 1215/2012.

11.

Što se tiče priznavanja i izvršenja sudskih odluka u građanskim ili trgovačkim stvarima u europskom pravosudnom prostoru, velika novost sustava uspostavljenog Uredbom br. 1215/2012 nedvojbeno se odnosi na ukidanje egzekvature. Tako se člankom 39. te uredbe predviđa da „[s]udska odluka donesena u državi članici koja je izvršna u toj državi članici, izvršna je u drugim državama članicama bez zahtijevanja potvrde o izvršnosti”. Tu odredbu treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 26. navedene uredbe, u skladu s kojom je potrebno svaku sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice.

12.

U okviru tog novog sustava izravnog izvršenja sudskih odluka, potvrda koju izdaje sud podrijetla ima ključnu ulogu. Naime, iz zajedničkih odredbi članaka 37. i 42. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da u svrhu priznavanja i izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva treba podnijeti samo primjerak predmetne sudske odluke uz koji dolazi ta potvrda. U skladu s člankom 42. stavkom 1. točkom (b) te uredbe, navedenom potvrdom se potvrđuje da je prethodno navedena sudska odluka izvršna i sadržava sažetak te sudske odluke kao i, prema potrebi, bitne informacije o troškovima postupka koji se naknađuju i izračunu kamata. Ta potvrda dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva to izvršenje prije izvršenja, na temelju članka 43. stavka 1. navedene uredbe ( 4 ). U tom kontekstu i na temelju prijedloga nezavisnog odvjetnika Y. Bota ( 5 ), Sud je potvrdu kvalificirao kao osnovu za provođenje načela izravnog izvršenja sudskih odluka donesenih u državama članicama čime predmetna sudska odluka postaje prikladna da se slobodno kreće u europskom pravosudnom prostoru ( 6 ).

13.

Kako bi ishodio tu potvrdu, podnositelj zahtjeva treba se obratiti sudu podrijetla, odnosno sudu koji je donio odluku čije se izvršenje zahtijeva ( 7 ), koji najbolje poznaje spor i koji je u pogledu merituma najprimjereniji da potvrdi da je sudska odluka izvršna. Izdavanjem takve potvrde u okviru postupka sudske prirode ( 8 ), sud podrijetla implicitno potvrđuje da presuda koja treba biti priznata i izvršena u drugoj državi članici ulazi u područje primjene Uredbe br. 1215/2012 jer je izdavanje potvrde moguće samo pod tim uvjetom. Stoga, u situaciji u kojoj sud koji je donio odluku koju treba izvršiti u fazi presude nije odlučio o primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012, taj sud mora, u fazi izdavanja te potvrde ispitati ulazi li spor u područje primjene te uredbe ( 9 ).

14.

U ovom slučaju nije sporno da je sud podrijetla sastavio i izdao potvrdu na temelju svojeg rješenja od 20. ožujka 2019. te da je ona stoga obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 1215/2012. U tim okolnostima doista postoji a priori izvršna sudska odluka donesena u državi članici ( 10 ) u smislu članka 2. točke (a) i članka 39. Uredbe br. 1215/2012 koja je obuhvaćena sustavom izravnog izvršenja predviđenog tom uredbom te je to činjenična stvarnost koju zamoljeni sud mora uzeti u obzir.

15.

Pitanje koje se postavlja u zahtjevu za prethodnu odluku u stvarnosti se odnosi na uvjete u kojima taj sud može dovesti u pitanje takvu situaciju zbog navodno pogrešne ocjene suda podrijetla u pogledu primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012, zbog čega je izdavanje potvrde nepravilno. Iz tog zahtjeva proizlazi da sud koji je uputio zahtjev smatra da nadzor u pogledu tog pitanja može dovesti do odbijanja izvršenja čak i ako se uopće ne utvrdi jedan od razloga za odbijanje predviđen člankom 45. Uredbe br. 1215/2012.

16.

Rješenje prethodno navedenog problema temelji se na analizi pravnog uređenja odbijanja izvršenja uspostavljenog Uredbom br. 1215/2012. Uostalom, kako bi potkrijepio tvrdnju o mogućem nadzoru ocjena suda podrijetla u pogledu primjenjivosti te uredbe, sud koji je uputio zahtjev i njemačka vlada pozivaju se na sudsku praksu Suda koja se odnosi na nadzor potvrde iz članka 54. Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 11 ).

17.

Valja podsjetiti na to da se Uredbom br. 44/2001 podnositelju zahtjeva za izvršenje nalaže da najprije od suda ili tijela zamoljene države članice zatraži potvrdu o izvršnosti. Tom zahtjevu treba priložiti presliku predmetne sudske odluke i, po potrebi, potvrdu iz članka 54. Uredbe br. 44/2001, uzimajući u obzir da u pogledu ta dva dokumenta treba provesti običnu formalnu provjeru, u skladu s uvodnom izjavom 17. te uredbe. Sud je presudio da tijela zamoljene države članice trebaju, u prvoj fazi postupka, samo provjeriti jesu li zadovoljene formalnosti za izdavanje potvrde o izvršnosti sudske odluke i, u drugoj fazi postupka, ocijeniti osnovanost pravnog sredstva koje je, po potrebi, protivnik izvršenja podnio protiv te potvrde s obzirom na razloge za osporavanje navedene u člancima 34. i 35. Uredbe br. 44/2001 ( 12 ).

18.

U tom kontekstu, pojašnjeno je da se sud zamoljene države članice ničim ne sprečava da provjeri točnost činjeničnih informacija navedenih u potvrdi. Važno je naglasiti da se taj nadzor opravdava činjenicom da, s obzirom na to da autor potvrde i autor izvorne sudske odluke nisu nužno isti, te informacije mogu biti samo puko indikativne jer predstavljaju puko obavješćivanje. Potonje razmatranje proizlazi i iz eventualne prirode predočavanja te potvrde jer sud zamoljene države članice koji je nadležan za izdavanje potvrde o izvršnosti može prihvatiti istovjetan dokument ( 13 ).

19.

Osim vrlo ograničenog opsega tako opisanog nadzora, ta se sudska praksa ne može primijeniti mutatis mutandis u ovom slučaju, a još manje ekstrapolirati jer se novi sustav priznavanja i izvršenja koji proizlazi iz Uredbe br. 1215/2012 znatno razlikuje od prethodnog. Tom se uredbom tako ukinula faza koja je prethodila izvršenju potvrde o izvršnosti u zamoljenoj državi članici, učinilo obvezujućim prosljeđivanje potvrde kojom se utvrđuje izvršnost sudske odluke, izdavanje te potvrde povjerilo se isključivo sudu podrijetla koji najbolje poznaje spor te ta uredba ne sadržava nijednu uvodnu izjavu koja je istovjetna uvodnoj izjavi 17. Uredbe br. 44/2001.

20.

Sud je na radikalan način u točki 35. presude Weil ( 14 ) naveo da postupak izvršenja na temelju Uredbe br. 44/2001 „kao i postupak izvršenja na temelju Uredbe br. 1215/2012 ne predviđaju mogućnost nikakvog naknadnog sudskog nadzora od strane suda zamoljene države članice pitanja ulazi li sudski postupak u kojemu je donesena sudska odluka čije se izvršenje zahtijeva u područje primjene Uredbe br. 44/2001, s obzirom na to da su razlozi za osporavanje potvrde o izvršnosti te odluke tom uredbom taksativno navedeni.”

21.

U pogledu sadržaja te točke postavljaju se ozbiljna pitanja zbog čega mi se čini da je ne treba uzeti u obzir u ovom slučaju. Ističem da se predmetna točka odnosi na problematiku koja nije izravno ona iz prethodnog pitanja, odnosno tumačenje članka 54. Uredbe br. 44/2001 kako bi se utvrdilo postojanje nadzora nadležnog tijela u pogledu primjenjivosti te uredbe prije izdavanja potvrde predviđene tom odredbom. Čini mi se da je navođenje u njoj dodatan razlog za rješenje koje je već obrazloženo u točki 33. predmetne presude.

22.

U svakom slučaju, Uredba br. 1215/2012 nije bila primjenjiva ratione temporis i puko upućivanje na nju u okviru usporedne ocjene a da se pritom nije pružilo nikakvo objašnjenje, ne može se smatrati kao da predstavlja korisni presedan kojim se može okončati rasprava o dosegu nadležnosti zamoljenog suda, tim više jer se sustavi priznavanja i izvršenja sudskih odluka uspostavljeni uredbama br. 44/2001 i br. 1215/2012 bitno razlikuju ( 15 ).

23.

Čini mi se daje najprije potrebno iznijeti različite napomene koje se odnose na pravno uređenje odbijanja izvršenja, koje je relativno složeno, uspostavljeno Uredbom br. 1215/2012.

24.

Kao prvo, u pravnoj teoriji može se primijetiti da je u okviru Uredbe br. 1215/2012 na osuđenoj osobi da postupa kako bi zatražila odbijanje izvršenja, pri čemu navodi razlog koji se dopušta tom uredbom i da se, ako zainteresirana osoba ne reagira, u pogledu presude neće provesti nikakav nadzor ( 16 ), što je dovelo do zaključka da je nadzor presuda „u potpunosti privatiziran” ( 17 ). U tom pogledu, Sud je odlučio da se sustav priznavanja i izvršenja sudskih odluka uspostavljen Uredbom br. 1215/2012 zasniva na ukidanju egzekvature, što znači da nadležni sud zamoljene države članice ne provodi nikakav nadzor i da se jedino osoba protiv koje se izvršenje provodi može u tom pogledu protiviti priznavanju ili izvršenju sudske odluke koja se na nju odnosi ( 18 ). Stoga prije zahtjeva za odbijanje izvršenja i postupka koji se njime pokreće uređenog odjeljkom 3. poglavlja III. Uredbe br. 1215/2012 i a fortiori ako takav zahtjev koji podnesen, zamoljeni sud ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe u pogledu sudske odluke i potvrde koje je donio sud podrijetla ( 19 ).

25.

Kao drugo, valja podsjetiti na to da načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama, koje u pravu Unije ima temeljno značenje, svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim „u iznimnim okolnostima”, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 26. Uredbe br. 1215/2012, sustav priznavanja i izvršenja predviđen tom uredbom zasniva se upravo na uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde unutar Unije. Takvo povjerenje zahtijeva, među ostalim, da se sudske odluke donesene u jednoj državi članici pravno priznaju i izvršavaju u drugoj državi članici. U tom sustavu, odredbe Uredbe br. 1215/2012 u kojima se iscrpno navode ( 20 ) razlozi na temelju kojih je moguće protiviti se priznavanju ili izvršenju sudske odluke treba strogo tumačiti jer predstavljaju zapreku ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe ( 21 ).

26.

Pet razloga za odbijanje uključuju očitu suprotnost javnom poretku zamoljene države članice, nepravovremenu dostavu pismena kojim se pokreće postupak kada je presuda donesena zbog ogluhe, proturječnost sudskoj odluci između istih stranaka u zamoljenoj državi članici; proturječnost ranijoj sudskoj odluci donesenoj u drugoj državi članici kao i nepoštovanje određenih pravila nadležnosti koje je počinio sud države članice podrijetla. Na tom iscrpnom popisu ne navodi se primjenjivost Uredbe br. 1215/2012 ili povreda članka 2. točke (a) i članka 39. te uredbe kojima se zahtijeva da sudska odluka čije se izvršenje zahtijeva bude donesena u državi članici.

27.

Kao treće, iz Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da je europski zakonodavac predvidio supostojanje dviju vrsta razloga za odbijanje izvršenja, odnosno onih koji se općenito navode u članku 41. stavku 2. te uredbe kao „razlozi za odbijanje […] izvršenja prema pravu zamoljene države članice”, s jedne strane, i onih posebnih koji se navode u članku 45. navedene uredbe, koji treba tumačiti u vezi s njezinim člankom 46., s druge strane, uzimajući u obzir da su ti razlozi međusobno povezani jer prvi moraju biti u skladu s drugima. S obzirom na odnos koji je tako utvrdio zakonodavac, čini mi se korisnim najprije ispitati razloge za odbijanje izvršenja koji proizlaze iz zajedničkih odredbi članaka 45. i 46. te uredbe i, konkretnije, razlog koji se odnosi na suprotnost nacionalnom javnom poretku zamoljene države članice, koji je relevantan u ovom predmetu i koji ističe J ( 22 ).

28.

Što se tiče pojma „javni poredak” navedenog u članku 45. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012, kao što se to već navodi, potrebno ga je strogo tumačiti jer predstavlja prepreku postizanju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe te ga treba primjenjivati samo u iznimnim slučajevima. Iako države članice načelno ostaju, na temelju iznimke iz te odredbe, slobodne odrediti sadržaj pojma javnog poretka sukladno vlastitom nacionalnom poimanju, granice tog pojma potpadaju pod tumačenje navedene uredbe. Stoga, premda zadaća Suda nije definiranje sadržaja pojma javnog poretka države članice, on ipak mora kontrolirati granice u okviru kojih sudac države članice može primijeniti navedeni pojam radi odbijanja priznanja sudske odluke iz druge države članice ( 23 ).

29.

U tom smislu, valja istaknuti da zabranjujući preispitivanje merituma sudske odluke iz druge države članice, članak 52. Uredbe br. 1215/2012 zabranjuje sucu države u kojoj se traži priznanje da odbije priznanje te sudske odluke samo zbog postojanja različitosti između pravnog pravila primijenjenog od strane suda države podrijetla i onoga koje bi primijenio sudac članice u kojoj se traži priznanje da je odlučivao u glavnoj stvari. Jednako tako, sudac države članice u kojoj se traži priznanje ne može kontrolirati točnost primjene prava ili činjenična utvrđenja koja je donio sud države podrijetla. Stoga je pozivanje na javni poredak moguće samo u slučaju kada priznanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici predstavlja neprihvatljivu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje, jer bi ona zadirala u neko temeljno načelo. Da bi se osiguralo poštovanje zabrane preispitivanja merituma sudske odluke donesene u nekoj drugoj državi članici, povreda bi morala značiti očitu povredu pravnog pravila za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj ili prava koje je priznato kao temeljno pravo u tom pravnom poretku ( 24 ).

30.

Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati može li se na temelju elemenata koje navodi sud koji je uputio zahtjev utvrditi da izvršenje rješenja High Courta of Justice (Visoki sud) od 20. ožujka 2019. predstavlja očitu povredu austrijskog javnog poretka u smislu članka 45. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. Ti se elementi odnose se na to da se nerazdvojivom pravnom cjelinom koju čine ta sudska odluka i potvrda koja uz nju dolazi povređuje materijalnopravno pravilo, odnosno očito pogrešno primjenjuje članak 2. točka (a) i članak 39. te uredbe kojima se zahtijeva da sudska odluka čije se izvršenje zahtijeva bude donesena u državi članici i time utvrđuje područje primjene ratione materiae tog akta u pogledu predmetnih odluka.

31.

Sud je već imao priliku odlučivati o situaciji u kojoj je navodno došlo do očite povrede pravila prava Unije te je dopustio provjeru postojanja takve povrede, uzimajući u obzir uključivanje u pravni poredak država članica prava Unije i zadaće nacionalnog suda, odnosno redovnog suda Unije, da osigura djelotvornu primjenu pravila prava Unije. Zato je Sud naveo da se na prigovor javnog poretka može pozivati ako predmetna pogreška koja se tiče prava podrazumijeva da priznanje, ili izvršenje u ovom slučaju, dovodi do očite povrede pravnog pravila za koje se u pravnom poretku Unije, a stoga i pravnom poretku te države članice smatra da ima ključni značaj ( 25 ).

32.

Sud koji je uputio zahtjev oslonio se na tekst presude Owens Bank ( 26 ) te je pritom smatrao da se Uredba br. 1215/2012 ne može primijeniti na odluku suda podrijetla donesenu povodom pravnog sredstva kojim se nastoji postići izvršenje presuda donesenih u trećim državama (actio judicati) i koja proizlazi iz ograničenog nadzora u okviru kojeg se provjerava obvezuju li navedene presude zajmoprimca da banci zajmodavcu isplati određen iznos a da se pritom u pogledu pravnog odnosa na kojem se temelji dug koji se priznaje u tim presudama ne provodi ispitivanje merituma. U toj je presudi Sud presudio da se Konvencija od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 27 ), kako je izmijenjena, ne primjenjuje na postupke ni na probleme do kojih dolazi u okviru postupaka koji se vode u državama ugovornicama u pogledu priznavanja i izvršenja presuda donesenih u građanskim i trgovačkim stvarima u trećim državama. Čini mi se da to rješenje treba primijeniti u ovom predmetu.

33.

Najprije valja podsjetiti na to da iz samog teksta članka 2. točke (a) i članka 39. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da se postupci priznavanja i izvršenja predviđeni u poglavlju III. te uredbe mogu primjenjivati samo u slučaju sudskih odluka donesenih u državi članici. Što se tiče pravila nadležnosti, valja utvrditi da se odredbama poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, koje su na temelju članka 81. UFEU‑a donesene kao potrebne za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, ne utvrđuje mjesto nadležnosti za postupke priznavanja i izvršenja presuda donesenih u trećoj državi ( 28 ).

34.

Nadalje, potrebno je provesti ispitivanje predmeta postupka koji se vodi pred sudom podrijetla kako bi se utvrdilo je li njegov cilj stvaranje uvjeta za prisilno izvršenje sudske odluke donesene u građanskim i trgovačkim stvarima u trećoj državi ( 29 ). U tom pogledu, smatram da se elementima koje je iznio sud koji je uputio zahtjev, na koje se prethodno podsjeća u ovom mišljenju, opravdava potvrdan odgovor ( 30 ).

35.

Iako tužitelj iz glavnog postupka ističe svoje neslaganje s opisom prvotnog postupka koji je iznio sud koji je uputio zahtjev, on ipak jasno priznaje da je riječ o sudskom postupku koji je uređen posebnim postupovnim pravilima common lawa, koji se temelji na konačnim sudskim odlukama trećih država i koji omogućuje donošenje sažete presude u okviru nepotpunog postupka, s obzirom na to da ne postoje stvarne mogućnosti da se prihvati obrana ( 31 ). Osim upućivanja na sudsku praksu Suda u pogledu samog pojma „sudske odluke”, s obzirom na njegovu bit, razmatranja prema kojima je prvotni postupak proturječan i prema kojima je sud podrijetla ispitao prigovore dužnika (nepostojanje ovlasti postupanja, prijevara u pogledu presude, nepostojanje punomoći odvjetnika institucije zajmodavca i zahtjev za naknadu potraživanja), nisu relevantna u okviru ocjene svrhe postupka ( 32 ). Tvrdnjom institucije zajmodavca prema kojoj jordanske presude nisu bile izvršne u Ujedinjenoj Kraljevini i Austriji samo se, prema mojem mišljenju, potvrđuje zaključak prema kojem je cilj postupka pokrenutog pred sudom podrijetla doista stvoriti u prvonavedenoj državi uvjete za prisilno izvršenje tih presuda.

36.

U tim okolnostima, odlukom suda podrijetla i potvrdom koja uz nju dolazi, koje čine nerazdvojivu pravnu cjelinu, očito se povređuje članak 2. točka (a) i članak 39. Uredbe br. 1215/2012. Potrebno je još utvrditi imaju li ta pravila ključan značaj kao što se to zahtijeva sudskom praksom Suda.

37.

Ističem da se, za razliku od presude Diageo Brands, pogreška koju je počinio sud podrijetla odnosi na odredbe uredbe, a ne na materijalnopravnu odredbu koja je unesena u Direktivu o minimalnom usklađivanju čiji je cilj djelomično usklađivanje neujednačenih zakonodavstva država članica u području žigova ( 33 ). U tom pogledu, u uvodnoj izjavi 6. Uredbe br. 1215/2012 navodi se da je zbog postizanja cilja slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno i primjereno da pravila koja uređuju nadležnost i priznavanje i izvršenje sudskih odluka budu uređena pravnim instrumentom Unije koji je obvezujući i izravno primjenjiv.

38.

Uredbom br. 1215/2012 – čija je pravna osnova u članku 67. stavku 4. UFEU‑a, kojem je cilj olakšavanje pristupa pravosuđu, među ostalim, kroz načelo uzajamnog priznavanja sudskih odluka – u području suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima želi se osnažiti pojednostavnjen i učinkovit sustav pravila o rješavanju sukoba nadležnosti i priznavanju i izvršenju sudskih odluka, uspostavljen pravnim instrumentima na koje se ona nastavlja, radi olakšavanja pravosudne suradnje u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja postavljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica ( 34 ). Prema mojem mišljenju, treba smatrati da članak 2. točku (a) i članak 39. Uredbe br. 1215/2012 kojima se određuje opseg te uredbe u pogledu predmetnih sudskih odluka imaju ključan značaj s obzirom na to da je njihovo poštovanje neophodno za postizanje prethodno navedenog cilja Unije ( 35 ).

39.

Podsjećam na to da pojam „javni poredak” u smislu članka 45. stavka 1. te uredbe ima za cilj zaštitu pravnih interesa koji se izražavaju pravnim pravilom i koji u ovom slučaju uključuju održavanje i razvoj europskog područja slobode, sigurnosti i pravde u kojem se potiče slobodno kretanje sudskih odluka potrebno za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta ( 36 ). Međutim, provedba sustava izvršenja sudskih odluka osmišljenog za pravilno funkcioniranje Unije i njezina unutarnjeg tržišta ne može zbog povrede prvotne primjene dovesti do toga da se državu članicu obveže da izvrši presudu koja je donesena u trećoj državi, čak i ako uvjeti za egzekvaturu potonje presude nisu, ovisno o slučaju, ispunjeni s obzirom na međunarodni javni poredak zamoljene države članice, čime se daje puni učinak toj povredi.

40.

Čini mi se da se predloženo rješenje ( 37 ) ne protivi sustavu uspostavljenom Uredbom br. 1215/2012. S jedne strane, iako je nesporno da se Uredba br. 1215/2012 temelji na načelu izravnog izvršenja sudskih odluka, koje se primjenjuje zbog nastojanja europskog zakonodavca da se smanji trajanje i trošak prekograničnih sporova, tim se aktom ipak nije predvidjelo održavanje ( 38 ) i, na određeni način, jačanje ( 39 ) zadaće nadzora dodijeljene zamoljenoj državi članici. S druge strane, ne samo da ne oslabljuje uzajamno povjerenje država članica u području pravosuđa, nego se „sigurnosnim ventilom” koji uključuje mogući nadzor primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012 u okviru ispitivanja usklađenosti sudske odluke s javnim poretkom zamoljene države članice ono može održati na visokoj razini.

41.

Točno je da je točka 64. presude od 16. srpnja 2015., Diageo Brands (C‑681/13, EU:C:2015:471), prema kojoj pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila povreda javnog poretka, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla, potaknula mnoge rasprave u pogledu utvrđivanja njezina točnog opsega. Suprotno onomu što se moglo istaknuti, prethodna razmatranja ne mogu se analizirati kao izraz preduvjeta za ispitivanje razloga koji se temelji na povredi javnog poretka. U tom pogledu dovoljno je uzeti u obzir dvosmislenu formulaciju točke 68. te presude u kojoj se navodi da prilikom provjere „eventualnog postojanja očite povrede javnog poretka države u kojoj se zahtijeva priznanje, sud te države treba uzeti u obzir” činjenicu da pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila takva povreda, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla. Zahtjev da se iskoriste sva pravna sredstva u državi članici podrijetla samo je jedan element ocjene razloga za odbijanje koji se temelji na suprotnosti javnom poretku ( 40 ).

42.

Drugo pitanje koje se postavlja u sudskoj praksi Suda jest ono o njegovu opsegu u pogledu predmetnog javnog poretka, postupovnog i/ili materijalnog. Valja utvrditi da navedena presuda obuhvaća dva jasno različita elementa koji se odnose na povredu, s jedne strane, predmetnog materijalnopravnog pravila i, s druge strane, postupovnih jamstava. Međutim, razvoj koji se odnosi na korištenje svim pravnim sredstvima isključivo je obuhvaćen ispitivanjem tog drugonavedenog elementa. Doprinos te presude s pravom se mogao opisati kao poopćavanje provjere korištenja pravnih sredstva u državi članici podrijetla ( 41 ), koja već postoji u predmetima koji se odnose na navodnu očitu povredu prava na pošteno suđenje i stoga na postupovni javni poredak ( 42 ). Smatram da se materijalnim međunarodnim javnim poretkom zamoljene države članice izražavaju, danas i više nego njegovim postupovnim pandanom, temeljne vrijednosti svojstvene toj državi prenesene u pravna pravila ili načela koja se nužno ne primjenjuju u državi članici podrijetla. Stoga se može činiti neprikladnim zahtijevati od suda države članice podrijetla da brani te vrijednosti i da njima uvjetuje utvrđenje očite povrede pravnog poretka zamoljene države članice.

43.

Uostalom, u slučaju navodne povrede pravnog pravila prava Unije, ta argumentacija više nije relevantna ( 43 ), što podrazumijeva, prema mojem mišljenju, da zamoljeni sud provjerava jesu li iskorištena sva pravna sredstva u državi članici podrijetla. U tom pogledu valja provjeriti postojanje posebnih okolnosti koje previše otežavaju ili onemogućuju korištenje tih pravnih sredstava, uključujući ona protiv akta kojim se izdaje potvrda donesena u okviru postupka sudske prirode. Ističem da Komisija prilikom upućivanja na prvotan postupak u državi članici podrijetla u točki 29. svojih očitovanja navodi da je zahtjev koji se odnosi na prihvaćanje podnesene izvanredne žalbe žalbeni sud Ujedinjene Kraljevine odbacio.

44.

Budući da sud koji je uputio zahtjev pita o mogućnosti odbijanja izvršenja neovisno o utvrđenju jednog od razloga iz članka 45. Uredbe br. 1215/2012, valja analizirati članak 41. stavak 2. te uredbe u skladu s kojim „[n]eovisno o stavku 1., razlozi za odbijanje ili prekid izvršenja prema pravu zamoljene države članice primjenjuju se u mjeri u kojoj nisu nespojivi s razlozima iz članka 45.”. Bit ću iskren, tekst te odredbe nije precizan te je ponešto nejasan zbog upotrebe izraza „razlozi za odbijanje izvršenja” koji upućuje na formulaciju iz članaka 45. i 46. Uredbe br. 1215/2012 ( 44 ), uzimajući u obzir da potreba da se članku 41. stavku 2. te uredbe dodijeli koristan učinak očito podrazumijeva to da se u tim dvjema odredbama ne navode isti razlozi.

45.

Članak 41. Uredbe br. 1215/2012 obuhvaćen je odjeljkom 2. poglavlja III. posvećenim izvršenju, za razliku od onog koji se odnosi na odbijanje izvršenja, te se u njemu navodi da je postupak izvršenja uređen pravom zamoljene države članice. Sudska odluka donesena u državi članici koja je izvršna u zamoljenoj državi članici izvršava se pod istim uvjetima kao i sudska odluka donesena u zamoljenoj državi članici. Tako se navodi postupak izvršenja kao takav koji izravno može provesti adresat izvorne presude, nakon što nadležnom tijelu zaduženom za izvršenje dostavi presliku sudske odluke i potvrde, ako ne postoji zahtjev za odbijanje izvršenja ili nakon što je zamoljeni sud odbio taj zahtjev.

46.

S obzirom na taj postupovni okvir valja shvatiti sadržaj razloga za odbijanje izvršenja navedenih u članku 41. stavku 2. Uredbe br. 1215/2012, što je osobito osjetljiv zadak zbog velike raznolikosti nacionalnih propisa kojima se uređuje provedba mjera izvršenja i osporavanja koja se protiv njih mogu iznijeti. Na primjer, moguće je istaknuti osporavanja koja se odnose na ovršivost određene imovine ili iznosa novca, na visinu duga nakon isplata ili naknade nastalih nakon osuđujuće presude, na nepravilnosti koje mogu utjecati na provedbene akte, ali i na postojanje samog naloga zbog učinaka zastare potraživanja ili zbog njegove izvršnosti.

47.

Važno je naglasiti da je provedba neusklađenih razloga za odbijanje izvršenja iz članka 41. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 dvostruko uređena, s jedne strane, zabranom preispitivanja merituma sudske odluke donesene u državi članici podrijetla predviđene člankom 52. te uredbe ( 45 ) i, s druge strane, zahtjev usklađenosti s usklađenim razlozima koji se u članku 45. te uredbe navode na iscrpnom popisu koji ne obuhvaća povredu materijalnog područja primjene tog akta koju je počinio sud podrijetla ( 46 ).

48.

Podsjećam na to da utvrđenje razloga za odbijanje izvršenja iz potonjeg članka dovodi do potpune „neutralizacije” odluke suda podrijetla jer ta odluka ne može proizvoditi svoje učinke u zamoljenoj državi članici te se na nju stoga ne može odnositi nikakva mjera izvršenja. Kako bi se poštovala iscrpna priroda razloga iz članka 45. Uredbe br. 1215/2012 i prethodno navedeni zahtjev usklađenosti, razlog iz članka 41. stavka 2. te uredbe ne trebao imati za cilj dovođenje u pitanje prihvatljivosti samog naloga za izvršenje, nego bi mogao dovesti do mogućeg ograničenja njegovih učinaka i stoga ograničenja njegova izvršenja.

49.

U tom kontekstu, ne može se prihvatiti da zamoljeni sud u okviru ocjene razloga za odbijanje izvršenja iz članka 41. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 može provesti nadzor pravilnosti potvrde i time primjenjivosti te uredbe na sudski postupak u okviru kojeg je donesena sudska odluka, zbog čega bi taj sud mogao odlučiti da ta odluka nije izvršna.

50.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

Članke 45. i 46. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da sud zamoljene države članice kojem je podnesen zahtjev za odbijanje izvršenja može prihvatiti taj zahtjev zbog toga što se sudskom odlukom i potvrdom, predviđenima člankom 53. te uredbe, koje je donio sud države članice podrijetla povređuje javni poredak zamoljene države članice jer pogreška koja se tiče prava na koju se poziva predstavlja očita povreda pravnog pravila za koje se smatra da ima ključan značaj u pravnom poretku Unije i stoga u pravnom poretku te države. To je slučaj s pogreškom u primjeni članka 2. točke (a) i članka 39. navedene uredbe kojima se zahtijeva da sudska odluka čije se izvršenje zahtijeva bude donesena u državi članici.

Prilikom provjere eventualnog postojanja očite povrede javnog poretka zamoljene države, zbog povrede materijalnopravnog ili formalnog pravila prava Unije, sud te države treba uzeti u obzir činjenicu da osobe u državi članici podrijetla trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila takva povreda, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla.