1.

Uredbom (EU) br. 650/2012 ( 2 ) na unutarnjem je tržištu uspostavljena Europska potvrda o nasljeđivanju te su njome detaljno uređena pravila o njezinu izdavanju i njezinim učincima. Cilj je te potvrde da nasljednici, legatari, izvršitelji oporuke ili upravitelji ostavinom mogu jednostavno dokazati svoj status, prava ili ovlasti u bilo kojoj državi članici.

2.

Sud je o Europskoj potvrdi o nasljeđivanju već odlučivao u različitim presudama ( 3 ). Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) sada mu upućuje tri prethodna pitanja o aspektima te isprave o kojima se dosad nije raspravljalo: treće prethodno pitanje, na koje je, u skladu s uputom Suda, ograničeno ovo mišljenje, odnosi se na vremensko važenje ( 4 ) ovjerene preslike Potvrde i na fazu postupka u kojoj ga treba ocijeniti.

3.

Budući da u nacionalnoj praksi i pravnoj teoriji ( 5 ) postoje različita tumačenja Uredbe u tom pogledu, potvrđuje se relevantnost prethodnog pitanja. Odgovorom na prethodno pitanje Sud će pridonijeti pravnoj sigurnosti prilikom korištenja preslika Europske potvrde o nasljeđivanju te potaknuti njezino uključivanje u pravne poretke država članica.

4.

Uvodna izjava 7. glasi:

„Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. U europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost organizirati svoje nasljeđivanje unaprijed. Prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena”.

5.

Uvodnom izjavom 67. propisuje se:

„Kako bi se nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama unutar Unije riješilo brzo, skladno i učinkovito, nasljednici, legatari, izvršitelji oporuke ili upravitelji ostavinom trebali bi moći lako dokazati svoj status i/ili prava i ovlasti u drugoj državi članici, na primjer u državi članici u kojoj se nalazi imovina za nasljeđivanje. Kako bi im se to omogućilo, ova bi Uredba trebala predvidjeti uspostavu jednoobrazne potvrde, Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’), koja bi se izdavala za korištenje u drugoj državi članici. Radi osiguranja načela supsidijarnosti, Potvrda ne bi smjela zamijeniti unutarnje isprave koje sa sličnom svrhom možda postoje u državama članicama”.

6.

Uvodnom izjavom 71. utvrđuje se:

„Potvrda bi trebala proizvesti jednake učinke u svim državama članicama. Ona ne bi trebala biti ovršna isprava, ali bi trebala imati dokaznu snagu i trebalo bi predmnijevati da istinito dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za posebne elemente, poput materijalne valjanosti raspolaganja imovinom zbog smrti […]. Svakoj osobi koja izvrši plaćanje ili prenese imovinu za nasljeđivanje osobi navedenoj u Potvrdi kao osobi koja ima pravo prihvatiti takvo plaćanje ili imovinu kao nasljednik ili legatar trebalo bi pružiti odgovarajuću zaštitu ako je postupala u dobroj vjeri pouzdajući se u točnost podataka iz Potvrde. Jednaku zaštitu trebalo bi pružiti svakoj osobi koja, pouzdajući se u točnost podataka iz Potvrde, kupi ili dobije imovinu za nasljeđivanje od osobe za koju je u Potvrdi navedeno da ima pravo raspolagati takvom imovinom. Zaštitu bi trebalo osigurati ako su predočeni ovjereni primjerci koji su još uvijek valjani. Pitanje proizvodi li takvo stjecanje imovine od strane treće osobe učinke ne bi trebalo biti određeno ovom Uredbom”.

7.

U članku 62. („Uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju”) stavku 1. ističe se:

„Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.”.

8.

U skladu s člankom 63. („Svrha Potvrde”):

„1.   Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu i izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom.

2.   Potvrda se može koristiti za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:

9.

Člankom 65. („Zahtjev za Potvrdu”) stavkom 1. utvrđuje se:

„Potvrda se izdaje na zahtjev bilo koje osobe navedene u članku 63. stavku 1. (dalje u tekstu: ‚podnositelj zahtjeva’)”.

10.

Članak 69. („Učinci Potvrde”) glasi:

„1.   Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.

2.   Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavinom predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.

3.   Za svaku osobu koja postupajući na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi izvrši plaćanja ili prenese imovinu osobi navedenoj u Potvrdi kao ovlaštenoj za prihvat plaćanja ili imovine smatra se da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za prihvat plaćanja ili imovine, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili nije svjesna takve neistinitosti zbog krajnje nepažnje.

[…]”.

11.

U skladu s člankom 70. („Ovjereni preslici Potvrde”):

„1.   Izvornik Potvrde zadržava tijelo izdavanja i izdaje jednu ili više ovjerenih preslika podnositelju zahtjeva i svakoj osobi koja dokaže pravni interes.

2.   Tijelo izdavanja za potrebe članaka 71. stavka 3. i članka 73. stavka 2. vodi popis osoba kojima su izdani ovjereni preslici u skladu sa stavkom 1.

3.   Izdane ovjerene preslike vrijede u ograničenom razdoblju od šest mjeseci, što se naznačuje u ovjerenom presliku navođenjem datuma isteka. U iznimnim i opravdanim slučajevima, tijelo izdavanja može iznimno odrediti dulje razdoblje važenja. Kada to razdoblje istekne, svaka osoba koja posjeduje ovjereni preslik mora, kako bi mogla koristiti Potvrdu za svrhe navedene u članku 63., zatražiti produljenje razdoblja važenja ovjerenog preslika ili zatražiti novi ovjereni preslik od tijela izdavanja”.

12.

U skladu s člankom 71. („Ispravak, izmjena ili opoziv Potvrde”):

„1.   Tijelo izdavanja na zahtjev bilo koje osobe koja dokaže pravni interes ili po službenoj dužnosti ispravlja Potvrdu u slučaju administrativne pogreške.

2.   Tijelo izdavanja na zahtjev bilo koje osobe koja dokaže pravni interes ili, ako je to moguće po nacionalnom pravu, po službenoj dužnosti, mijenja ili opoziva Potvrdu ako je utvrđeno da Potvrda ili pojedini elementi u njoj nisu točni.

3.   Tijelo izdavanja bez odgode obavješćuje sve osobe kojima su izdani ovjereni preslici Potvrde u skladu s člankom 70. stavkom 1. o bilo kojem ispravku, izmjeni ili opozivu Potvrde”.

13.

Predmet spora jest zahtjev protivnika pologa da im se preda polog primljen kao sudski polog ( 6 ).

14.

Prvi protivnik pologa, otac osoba HC i UE, preminuo je 5. svibnja 2017. Njegovo posljednje uobičajeno boravište bilo je u Španjolskoj, a rasprava o njegovoj ostavini provedena je u toj zemlji prema španjolskom pravu pred javnim bilježnikom.

15.

Kako bi u Austriji dokazali da je svaki od njih nasljednik oca (prvog protivnika pologa) u jednoj polovici, osobe HC i UE predočile su ovjerenu presliku Europske potvrde o nasljeđivanju koju je izdao španjolski javni bilježnik u skladu s člankom 62. i sljedećima Uredbe.

16.

Španjolski javni bilježnik izdao je Potvrdu na zahtjev osobe HC u skladu s Obrascem V. iz Provedbene uredbe (EU) br. 1329/2014 ( 7 ). Osoba UE poimence je navedena uz osobu HC u Prilogu IV. navedenom obrascu, a obje su imenovane kao nasljednici u jednoj polovici.

17.

U odgovarajućem polju ovjerene preslike (u rubrici „Vrijedi do”) ( 8 ) navedeno je da je njezino trajanje neograničeno.

18.

Odlukom od 17. rujna 2018. Bezirksgericht Bregenz (Općinski sud u Bregenzu, Austrija) odbio je zahtjev za predaju pologa.

19.

Odlukom od 28. siječnja 2019. Landesgericht Feldkirch (Zemaljski sud u Feldkirchu, Austrija) kao žalbeni sud potvrdio je odluku prvostupanjskog suda jer je smatrao da:

20.

Osobe HC i UE pokrenule su reviziju pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija), koji Sudu upućuje sljedeća prethodna pitanja:

21.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 7. srpnja 2020.

22.

Pisana očitovanja podnijele su njemačka, austrijska, španjolska i mađarska vlada te Komisija. Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.

23.

U trećem prethodnom pitanju, o kojem ću se jedino očitovati, sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 69. i članka 70. stavka 3. Uredbe.

24.

U sadašnjem tekstu pitanja nudi se alternativa koja to zapravo nije jer legitimacijski učinak povezan s ovjerenom preslikom potvrde o nasljeđivanju izjednačava s legitimacijom koja proizlazi iz same Potvrde ( 10 ).

25.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se pitanje odnosi isključivo na mogućnost preslike da proizvodi legitimacijske učinke. Budući da preslika ima vremenski ograničeno trajanje, važno je utvrditi točan trenutak u kojem tijelo kojem se ona podnosi mora provjeriti vrijedi li ona (i dalje) u vremenskom pogledu.

26.

U tu se svrhu načelno mogu primijeniti dvije opcije: (a) ispitivanje se mora provesti uzimajući u obzir datum pohrane potvrđenog zahtjeva za presliku; te se, osim toga, (b) to ispitivanje može provesti u odnosu na trenutak u kojem nadležno tijelo mora odlučiti o tom zahtjevu.

27.

Prije nego što proučim te opcije, razmotrit ću određene aspekte Uredbe koji mogu razjasniti spor.

28.

U skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe, Potvrdom se nastoji olakšati pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje žele ostvariti svoja prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije.

29.

U okviru tog cilja posebna je pozornost posvećena tomu da prava nasljednika, legatara i drugih osoba bliskih umrlom kao i vjerovnika nasljedstva budu učinkovito zajamčena.

30.

U tu je svrhu izravno uspostavljena Potvrda koja, nakon što je izda država članica, omogućuje „svakom ondje navedenom nasljedniku, legataru ili ovlašteniku […] da u drugoj državi članici dokaže svoj status i svoja nasljedna prava” ( 11 ).

31.

U usporedbi s nacionalnim ispravama slične prirode, Potvrda ima obilježja koja, u slučajevima prekograničnog nasljeđivanja, obično postaju prednosti.

32.

Mogućnost Potvrde da dovede do tih prednosti proizlazi iz njezinih pravila o izdavanju ( 12 ). Potvrda:

33.

Kao posljedica tih pravila i ujednačenog izgleda Potvrde, izdavanje u jednoj državi članici automatski proizvodi učinke u ostalim državama, odnosno nije potreban nikakav postupak.

34.

U državi članici čijim se tijelima predočava ne postoji nadzor u pogledu merituma potvrde. Usto, potreba za prijevodom u svrhu stavljanja u optjecaj ograničena je jer je ograničen slobodni tekst na zajedničkom obrascu.

35.

Potvrda proizvodi iste učinke u svim državama članicama:

36.

Stoga nije relevantno imaju li isprave koje se upotrebljavaju u državi članici u kojoj se predočava ovjerena preslika Potvrde iste učinke ( 14 ).

37.

Izvornik Potvrde nije u optjecaju. Za razliku od ostalih potvrda uspostavljenih za europsko područje slobode, sigurnosti i pravde ( 15 ) te nacionalnih potvrda o nasljeđivanju u nekim državama članicama ( 16 ), Potvrdu iz članka 62. Uredbe zadržava tijelo izdavanja i nad njom ima nadzor.

38.

U optjecaju su pak ovjerena preslika ili preslike koje se izdaju „podnositelju zahtjeva i svakoj osobi koja dokaže pravni interes” ( 17 ).

39.

Preslika u praksu prenosi učinke Potvrde. Poput Potvrde, dovoljna je za dokazivanje elemenata koji se u njoj navode, a koji su uređeni Uredbom.

40.

Korištenje Potvrde nije obvezno ( 18 ). Međutim, ako se koristi, „trebalo bi predmnijevati da istinito dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za posebne elemente, poput materijalne valjanosti raspolaganja imovinom zbog smrti” ( 19 ). Države članice ne mogu zahtijevati podnošenje drugih dokaza sve dok se ne obori navedena predmnjeva.

41.

Zbog važnosti ovjerene preslike u prekograničnom prometu, njezin sadržaj treba odgovarati pravnoj stvarnosti. Kako bi se osigurala ta podudarnost:

42.

Međutim, Uredbom je dopušteno produljenje razdoblja važenja (trajanja) preslike kada ona istekne ( 22 ). Za razliku od postupka izdavanja preslike, Uredbom se ne uređuju pravila o produljenju.

43.

Kao što sam to ranije naveo, na treće pitanje suda koji je uputio zahtjev različito se odgovaralo u praksi država članica i pravnoj teoriji. U istom smislu, očitovanja država koje su sudjelovale u predmetnom prethodnom postupku i Komisijina očitovanja međusobno se razlikuju.

44.

Prvo što zapravo treba riješiti jest može li se odlučujući trenutak za ocjenu vremenskog važenja preslike odabrati primjenom Uredbe ili, suprotno tomu, navedeni odabir nije uređen na europskoj razini.

45.

U tom pogledu postoje (razumni) argumenti kojima se zagovaraju potpuno oprečna rješenja:

46.

Uzimajući u obzir razlike na koje upućujem u nastavku, a koje se odnose na višestrukost ciljeva Uredbe (jedan od njih je olakšavanje nasljeđivanja), zagovaram drugo stajalište.

47.

Ipak, smatram da je legitimno dvojiti da je europski zakonodavac, nakon što je detaljno uredio pravila o izdavanju Potvrde, želio utvrditi trenutak ocjene važenja preslike i pritom isključio nacionalne postupovne odredbe.

48.

Iako se u Uredbi izričito ne nudi rješenje za tu dvojbu, čini mi se da ga je moguće pronaći ako se provede tumačenje u skladu s uobičajenim hermeneutičkim kriterijima (jer, ponavljam, u Uredbi, osim doslovnog teksta, nema izričite odredbe u tom pogledu). Ujednačen odgovor u cijeloj Uniji ( 25 ) nesumnjivo je bolji za pravnu sigurnost.

49.

Osim toga, taj jedinstven odgovor jamči jednakost učinaka Potvrde kada se njezine preslike predoče na razmatranje istodobno u više od jedne države članice. Da se, u tim okolnostima, prepusti svakoj od tih država da utvrdi trenutak ocjene važenja preslike, Potvrda koja je u isto vrijeme predočena različitim nacionalnim sudovima mogla bi proizvesti različite učinke zbog njezine različite ocjene bilo kojeg od tih sudova (posljedično na ocjenu u različitim trenucima) ( 26 ).

50.

Uredba sadržava izraze kojima se povezuju zahtjev za vremensko važenje preslike i trenutak u kojem je njezin imatelj prvi put predočava tijelu koje treba odlučiti o njegovu zahtjevu. Je li to trenutak podnošenja zahtjeva ili koji drugi ovisi o prirodi postupka i pravilima kojima se on uređuje u pojedinoj državi članici.

51.

To povezivanje vidljivo je u riječima „koristiti” i „pozvati” iz članka 63. stavka 1. te u upućivanju na osobu koja posjeduje presliku, a koja, nakon što istekne razdoblje važenja preslike, mora zatražiti njegovo produljenje u skladu s člankom 70. stavkom 3. kako bi „mogla koristiti” Potvrdu.

52.

Pojmovi koji se koriste upućuju na aktivnost koja prestaje u trenutku njezina izvršenja: „korištenje” opisuje radnju predočenja preslike ili njezine predaje nadležnom tijelu. Onaj tko se „poziva” na određeni status pokazuje da mu je on dodijeljen upravo u tom trenutku. Preslika koja je predmet tih radnji, ili dolazi uz njih, mora vrijediti tijekom odvijanja povezane aktivnosti.

53.

Uvodnom izjavom 71. Uredbe propisuje se da bi „[z]aštitu […] trebalo osigurati ako su predočeni ovjereni primjerci koji su još uvijek valjani”. Iz tog izraza može se zaključiti da preslika koja vrijedi prilikom predočenja može proizvoditi učinke čak i nakon što istekne ( 27 ).

54.

Točno je da se navedenom rečenicom upućuje na vrlo konkretnu situaciju, zbog čega je njezin doseg ograničen ( 28 ): utječe na zaštitu trećih osoba koje izvršavaju plaćanja ili prenose imovinu ili je pak kupuju od osobe koja je u preslici navedena kao ovlaštena. Te osobe ( 29 ) nisu ni na koji način obaviještene o obustavi učinaka Potvrde, do koje može doći tijekom postupka kojim se ona nastoji ispraviti, izmijeniti ili opozvati (članak 73. stavak 1. točka (a) Uredbe).

55.

Valjanost preslike može biti dovedena u pitanje tijekom tog razdoblja; međutim, ona bi za navedene treće osobe i dalje vrijedila u vremenskom pogledu ( 30 ) jer nije dovedena u pitanje kad im je predočena, a nije predviđeno da ih tijelo izdavanja Potvrde obavještava o promjenama takve isprave.

56.

U svakom slučaju smatram da odredbe koje sam upravo naveo potkrepljuju stajalište koje ide u prilog (implicitnom) ujednačenom rješenju više nego višestrukost nacionalnih pristupa.

57.

Tvrdnja da je prvo predočenje preslike odlučujući trenutak za ocjenu njezina vremenskog važenja odgovara argumentima povezanima s najvažnijim ciljevima pravila o tim ispravama.

58.

Kad (prvo) predočenje preslike ne bi bilo ključan podatak u vremenskom pogledu i kad bi se zahtijevalo ponovno naknadno predočenje, došlo bi do kašnjenja te nastanka dodatnih postupaka i napora za zainteresirane osobe i tijela nadležna za nasljeđivanje ( 31 ).

59.

Opisano rasuđivanje izravno se podudara s ciljevima na kojima se temelji uspostavljanje Potvrde. Konkretno, njezinom se uspostavom nastojalo:

60.

Postizanje bi se tih ciljeva ugrozilo ako bi se zahtijevalo da preslika bude valjana, osim prilikom predočenja, i kada tijelo kojem je predočena donosi svoju konačnu odluku. Kad bi to bio slučaj, postoji bojazan da bi u praksi slučajevi u kojima zainteresirana osoba treba zatražiti produljenje razdoblja važenja ili novu presliku od tijela izdavanja brojčano nadmašili slučajeve u kojima to nije potrebno.

61.

Prilikom ocjene prednosti i poteškoća treba uzeti u obzir da se tijelo izdavanja preslike općenito ( 33 ) nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj se preslika predočava, zbog čega bi ponavljanje zahtjeva neizbježno dovelo do kašnjenja i dodatnih troškova ( 34 ). Brzina, sklad i učinkovitost sustava bili bi narušeni u istoj mjeri.

62.

Usto, kao što to ističe njemačka vlada ( 35 ), dodatno razdoblje koje bi se omogućilo produljenjem razdoblja važenja ili obnovom ovjerene preslike možda ne bi bilo dovoljno da se osigura njezina valjanost na datum donošenja odluke. U tom bi slučaju bili nužni uzastopni zahtjevi za produljenje razdoblja važenja ili obnovu, ovisno o dužem ili kraćem trajanju postupka.

63.

Ukratko, smatram da nije u skladu s Uredbom propisati opću obvezu u pogledu, zainteresirane osobe da zatraži produljenje razdoblja važenja preslike, ili izdavanje nove, ako je predočena preslika vrijedila i bila valjana u fazi postupka u kojoj je dostavljena.

64.

Međutim, može se dogoditi da nakon prvog trenutka predočenja preslike postoji određena dvojba ili indicija o tome da je Potvrda ispravljena, izmijenjena, opozvana ili obustavljena. U tim okolnostima, preslika možda naknadno ne bi vjerno odgovarala samoj Potvrdi.

65.

Namjera da se olakša nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama osnovni je cilj Uredbe, ali ne predstavlja apsolutnu obvezu. Supostoji s brigom da se očuva istovjetnost između onog što se potvrđuje i pravne stvarnosti. Taj se pak cilj odražava u potrebi da se jamči podudarnost između stvarnosti i Potvrde te između nje i njezinih preslika.

66.

U kontradiktornom postupku, u interesu je stranke na koju štetno utječe sadržaj Potvrde da obrati pozornost na te elemente i da, ovisno o slučaju, obavijesi tijelo pred kojim se vodi spor o mogućim promjenama u izvorniku isprave (Potvrde), koje su uslijedile nakon izdavanja predočene preslike ( 36 ).

67.

U tim okolnostima, ništa ne sprečava tijelo koje treba riješiti spor da ocijeni relevantnost tvrdnji koje proturječe podudarnosti između stvarnosti i Potvrde ili Potvrde i preslike te zatraži novu ispravu koja je u skladu sa stvarnosti.

68.

Situacija se razlikuje u postupcima u kojima ne postoji obveza da se ostale zainteresirane osobe, ili mogući oštećenici, obavijeste o izdavanju kako bi se upustili u postupak pred tijelom koje donosi odluku. Kao što sam to prethodno objasnio, Uredbom su utvrđene zaštitne mjere ( 37 ) kojima se predviđaju rješenja za te slučajeve.

69.

Naime, tijelo izdavanja dužno je obavijestiti osobe kojima je izdana preslika ( 38 ) o bilo kakvoj promjeni povezanoj s Potvrdom kako bi se izbjegla njezina zlouporaba ( 39 ). Prema mojem mišljenju, stranka koja ne obavijesti (tijelo u državi primateljici kojem je preslika predočena) da preslika više ne odgovara izvorniku Potvrde jer je potonja potvrda opozvana, ispravljena ili izmijenjena, postupa na nepošten način.

70.

Naposljetku, ako tijelo kojem je preslika predočena na druge načine dobije podatke koji razumno opravdavaju njegove sumnje o stanju izvornika Potvrde, ništa ga ne sprečava da od zainteresirane osobe zahtijeva da dokaže tu pojedinost.

71.

Kao što sam to već istaknuo, Uredbom se imatelju preslike dopušta da zatraži produljenje njezina razdoblja važenja ili izdavanje nove preslike ( 40 ) bez ikakvih uvjeta ( 41 ). Ta se odredba razlikuje od one iz prvog Komisijina prijedloga, u kojem se člankom 43. valjanost preslika ograničavala na tri mjeseca ( 42 ). Nije je bilo moguće u početku izdati na dulje razdoblje niti produljiti razdoblje važenja istekle preslike. Zainteresiranoj osobi kao jedina mogućnost preostajalo je zatražiti novu presliku.

72.

Kratkotrajnost predviđenog razdoblja izazvala je negodovanje autora i pravnih stručnjaka ( 43 ). Članak 43. Prijedloga izmijenjen je u Europskom parlamentu, koji je predložio sadašnji tekst.

73.

Fleksibilnije rješenje koje je naknadno zadržano omogućava skladno supostojanje ciljeva Uredbe.

74.

Smatram da se tako održava ravnoteža između cilja da zainteresirane osobe mogu „nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama […] riješi[ti] brzo, skladno i učinkovito” i cilja da nadležna tijela budu sigurna u točnost podataka koje sadržava Potvrda, a odražava preslika.

75.

Tako se vjernije poštuje predmnjeva da su osoba ili osobe koje su imenovane u Potvrdi (u ovom slučaju kao nasljednici) nositelji navedenih prava ili ovlasti, bez dodatnih uvjeta ili ograničenja osim onih koji se navode u Potvrdi, čija ovjerena preslika samo prenosi tu informaciju nadležnim tijelima druge države članice.

76.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na treće pitanje Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud, Austrija) odgovori kako slijedi:

„Članak 69. u vezi s člankom 70. stavkom 3. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da treba priznati učinke ovjerene preslike Europske potvrde o nasljeđivanju koja je vrijedila prilikom prvog predočenja, ali je istekla prije donošenja zatražene odluke nadležnog tijela.

Iznimno, ako postoje razumne indicije da je Europska potvrda o nasljeđivanju ispravljena, izmijenjena ili da je njezina valjanost opozvana ili obustavljena prije odluke tog tijela, ono može zatražiti predočenje nove preslike ili preslike s produljenim razdobljem važenja”.