1.

Društvo sa sjedištem u Njemačkoj, nositelj prava intelektualnog vlasništva nad računalnom igrom, angažiralo je odvjetnika da od osobe koja je ta prava povrijedila izvansudskim putem zahtijeva prestanak takvog ponašanja, a ona je na taj zahtjev pristala.

2.

Njemačkim pravom propisuje se da u načelu počinitelj povrede mora platiti nagrade obračunane za rad odvjetnika u svrhu obrane nositelja prava intelektualnog vlasništva. Međutim, njime se dopušta ograničavanje iznosa tih nagrada ako je povredu počinila fizička osoba izvan svojih profesionalnih ili komercijalnih djelatnosti.

3.

U predmetu o kojem je ovdje riječ ta osoba smatra da su nagrade koje se od nje potražuju (984,60 eura) prekomjerne te ih odbija platiti. Njezino je protivljenje dovelo do spora u kojem sud koji je uputio zahtjev ukratko želi znati sljedeće:

4.

U članku 1. („Predmet”) ističe se:

„Ova se Direktiva odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva. Za potrebe ove Direktive, pojam ‚prava intelektualnog vlasništva’ uključuje prava industrijskog vlasništva”.

5.

Članak 2. („Područje primjene”) glasi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom Zajednice ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.

[…]”

6.

Članak 3. („Opća obveza”) glasi:

„1.   Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.

2.   Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

7.

U skladu s člankom 13. („Naknade štete”):

„1.   Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

Pri određivanju naknade štete sudska tijela:

2.   Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

8.

Člankom 14. („Sudski troškovi”) utvrđuje se:

„Države članice osiguravaju da opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala uspješna stranka u sporu, kao opće pravilo, snosi neuspješna stranka, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti.”

9.

U skladu s njezinim člankom 8. („Sankcije i pravna sredstva”):

„1.   Države članice moraju predvidjeti primjerene sankcije i pravna sredstva u odnosu na povrede prava i obveza određenih ovom Direktivom i poduzeti sve potrebne mjere za primjenu tih sankcija i pravnih sredstava. Tako propisane sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Svaka država članica mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da nositelji prava čiji su interesi ugroženi radnjom kojom se vrši povreda na njezinom državnom području mogu podnijeti tužbu za naknadu štete i/ili zahtjev za izdavanje sudskog naloga, i kada je to prikladno, zahtjev za oduzimanje materijala kojim se povređuje pravo kao i uređaja, proizvoda ili sastavnih dijelova iz članka 6. stavka 2.

3.   Države članice osiguravaju nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava.”

10.

Člankom 7. („Posebne mjere zaštite”) propisuje se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 4., 5. i 6. države članice predviđaju, u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvima, odgovarajuća pravna sredstva protiv osobe koja poduzme bilo koju od sljedećih radnji:

2.   Svaki primjerak računalnog programa kojim se povređuje pravo podliježe zapljeni u skladu sa zakonodavstvom predmetne države članice.

3.   Države članice mogu predvidjeti zapljenu bilo kojih sredstava iz točke (c) stavka 1.”

11.

Člankom 97. predviđa se da od svakoga tko povrijedi prava intelektualnog vlasništva ili neko drugo pravo zajamčeno UrhG‑om žrtva te povrede može zahtijevati da s njom prestane.

12.

Člankom 97.a, u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak, propisuje se:

„(1)   Prije pokretanja sudskog postupka, oštećenik treba ( 6 ) uputiti počinitelju povrede opomenu i tako zahtijevati prestanak povrede o kojoj je riječ te mu dati mogućnost da se spor riješi na način da se obveže na to da više neće provoditi navedene radnje, uz odgovarajuću ugovornu kaznu.

(2)   Opomena treba jasno i razumljivo sadržavati:

(3)   Ako je opomena opravdana i u skladu sa stavkom 2. prvom rečenicom točkama 1. do 4., može se zahtijevati naknada nužnih troškova. Što se tiče korištenja odvjetničkih usluga, naknada nužnih troškova ograničava se u pogledu pravnih nagrada na iznos koji odgovara spornoj vrijednosti od 1000 eura za tužbu za zabranu i prestanak ako osoba kojoj je opomena upućena:

Vrijednost navedena u drugoj rečenici također se primjenjuje ako se istodobno poziva na pravo zabrane i pravo prestanka. Druga rečenica ne primjenjuje se ako navedena vrijednost nije pravična u posebnim okolnostima konkretnog slučaja.”

13.

Koch Media GmbH, poduzeće koje stavlja na tržište računalne igre, nositelj je na njemačkom državnom području isključivih autorskom pravu srodnih prava za stavljanje na raspolaganje javnosti profesionalno razvijene računalne igre „This War of Mine” ( 7 ).

14.

Osoba FU fizička je osoba koja je od 26. do 28. studenoga 2014. u najmanje 13 prigoda, povređujući prava društva Koch Media, posredstvom svojeg internetskog priključka na platformi za dijeljenje datoteka širila igru te javno nudila drugim osobama da je preuzmu a da pritom nije nastojala ostvariti komercijalni ili profesionalni interes.

15.

Kako bi se pozvalo na svoja prava, društvo Koch Media angažiralo je odvjetnički ured koji je osobi FU u njegovo ime uputio pismo opomene u kojem je od nje tražio da se obveže na to da više neće javnosti stavljati na raspolaganje računalnu igru i da nadoknadi nastalu štetu.

16.

Opomena je proizvela učinke: počinitelj povrede postupio je u skladu s opomenom i nije bilo potrebno nikakvo daljnje pokretanje sudskog postupka.

17.

Za društvo Koch Media nastali su troškovi za odvjetničke usluge u iznosu od 984,60 eura te ih je ono potraživalo od počinitelja povrede. Taj je iznos izračunan primjenom određenog postotka na vrijednost predmeta, utvrđenu na 20000 eura ( 8 ).

18.

Budući da se osoba FU nije slagala s iznosom nagrada koji se od nje potraživao, protiv nje je pokrenut sudski postupak.

19.

Amtsgericht Saarbrücken (Općinski sud u Saarbrückenu, Njemačka) u prvom je stupnju presudom od 12. ožujka 2019. naložio počinitelju povrede plaćanje iznosa od 124 eura i u preostalom dijelu odbio tužbu društva Koch Media ( 9 ). Svoju je odluku temeljio na članku 97.a stavku 3. UrhG‑a.

20.

Društvo Koch Media podnijelo je Landgerichtu Saarbrücken (Zemaljski sud u Saarbrückenu, Njemačka) žalbu u kojoj je zahtijevalo priznavanje prava na potpunu naknadu troškova za rad odvjetnika.

21.

Žalbeni sud, nakon iznošenja svojeg tumačenja nacionalnog prava ( 10 ), dvoji u pogledu toga dopušta li se relevantnim direktivama u tom području ograničavanje nagrada koje počinitelj povrede treba nadoknaditi ako je on fizička osoba koja ne obavlja komercijalnu ili profesionalnu djelatnost.

22.

Prema njegovu mišljenju, Sud je u presudi United Video Properties ( 11 ) odlučio da propis kojim se iz naknade isključuju prekomjerni troškovi u određenim okolnostima može biti opravdan. Međutim, za odluku u ovom predmetu potrebno je utvrditi primjenjuju li se načela iz te presude na fizičku osobu koja se nalazi na strani protivne stranke protiv koje je upućen zahtjev i koja ne djeluje komercijalno ni profesionalno.

23.

Prema mišljenju žalbenog suda, u članku 97.a stavku 3. četvrtom podstavku UrhG‑a promijenjeni su uvjeti izuzeća iz članka 14. Direktive 2004/48: ako je protivna stranka fizička osoba, u Njemačkoj je potpuna naknada troškova moguća samo ako postoje razlozi pravičnosti.

24.

Isto tako, navodi da se sudovi u njegovoj zemlji ne slažu u pogledu toga može li se izuzeće iz članka 97.a stavka 3. četvrtog podstavka UrhG‑a tumačiti u skladu s Direktivom 2004/48.

25.

U tim je okolnostima Landgericht Saarbrücken (Zemaljski sud u Saarbrückenu) uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 26. listopada 2020.

27.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo Koch Media, njemačka vlada i Europska komisija.

28.

Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.

29.

Sud koji je uputio zahtjev tumači relevantna nacionalna pravila i opisuje nacionalnu praksu na način koji ću iznijeti u nastavku. Sud se načelno treba pridržavati tog opisa jer je zadaća određivanja opsega nacionalnog prava na sudu koji je uputio zahtjev.

30.

U skladu s člankom 97.a, u vezi s člankom 97. stavkom 1. UrhG‑a, oštećeni nositelj prava intelektualnog vlasništva može od počinitelja povrede zahtijevati prestanak povrede i naknadu štete.

31.

Nositelji prava u pravilu, uz angažman odvjetnika, najprije ističu svoje zahtjeve za prestanak povrede. Odvjetnik upućuje opomenu u skladu s člankom 97.a stavkom 1. UrhG‑a, čija je svrha da počinitelj povrede dâ takozvanu izjavu o „prestanku povrede, u slučaju čijeg je nepridržavanja zaprijećena kazna”.

32.

Davanjem takve izjave uklanja se opasnost od ponavljanja i rješava zahtjev za prestanak povrede. Sudsko isticanje zahtjeva u tom slučaju više nije potrebno ni moguće. U tom smislu opomena ima svrhu izbjegavanja postupka.

33.

U skladu s člankom 97.a stavkom 3. UrhG‑a, u slučaju povrede njegovih autorskih prava, nositelju tih prava „potrebne troškove” u načelu nadoknađuje počinitelj povrede.

34.

Kako bi se utvrdila pravila o „potrebnim troškovima” iz izvansudske opomene koji se mogu kvalificirati kao nagrade za rad odvjetnika, treba primijeniti Gesetz über die Vergütung der Rechtsanwältinnen und Rechtsanwälte (Rechtsanwaltsvergütungsgesetz) ( 12 ).

35.

Na temelju RVG‑a:

36.

Prema mišljenju Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka), vrijednost predmeta u slučaju zahtjeva za prestanak povrede koji podnosi nositelj prava u odnosu na filmove, glazbu ili DVD‑e iznosi najmanje 10000 eura.

37.

Člankom 97.a stavkom 3. drugom rečenicom UrhG‑a vrijednost predmeta, na koju se primjenjuje određeni postotak, ograničena je na 1000 eura ako je osoba kojoj je upućena opomena: 1. fizička osoba koja zaštićena djela odnosno predmete zaštite ne upotrebljava za komercijalnu ili samostalnu poslovnu djelatnost i 2. koja se zbog zahtjeva pošiljatelja opomene već nije obvezala na prestanak povrede ugovorom, na temelju pravomoćne sudske odluke ili privremene mjere.

38.

Ograničavanje vrijednosti spora primjenjuje se na odnos između nositelja prava i počinitelja povrede, ali ne i između nositelja prava i njegova odvjetnika. Odvjetnik nositelju prava izračunava svoje nagrade primjenom stvarne vrijednosti predmeta (odnosno, bez ograničavanja iznosa), što može dovesti do znatnih razlika ( 13 ).

39.

Međutim, članak 97.a stavak 3. četvrta rečenica UrhG‑a sadržava izuzeće prema kojem se na pojedinačni slučaj ne primjenjuje ograničenje ako bi vrijednost spora od 1000 eura, ovisno o okolnostima, bila „nepravična”.

40.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati jesu li nagrade za rad odvjetnika koje mora platiti nositelj prava intelektualnog vlasništva i koje su obračunane povodom izvansudske opomene upućene počinitelju povrede kako bi prestao s povredom tih prava obuhvaćene Direktivom 2004/48 (konkretno, njezinim člankom 14. ili, podredno, člankom 13.).

41.

Izvansudski postupak rješavanja sporova može biti u skladu s ciljem Direktive 2004/48, s obzirom na to da je ona samo još jedna od „mjer[a], postup[aka] i pravn[ih] sredst[ava] potrebn[ih] radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva” ( 14 ).

42.

Sud je u presudi M. I. C.M presudio da „je traženje sporazumnog rješenja često preduvjet za podnošenje tužbe za naknadu štete u užem smislu” ( 15 ).

43.

U istoj je presudi istaknuo da se Direktiva 2004/48 primjenjuje na zaseban postupak koji se provodi u skladu s njezinim člankom 8. stavkom 1., koji se odnosi na „zahtjev za otkrivanje informacija […] postavljen u predsudskom postupku” ( 16 ).

44.

Stoga Direktiva 2004/48 u kontekstu zaštite prava intelektualnog vlasništva čini referentni načelni pravni okvir za radnje čiji je cilj u sudskom ili izvansudskom postupku ne samo identificirati počinitelja povrede nego i postići da on prestane sa svojim ponašanjem.

45.

Na temelju te pretpostavke, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje jesu li nagrade odvjetnika za sastavljanje opomene u svrhu prestanka obuhvaćene (a) sudskim troškovima ili ostalim troškovima iz članka 14. Direktive 2004/48 ili (b), podredno, naknadama štete navedenima u njezinu članku 13.

46.

Kao što sam to naveo u svojem mišljenju u predmetu United Video Properties, „[s]a sustavnog gledišta Direktiva [2004/48] unutar istog odjeljka (šestog) obuhvaća ‚naknade štete’ i ‚sudske troškove’. Bez obzira na to što se u njezinoj uvodnoj izjavi 26., koja se odnosi na naknadu pretrpljene štete, ne navode sudski troškovi, ipak bi se kao opće mjesto moglo smatrati da ih se može uvrstiti kao dodatni element koji Direktiva predviđa kao dopunu naknadi štete za nositelje prava intelektualnog vlasništva” ( 17 ).

47.

Žrtva povrede prava intelektualnog vlasništva može poduzeti različite radnje prije pokretanja sudskog postupka radi njihove obrane a da pritom nema razloga da trošak svake od njih bude jedan od sudskih troškova u smislu Direktive 2004/48.

48.

Obuhvaćenost izvansudskog postupka zaštite prava intelektualnog vlasništva Direktivom 2004/48 zahtijeva da se uzmu u obzir jedinstvena obilježja, a potom se moraju točno odrediti pojmovi sudskih troškova i naknade štete jer zbog sličnosti postoji opasnost od njihove zamjene.

49.

Kvalifikacija troškova svojstvenih opomeni u izvansudskom postupku kao jedne od sastavnica naknade štete iz članka 13. Direktive mogla bi dovesti do toga da odredba članka 14. izgubi dio svojeg područja primjene.

50.

Suprotno tomu, „širokim tumačenjem članka 14. Direktive 2004/48 u smislu da on predviđa da stranka koja nije uspjela u postupku treba kao opće pravilo snositi ‚ostale troškove’ koje je imala stranka koja je uspjela u postupku, bez ikakvog pojašnjenja o prirodi tih troškova, riskira [se] da se tom članku pripiše preširoko područje te tako članku 13. te direktive oduzme njegov korisni učinak” ( 18 ).

51.

Nastojanje da se postigne ravnoteža navelo je Sud na to da „taj pojam […] tumač[i] usko i smatr[a] da su ‚ostali troškovi’ u smislu navedenog članka 14. samo troškovi koji su izravno i usko vezani uz predmetni sudski postupak” ( 19 ).

52.

Sud je u istom smislu presudio, što se tiče „izvansudskih troškova, povezanih osobito s vremenom koje je žrtva povrede uložila u ostvarivanje svojih prava”, da mogu biti obuhvaćeni člankom 14. Direktive 2004/48, s obzirom na to da je cilj te odredbe „povećati razinu zaštite intelektualnog vlasništva, izbjegavajući mogućnost da oštećena stranka bude odvraćena od pokretanja postupka u svrhu zaštite svojih prava (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., Diageo Brands, C‑681/13, EU:C:2015:471, t. 77.)” ( 20 ).

53.

Opomena u izvansudskom postupku u svrhu prestanka povrede nadilazi druge moguće radnje koje prethode sudskom postupku i kojima je cilj omogućiti žrtvi da odredi opseg i doseg povrede te identificira osobu koja je odgovorna za njezino počinjenje ( 21 ).

54.

Ako bi se u nacionalnom pravu ta opomena smatrala uobičajenim (iako ne nužno obveznim) postupkom za postizanje prestanka povrede i ako bi se u praksi u pravilu primjenjivala u tu svrhu, mogla bi se kvalificirati kao neposredan i izravan predsudski postupak. Kad mehanizam te prirode de facto postane neizbježan u nacionalnoj pravnoj stvarnosti, treba mu pripisati dimenziju koja je „usko povezana” sa sudskim postupkom koji se nastoji izbjeći.

55.

To bi osobito bilo tako kad se ne bi praksom, nego samim nacionalnim pravom nalagalo da se taj mehanizam obvezno primjenjuje prije pokretanja sudskog postupka.

56.

Ne dovodeći u pitanje tumačenje suda koji je uputio zahtjev u pogledu vlastitog prava, na temelju članka 97.a stavka 1. UrhG‑a moguća su dva tumačenja prirode opomene: (a) ona je nužna obveza ako oštećenik namjerava podnijeti sudsku tužbu ( 22 ) ili (b) ona predstavlja samo savjet ili upozorenje prije podnošenja navedene tužbe i nije obvezna ( 23 ).

57.

Čini se da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izričito zalaže za drugo od navedenih tumačenja. Međutim, zapravo bilo koje od tih dvaju tumačenja dovodi do istog rezultata:

58.

Na temelju te pretpostavke, za potrebe članka 14. Direktive 2004/48 zaključuje se sljedeće:

59.

Troškovi koji proizlaze iz opomene, koje, ponavljam, snosi počinitelj povrede, mogu u načelu uključivati nagrade za rad odvjetnika koji je sudjelovao u njezinu sastavljanju, čak i ako se nacionalnim pravom izričito ne zahtijeva da tu opomenu koja prethodi sudskom postupku sastavi odvjetnik. O tome ću govoriti u okviru razmatranja drugog prethodnog pitanja.

60.

Ukratko, ne vidim prepreku tomu da se zbog svoje povezanosti s mogućim i neposrednim sudskim postupkom (čija bi svrha također bila prestanak utvrđene povrede koja se pripisuje određenoj osobi) troškovi, među ostalim, nagrade za rad odvjetnika, koji proizlaze iz opomene u izvansudskom postupku u okviru koje se od počinitelja povrede zahtijeva da prestane sa svojim ponašanjem, obuhvate člankom 14. Direktive 2004/48.

61.

Drugo prethodno pitanje sadržava dva potpitanja koja se mogu razmotriti zajedno.

62.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati ima li nositelj prava intelektualnog vlasništva „u načelu […] pravo na naknadu svih troškova odvjetnika […] ili, u svakom slučaju, pravo na naknadu odgovarajućeg i značajnog dijela tih troškova” ako:

63.

Sud koji je uputio zahtjev u tu svrhu traži „[tumačenje] prav[a] Unije, osobito u pogledu članaka 3., 13. i 14. Direktive 2004/48, članka 8. Direktive 2001/29 i članka 7. Direktive 2009/24 […]”.

64.

Točno je da se navedenim člancima Direktive 2001/29 i Direktive 2009/24 predviđaju mjere koje se odnose na zaštitu nositelja prava intelektualnog vlasništva koje je predmet nezakonitih postupanja.

65.

Međutim, općenitost njihovih odredbi, u usporedbi s člankom 14. Direktive 2004/48, kojim se konkretno uređuju sudski troškovi i ostali troškovi u toj vrsti postupaka, upućuje na to da pozornost treba posvetiti potonjem članku, a zanemariti ostale.

66.

Članak 14. Direktive 2004/48, kao što sam to naveo u mišljenju (od današnjeg dana) u predmetu Nova Text ( 26 ), nije bezuvjetan jer, osim što je riječ o „općem pravilu”, njime se državama članicama nalaže da osiguraju jedino naknadu opravdanih ( 27 ) i razmjernih ( 28 ) sudskih troškova.

67.

Člankom 97.a stavkom 3. UrhG‑a nedvojbeno se kao „potreban trošak” ( 29 ) kvalificira trošak koji je nastao zbog usluga odvjetnika koji je angažiran za sastavljanje opomene (pod uvjetom, logično, da je takva opomena opravdana). Čini se da sud koji je uputio zahtjev također zaključuje da je taj trošak nužan u ovom sporu.

68.

Međutim, istom se odredbom UrhG‑a ograničava, „u pogledu korištenja odvjetničkih usluga, naknada potrebnih troškova” na pravne nagrade koje proizlaze iz utvrđivanja vrijednosti spora na 1000 eura za svaki zahtjev za zabranu ili prestanak povrede koji je podnesen protiv pojedinca koji djeluje u tom svojstvu (odnosno ne kao prodavatelj robe ili pružatelj usluga ili poduzetnik).

69.

Situacija koja je nastala slična je onoj iz predmeta United Video Properties. Dok se u tom predmetu belgijskim propisima utvrdio najviši iznos troškova za pomoć odvjetnika, ovdje se slično postiglo drugim sredstvom, odnosno utvrđivanjem vrijednosti postupka na 1000 eura ako je počinitelj povrede prava intelektualnog vlasništva pojedinac.

70.

U tom sam predmetu smatrao da se člankom 14. Direktive 2004/48 uspostavlja načelo podložno izuzećima, „pozivajući se na načela opravdanosti i razmjernosti koja državama članicama pružaju veliku razinu slobode normativnog uređenja. Smatram da nacionalni zakonodavac samostalno može ocijeniti, vodeći računa o pravnoj kulturi i situaciji koja se odnosi na pomoć odvjetnika u Belgiji, među ostalim čimbenicima, koji je to prag iznad kojega nagrade za rad odvjetnika čija se naknada može tražiti od stranke koja nije uspjela u postupku prestaju biti opravdane” ( 30 ).

71.

Sud je u presudi United Video Properties presudio da se sustav najviših tarifa za utvrđivanje odvjetničkih nagrada koje snosi stranka koja ne uspije u postupku u načelu ne protivi Direktivi 2004/48, ali je to utvrđenje pojasnio na sljedeći način:

72.

Iz tih pravnih pretpostavki može proizići odgovor na prvi dio drugog prethodnog pitanja: oštećenik u načelu ima pravo na potpunu naknadu ili barem znatan dio naknade troškova za odvjetnikovo sastavljanje opomene u svrhu prestanka povrede ako se to sastavljanje smatra nužnim te je zatraženi iznos opravdan i razmjeran (što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni).

73.

Tom se odgovoru ne protivi to da je počinitelj povrede prava intelektualnog vlasništva fizička osoba izvan svoje profesionalne ili gospodarske djelatnosti. Ta mi se okolnost čini nevažnom sa stajališta članka 14. Direktive 2004/48, koji se odnosi na zaštitu prava oštećenika, čije je komercijalno iskorištavanje i u tim slučajevima smanjeno.

74.

Žrtva povrede prava intelektualnog vlasništva može pretrpjeti posljedičnu štetu ako je povredu počinila fizička osoba neovisno o tome djeluje li ona izvan svoje profesionalne ili gospodarske djelatnosti ili u okviru obavljanja tih djelatnosti.

75.

Intenzitet te štete može se, ovisno o slučaju, razlikovati (logično je pretpostaviti da je šteta veća u drugom slučaju), ali kako bi se nadoknadila u cijelosti ( 33 ), mora biti riječ o naknadi štete iz članka 13. Direktive 2004/48, a ne o „sudskim troškovima” iz njezina članka 14.

76.

Ako se pravilom koje se na temelju članka 97.a stavka 3. UrhG‑a primjenjuje na fizičke osobe koje su počinitelji štete i koje djeluju izvan svoje profesionalne ili gospodarske djelatnosti ne bi priznale iznimke, ono ne bi bilo u skladu s člankom 14. Direktive 2004/48, koji se tumači na način koji sam upravo iznio. Tim bi se pravilom nerijetko zagovarala naknada „vrlo malih” iznosa u odnosu na nagrade koje se uobičajeno primjenjuju, čime se ne bi poštovali kriteriji iz presude United Video Properties ( 34 ).

77.

Međutim, to pravilo nije strogo i njemački ga sudovi mogu ne primijeniti i utvrditi veći iznos kao referentnu vrijednost (kako bi se na njega primijenio odgovarajući postotak), ako tome idu u prilog razlozi pravičnosti, ovisno o „posebnim okolnostima konkretnog slučaja”.

78.

Unatoč tomu, moglo bi se prigovoriti da nacionalno pravilo nije u skladu s člankom 14. Direktive 2004/48: u skladu s tom odredbom, stranci koja uspije u postupku trebaju se nadoknaditi opravdani sudski troškovi, „osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti”, dok se, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, člankom 97.a stavkom 3. UrhG‑a upravo preinačuje pravilo.

79.

Ne smatram da je taj prigovor dovoljan kako bi se odstupilo od primjene nacionalnog pravila ako ga se tumači u skladu s pravom Unije tako da se u konačnici rezultat tog tumačenja podudara s odredbama potonjeg prava.

80.

Upućivanjem na pravičnost u objema odredbama (članku 97.a stavku 3. UrhG‑a i članku 14. Direktive 2004/48) omogućuje se nacionalnom sudu da poveća nagrade koje se mogu naplatiti ako je nagrade koje proizlaze iz stroge primjene nacionalnog pravila moguće nadoknaditi samo u iznosu koji je mnogo manji od opravdanog i razmjernog iznosa.

81.

Stoga se slažem s Komisijinim mišljenjem kad tvrdi da se „[…] člankom 97.a UrhG‑a nacionalnom sudu pruža dovoljan manevarski prostor da u svakom slučaju ocijeni je li primjena ograničenja zbog činjenica iz spora nepravična” ( 35 ).

82.

Stoga sud koji je uputio zahtjev treba provesti dvostruku provjeru, a Sud to ne može učiniti umjesto njega:

83.

U okviru provedbe tih ocjena, sud koji je uputio zahtjev ničim se ne sprečava da odvagne utjecaj, među ostalim, čimbenika koje on sam navodi u drugom dijelu drugog prethodnog pitanja: „aktualnos[t] djela, trajanj[e] objave” ili da se povreda sastojala od stavljanja javnosti na raspolaganje zaštićenog djela „posredstvom besplatnog preuzimanja, svim članovima platforme za razmjenu na kojoj ne postoji upravljanje digitalnim pravima”.

84.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Landgerichtu Saarbrücken (Zemaljski sud u Saarbrückenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način: