1.

U predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku traži se tumačenje članka 15. stavka 1. točke (c) Luganske konvencije iz 2007. ( 2 ) kako bi se razjasnilo koji je sud nadležan za rješavanje spora u kojem bankarska institucija od klijenta potražuje plaćanje iznosa koji duguje na svojem tekućem računu.

2.

Posebnost predmeta je u tome što su u trenutku sklapanja ugovora obje stranke imale domicil u istoj državi (Njemačka), dok je u trenutku podnošenja tužbe u sudskom postupku klijent imao domicil u Švicarskoj ( 3 ). Stoga međunarodni element slučaja nije izvorni nego je nastao kasnije.

3.

Ako ne griješim, Sud još nije odlučivao u pogledu članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije ( 4 ). Odlučivao je o istovjetnom pravilu iz Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 5 ), koje je pak sadržano u Uredbi (EU) br. 1215/2012 ( 6 ), koja je trenutačno na snazi.

4.

Prema mojem mišljenju, u presudama Suda koje se odnose na to područje, razmatranima u cjelini, ne razjašnjava se dovoljno pitanje čiji učinak na gospodarsku djelatnost osobe koja sklapa ugovor s potrošačem nije zanemariv.

5.

Odjeljak 1. glave II. („Opće odredbe”) obuhvaća članke 2. i 3. koji glase kako slijedi:

6.

Odjeljak 4. glave II. („Nadležnost za potrošačke ugovore”) obuhvaća članke 15., 16. i 17. koji glase kako slijedi:

– Članak 15. stavak 1. točka (c)

„1. U predmetima u vezi s ugovorom koji sklapa osoba‑potrošač, u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove trgovinske ili poslovne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje u skladu s ovim odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 4. i članak 5. stavak 5., ako:

[…]

– Članak 16. stavak 2.:

„2. Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj potrošač ima domicil”.

– Članak 17. stavak 3.:

„Od odredaba ovog odjeljka moguće je odstupiti samo sporazumom [o nadležnosti]:

7.

Commerzbank AG, društvo čije se sjedište nalazi u Frankfurtu na Majni (Njemačka), ima podružnicu u Dresdenu (Njemačka) u kojoj je za klijenta, koji je tada također imao domicil u Dresdenu, 2009. otvorio račun kojim se upravljalo kao tekućim računom.

8.

Klijent je od banke dobio kreditnu karticu čije su se transakcije poravnavale na računu. Banka je dopustila prekoračenja ako je klijent svojom kreditnom karticom teretio taj račun na kojem je stanje bilo nedostatno.

9.

Klijent se 2014. preselio u Švicarsku. U siječnju 2015. želio je okončati poslovni odnos s društvom Commerzbank AG. Na taj je datum tekući račun imao negativno stanje, proizašlo iz iznosa naplaćenog u rujnu 2013., koji je klijent odbio podmiriti tvrdeći da je do njega došlo zbog toga što su treće osobe zlouporabile kreditnu karticu bez njegova pristanka.

10.

Commerzbank je u travnju 2015. raskinuo ugovorni odnos s trenutačnim učinkom te je učinio dospjelim iznos koji mu se duguje. Klijent i dalje nije poravnao taj iznos.

11.

Commerzbank podnio je tužbu za naknadu štete Amtsgerichtu Dresden (Općinski sud u Dresdenu, Njemačka), koji ju je zbog nenadležnosti proglasio nedopuštenom.

12.

Budući da njegova žalba nije prihvaćena, Commerzbank podnio je reviziju Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka), koji je Sudu uputio prethodna pitanja, koja glase kako slijedi:

13.

Zahtjev za prethodnu odluku zaprimljen je na Sudu 3. srpnja 2020.

14.

Nakon objave rješenja Suda u predmetu mBank S. A. ( 7 ), i zbog njegove povezanosti s pitanjima o kojima se raspravlja u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku, sudu koji je uputio zahtjev 3. rujna 2020. postavljeno je pitanje želi li zadržati svoja prethodna pitanja.

15.

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) je 6. listopada 2020. obavijestio Sud da povlači drugo pitanje i zadržava prvo.

16.

Pisana očitovanja podnijeli su Commerzbank, švicarska vlada i Komisija. Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.

17.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati je li, za primjenu članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije:

18.

Odgovori Komisije, švicarske vlade i Commerzbanka na ovo dvojako pitanje različiti su, kao i njihovi argumenti. S obzirom na neke od potonjih argumenata ( 8 ), čini mi se prikladnim podsjetiti na određene aspekte odjeljka 4. glave II. Konvencije, koji se odnosi na nadležnost za potrošačke ugovore, prije nego što se razmotri tumačenje članka 15. stavka 1. točke (c).

19.

Budući da je tekst odredbe o kojoj je ovdje riječ gotovo istovjetan odgovarajućim člancima uredaba br. 44/2001 i br. 1215/2012, potrebno je osigurati njihovo ujednačeno tumačenje ( 9 ).

20.

Kao i u tim dvjema uredbama, pojmove iz članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije treba tumačiti autonomno kako bi se zajamčila njihova ujednačena primjena u svim državama obvezanima Konvencijom ( 10 ).

21.

Prioritetni je cilj odjeljka 4. glave II. Konvencije zajamčiti odgovarajuću zaštitu potrošača kao ugovorne stranke koja je ekonomski slabija i pravno neiskusnija od druge ugovorne stranke ( 11 ) koja je gospodarski subjekt ( 12 ).

22.

Taj cilj nije apsolutni: niti je zakonodavac osmislio neograničenu zaštitu potrošača niti je Sud to tako shvatio ( 13 ).

23.

Međunarodni element predmetne situacije uvjet je sine qua non za primjenu Konvencije. Odjeljak 4. glave II., s obzirom na to da se u njemu utvrđuje nadležnost za potrošačke ugovore, ne predstavlja iznimku od tog pravila ( 14 ). Zaštitom koja se njime pruža nastoji se uravnotežiti situacija ugovornih stranaka na razini međunarodne sudske nadležnosti ( 15 ).

24.

Odredbama koje se u državi njegova domicila odnose na postupke koje je pokrenuo potrošač ili postupke koji su pokrenuti protiv njega otklanjaju se nedostaci koje za njega podrazumijeva obveza pokretanja postupka u drugoj državi. Pretpostavlja se da zbog svojeg svojstva „slabije stranke” ne može uvijek ex ante predvidjeti međunarodni element mogućeg postupka i izračunati svoje rizike i troškove ( 16 ). Također se sprečava da odustane od ostvarivanja svojih prava u sudskom postupku zato što postoji mogućnost da ih mora braniti izvan države u kojoj ima domicil ( 17 ).

25.

Zaštita dodijeljena potrošaču čiji se domicil nalazi u državi obvezanoj Konvencijom sastoji se prema tome od toga: (a) da mu se omogući pristup, kao tužitelju, istim sudovima koji su dostupni za sporove proizašle iz domaćih ugovora ( 18 ) i (b) da se prodavatelju robe ili pružatelju usluga ograniči pristup na te sudove ako žele tužiti potrošača.

26.

Drukčije rješenje moglo bi odvratiti od sklonosti da osoba bude potrošač izvan granica vlastite države, unutar tržišta Unije (ili Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA)).

27.

Kao što sam to već istaknuo, zaštita potrošača na razini međunarodne sudske nadležnosti nije bezuvjetna niti se nalazi izvan ostalih zajedničkih ciljeva Konvencije.

28.

Za gospodarski subjekt, pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti za potrošačke ugovore zamjenjuju se ona predviđena člankom 2. Konvencije (kojim se nadležnost dodjeljuje sudovima države u kojoj tuženik ima domicil) i člankom 5. stavkom 1. (o posebnoj nadležnosti u stvarima u vezi s ugovorom). Njihovo tumačenje stoga mora biti usko, bez proširenja na situacije različite od onih koje se razmatraju u tekstu ( 19 ).

29.

To je tako tim više što se pravila iz odjeljka 4. glave II. Konvencije za potrošača koji podnosi tužbu u sudskom postupku odražavaju u forum actoris.

30.

Primjenom takvih pravila na činjenični slučaj zahtijeva se da on ispunjava tri kumulativna uvjeta ( 20 ) čije tumačenje mora biti jednako strogo ili čak restriktivno ( 21 ).

31.

Ponavljam, pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti za potrošačke ugovore ne primjenjuju se neovisno o općim načelima Konvencije. Pojačana pravna zaštita osoba s domicilom u Europskoj uniji, omogućavanje predvidljivosti sudske nadležnosti i sprečavanje istodobnog postojanja nekoliko istovjetnih postupaka zajednički su ciljevi koje treba ujediniti s brigom o zaštiti potrošača ( 22 ).

32.

Mogućnost da gospodarski subjekt predvidi pred kojim sudom može pokrenuti postupak ili biti tužen ključni je čimbenik. Tumačenje odjeljka 4. glave II. Konvencije usmjereno je kao protuteža povlasticama potrošača. U nastavku ću iznijeti da je to slučaj s člankom 15. stavkom 1. točkom (c).

33.

Konvencija, kako ju je tumačio Sud, uključuje i druge mjere u istom smislu. Mogu se istaknuti sljedeće mjere a da se pritom ne navode iscrpno:

34.

Članak 15. stavak 1. točka (c) Konvencije, na čije se tumačenje odnosi jedino preostalo prethodno pitanje, u načelu se može tumačiti na dva načina iz kojih bi se mogla izvući dva odgovora, niječan ili potvrdan:

35.

Sada mi se čini da su razlozi u korist prvog odgovora utemeljeniji. Međutim, moguće je nazrijeti sveobuhvatno rješenje koje uravnotežuje stajališta potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu međunarodne sudske nadležnosti ako se potrošač preseli u drugu državu nakon sklapanja ugovora.

36.

Sud je već odlučivao u pogledu članka 15. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 44/2001 i članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. Stoga je opravdano zapitati se može li se iz njegovih presuda zaključiti da je pitanje o istom tekstu u Konvenciji riješeno.

37.

Ne isključujem rasuđivanje u okviru kojeg se kao polazišna točka uzima presuda Pammer i Alpenhof i koje se zatim usredotočuje na provjeru postoje li razlozi za razlikovanje djelatnosti koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga obavlja u nekoj državi od djelatnosti koju usmjerava na navedenu državu, u smislu članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije. Tom ću se pitanju vratiti kasnije u mišljenju ( 27 ).

38.

Suprotno tomu, ne smatram da odlučujuću važnost u rješavanju ovog spora imaju presude koje su, među do sada donesenima, navedene u tvrdnjama iznesenima u ovom predmetu.

39.

Iz tih presuda teško mogu zaključiti da je Sud želio prešutno odgovoriti na pitanje koje je oblikovano poput ovdje navedenog. Sud koji je uputio zahtjev, koji pokazuje da je upoznat sa sudskom praksom Suda, iz nje ne izvodi jednoznačan odgovor. Ozbiljne posljedice primjene pravila o zaštiti potrošača za prodavatelja robe ili pružatelja usluga kada ga iznenadi promjena domicila klijenta, na koju nije računao ili je nije mogao predvidjeti, zahtijevaju izričitu raspravu u tom pogledu.

40.

Točno je da se predmet mBank S. A. odnosio na situaciju sličnu onoj iz predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku. Međutim, Sud je preoblikovao ( 28 ) upućena pitanja i odgovorio da „pojam ‚domicil potrošača’ iz članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se odnosi na domicil potrošača na dan pokretanja sudskog postupka”. Sud je svoju argumentaciju ograničio na tu pojedinost ( 29 ).

41.

Ni u presudi u predmetu C‑327/10 ( 30 ) nije razriješena dvojba koja se ovdje pojavila. Sud u toj presudi nije osporio da bi ugovor između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, koji u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil u istoj državi članici, mogao odgovarati članku 15. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 44/2001. Međutim, nije razmatrao pitanje o kojem se trenutno raspravlja ( 31 ).

42.

Sličan je slučaj s presudom u predmetu C‑478/12 ( 32 ) u kojoj se, prema mojem mišljenju, također ne rješava predmetni problem:

43.

Članak 15. stavak 1. točka (c) Luganske konvencije II ima funkciju koju je prethodno imao članak 13. stavak 1. točka 3. Luganske konvencije iz 1988. ( 36 ), koji je u tom pogledu istovjetan Konvenciji iz Bruxellesa.

44.

Kako bi se odredba razumjela, potrebno je vratiti se na vrijeme njezina uključivanja u Konvenciju iz Bruxellesa, u godinu 1978., i poznavati njezin kasniji razvoj.

45.

U izvornoj verziji (iz 1968.) Konvencije iz Bruxellesa zaštita potrošača na razini međunarodne sudske nadležnosti obuhvaćala je članke 13. do 15. Bila je ograničena na ugovore o prodaji robe uz obročnu otplatu i financiranje takve prodaje, odražavajući status quo prava u izvornim državama članicama Europske ekonomske zajednice u području potrošačkih ugovora.

46.

Prilikom donošenja Konvencije o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Konvenciji iz Bruxellesa ( 37 ), članku 13. te konvencije dodan je treći stavak, koji je proširio obuhvaćenost na bilo koji ugovor o nabavi robe ili ugovor o nabavi usluga ako su, osim toga, ispunjena dva uvjeta:

47.

Kumulativni uvjeti temeljili su se na članku 5. stavku 2. prvoj alineji Rimske konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze ( 38 ). U okviru tih uvjeta predviđen je „pasivni” potrošač, odnosno potrošač kojeg prodavatelj robe ili pružatelj usluga traži u njegovu domicilu, i služili su za osiguravanje postojanja uske povezanosti između ugovora i države u kojoj potrošač ima domicil.

48.

U oba teksta bila je riječ o tipičnom slučaju gospodarskog subjekta koji ulazi na tržište druge zemlje prekograničnim oglašavanjem ( 39 ) ili pojedinačnim poslovnim ponudama koje su osobito podnosili posrednici ili trgovački putnici ( 40 ).

49.

Transnacionalna priroda ugovora proizlazila je iz inicijative gospodarskog subjekta. Odgovor potrošača na oglas ili ponudu prodavatelja robe ili pružatelja usluga bio je ograničen na njegovu vlastitu državu. Stoga je bilo opravdano da rizik zbog međunarodnog elementa i troškove postupka u toj državi snosi isključivo prodavatelj robe ili pružatelj usluge.

50.

Svi su mogli predvidjeti sud kojem je trebalo podnijeti eventualnu tužbu protiv potrošača i kojem bi potrošač mogao podnijeti tužbu.

51.

Člankom 15. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 44/2001, koji sadržava Konvencija, odjeljak 4. poglavlja II. proširen je na bilo koji ugovor te su izmijenjeni potrebni uvjeti za pozivanje na zaštitnu nadležnost. To je učinjeno kako bi se zajamčila zaštita potrošača „u skladu s novim komunikacijskim sredstvima i razvojem elektroničke trgovine” ( 41 ).

52.

Zakonodavac Unije zamijenio je uvjete za prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača drugim uvjetima koji se zahtijevaju samo od prvonavedenog. Potrošačevo postupanje, mjesto ili način sklapanja ugovora ne bi bili relevantni ( 42 ).

53.

U Pocarovu izvješću uz Konvenciju objašnjava se novi sadržaj teksta ( 43 ). U njemu se ističe da „nema promjena u pogledu prodaje robe uz obročnu otplatu ili zajmova uz obročnu otplatu, slučajeva u kojima blizina ugovora i države u kojoj potrošač ima domicil nije potrebna”, dok „za ostale ugovore, proširenje zaštite na sve potrošačke ugovore i proširenje foruma actoris koje to podrazumijeva ne bi bilo opravdano bez čimbenika povezanosti između druge ugovorne stranke i države u kojoj potrošač ima domicil” ( 44 ).

54.

Tumačenjem sintagme „usmjerava takvu aktivnost” iz članka 15. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 44/2001, Sud je uvjetovao njegovu primjenu namjerom prodavatelja da stupi u poslovne odnose s potrošačima iz druge ili drugih država članica i da s njima sklapa ugovore ( 45 ).

55.

Sud je jasno utvrdio da proširenje zaštite potrošača proizlazi iz istog scenarija kao i prije, odnosno slučaja prodavatelja robe ili pružatelja usluga s poslovnim nastanom u državi članici koji pokušava pridobiti potrošače iz drugih država članica.

56.

Samo u tim okolnostima prodavatelj robe ili pružatelj usluga može predvidjeti međunarodnu sudsku nadležnost, koja je za njega obvezna, sudova tih drugih država članica.

57.

Sud je pojasnio članak 15. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 44/2001 u pogledu izraza „usmjerava takvu aktivnost”.

58.

Ne pronalazim razloge za različito tumačenje odredbe, ovisno o tome sastoji li se djelatnost prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obavljanja djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima domicil ili od njezina usmjeravanja prema toj državi.

59.

Smatram da se namjera gospodarskog subjekta s domicilom u jednoj državi, koji namjerava uspostaviti trgovačke odnose s potrošačima koji imaju domicil u drugoj državi i sklapati ugovore s njima, zahtijeva na isti način u oba slučaja.

60.

Pripremni akti Uredbe br. 44/2001 pokazuju jedinstvenost pojma djelatnosti (koja se obavlja u državi u kojoj potrošač ima domicil ili je usmjerena prema toj državi) i potvrđuju primjenu odredbe na potrošački ugovor sklopljen „na interaktivnoj internetskoj stranici dostupnoj u državi u kojoj potrošač ima domicil” ( 46 ). Na taj se način elektronički ugovori izjednačavaju s ugovorima sklopljenima telefonom, telefaksom ili sličnim sredstvima, za koje nadležnost iz članka 16. nije sporna ( 47 ).

61.

U tekstu su riječi „obavljati” i „usmjeravati” aktivnost na istoj razini, povezane su veznikom „ili” koji, s obzirom na svoju funkciju, označava istovjetnost elemenata koje spaja ( 48 ).

62.

U smislu međunarodne sudske nadležnosti za prodavatelja robe ili pružatelja usluga, posljedica je ista u oba slučaja, zbog čega mora podlijegati istim uvjetima.

63.

Člankom 15. stavkom 1. točkom (c) Konvencije ograničava se primjena odjeljka 4. glave II. ovisno o djelatnosti prodavatelja robe ili pružatelja usluga „u državi […] u kojoj potrošač ima domicil” jer taj domicil određuje nadležni sud u slučaju mogućeg spora.

64.

Sud je poistovjetio domicil potrošača u smislu članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 (koji je istovjetan članku 16. stavku 2. Konvencije) s domicilom koji je imao na dan podnošenja tužbe ( 49 ).

65.

Ugovor koji uključuje potrošača obuhvaćen je odredbom ako se domicil potrošača, kao međunarodno obilježje, relevantno ( 50 ) za međunarodnu sudsku nadležnost, nalazi u državi u kojoj prodavatelj robe ili pružatelj usluga obavlja svoju djelatnost ili na koju je usmjerava.

66.

To je tumačenje u skladu s onim što je navedeno o povijesti članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije i sa svrhom da se osigura da gospodarski subjekt može predvidjeti međunarodnu sudsku nadležnost.

67.

Doslovno, članak 15. stavak 1. točka (c) Konvencije je sekundaran jer su njime uređeni potrošački ugovori koji nisu obuhvaćeni točkama (a) i (b).

68.

Za primjenu tih točaka, kao i svih odredbi Konvencije, zahtijeva se da slučaj ima međunarodni element. S druge strane, ne zahtijeva se posebna veza s domicilom potrošača koju uspostavlja njegov suugovaratelj.

69.

Nedostatak posebnog uvjeta bio je svojstven tekstu u njegovoj prvoj verziji Konvencije iz Bruxellesa, koja je zadržana do danas.

70.

Sud je posebno postupanje s ugovorima iz točaka (a) i (b) objasnio rizicima koji su svojstveni plaćanjima s odgodom. Prodaja koja se danas predviđa člankom 15. stavkom 1. točkom (a) Konvencije jest samo ona u kojoj je prodavatelj predao robu u posjed kupcu prije nego što je potonji kupac platio ukupnu cijenu.

71.

U tim slučajevima, „s jedne strane, u trenutku sklapanja ugovora, kupac može biti doveden u zabludu u pogledu stvarnog iznosa koji treba platiti, a, s druge strane, treba preuzeti rizik od gubitka navedene robe, iako je i dalje dužan podmiriti obroke koje još nije platio” ( 51 ).

72.

Ozbiljnost tih rizika nadoknadila bi činjenicu da se dodatno ne zahtijeva blizina ugovora i države u kojoj potrošač ima domicil, u svrhu primjene odjeljka 4. glave II. Konvencije.

73.

Stoga povijest i svrha odredbe, sudska praksa Suda o njoj (ili ranijim odredbama koje su joj istovjetne) i njezino tumačenje u vezi s člankom 16. doveli bi do sljedećeg tumačenja članka 15. stavka 1. točke (c) Konvencije: potrebno je da (a) prodavatelj robe ili pružatelj usluga obavljanjem svoje gospodarske djelatnosti ili svojom ponudom dobrovoljno uspostavi vezu s državom ugovornicom različitom od one u kojoj ima domicil i (b) ta „druga država” bude ona u kojoj potrošač ima domicil, pod čime se podrazumijeva da je to ona država koja služi (ili će služiti, kada za to dođe vrijeme) za utvrđivanje međunarodne sudske nadležnosti.

74.

Logično je da iz onoga što prethodi treba zaključiti sljedeće:

75.

Međutim, shvaćanje odredbe koje sam upravo zagovarao moglo bi biti protivno članku 17. Konvencije kojim je uređen izbor suda u ugovorima iz članka 15.

76.

Člankom 17. stavkom 3. priznaje se valjanost odredbi o izboru suda ugovorenih između stranaka koje su „u trenutku sklapanja ugovora” imale domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi (obvezanoj Konvencijom), pod uvjetom da se njima dodjeljuje nadležnost sudovima te države, čijim zakonom nisu zabranjene.

77.

Čini se tako da se u samoj Konvenciji na prvi pogled priznaje da to što obje stranke (prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač) na dan sklapanja ugovora imaju domicil u istoj državi nije prepreka ocjeni međunarodnog elementa, a time ni utvrđivanju sudske nadležnosti.

78.

Pravilo slično članku 17. stavku 3. Luganske konvencije II postojalo je u prvoj verziji (1968.) Konvencije iz Bruxellesa, upravo u članku 15. stavku 3.

79.

U Izvješću Jenard objašnjava se njegovo uključivanje iz razloga pravičnosti, u korist prodavatelja ili zajmodavca s domicilom u istoj državi kao i kupac ili zajmoprimac ako oni presele svoj domicil u inozemstvo nakon sklapanja ugovora ( 52 ).

80.

U Konvenciji iz Bruxellesa iz 1978. izmijenjen je tekst odredbe kako bi se pojasnilo da je njime predviđen zajednički domicil u vrijeme sklapanja ugovora, a ne u vrijeme podnošenja tužbe ( 53 ).

81.

Upućivanje na prodavatelje i zajmodavce zamijenjeno je sadašnjim izrazom. Nema objašnjenja za tu promjenu.

82.

U Izvješću Schlosser, kad je riječ o prijenosu domicila potrošača nakon sklapanja ugovora, izričito se navodi mala vjerojatnost da će utjecati na slučaj iz članka 13. stavka 3. u tadašnjoj verziji ( 54 ). Zbog toga bi primjena članka 15. stavka 3. u tim slučajevima također bila iznimna.

83.

Uključivanje članka 17. stavka 3. u odjeljak koji se odnosi na potrošačke ugovore nije povezano s člankom 15. stavkom 1. točkom (c) Konvencije niti s njezinim odnosnim člancima u prethodnim tekstovima.

84.

Osim toga, polazišna točka članka 17. stavka 3. (mjesto domicila ugovornih stranaka u istoj državi obvezanoj Konvencijom u vrijeme sklapanja ugovora) zapravo se protivi polazišnoj točki članka 15. stavka 1. točke (c).

85.

Međutim, ne čini se da je zakonodavac želio odbaciti svaki odnos između dviju odredbi, jer da jest, ne bi uklonio izvorno upućivanje na sporazum između prodavatelja i kupca ili zajmodavca i zajmoprimca.

86.

Smatram da se proturječnost (koju zakonodavac možda nije primijetio) ne bi trebala riješiti na način da se u članak 15. stavak 1. točku (c) uključe situacije za koje on nije predviđen i koje prepuštaju prodavatelja robe ili pružatelja usluga na milost i nemilost druge stranke ( 55 ) a da mu se zauzvrat ne pruži sigurno rješenje.

87.

Mogućnost ugovaranja nadležnosti u okolnostima utvrđenima u članku 17. stavku 3. nije automatska jer u konačnici ovisi o odluci svake države obvezane Konvencijom.

88.

Nisam siguran ni da navedena mogućnost u praksi štiti prodavatelja robe ili pružatelja usluga od neočekivane promjene okolnosti koja je nastala zbog jednostrane volje potrošača.

89.

Situacija opisana u članku 17. stavku 3. Konvencije po definiciji je nacionalna: prirodna namjera stranaka koje ugovaraju nadležnost jest odabir mjesne nadležnosti. Proširenje ex lege dosega izvornog sporazuma kojim ga se preoblikovalo u dodjelu nadležnosti na međunarodnoj razini ( 56 ) ne odgovara predviđanju stranaka i ne vidim razlog zbog kojeg bi im ga se trebalo nametnuti.

90.

Područje svojstveno članku 17. stavku 3. čine odredbe o izboru ugovorene prije nastanka bilo kakvog spora, s posebnom namjerom neutraliziranja budućeg međunarodnog elementa koji nastaje promjenom domicila bilo koje stranke ( 57 ).

91.

Vjerojatnost predviđanja takve vrste razlikuje se ovisno o okolnostima u kojima je ugovor sklopljen: veća je ako situacija već ima neko međunarodno obilježje, a manja ili nepostojeća u suprotnom slučaju.

92.

Ta vjerojatnost također znatno ovisi o iskustvu uključenog gospodarskog subjekta i nacionalnim pravilima o izboru suda:

93.

Konačno, tumačenjem kojim se, radi usklađivanja članka 15. stavka 1. točke (c) i članka 17. stavka 3. Konvencije, na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u svakom slučaju prebacuje rizik međunarodnog elementa nastalog na temelju promjene domicila potrošača:

94.

Stoga smatram da takvo tumačenje treba odbiti.

95.

Ako Sud ne prihvati moj prijedlog, možda bi trebao pronaći način kako očuvati cilj zaštite potrošača od zahtjeva međunarodnog elementa (uključujući zahtjev koji sam utvrđuje), kao i cilj da se gospodarskom subjektu omogući predvidljivost međunarodne sudske nadležnosti, koja se člankom 15. stavkom 1. točkom (c) Konvencije povezuje s njegovom prekograničnom trgovačkom djelatnošću.

96.

Prema mojem mišljenju, svladavanje suprotnosti koju sam prethodno istaknuo nije potpuno neostvarivo. Članak 15. stavak 1. točka (c) Konvencije mogao bi se tumačiti na način da obuhvaća svaku situaciju u kojoj prodavatelj robe ili pružatelj usluga obavlja ili usmjerava svoju gospodarsku djelatnost na države u kojima nema domicil, a jedna od njih je ona u kojoj se nalazi domicil potrošača u vrijeme podnošenja tužbe.

97.

U toj situaciji okolnost da prilikom sklapanja ugovora obje stranke imaju domicil u istoj državi obvezanoj Konvencijom ne sprečava primjenu članka 15. stavka 1. točke (c), a stoga i odjeljka 4. glave II. Konvencije, sa svim posljedicama.

98.

U istim okolnostima potrošač koji se naknadno preseli u drugu državu obvezanu Konvencijom može podnijeti tužbu sudovima mjesta u kojem gospodarski subjekt ima domicil ili sudovima prema njegovu novom domicilu. Gospodarski subjekt tužbu može podnijeti samo sudu prema potonjem domicilu.

99.

Svjestan sam da, ako u trenutku pripreme i sklapanja ugovora gospodarski subjekt ima domicil u istoj državi kao i potrošač, a da ne postoji nikakvo obilježje koje bi uputilo na mogućnost naknadne pojave međunarodnog elementa, u načelu neće postojati razlog za predviđanje tužbe u pogledu tog konkretnog ugovora u drugoj državi.

100.

Predvidljivost je u ovom slučaju apstraktnija. Zbog činjenice da obavlja određenu vrstu djelatnosti u drugoj državi prosječno pažljiv prodavatelj robe ili pružatelj usluga ne može zanemariti da može biti tužen u toj državi u pogledu bilo kojeg ugovora koji je zbog svojeg predmeta obuhvaćen tom djelatnošću ( 59 ) ako se potrošač tamo preseli.

101.

Uzimajući u obzir tu mogućnost, za koju zna jer proizlazi iz njegove djelatnosti, prosječno pažljiv gospodarski subjekt može primijeniti instrument koji mu je dodijeljen člankom 17. stavkom 3., odnosno potpisati sporazum o nadležnosti kojim se određuju sudovi države zajedničkog domicila u vrijeme sklapanja ugovora (pod uvjetom da to nije zabranjeno zakonom navedene države).

102.

Rješenje, koje nije najbolje, donekle se temelji na sudskoj praksi Suda:

103.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

„Članak 15. stavak 1. točku (c) Konvencije o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane u Luganu 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Europske zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008., treba tumačiti na način da nije primjenjiv ako u trenutku sklapanja ugovora stranke tog ugovora imaju domicil (u smislu članaka 59. i 60. te konvencije) u istoj državi obvezanoj Konvencijom, a međunarodno obilježje pravnog odnosa nastaje tek naknadno, nakon što se potrošač preseli u drugu državu obvezanu Konvencijom.

Podredno, članak 15. stavak 1. točka (c) Konvencije bio bi primjenjiv ako se domicil stranaka u trenutku sklapanja ugovora nalazi u istoj državi obvezanoj navedenom konvencijom, a potrošač se naknadno preseli u drugu državu, također obvezanu Konvencijom, pod uvjetom da gospodarski subjekt u državi u kojoj potrošač ima novi domicil obavlja profesionalne djelatnosti poput onih koje su dovele do sklapanja ugovora”.