1.

Alessandro Missir Mamachi di Lusignano (u daljnjem tekstu: preminuli dužnosnik) i njegova supruga ubijeni su u rujnu 2006. u kući u Rabatu (Maroko) koju je za njih unajmila Europska komisija. Alessandro Missir Mamachi di Lusignano trebao je preuzeti dužnost političkog i diplomatskog savjetnika u delegaciji Europske komisije. Dakle, bio je zaposlenik institucije Europske unije.

2.

Ovo je zadnje poglavlje pravosudne sage pred sudovima Unije ( 2 ) koja je proizišla iz tog nesretnog i tragičnog događaja. Njime se Sudu omogućuje da pojasni svoju sudsku praksu u vezi s pravom na naknadu štete u okviru službeničkih predmeta, odnosno predmeta povezanih s radnim odnosom u instituciji ili drugom tijelu Unije. Tako ovaj predmet nudi Sudu mogućnost da pojasni razgraničenje između nadležnosti na temelju članka 270. UFEU‑a u odnosu na onu koja se temelji na članku 268. UFEU‑a.

3.

Ovu žalbu Komisija je podnijela protiv presude od 20. studenoga 2019., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑502/16, EU:T:2019:795; u daljnjem tekstu: pobijana presuda). Tom je presudom Opći sud naložio Komisiji da majci preminulog dužnosnika na temelju solidarne odgovornosti plati 50000 eura, a njegovoj sestri odnosno bratu po 10000 eura na ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog tragičnog događaja.

4.

Komisija je prihvatila presudu u dijelu koji se odnosi na majku, ali osporava ocjene Općeg suda u odgovoru na zahtjeve za naknadu štete koje su podnijeli brat i sestra. Ključno je pitanje iz žalbe imaju li brat i sestra pravo podnijeti tužbe za naknadu neimovinske štete u vlastito ime na temelju članka 270. UFEU‑a, kojim se Sudu dodjeljuje nadležnost za sporove između Unije i njezinih službenika ( 3 ), ili su se trebali osloniti na članak 268. UFEU‑a, kojim se uređuje opća nadležnost Suda za tužbe radi naknade štete zbog izvanugovorne odgovornosti Europske unije.

5.

Osim članaka 268., 270. i 340. UFEU‑a, u ovom su slučaju relevantne i sljedeće odredbe.

6.

Članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju, na koji upućuje članak 270. UFEU‑a, određuje:

„Sud Europske unije nadležan je u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. U sporovima financijske naravi Sud ima neograničenu nadležnost.”

7.

Članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju, u vezi s njegovim člankom 91. stavkom 2., predviđa da osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju može pokrenuti postupak pred Sudom samo ako je tijelu za imenovanje prethodno podnijela žalbu protiv akta koji joj nanosi štetu.

8.

U predmetu u kojem je donesena pobijana presuda, kao i u prethodnom postupku koji se odnosi na zahtjeve za naknadu štete nastale zbog smrti Alessandra Missira Mamachija di Lusignana i njegove supruge, istaknuto je još nekoliko drugih odredaba Pravilnika o osoblju ili se na njih pozivalo. Stoga ih ovdje treba navesti.

9.

Relevantni dijelovi navedenog članka 73. Pravilnika o osoblju su sljedeći:

„1.   Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća kako je predviđeno pravilima koja sporazumno donose tijela za imenovanje institucija Unije nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju. Dužnosnik doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1 % osnovne plaće.

U tim pravilima navode se rizici koji nisu osigurani.

2.   Isplaćuju se sljedeća davanja:

10.

Druge istaknute odredbe Pravilnika o osoblju navode se u nastavku.

11.

Članak 40. stavak 2. točka iii. Pravilnika o osoblju dužnosniku daje pravo na neplaćeni dopust za osobne potrebe kada je to potrebno, među ostalim, „da bi pomogao bračnom drugu, srodniku u uzlaznoj ili silaznoj liniji, bratu ili sestri u slučaju teške bolesti ili teškog invaliditeta potvrđenih od liječnika”.

12.

Člankom 42.b Pravilnika o osoblju određuje se da „[u] slučaju teške bolesti ili teškog invaliditeta bračnog druga, srodnika u uzlaznoj ili silaznoj liniji, brata ili sestre, dužnosnik ima pravo na obiteljski dopust bez osnovne plaće ako dostavi liječničku potvrdu”.

13.

Članak 55.a stavak 2. točka (e) Pravilnika o osoblju dužnosniku daje pravo na rad u nepunom radnom vremenu ako je to potrebno, među ostalim, „radi brige o bračnom drugu, srodniku u uzlaznoj ili silaznoj liniji, bratu ili sestri koji boluju od teške bolesti ili imaju tešku invalidnost”.

14.

Okolnosti ovog spora podrobno su iznesene u pobijanoj presudi ( 4 ). Glavne točke bitne za ovo mišljenje mogu se sažeti kako slijedi.

15.

Ubojstvo A. Missira Mamachija di Lusignana i njegove supruge počinjeno je 18. rujna 2006. u namještenoj kući koju je za par i njihovo četvero djece unajmila delegacija Europske komisije.

16.

Nakon tog tragičnog događaja djeca su stavljena pod skrbništvo svoje bake i djeda. Komisija je djeci preminulog dužnosnika, u svojstvu njegovih nasljednika, isplatila osigurani iznos predviđen člankom 73. Pravilnika o osoblju.

17.

Livio Missir Mamachi di Lusignano, otac preminulog dužnosnika i skrbnik djece, nije bio zadovoljan iznosom isplaćenim na temelju članka 73. Pravilnika o osoblju. Stoga je podnio tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a zahtijevajući isplatu različitih iznosa radi naknade imovinske i neimovinske štete nastale zbog tog tragičnog događaja. Ti su zahtjevi podneseni u ime djece kao nasljednika i pravnih sljednika preminulog dužnosnika kao i u njihovo vlastito ime te u ime oca preminulog dužnosnika. To je dovelo do niza predmeta (A) koji su prethodili ovom postupku (B).

18.

Kao uvod u tu skupinu predmeta, valja pojasniti kontekst u kojem se o njima odlučivalo. U trenutku nastanka relevantnih činjenica postojale su tri sudske instance u okviru Suda Europske unije kao institucije Europske unije: Sud, Opći sud i Službenički sud. Potonji je na temelju članka 270. UFEU‑a imao nadležnost za odlučivanje u prvom stupnju.

19.

Pitanje treba li zahtjev za naknadu štete podnijeti na temelju članka 268. UFEU‑a ili članka 270. UFEU‑a stoga je bilo relevantno ne samo za određivanje pravne osnove takvih tužbi nego i za donošenje odluke o tome hoće li predmet u prvom stupnju ispitati Službenički ili Opći sud. Taj je kontekst, prema mojem mišljenju, utjecao na odluku u presudi od 10. rujna 2015., Preispitivanje Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, u daljnjem tekstu: presuda povodom preispitivanja) i važan je za njezino razumijevanje.

20.

Ta je skupina predmeta podnesena Službeničkom sudu, koji je 12. svibnja 2011.donio presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55). Službenički sud odbio je tužbu kao djelomično neosnovanu – u dijelu u kojem se odnosila na navedenu imovinsku štetu – i djelomično nedopuštenu – u dijelu koji se odnosio na navodnu neimovinsku štetu.

21.

Povodom žalbe, Opći sud je u presudi od 10. srpnja 2014., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), kojom je ukinuta prvostupanjska presuda, po službenoj dužnosti ispitao nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o tužbi u prvom stupnju. Opći sud osobito je razlikovao, s jedne strane, štetu koju su pretrpjeli preminuli dužnosnik i djeca kao njegovi nasljednici od, s druge strane, štete koju su pretrpjela djeca i otac u vlastito ime. Opći sud presudio je da je Službenički sud bio „nenadležan ab initio” za provođenje postupka i odlučivanje o tužbi koju su podnijeli otac i djeca u vlastito ime. Prema toj presudi, on je bio nadležan samo u pogledu zahtjeva za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli preminuli dužnosnik i njegova djeca kao njegovi nasljednici. Tužbe za naknadu neimovinske štete u vlastito ime djeca i otac preminulog dužnosnika morali su podnijeti pred Općim sudom na temelju članka 268. UFEU‑a.

22.

Kako bi se izbjegla neujednačenost u postupovnim zahtjevima, Opći sud presudio je da, kad pravni sljednici preminulog dužnosnika traže naknadu različitih vrsta štete uzrokovanih istim činom, kako u svojstvu pravnih sljednika (na temelju članka 270. UFEU‑a) tako i u svoje vlastito ime (na temelju članka 268. UFEU‑a), treba im dopustiti da te zahtjeve podnesu u jednoj tužbi. Budući da Službenički sud nije bio nadležan za jedan dio tih zahtjeva (zahtjeve podnesene na temelju članka 268. UFEU‑a), „jedinstvena tužba” mogla bi biti podnesena samo pred Općim sudom. Taj je sud bio nadležan u žalbenim postupcima pokrenutima na temelju članka 270. UFEU‑a i u prvom stupnju za tužbe podnesene na temelju članka 268. UFEU‑a.

23.

Tu presudu, koju je Opći sud donio povodom žalbe, zatim je preispitao i djelomično ukinuo Sud u presudi povodom preispitivanja. Tom je presudom Sud u biti presudio da se u razmatranjima Općeg suda u presudi povodom žalbe pogrešno tumačila nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje u radnopravnim sporovima.

24.

Stoga je Sud povodom preispitivanja smatrao da su svi predmetni zahtjevi za naknadu štete u nadležnosti Službeničkog suda na temelju članka 270. UFEU‑a. Drugim riječima, na temelju članka 270. UFEU‑a može se podnijeti ne samo zahtjev djece u njihovu svojstvu nasljednika preminulog dužnosnika nego i zahtjevi za neimovinsku štetu podneseni u vlastito ime, kao i zahtjev oca preminulog dužnosnika, te stoga potpadaju pod nadležnost Službeničkog suda.

25.

Poslije vraćanja predmeta na ponovno suđenje nakon preispitivanja, Opći sud donio je presudu od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874) te je odredio isplate naknada za imovinsku i neimovinsku štetu koje su zahtijevali djeca i otac preminulog dužnosnika.

26.

Usporedno s prvom skupinom postupaka, otac i djeca preminulog dužnosnika, kojima se pridružila njegova majka kao i njegovi brat i sestra, podnijeli su dvije nove tužbe.

27.

Oni su 16. rujna 2011. Općem sudu podnijeli tužbu za naknadu izvanugovorne štete pozivajući se na članke 268. i 340. UFEU‑a. Međutim, nakon toga su povukli tu tužbu, koja je iz upisnika Suda brisana rješenjem od 25. studenoga 2015., Missir Mamachi di Lusignano i Sintobin/Komisija (T‑494/11, neobjavljeno, EU:T:2015:909).

28.

Isti su tužitelji 7. studenoga 2012. Službeničkom sudu podnijeli tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a. Upisana je pod brojem F‑132/12. Ti su postupci bili prekinuti, prvo, 6. lipnja 2013. do donošenja odluka radi okončanja postupaka u predmetima T‑401/11 P i T‑494/11, a zatim, nakon preispitivanja Suda i vraćanja predmeta Općem sudu, do donošenja odluke o okončanju postupka u predmetu T‑401/11 P RENV RX.

29.

Nakon raspuštanja Službeničkog suda, predmet F‑132/12 prenesen je 2. rujna 2016. na Opći sud i upisan pod brojem T‑502/16.

30.

Prestankom postojanja Službeničkog suda kao institucije, uklonjen je dio sumnji u vezi s odlukom donesenom u prvoj skupini predmeta.

31.

Uzimajući u obzir presudu od 7. prosinca 2017., Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑401/11 P RENV‑RX, EU:T:2017:874), kojom je naknada štete dodijeljena ocu i djeci, Opći sud smatrao je da treba odlučiti samo o zahtjevima majke preminulog dužnosnika kao i o zahtjevima njegova brata i sestre.

32.

Opći sud je 20. studenoga 2019. donio pobijanu presudu, u kojoj je odredio, radi naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog ubojstva preminulog dužnosnika, isplatu iznosa od 50000 eura majci i 10000 eura pojedinačno bratu i sestri preminulog dužnosnika.

33.

Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 30. siječnja 2020. Komisija od Suda zahtijeva da:

34.

Protivnici žalbe od Suda zahtijevaju da:

35.

Uzimajući u obzir novonastalu pandemiju bolesti COVID-19, rasprava nije održana, ali su stranke pisanim putem odgovorile na pitanja Suda.

36.

Žalba sadržava dva žalbena razloga: pogreške koje se tiču prava (prvi žalbeni razlog) i povredu obveze obrazlaganja (drugi žalbeni razlog).

37.

Na zahtjev Suda, u ovom se mišljenju analizira samo prvi žalbeni razlog.

38.

Žalitelj je prvi žalbeni razlog podijelio na dva dijela.

39.

U prvom dijelu žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pri tumačenju pojma „osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju”. Taj je dio usmjeren protiv točaka 48. do 64. pobijane presude.

40.

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj podredno ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je bratu i sestri preminulog dužnosnika priznao pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu neimovinske štete na temelju Pravilnika o osoblju. Taj je dio usmjeren protiv točaka 134. i 135. pobijane presude.

41.

U pobijanoj se presudi Opći sud smatrao nadležnim za odlučivanje o zahtjevima majke te brata i sestre preminulog dužnosnika na temelju članka 270. UFEU‑a te je naložio isplatu naknade štete.

42.

Prvim žalbenim razlogom Komisija osporava ocjene Općeg suda koje se odnose na nadležnost u pogledu zahtjeva koje su podnijeli sestra i brat. Komisija u biti smatra da u slučaju dužnosnikove smrti samo osobe navedene u članku 73. Pravilnika o osoblju mogu podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a. Braća i sestre, s obzirom na to da nisu spomenuti u toj odredbi, stoga mogu podnijeti zahtjev za naknadu neimovinske štete samo na temelju članka 268. UFEU‑a.

43.

Komisija takav zaključak izvodi iz presude povodom preispitivanja, u kojoj je Sud, oslanjajući se na članak 73. Pravilnika o osoblju, presudio da se otac i djeca preminulog dužnosnika koji zahtijevaju naknadu štete u vlastito ime mogu pozvati na članak 270. UFEU‑a. Kao što ću pokazati, tumačenje te sudske prakse koje predlaže Komisija previše je formalističko i teško ga se može braniti.

44.

Ponudit ću drukčije tumačenje iste sudske prakse, iz kojeg se može zaključiti da je pravilno provesti postupak na temelju članka 270. UFEU‑a, čime svaka osoba može podnijeti tužbu za naknadu štete u svoje ime ako je njezin zahtjev za utvrđivanje odgovornosti Unijine institucije ili drugog tijela proizišao iz radnog odnosa dužnosnika s institucijom ili tijelom Unije.

45.

Najprije ću razmotriti sudsku praksu koja se odnosi na zahtjeve za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a (A), nakon čega ću konkretnije ocijeniti argumente istaknute u žalbi (B).

46.

Članak 270. UFEU‑a uspostavlja posebnu nadležnost Suda u službeničkim sporovima. Razlikuje te predmete od ostalih predmeta u nadležnosti Suda kao sporove „između Unije i njezinih službenika” te se poziva na Pravilnik o osoblju kao instrument kojim se uređuju granice i uvjeti te nadležnosti.

47.

Razlog za izdvajanje službeničkih sporova iz drugih nadležnosti Suda može se pronaći u posebnom odnosu povjerenja koji mora postojati između institucije i njezinih zaposlenika, „kako bi se građanima zajamčilo dobro obavljanje zadaća od općeg interesa koje su povjerene institucijama” ( 5 ). Taj odnos, kako je pojašnjen u sudskoj praksi Suda, temelji se na uzajamnim pravima i obvezama te podrazumijeva dužnost institucije da brižno postupa prema dužnosnicima ( 6 ). Posebna priroda tog odnosa zahtijeva specifičnu ocjenu odgovornosti institucije prema njezinim zaposlenicima ( 7 ).

48.

Odredba Pravilnika o osoblju kojom se uspostavlja veza s nadležnošću na temelju članka 270. UFEU‑a jest članak 91. stavak 1. tog pravilnika. Njime se predviđa da je „Sud Europske unije nadležan […] u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje […]”.

49.

Prema članku 91. stavku 1. Pravilnika o osoblju, svi sporovi u vezi s Pravilnikom o osoblju mogu se pokrenuti pred Sudom na temelju članka 270. UFEU‑a.

50.

Međutim, tekst Pravilnika o osoblju ne predviđa odgovornost institucije za štetu nanesenu njezinu zaposleniku. Stoga se postavlja pitanje može li se zahtjev za naknadu štete koji se temelji na povredi institucijine obveze prema njezinu zaposleniku podnijeti pozivanjem na Pravilnik o osoblju. Drugim riječima, obuhvaćaju li „svi sporovi” i spor o zahtjevu za naknadu štete koju institucija mora platiti zbog povrede svojih obveza prema svojim zaposlenicima?

51.

U članku 73. Pravilnika o osoblju izričito se navodi vrsta prava na naknadu štete koje nastaje u slučaju ozljede ili smrti dužnosnika. To pravo, međutim, nije pravo na naknadu štete, nego pravo na isplatu osiguranog iznosa koji je unaprijed utvrđen. Ono ne ovisi ni o dokazu ni o iznosu pretrpljene štete. U slučaju dužnosnikove smrti, članak 73. stavak 2. točka (a) Pravilnika o osoblju predviđa da se to pravo prenosi na bračnog druga i djecu preminulog dužnosnika. Ako preminuli dužnosnik u trenutku smrti nije imao bračnog druga ili djecu, to pravo prelazi na druge potomke u skladu s nasljednim pravom mjerodavnim za dužnosnikovu ostavinu. Ako ni u jednoj od dviju prethodno navedenih kategorija nema osoba, pravo na isplatu osiguranog iznosa pripada srodnicima u uzlaznoj liniji. Naposljetku, ako ni u jednoj od triju prethodno navedenih kategorija nema osoba, osigurani iznos pripada instituciji.

52.

Osigurani iznos ne ovisi o iznosu stvarne štete, koji bi mogao biti viši od osiguranog iznosa. Stoga se Opći sud suočavao sa zahtjevima za dodatnu naknadu štete koje su podnosili oštećeni dužnosnici koji su smatrali da osigurani iznos ne pokriva pretrpljenu štetu. Sud je presudio da u takvim situacijama dužnosnik doista ima pravo na potpunu naknadu štete ( 8 ).

53.

Na taj je način Sud potvrdio da Pravilnik o osoblju predviđa odgovornost za štetu koja proizlazi iz radnog odnosa. Upravo zbog toga je Sud presudio da takvu naknadu štete treba potraživati u okviru postupka predviđenog člankom 270. UFEU‑a, a ne u okviru postupka predviđenog člankom 268. UFEU‑a ( 9 ). Takvo se pravo na naknadu štete razlikuje od prava na osigurani iznos, predviđenog člankom 73. Pravilnika o osoblju. Sud je tako u Pravilnik o osoblju uključio izvanugovornu odgovornost institucija ili tijela Unije kao poslodavaca.

54.

Tužbe za naknadu štete, imovinske i neimovinske, koja proizlazi iz radnog odnosa, spadaju, dakle, u nadležnost Suda, kako je predviđena člankom 270. UFEU‑a i člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, te je Sud o njima, kao što to potvrđuje prethodno navedena sudska praksa, doista odlučivao u postupcima na temelju članka 270. UFEU‑a.

55.

To je tumačenje nedavno potvrđeno u presudi povodom preispitivanja, u kojoj je Sud pojasnio da je spor koji proizlazi iz radnog odnosa između dužnosnika i institucije obuhvaćen člankom 270. UFEU‑a „čak i ako je riječ o tužbi za naknadu štete” ( 10 ).

56.

Stoga izraz „svi sporovi” koji se na temelju članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju mogu podnijeti Sudu u okviru postupka iz članka 270. UFEU‑a obuhvaća zahtjeve za imovinsku i neimovinsku štetu koja proizlazi iz radnog odnosa s institucijom Unije.

57.

Međutim, još treba odgovoriti na pitanje tko ima pravo podnijeti tužbu za naknadu štete prema članku 270. UFEU‑a.

58.

Odgovor na pitanje tko ima pravo podnijeti tužbu Sudu na temelju članka 270. UFEU‑a ovisi o značenju izraza „svaka osoba na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje” iz članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju.

59.

U svojem tumačenju prava Unije Sud se vodi i ograničava tekstom, kontekstom i svrhom odredbi koje treba protumačiti kao i svojom ranijom sudskom praksom koja je već dala smisao razmatranoj odredbi ili odredbama.

60.

Što se tiče teksta, iz izraza „na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje” nije jasno mogu li tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a podnijeti samo dužnosnici ili i druge osobe te, ako mogu, koje osobe.

61.

Naznake da tekst sam po sebi nije presudan proizlaze, s jedne strane, iz razlike u jezičnim verzijama iste odredbe i, s druge strane, iz odabira riječi u prijevodu ranijih presuda Suda s francuskog na engleski jezik. Što se tiče prvonavedenog, usporedna analiza pokazuje da različite jezične verzije članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju upotrebljavaju nešto drukčije izraze. S jedne strane, njemačka, engleska, španjolska i hrvatska verzija upotrebljavaju izraz „primjenjuje”. S druge strane, francuska i talijanska verzija upotrebljavaju izraz „visées” odnosno „indicate”. Pojam „primjenjuje” podrazumijeva dodjelu prava osobi ili nametanje obveza osobi te da se zna komu su ta prava dodijeljena ili komu su te obveze nametnute. Čini se da pojam „visées”, s druge strane, podrazumijeva da je nužno samo ispitati na koga se tekst Pravilnika o osoblju odnosi, bez obzira na svojstvo ili kontekst u kojem se osoba spominje. Uz navedeno, moguće je, naravno, tim izrazima pripisati različita druga značenja. Naposljetku, značenje nije odvojivo od osobe koja ga tumači i od konteksta u kojem se ocjenjuje.

62.

Druga naznaka da tekst sam po sebi nije precizan u pogledu značenja jest prijevod pojma „visées”, koji se upotrebljava u francuskoj verziji presuda Suda, na engleski jezik. Dovoljno je navesti prijevod presude povodom preispitivanja, koji pokazuje koliko je teško biti vjerodostojan ili tekstu ili osobi koja ga tumači. U točki 33. engleskog teksta presude upotrebljava se izraz „svaka osoba na koju se ovaj Pravilnik odnosi” ( 11 ). U točkama 34. i 42. engleske verzije te presude upotrebljava se izraz „osobe obuhvaćene” ( 12 ), a u točki 50. izraz „osobe navedene u Pravilniku o osoblju” ( 13 ). U francuskoj verziji u svim navedenim točkama upotrijebljen je samo pojam „visées”.

63.

Što se tiče konteksta, izraz „svaka osoba na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje” nalazi se u Pravilniku o osoblju. Članak 1. tog pravilnika utvrđuje njegovo područje primjene na sljedeći način: „Ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje se na dužnosnike Unije”. Kada bi se gledala samo ta odredba, predmetnu rečenicu moglo bi se shvatiti na način da se odnosi samo na dužnosnike Unije. To bi značilo da samo dužnosnici, i nijedna druga osoba, mogu pokrenuti postupak pred Sudom na temelju članka 270. UFEU‑a.

64.

Međutim, ako se uzme u obzir cijeli tekst Pravilnika o osoblju, moguće je drukčije tumačenje. Naime, taj se pravilnik također izravno primjenjuje na druge osobe, najčešće članove dužnosnikove obitelji, tako što im izravno dodjeljuje određena prava ( 14 ) ili tako što ih navodi kao ovlaštenike dužnosnikovih prava ( 15 ). Na temelju te činjenice i činjenice da u članku 91. stavku 1. Pravilnika o osoblju nije odabrana upotreba pojma „dužnosnik”, nego izraza „svaka osoba na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje”, može se zaključiti da je krug osoba koje se na tu odredbu mogu pozvati širi. Ipak se na temelju tog konteksta ne može precizno odgovoriti koje je značenje pojma „osoba na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje”.

65.

Svrha je Pravilnika o osoblju urediti odnos između institucija Unije i njezinih zaposlenika kako bi se stvorilo njihovo uzajamno povjerenje ( 16 ). Izgradnja takvog povjerenja često može podrazumijevati uzimanje u obzir drugih osoba, osobito, ali ne isključivo, članova njihovih obitelji. Dakle, Sud je već potvrdio da, iako je svrha Pravilnika o osoblju urediti pravne odnose između europskih institucija i njihovih dužnosnika, on to ne čini samo utvrđujući niz uzajamnih prava i obveza, nego i „priznajući određenim članovima dužnosnikove obitelji prava koja se mogu isticati u odnosu na Uniju” ( 17 ). Iz toga se može zaključiti da izraz „svaka osoba na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje” obuhvaća i druge osobe na koje utječe status dužnosnika zaposlenog u institucijama Europske unije.

66.

Naposljetku, čak i kad bi usko tumačenje koje uključuje samo dužnosnike bilo moguće, Sud se odlučio za jednako moguće šire tumačenje. Već je presudio da „osobe na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje” nisu samo dužnosnici. U njegovoj sudskoj praksi potvrđuje se, primjerice, da osobe koje se pozivaju na status dužnosnika ( 18 ) ili na pravo zapošljavanja ( 19 ) mogu podnijeti tužbu na temelju Pravilnika o osoblju. U sudskoj su se praksi također prihvatile tužbe koje su na temelju članka 270. UFEU‑a podnijeli dužnosnikov bivši bračni drug ( 20 ) i razvedeni bračni drug bivšeg člana institucije Europske unije ( 21 ).

67.

Međutim, osobe navedene u prethodnoj točki nisu tražile naknadu štete, nego druga prava koja im Pravilnik o osoblju izravno dodjeljuje, kao što su prava iz zajedničkog sustava zdravstvenog osiguranja ( 22 ) ili pravo na mirovinu za nadživjele osobe ( 23 ).

68.

Prvi i do danas jedini slučaj u kojem je Sud priznao pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu štete osobama koje nisu sâm dužnosnik bila je presuda Općeg suda u prvom predmetu Missir Mamachi di Lusignano (T‑401/11 P RENV‑RX) ( 24 ), donesena u ponovnom suđenju pred Općim sudom nakon presude Suda povodom preispitivanja.

69.

U presudi povodom preispitivanja ocu i djeci preminulog dužnosnika priznato je pravo zahtijevanja naknade neimovinske štete u vlastito ime, a ne u svojstvu nasljednika preminulog dužnosnika. Tako je Sud utvrdio da su oni „osobe na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje”.

70.

Odakle proizlazi pravo osoba koje nisu dužnosnici da podnesu tužbu za naknadu štete u vlastito ime na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju?

71.

Prema mojem mišljenju, ono proizlazi iz uključivanja u Pravilnik o osoblju odgovornosti institucije za štetu svaki put kad ta odgovornost nastane u okviru radnog odnosa. Kao posljedica takvog uključivanja, na prava na naknadu štete koja proizlaze iz takve izvanugovorne odgovornosti poziva se unutar Ugovorom predviđenog postupka za službeničke sporove – na temelju članka 270. UFEU‑a. Pravo na podnošenje tužbi za naknadu štete pokretanjem tog postupka, a ne onog na temelju članka 268. UFEU‑a, već je tako bilo opravdano kada su tužbe podnosili sami dužnosnici ( 25 ).

72.

Smatram da isto vrijedi i kada osobe koje nisu dužnosnici podnesu tužbe za naknadu štete koja je navodno uzrokovana time što je institucija povrijedila obveze koje proizlaze iz radnog odnosa. Time te osobe ulaze u područje primjene pojma „osoba na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje”. Ako zahtjev za naknadu štete proizlazi iz takvog radnog odnosa, može se podnijeti samo na temelju članka 270. UFEU‑a, a ne na temelju članka 268. UFEU‑a.

73.

Mišljenja sam da takvo tumačenje također proizlazi iz sudske prakse. Došlo je do određene zabune jer se Sud u presudi povodom preispitivanja ( 26 ) oslonio na članak 73. stavak 2. točku (a) Pravilnika o osoblju kako bi potvrdio da i otac i djeca imaju procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a ( 27 ).

74.

Međutim, presuda povodom preispitivanja ne upućuje na to da se pravo na naknadu štete, a time i pripadajuće postupovno pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete, temelje na članku 73. Pravilnika o osoblju. Upućivanje na članak 73. Pravilnika o osoblju i njegove druge članke, kao što su članci 40., 42.b ili 55.a, služi samo kao naznaka da bi osobe navedene u tim odredbama mogle imati procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za naknadu štete jer su zbog svojeg bliskog odnosa s dužnosnikom, koji je u tim odredbama utvrđen, mogle pretrpjeti neimovinsku štetu koju ističu.

75.

Izvor njihova eventualnog prava na naknadu štete, zbog kojeg potpadaju pod pojam „osobe na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje”, jest odgovornost institucije za povredu obveze koju ima u okviru radnog odnosa s dužnosnikom s kojim su osobe koje ističu neimovinsku štetu bile u bliskoj vezi.

76.

Pozivanje na te druge odredbe ne treba, međutim, shvatiti na način da isključuje ostale osobe. Ako osoba nije spomenuta nigdje u Pravilniku o osoblju, to ne znači da ona ne može biti „osoba na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje”, tako da joj se Pravilnikom o osoblju dodjeljuju prava na naknadu štete u slučaju smrti dužnosnika za kojeg je odgovorna institucija koja ga zapošljava i s kojim je osoba koja ističe zahtjev za naknadu štete bila bliska.

77.

Ako, primjerice, nećakinja preminulog dužnosnika zahtijeva naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a, njezina se tužba ne može odbaciti samo zato što nije spomenuta nigdje u Pravilniku o osoblju. Ona bi svoju legitimaciju dokazala teže nego braća ili sestre jer se u pogledu braće i sestara Sud, kada odlučuje o prihvaćanju nadležnosti za odlučivanje o tužbi, može osloniti na izrijekom utvrđenu bliskost njihova odnosa s dužnosnikom. Međutim, ako bi nećakinja mogla dokazati svoj blizak odnos s preminulim dužnosnikom zbog kojeg je stvarno mogla pretrpjeti neimovinsku štetu, nalazila bi se u istoj situaciji kao i otac, majka, djeca ili braća i sestre koji tuže u vlastito ime. Stoga bi imala pravo podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a.

78.

Nekoliko razloga ide u prilog predloženom širokom tumačenju izraza „osoba na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje” iz članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, koji podrazumijeva nadležnost na temelju članka 270. UFEU‑a u pogledu svih zahtjeva za naknadu štete povezanih s radnim odnosom.

79.

Kao prvo, u sudskoj praksi već se odabralo široko tumačenje nadležnosti za zahtjeve za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a. Budući da Sud prilikom tumačenja mora poštovati vlastitu sudsku praksu, sužavanje područja primjene članka 270. UFEU‑a zahtijevalo bi izričito odstupanje od prve skupine predmeta Missir Mamachi di Lusignano ( 28 ). U tim je predmetima Sud utvrdio pravo oca i djece da zahtijevaju naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a a da to pravo nije izričito predviđeno Pravilnikom o osoblju, uključujući njegov članak 73. Pozivanje na tu odredbu stoga se ne može shvatiti kao upućivanje na pravnu osnovu takve odštete. Prije bi bila riječ samo o naznaci da su te osobe u bliskom odnosu s dužnosnikom, što im daje pravo na zahtjev za naknadu neimovinske štete u slučaju njegove smrti kada je odgovorna institucija koja ga zapošljava.

80.

Presude Suda u prvom nizu predmeta (presuda povodom preispitivanja i presuda Općeg suda nakon preispitivanja) mogle bi se najprihvatljivije shvatiti na način da članak 270. UFEU‑a i članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju utvrđuju nadležnost Suda za odlučivanje o tužbama za naknadu štete kad god su povezane s radnim odnosom između dužnosnika i institucije Unije, i to neovisno o identitetu podnositelja takve tužbe.

81.

U presudi povodom preispitivanja tumačenje Suda proizlazi iz tada postojećeg konteksta u kojem je Službenički sud bio nadležan za odlučivanje u predmetima pokrenutima na temelju postupka iz članka 270. UFEU‑a ( 29 ). Široko tumačenje te nadležnosti omogućilo je, dakle, da se predmeti povezani s radnim odnosom u instituciji Unije koncentriraju na jednom sudu. To je doprinijelo učinkovitosti sudske zaštite.

82.

Iako je Službenički sud nakon toga ukinut, a nadležnost vraćena Općem sudu ( 30 ), i dalje vrijedi ista logika. Stoga je drugi razlog za široko tumačenje nadležnosti za zahtjeve za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a učinkovitost sudske zaštite, koja se postiže ako se tužbe koje se odnose na isti događaj koji proizlazi iz radnog odnosa mogu koncentrirati u jednom sudskom postupku, koji saslušava isti sud ili isto sudsko vijeće.

83.

Naposljetku, tumačenje prema kojem se svi zahtjevi za naknadu štete koji proizlaze iz radnog odnosa u instituciji Unije moraju podnijeti na temelju članka 270. UFEU‑a pruža više jasnoće i predvidivosti u pogledu pravila o nadležnosti pred sudovima Unije, pridonoseći time poštovanju vladavine prava ( 31 ). Nudeći jasno razgraničenje između nadležnosti na temelju članaka 268. i 270. UFEU‑a za tužbe za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti Unije, takvo tumačenje doprinosi definiranju sudskog ustroja Europske unije ( 32 ) i širenju pristupa pojedinaca sudovima Europske unije.

84.

S obzirom na prethodna razmatranja, sada ću ispitati argumente koje je Komisija iznijela u okviru ove žalbe.

85.

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga Komisija ističe da je Opći sud (točke 48. do 64. pobijane presude) počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju i da je takvo tumačenje protivno stajalištu Suda zauzetom u presudi povodom preispitivanja.

86.

Kao prvo, Komisija smatra da je shvaćanje Općeg suda prema kojem su „braća i sestre osobe na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju upravo zbog njihove obiteljske veze s preminulim dužnosnikom” ( 33 ), kao i obrazloženje koje mu prethodi, pogrešno tumačenje mjerodavnog prava.

87.

Prema Komisijinu shvaćanju, pravo braće i sestara da podnesu tužbu kojom zahtijevaju naknadu neimovinske štete na temelju članka 270. UFEU‑a može se temeljiti samo na članku 73. Pravilnika o osoblju. To se temelji na Komisijinu shvaćanju utvrđenja Suda u presudi povodom preispitivanja. U tom pogledu Komisija ističe da su utvrđenja Općeg suda protivna točki 34. te presude.

88.

Sud je u točki 34. presude povodom preispitivanja naveo: „U članku 73. stavku 2. točki (a) Pravilnika o osoblju izričito se navode dužnosnikovi ‚srodnici u silaznoj liniji’ kao i ‚srodnici u uzlaznoj liniji’ kao osobe koje u slučaju njegove smrti mogu ostvariti naknadu. Stoga su i žalitelj i djeca preminulog dužnosnika osobe obuhvaćene tom odredbom.”

89.

Ipak, protivnici žalbe ističu da se u toj istoj točki ne isključuje mogućnost da osobe koje se ne spominju u članku 73. Pravilnika o osoblju također mogu podnijeti tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. stavka 1. tog pravilnika, niti je Sud to tvrdio u presudi povodom preispitivanja. Suprotno tomu, taj dio rasuđivanja Suda govori samo o tome da su srodnici u silaznoj i u uzlaznoj liniji osobe koje imaju pravo na davanja iz osiguranja (ali ne i na naknadu štete!).

90.

Tumačenje prema kojem je članak 73. Pravilnika o osoblju relevantan za utvrđivanje bliskog odnosa između tužitelja i dužnosnika, ali nije nužan za postojanje prava na podnošenje tužbe za naknadu štete, u skladu je sa sudskom praksom Suda ( 34 ). Takvo tumačenje potvrđuju i drugi dijelovi presude povodom preispitivanja Suda, osobito njezine točke 38. i 42. U njima se potvrđuje da je središnje pitanje za uspostavljanje prava na podnošenje tužbe to da zahtjev proizlazi iz radnog odnosa, „čak i ako je riječ o tužbi za naknadu štete”. Stoga nadležnost na temelju članka 270. UFEU‑a postoji kada „tužbu za naknadu štete […] podnese svaka osoba na koju se, iako nije dužnosnik, primjenjuje Pravilnik o osoblju zbog njezinih obiteljskih veza s dužnosnikom, kad spor proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje tog dužnosnika i instituciju o kojoj je riječ” ( 35 ).

91.

Već sam iznijela zašto je pogrešno formalistički tumačiti stajalište Suda u presudi povodom preispitivanja. Ta se presuda u biti ne može shvatiti na način da je Sud smatrao da je pravo oca i djece na naknadu štete uređeno člankom 73. Pravilnika o osoblju. Tom se odredbom uređuje pravo na osiguranje do određenog iznosa, ali ne i pravo na naknadu štete. Pozivanje na članak 73. Pravilnika o osoblju u presudi povodom preispitivanja može se shvatiti, kao što je to pravilno objasnio Opći sud, samo kao naznaka bliskog odnosa tužiteljâ s preminulim dužnosnikom.

92.

Oslanjanje na članak 73. ili na članke 40., 42.b ili 55.a Pravilnika o osoblju, od kojih nijedan ne uređuje odgovornost za naknadu štete, prilikom ocjene prava oca, majke, djece ili braće i sestara na podnošenje tužbe za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a može biti indicija samo vjerojatne prima facie legitimacije tih podnositelja zahtjeva. Razlog za odabir članka 270. UFEU‑a, a ne članka 268. UFEU‑a, za njihove zahtjeve leži zapravo u činjenici da su oni „osobe na koje se Pravilnik o osoblju primjenjuje” jer traže naknadu štete koja navodno proizlazi iz odgovornosti institucije utemeljene na radnom odnosu dužnosnika s kojim su bili u bliskom odnosu.

93.

Stoga je Opći sud svoj zaključak prema kojem braća i sestre imaju pravo zahtijevati naknadu neimovinske štete pravilno utemeljio na njihovu bliskom odnosu s preminulim dužnosnikom, koji je priznat određenim odredbama Pravilnika o osoblju.

94.

Komisija je takvo shvaćanje opisala kao „izjavu o postojanju načela” koja zahtijeva objašnjenje kako se „na temelju članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju može pozvati na obiteljski odnos”. Ako je pod „izjavom o postojanju načela” Komisija mislila na općenito primjenjivo pravno tumačenje nadležnosti Suda u području službeničkih sporova, smatram da je Opći sud dovoljno objasnio svoje shvaćanje tako što je ponovio da razlog nadležnosti Suda na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju leži u povezanosti zahtjeva s radnim odnosom i pripadajućom odgovornosti institucije Unije.

95.

Budući da je u ranijoj sudskoj praksi Suda odgovornost za naknadu štete uključena u Pravilnik o osoblju, svaka osoba koja može razumno tvrditi da je u bliskom odnosu s dužnosnikom o čijem je radnom odnosu riječ ima pravo podnijeti tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a. Osobe čiji je bliski odnos izričito priznat Pravilnikom o osoblju, bez obzira na kontekst, imaju dobre izglede za utvrđivanje svoje procesne legitimacije, ali njihovo navođenje u tim odredbama nije ni uvjet ni pravni temelj njihovih postupovnih prava. To je samo zakonodavno priznanje tim osobama da najvjerojatnije imaju bliske veze s dužnosnikom i da stoga mogu zahtijevati naknadu neimovinske štete u slučaju njegove smrti.

96.

Opći sud stoga nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da postupovna prava braće i sestara na podnošenje tužbe za naknadu neimovinske štete na temelju članka 270. UFEU‑a mogu proizlaziti iz njihova bliskog odnosa s dužnosnikom čiji je radni odnos s Komisijom temelj njihova zahtjeva.

97.

Opći sud također nije počinio pogrešku kada je tvrdio da se bratu i sestri ne može uskratiti „postupovna mogućnost da zahtijevaju, putem članka 270. UFEU‑a, naknadu štete koja im je nastala” zbog činjenice da nisu spomenuti u članku 73. Pravilnika o osoblju ( 36 ). Naposljetku, Opći sud nije pogriješio ni kad je zaključio da takvo tumačenje može proizlaziti iz presude povodom preispitivanja.

98.

Kao drugo, Komisija ističe da je rješenje Općeg suda protivno zahtjevu iz članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju prema kojem se tužba mora odnositi na zakonitost akta kojim se tužitelju nanosi šteta.

99.

Taj argument treba odbiti jer se tužba za naknadu štete koju su podnijeli tužitelji temelji na navodnoj nezakonitosti takvog akta. Točno je da su brat i sestra prije podnošenja tužbe, kao što se to zahtijeva člankom 90. Pravilnika o osoblju, na koji upućuje njegov članak 91. stavak 1., od Komisije zatražili da im isplati naknadu štete, što je Komisija odbila. Oni su tužbe za naknadu štete podnijeli Općem sudu tek nakon što ih je Komisija odbila. Iako se zahtijeva naknada štete zbog nezakonitog propusta Europske komisije u odnosu na preminulog dužnosnika, tužbom se istodobno traži i da se poništi Komisijino odbijanje.

100.

Kada se podnosi tužba za naknadu štete na temelju postupka iz članka 270. UFEU‑a, nužna je postupovna pretpostavka da je prethodno pokrenut upravni postupak pred nadležnom institucijom Unije. Međutim, katkad u postupcima povodom tužbi za naknadu štete, pri čemu isto vrijedi kada takve tužbe podnose sami dužnosnici, osporavani akt kojim institucija odbija isplatiti traženu naknadu dužnosniku sam po sebi uzrokuje štetu, a katkad uzrok štete leži u drugom institucijinu činu ili propustu ( 37 ). Ipak, u potonjem slučaju tužba za naknadu štete može se podnijeti tek nakon što se od dotične institucije zatražila isplata naknade takve štete, a ona je to odbila ( 38 ). Dakle, štetu može uzrokovati neki nezakonit čin (ili propust), ali tužba će se morati podnijeti protiv akta kojim se odbija isplata zatražene naknade ( 39 ). To je bio slučaj u ovom predmetu.

101.

Htjela bih dodati da upravo činjenica da je isti nezakonit čin (propust) doveo do zahtjeva za naknadu štete u svim predmetnim slučajevima – neovisno o tome jesu li postupke pokrenula djeca kao dužnosnikovi nasljednici, ili otac, majka i djeca u vlastito ime, ili braća i sestre koji također zahtijevaju naknadu neimovinske štete koja im je osobno nastala – govori u prilog tomu da se ti zahtjevi koncentriraju u jedan te isti postupak.

102.

Zaključno, činjenica da se osobe koje nisu dužnosnici u postupku mogu pozvati na članak 270. UFEU‑a ne uklanja postupovne zahtjeve predviđene Pravilnikom o osoblju niti uklanja zahtjev prema kojem se tužba mora odnositi na zakonitost akta kojim se tužitelju nanosi šteta. Stoga tumačenje koje je dao Opći sud nije u suprotnosti s tekstom članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, kao što to tvrdi Komisija. Taj argument stoga valja odbiti.

103.

Kao treće, Komisija tvrdi da se, time što se mogućnost traženja naknade štete temelji na bliskoj povezanosti osobe s dužnosnikom, Sudu daje diskrecijska ovlast ocjene toga postoji li akt kojim se tužitelju nanosi šteta.

104.

Taj se argument temelji na Komisijinu pogrešnom shvaćanju razloga zbog kojeg se Sud, osim na članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju, poziva i na njegove druge članke. Naime, Komisija navodi da, ako bi se tužiteljeva procesna legitimacija temeljila samo na odredbi koja dokazuje njegovu blisku vezu s dužnosnikom, „tužitelja bi se uvijek moglo smatrati osobom na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju, neovisno o vezi između akta koji pobija i obveza predviđenih Pravilnikom o osoblju”.

105.

U ovom se slučaju procesna legitimacija tužiteljâ da podnesu tužbu ne temelji na člancima Pravilnika o osoblju koji dokazuju njihovu blisku vezu s dužnosnikom (kao što su to članci 40., 42.b ili 55.a). Takva procesna legitimacija proizlazi iz veze između navodne štete i radnog odnosa s institucijom. Dakle, braća i sestre preminulog dužnosnika mogu podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a zbog veze između naknade štete koju zahtijevaju i spornog akta kojim je Komisija povrijedila svoju obvezu koja proizlazi iz radnog odnosa s preminulim dužnosnikom.

106.

Budući da je zahtjev za naknadu štete povezan s radnim odnosom dužnosnika u pogledu kojeg tužitelj mora dokazati blisku vezu, smatram da je diskrecijska ovlast kojom Sud raspolaže dobro usmjerena i ograničena. Diskrecijska ovlast kojom Sud raspolaže kako bi ocijenio bi li dotična osoba mogla prima facie imati pravo na naknadu štete ne razlikuje se od ovlasti ocjenjivanja koju sudovi općenito imaju u pogledu odlučivanja o bilo kojoj tužbi za naknadu štete.

107.

Slijedom toga, valja odbiti argumente o diskrecijskoj ovlasti Općeg suda za ocjenjivanje procesne legitimacije tužiteljâ.

108.

Što se tiče Komisijine tvrdnje da bi prihvaćanje stajališta Općeg suda dovelo do toga da bi se sindikalnim organizacijama također omogućilo podnošenje tužbe, dovoljno je podsjetiti na to da je ustaljena sudska praksa da se članak 91. Pravilnika o osoblju primjenjuje samo na pojedinačne sporove. Drugim riječima, isključene su tužbe koje se smatraju uglavnom kolektivnima, poput onih koje podnese sindikat ( 40 ).

109.

Zbog svih navedenih razloga smatram da prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

110.

Drugim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga Komisija kritizira točke 134. i 135. pobijane presude te u biti tvrdi da su samo osobe koje su izričito navedene u članku 73. Pravilnika o osoblju obuhvaćene tim pravilnikom u svrhu potraživanja od Komisije naknade za neimovinsku štetu nastalu dužnosnikovom smrću. Smatra da braća i sestre nisu obuhvaćeni tom odredbom i da bi njihov zahtjev trebalo odbiti.

111.

Točka 134. pobijane presude samo upućuje na točke 33. i 34. presude povodom preispitivanja. Budući da se to pitanje već postavilo u prvom dijelu prvog žalbenog razloga Komisijine žalbe, primjenjivi su isti argumenti kao i oni koji su već izneseni u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga.

112.

U točki 135. pobijane presude pojašnjava se da je svrha koja stoji iza točaka 33. i 34. presude Suda povodom preispitivanja ta da se svi odštetni zahtjevi koji se temelje na radnom odnosu s institucijom Unije zadrže u nadležnosti Službeničkog suda. Zbog tog se razloga za te predmete smatralo da su obuhvaćeni nadležnošću predviđenom člankom 270. UFEU‑a. Ta ocjena čini mi se pravilnom.

113.

U spornoj se točki nadalje objašnjava da se u točki 35. presude povodom preispitivanja pojašnjava da za utvrđivanje prava na podnošenje tužbe za naknadu štete na temelju članka 270. UFEU‑a nije bilo relevantno je li otac stvarno imao pravo na osigurani iznos. Ako se prihvati tumačenje prema kojem članak 73. Pravilnika o osoblju samo dokazuje blizak odnos osobe s dužnosnikom a da pritom ne utvrđuje pravo te osobe na podnošenje tužbe, tada objašnjenje koje je dao Opći sud u navedenoj točki ne predstavlja pogrešku koja se tiče prava.

114.

U skladu s time, drugi dio prvog žalbenog razloga također treba odbiti.

115.

S obzirom na sve prethodno navedeno, smatram da prvi žalbeni razlog treba odbiti, ne dovodeći u pitanje osnovanost drugog žalbenog razloga.