1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Mercantil no 2 de Madrid (Trgovački sud br. 2 u Madridu, Španjolska) odnosi se na tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru tužbe koju je podnijelo društvo RH, sa sjedištem u Córdobi (Španjolska), za naknadu štete koja mu je nanesena povredom članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. ( 3 ), protiv četiriju društava grupe Volvo od kojih tri imaju sjedište u drugim državama članicama, osim Kraljevine Španjolske.

3.

Sudu je podnesen zahtjev kako bi pojasnio određuje li se izravno člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 nadležni sud a da se pritom ne upućuje na nacionalna pravila država članica.

4.

Iako se čini da se odgovor na to pitanje mogao izvesti iz određenih odluka Suda i, konkretnije, najnovijih odluka u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, očito je, osobito s obzirom na dvojbe koje je iznio sud koji je uputio zahtjev, da ga treba upotpuniti u trima drugim usko povezanim točkama.

5.

Naime, ciljevima pravne sigurnosti i djelotvornosti složenog spora za naknadu štete prouzročene protutržišnim praksama opravdava se pružanje korisnih pojašnjenja nacionalnim sudovima u pogledu određivanja mjesno nadležnog suda i supostojanja nekoliko poveznica utvrđenih u odlukama Suda. Ovom prilikom treba ispitati i pitanje slobode država članica da objedine rješavanje tog spora pred specijaliziranima sudovima, koje su neke od tih država postavile u svojim pisanim očitovanjima.

6.

Stoga ću iznijeti razloge iz kojih u bitnome smatram:

7.

Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase:

[…]

8.

U poglavlju I. Uredbe br. 1215/2012, naslovljenom „Područje primjene i definicije”, člankom 1. stavkom 1. predviđa se:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda […].”

9.

Poglavlje II. te uredbe, naslovljeno „Nadležnost”, u odjeljku 1. koji se odnosi na „[o]pće odredbe” sadržava članke 4. do 6.

10.

Člankom 4. stavkom 1. navedene uredbe određuje se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

11.

U skladu s člankom 5. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012:

„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”

12.

Odjeljak 2. navedenog poglavlja, naslovljen „Posebna nadležnost”, sadržava članke 7. do 9.

13.

Članak 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012 glasi:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

14.

Člankom 26. navedene uredbe, koji se nalazi u poglavlju II. odjeljku 7., naslovljenom „Prorogacija nadležnosti”, u stavku 1. predviđa se:

„Osim nadležnosti koja proizlazi iz drugih odredaba ove Uredbe, nadležan je sud države članice pred kojim se tuženik upušta u postupak. Ovo se pravilo ne primjenjuje ako se tuženik upustio u postupak kako bi osporavao nadležnost ili ako je drugi sud isključivo nadležan temeljem članka 24.”

15.

Kao što proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, društvo RH, sa sjedištem u Córdobi, kupilo je za svoju djelatnost cestovnog prijevoza u razdoblju od 2004. do 2009. pet kamiona od distributera Volvo Group España SA. Vlasništvo nad jednim od kamiona preneseno je na društvo RH 2008. nakon što je u pogledu tog kamiona sklopljen ugovor o leasingu.

16.

Europska komisija donijela je 19. srpnja 2016. Odluku u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (Predmet AT.39824 – Kamioni)[C(2016) 4673 final], čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije od 6. travnja 2017. ( 7 ).

17.

Tom je odlukom Komisija utvrdila postojanje zabranjenog sporazuma između petnaest proizvođača kamiona, među kojima su AB Volvo, Volvo Lastvagnar AB i Volvo Group Trucks Central Europe GmbH, u razdoblju između 17. siječnja 1997. i 18. siječnja 2011., koji se odnosi na dvije kategorije proizvoda, odnosno na kamione težine između 6 i 16 tona (kamioni srednje težine) i kamione težine veće od 16 tona (teški kamioni), neovisno o tome je li riječ o tegljačima ili vučnim vozilima.

18.

U skladu s navedenom odlukom ( 8 ), „[p]ovreda se sastojala od tajnih dogovora o određivanju cijena i povećanjima bruto cijena u [Europskom gospodarskom prostoru (EGP)] za kamione, kao i o vremenskim planovima i troškovima uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Uprave adresata bile su izravno uključene u dogovore o cijenama, povećanjima cijena i uvođenju novih normi za emisije do 2004. Barem od kolovoza 2002. dogovori su se odvijali preko njemačkih tvrtki kćeri koje su, u manjoj ili većoj mjeri, o tome izvještavale svoje uprave. Komunikacija se odvijala i na multilateralnoj i na bilateralnoj razini. Ti tajni dogovori uključivali su sporazume i/ili usklađeno djelovanje u pogledu određivanja cijena i povećanja bruto cijena u cilju usklađivanja bruto cijena u EGP‑u, kao i u pogledu vremenskih planova i troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Povreda propisa obuhvaćala je cijeli EGP i trajala od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011.”

19.

Slijedom toga, Komisija je izrekla novčane kazne svim subjektima koji su sudjelovali, uključujući društvima Volvo, Volvo Lastvagnar i Volvo Group Trucks Central Europe, osim jednom subjektu koji je imao imunitet ( 9 ).

20.

Društvo RH pokrenulo je postupak protiv društava Volvo, Volvo Lastvagnar i Volvo Group Trucks Central Europe, kao i španjolskog društva kćeri tih društava majki, Volvo Group España (u daljnjem tekstu: društva Volvo).

21.

Ta su društva osporavala samo međunarodnu nadležnost ( 10 ) suda koji je uputio zahtjev. Pozvala su se na članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 i sudsku praksu Suda iz koje proizlazi da je kriterij nadležnosti koji se u njoj navodi, odnosno „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]”, pojam prava Unije i da je riječ o mjestu uzročnog događaja, u ovom slučaju mjestu sklapanja zabranjenog sporazuma o kamionima. To se mjesto ne može poistovjetiti s tužiteljevim sjedištem i nalazi se izvan Španjolske, u drugim državama članicama.

22.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, međunarodna nadležnost španjolskog suda može opravdati s obzirom na mjesto u kojem je nastala šteta. Podsjeća da je to mjesto ono u kojem se nalazi registrirano sjedište oštećenika u skladu s presudom od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide ( 11 ). Dodaje da je u presudi od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans ( 12 ), koja se odnosi na tužbu podnesenu u Mađarskoj protiv drugog člana istog zabranjenog sporazuma i čiji je predmet istovjetan predmetu tužbe koju je podnijelo društvo RH, Sud odlučio da, „[a]ko se tržište na koje utječe protutržišno ponašanje nalazi u državi članici na čijem je području navodno nastala navodna šteta, valja smatrati da se mjesto nastanka štete, radi primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, nalazi u toj državi članici” ( 13 ).

23.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu pitanja odnosi li se ta sudska praksa na međunarodnu nadležnost sudova države članice u kojoj je nastala šteta ili se njome usto izravno utvrđuje nacionalna mjesna nadležnost u toj državi članici.

24.

Pojašnjava da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) ( 14 ), pravilom utvrđenim u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 ne uređuje nacionalna mjesna nadležnost. Stoga su u slučaju nepostojanja posebnog nacionalnog pravila za utvrđivanje mjesne nadležnosti u rješavanju privatnopravnih sporova zbog narušavanja tržišnog natjecanja primjerena pravila o nadležnosti koja su primjenjiva u području nepoštenog tržišnog natjecanja iz članka 52. stavka 1. točke 12. Zakona o građanskom postupku 1/2000. Slijedom toga, nadležan je sud mjesta u kojem je nastala šteta, odnosno mjesta u kojem je vozilo kupljeno ili u kojem je sklopljen ugovor o leasingu.

25.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 može tumačiti na jednak način na koji ga je Sud tumačio u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi sudsku nadležnost u stvarima povezanim s ugovorom. U presudama od 3. svibnja 2007., Color Drack ( 15 ), i od 9. srpnja 2009., Rehder ( 16 ), Sud je odlučio da se člankom 5. točkom 1. podtočkom (b) Uredbe br. 44/2001 izravno određuje nadležni sud a da se pritom ne upućuje na nacionalna pravila država članica. Ako je to slučaj, nadležan je sud registriranog sjedišta žrtve zabranjenog sporazuma.

26.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil no 2 de Madrid (Trgovački sud br. 2 u Madridu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. točku 2. Uredbe [br. 1215/2012], zato što se njime utvrđuje da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici ‚u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]’, tumačiti na način da se njime samo utvrđuje međunarodna nadležnost sudova države članice gdje se navedeno mjesto nalazi, tako da se za određivanje nacionalnog suda mjesno nadležnog u toj državi upućuje na nacionalna postupovna pravila, ili ga treba tumačiti kao mješovito pravilo kojim se stoga izravno određuje međunarodna nadležnost i nacionalna mjesna nadležnost, bez potrebe upućivanja na nacionalne propise?”

27.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društva Volvo, španjolska, francuska i nizozemska vlada te Komisija.

28.

Rasprava, koja se prvotno trebala održati 17. prosinca 2020., otkazana je zbog zdravstvene krize, a postavljeno pitanje na koje se trebao dati usmeni odgovor preoblikovano je u pitanje na koje treba dati pisani odgovor i dopunjeno je drugim pitanjima. Društva Volvo, španjolska vlada i Komisija odgovorili su na ta pitanja u određenim rokovima.

29.

Društva Volvo zatražila su da se zahtjev proglasi nedopuštenim uz obrazloženje da je odgovor na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev jasan.

30.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, kao prvo, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku. Kao drugo, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornosti i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti, osim ako nisu povezana s glavnim postupkom ( 17 ).

31.

U ovom je slučaju sud koji je uputio zahtjev detaljno iznio razloge iz kojih dvoji u pogledu svoje mjesne nadležnosti, kojom se opravdao njegov zahtjev za prethodnu odluku. Ti se razlozi temelje na nepostojanju izričite odluke Suda u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima u pogledu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 i ustaljenoj sudskoj praksi Tribunala Supremo (Vrhovni sud), prema kojoj se tom odredbom ne isključuje primjena pravila o nacionalnoj nadležnosti.

32.

U tim je okolnostima pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, prema mojem mišljenju, dopušteno.

33.

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se njime u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima ne određuje samo međunarodna nadležnost sudova države članice u kojoj se nalazi poveznica predviđena tom odredbom, nego i mjesna nadležnost sudova te države.

34.

U potporu svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev pravilno je podsjetio da je Sud u činjeničnom okviru koji je jednak onomu u glavnom predmetu, odnosno kartelu kamiona, odlučio u presudi Tibor‑Trans o pitanju nadležnosti suda kojem je podnesena tužba za naknadu štete prouzročene povredom prava tržišnog natjecanja. Jednako tako, istaknuo je da se odgovor Suda u toj presudi ne odnosi izričito na „mješovitost” pravila o nadležnosti predviđenog u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012, za razliku od odluka donesenih u stvarima povezanim s ugovorom, odnosno presudama od 3. svibnja 2007., Color Drack ( 18 ), i od 9. srpnja 2009., Rehder ( 19 ).

35.

Napominjem, s jedne strane, da se to novo pitanje ne pojavljuje samo u ovom predmetu ( 20 ). Stoga se čini da se od nacionalnih sudova očekuje preciznije tumačenje odredbi Uredbe br. 1215/2012. S druge strane, prema mojem mišljenju, sudu koji je uputio zahtjev valja nastojati odgovoriti s obzirom na presudu Verein für Konsumenteninformation i presudu od 24. studenoga 2020., Wikingerhof ( 21 ), koje su donesene nakon pokretanja postupka pred Sudom.

36.

Iz tog će se razloga moja analiza prije svega odnositi na postavljeno pitanje o dosegu pravila o nadležnosti predviđenog u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012. Nadalje, iznijet ću razmatranja kojima se nastoje pojasniti kriteriji za određivanje mjesno nadležnog suda. Naposljetku, ispitat ću prijedlog francuske vlade i Komisije o mogućnosti država članica da odaberu konkretan ustroj sudova kojim se rješavanje određenih sporova objedinjuje pred specijaliziranim sudovima.

37.

Za potrebe ispitivanja svih tih točaka, podsjećam da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, s obzirom na to da se Uredbom br. 1215/2012 stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba br. 44/2001 koja je sama zamijenila Konvenciju iz Bruxellesa, tumačenje Suda u pogledu odredbi potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kad se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” ( 22 ). Takav je slučaj s člankom 5. točkom 3. te konvencije i Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, i člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, s druge strane ( 23 ).

38.

Smatram da se dvojba koju je sud koji je uputio zahtjev iznio u pogledu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 lako može otkloniti nakon što je donesena presuda Wikingerhof. Sud je utvrdio da je „sud nadležan na temelju članka 7. točke 2. [te uredbe], odnosno […] sud tržišta na koje utječe navodno protutržišno ponašanje, najsposobniji […] odlučiti” ( 24 ).

39.

Slijedom toga, smatram, poput svih stranaka i zainteresiranih osoba koje su podnijele pisana očitovanja Sudu i nezavisnih odvjetnika koji su se uzgredno izjasnili o tom pitanju u prethodnim predmetima ( 25 ), da se može izričito pojasniti da je cilj članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 urediti nadležnost sudova ne samo među državama članicama, nego i na nacionalnoj razini s obzirom na to da se ostala postupovna pitanja uređuju pravom države članice u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak ( 26 ).

40.

Stoga može biti dovoljno istaknuti, s jedne strane, kao u presudi od 9. srpnja 2009., Rehder ( 27 ), donesenoj u stvarima povezanim s ugovorom, što se tiče odredbi Uredbe br. 44/2001, da razmatranja jednake prirode kao što su ona na kojima je Sud temeljio tumačenje izneseno u presudi od 3. svibnja 2007., Color Drack ( 28 ), vrijede u pogledu ekvivalentnih pravila o posebnoj nadležnosti u Uredbi br. 1215/2012 zbog njihova podrijetla, svrhe i mjesta u sustavu uspostavljenom tom uredbom. S druge strane, zbog tih je razloga Sud na jednak način protumačio pravila o nadležnosti u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja.

41.

Međutim, kako bi se olakšalo razumijevanje odnosa odredbi Uredbe br. 1215/2012 u cjelini, čini mi se primjerenim detaljno navesti elemente koji su korisni za tumačenje članka 7. točke 2. te uredbe, pri čemu se ne uzima u obzir samo njezin tekst, nego i sustav koji se njome uspostavlja i ciljevi koji se njome nastoje postići ( 29 ).

42.

Kao prvo, što se tiče teksta članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, zaključke treba izvesti iz njegove usporedbe s tekstom članka 4. stavka 1. te uredbe. U tom se članku navode „sudovi” države članice u kojoj domicil imaju osobe koje se tuže. Tim se općim izrazom određuje nadležnost sudova države članice razmatranih u cjelini ( 30 ). Određivanje mjesno nadležnih sudova stoga se uređuje nacionalnim pravilima.

43.

Suprotno tomu, u članku 7. Uredbe br. 1215/2012, osim u točki 6., zakonodavac Unije upotrijebio je izraz „pred sudom mjesta” ( 31 ) ili „pred sudom” jer je riječ o mogućnosti izbora koji tužitelj ima, pri čemu se uzima u obzir konkretno mjesto, uz iznimku pravila o općoj nadležnosti ( 32 ), ovisno o predmetu zahtjeva. Stoga je u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, u članku 7. točki 2. te uredbe, utvrđen kriterij „mjesta [u kojem se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]”. Jednako tako, u skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) navedene uredbe tužitelj može biti tužen „pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze”.

44.

Kao drugo, treba istaknuti odstupajuću prirodu sustava koji je uspostavljen Uredbom br. 1215/2012, kojim se tužitelju omogućuje da se pozove na jedno od pravila o posebnoj nadležnosti predviđenih tom uredbom ( 33 ) jer je ograničeno na određena područja ili namijenjeno zaštiti slabije strane.

45.

Kao treće, valja naglasiti da se utvrđivanje tih pravila o posebnoj nadležnosti opravdava, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 16. Uredbe br. 1215/2012, ciljem zakonodavca da odobri izbor suda države članice ovisno o mjestu s kojim je spor osobito povezan i nastojanjem da se olakša dobro sudovanje ( 34 ). Tim se načelima Sud stalno vodio u tumačenju pravila o posebnoj nadležnosti kako bi se priznale prikladne poveznice radi ujednačavanja pravila o sukobu nadležnosti ( 35 ) i određivanja suda koji je najprimjereniji za odlučivanje.

46.

Ta je analiza potkrijepljena izvješćem P. Jenarda koje se odnosi na Konvenciju iz Bruxellesa ( 36 ) čija je analiza potvrđena u izvješću P. Schlossera o Konvenciji o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Konvenciji iz Bruxellesa, kao i u Protokolu o njezinu tumačenju koje je dao Sud ( 37 ).

47.

U tim uvjetima i kao što se već moglo zaključiti iz obrazloženja prethodnih presuda Suda u stvarima povezanim s ugovorom ( 38 ) i u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja ( 39 ), nema dvojbe da se člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 izravno određuje nadležni sud ( 40 ) s obzirom na ciljeve koji se tom uredbom žele postići.

48.

Takav bi odgovor, s obzirom na to da se njime sudu države članice pred kojim se vodi postupak na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 nalaže da ne primjenjuje nacionalna pravila o mjesnoj nadležnosti, prema mojem mišljenju, osobito zbog razvoja sudske prakse Suda u području nadležnosti u slučaju povrede prava tržišnog natjecanja, trebalo korisno dopuniti pojašnjenjima o mjestu nastanka navodne štete ( 41 ), kao i o konkretnom određivanju posebnog nadležnog suda.

49.

U obrazloženju odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev pozvao se na presude CDC Hydrogen Peroxide ( 42 ) i Tibor‑Trans, koje se odnose na određivanje nadležnog suda za odlučivanje o tužbama za naknadu štete prouzročene zabranjenim sporazumima koje je sankcionirala Komisija ( 43 ) a da ih pritom nije razlikovala, iako je Sud utvrdio dva različita mjesta štete i iako su činjenične okolnosti glavnog predmeta zahtijevale usporedbu s drugonavedenom presudom.

50.

Slijedom toga, prema mojem mišljenju, Sud je tako dobio priliku pružiti sva korisna pojašnjenja nacionalnim sudovima o dosegu presude Tibor‑Trans s obzirom na presude Verein für Konsumenteninformation i Wikingerhof koje je Sud donio nakon zahtjeva za prethodnu odluku. Sud bi također trebao pojasniti može li se utvrditi nekoliko kriterija nadležnosti kako bi se postigao cilj kojim se opravdava njihovo postojanje, odnosno dala prednost povezanosti sa sporom.

51.

Iako je presuda Tibor‑Trans donesena u kontekstu koji je gotovo istovjetan onomu u glavnom postupku, njezinu analizu treba detaljno provesti s nekoliko aspekata.

52.

Kao prvo, kao u glavnom predmetu, u predmetu u kojem je donesena presuda Tibor‑Trans sudu koji je uputio zahtjev podnesena je tužba radi dobivanja naknade štete, koja se sastojala od dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno visokih cijena za kamione, prouzročene istim protutržišnim praksama.

53.

Iako je u predmetu u kojem je donesena presuda Tibor‑Trans društvo tužitelj odlučilo usmjeriti svoju tužbu protiv samo jednog sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma kod kojeg se nije izravno opskrbljivalo ( 44 ), u ovom je slučaju društvo RH tužilo, među ostalim društvima koja su odgovorna za predmetni zabranjeni sporazum, nekoliko društava čije je sjedište izvan Španjolske od kojih se kamioni, koje su ta društva proizvela, nisu izravno kupili. K tomu, RH je tužio španjolsko društvo kći tih društava ( 45 ) o kojem ovisi španjolski distributer automobila kod kojeg se RH izravno opskrbljivao, kao što se može zaključiti iz sadržaja spisa ( 46 ).

54.

Kao drugo, u predmetu u kojem je donesena presuda Tibor‑Trans sud koji je uputio zahtjev dvojio je u pogledu toga da se po analogiji primijeni presuda CDC Hydrogen Peroxide u kojoj je Sud kao nadležni sud odredio sud mjesta u kojem se nalazi registrirano sjedište društva tužitelja zbog nepostojanja izravnog ugovornog odnosa između stranaka i zbog obveze da se ne utvrdi pravilo o nadležnosti kojim se potiče forum actoris ( 47 ).

55.

Sud je presudio da „članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se u okviru tužbe za naknadu štete koja je nastala povredom članka 101. UFEU‑a i koja se sastoji, među ostalim, od tajnih dogovora o utvrđivanju cijena i povećanjima bruto cijena kamiona, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ‚mjesto u kojem je nastala štetna radnja [u kojemu se dogodio štetni događaj]’ odnosi na mjesto na tržištu na koje je utjecala ta povreda, odnosno mjesto u kojem su iskrivljene tržišne cijene i u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio tu štetu, čak i ako je tužba podnesena protiv sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma s kojim oštećenik nije imao ugovorne odnose” ( 48 ).

56.

Što se tiče utvrđivanja štete, Sud je istaknuo da „navodna šteta u glavnom predmetu u biti proizlazi iz dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno visokih cijena, zbog čega je očito izravna posljedica povrede članka 101. UFEU‑a te je stoga izravna šteta koja u načelu dopušta uspostavu nadležnosti sudova države članice na čijem području je nastala” ( 49 ).

57.

Što se tiče utvrđivanja mjesta izravno pretrpljene štete, Sud je odlučio da, „[a]ko se tržište na koje utječe protutržišno ponašanje nalazi u državi članici na čijem je području navodno nastala navodna šteta, valja smatrati da se mjesto nastanka štete, radi primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, nalazi u toj državi članici” ( 50 ).

58.

U prilog toj odluci Sud je naveo točku 40. presude flyLAL‑Lithuanian Airlines. Slijedom toga, ističem, s jedne strane, da je u predmetu koji se odnosi na zabranjeni sporazum o cijenama jednake prirode i koji je sankcioniran u jednakim uvjetima kao i onaj na kojem se temeljila tužba za naknadu štete u presudi CDC Hydrogen Peroxide ( 51 ), Sud proširio rješenje koje je donio u predmetu u kojem je nacionalno vijeće za tržišno natjecanje utvrdilo zloporabu vladajućeg položaja i u kojem se tvrdi da je sklopljen protutržišni sporazum ( 52 ). S druge strane, to se rješenje temeljilo na podudaranju dvaju elemenata, odnosno mjesta na tržištu na koje se utjecalo i mjesta u kojem je navodno nastala navodna šteta ( 53 ).

59.

Općenitije, u presudi Tibor‑Trans, brojna druga upućivanja na presudu flyLAL‑Lithuanian Airlines odražavaju razvoj sudske prakse Suda s ciljem da se postigne podudaranje poveznica koje se odnose na mjesto u kojem je izravno pretrpljena šteta, neovisno o tome je li riječ o dodatnim troškovima koji su nastali tijekom kupnje ( 54 ) ili gubitku obujma prodaje ( 55 ), te se pritom ne uvodi razlika ovisno o tome jesu li protutržišna ponašanja bila predmet prethodne odluke tijela ( 56 ).

60.

Ta sudska praksa, koja ide u prilog upućivanju na tržište na koje su utjecale protutržišne prakse za koje se traži naknada, nedavno je potvrđena pred sudom u presudi Wikingerhof u kojoj je Sud presudio da je tužba kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja, obuhvaćena stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ( 57 ).

61.

Sud je smatrao da je u okolnostima predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku „sud nadležan na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, odnosno […] sud tržišta na koje utječe navodno protutržišno ponašanje, najsposobniji […] odlučiti o glavnom pitanju osnovanosti tog navoda, i to osobito u pogledu prikupljanja i ocjene relevantnih dokaza u tom pogledu” ( 58 ).

62.

Napominjem, s jedne strane, da je Sud u presudi Wikingerhof pridao posebnu važnost tom pojašnjenju o utvrđivanju mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja jer se pitao o primjenjivosti članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ovisno o kvalifikaciji tužiteljevih zahtjeva ( 59 ), a ne o utvrđivanju jednog od kriterija nadležnosti koji se temelje na tom članku ( 60 ).

63.

S druge strane, čini mi se da zaključke treba izvesti iz upućivanja u točki 37. presude Wikingerhof na presude Tibor‑Trans i Verein für Konsumenteninformation kako bi se po analogiji opravdala odluka Suda u pogledu sudske nadležnosti.

64.

U točki 34. presude Tibor‑Trans, na koju se upućuje u presudi Wikingerhof ( 61 ), koju treba tumačiti u vezi s točkama 33. i 35. te prve presude, Sud je smatrao da izbor mjesta u kojem se nalazi tržište na koje se utjecalo u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio štetu proizlazi iz potrebe da se pronađe sud koji može najbolje ocijeniti tužbe za naknadu štete u vezi s ograničavanjem tržišnog natjecanja kako bi se osigurala predvidljivost takvog pravila za predmetni gospodarski subjekt i ispunili zahtjevi podudaranja s pravom koje se primjenjuje na takve tužbe za naknadu štete ( 62 ).

65.

U točki 38. presude Verein für Konsumenteninformation, na koju se također upućuje u presudi Wikingerhof ( 63 ), Sud je opravdao tumačenje na temelju kojeg je utvrdio da je mjesto nastanka štete mjesto stjecanja vozila o kojem je riječ ( 64 ) time da je „u skladu i s ciljevima blizine i dobrog sudovanja iz uvodne izjave 16. Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da nacionalni sud prilikom određivanja iznosa pretrpljene štete može biti dužan ocijeniti okolnosti tržišta u državi članici na čijem je državnom području vozilo o kojem je riječ kupljeno. Sudovima potonje države članice može biti lakše pristupiti dokazima potrebnima za tu ocjenu” ( 65 ).

66.

U tim trima presudama razvoj opravdanja poveznice koju je utvrdio Sud pokazuje, prema mojem mišljenju, da se konkretno uzela u obzir posebna dimenzija spora u području tržišnog natjecanja. Naime, u slučaju nezakonitih ponašanja koja utječu na gospodarsko tržište, olakšan pristup dokaznim sredstvima potrebnim za ocjenu uvjeta na tom tržištu i posljedica takvih ponašanja pridonosi procesnoj ekonomiji postupka ( 66 ). Stoga je riječ o odlučujućem elementu u pogledu izbora najprikladnijeg suda za jamčenje poštovanja pravila zdravog tržišnog natjecanja koje uključuje sankcioniranje svake povrede tog tržišnog natjecanja i jamstvo djelotvornosti žrtvina prava na zaštitu.

67.

Stoga sudsku praksu Suda, koja je potvrđena na temelju takvih pragmatičnih razmatranja u svrhu dokazivanja, treba staviti u kontekst čija se važnost nedavno ponovno naglasila ( 67 ). Naime, sudska praksa Suda nastavlja pridonositi provedbi prava tržišnog natjecanja i osobito faze u kojoj se ne primjenjuje članak 101. UFEU‑a ( 68 ) jer daje prednost razvoju i jačanju tužbi za naknadu štete podnesenih pred nacionalnim sudovima ( 69 ). U tom pogledu treba naglasiti da je Sud zadužio te sudove da zaštite to pravo kojim se osnažuje operativni karakter pravila tržišnog natjecanja Unije ( 70 ). Usto, Sud je pojasnio da tužbe za naknadu štete zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije koje su podnesene pred nacionalnim sudovima čine sastavni dio sustava provedbe tih pravila čiji je cilj suzbijanje protutržišnih ponašanja poduzetnikâ i njihovo odvraćanje od takvog ponašanja ( 71 ).

68.

Naposljetku, dodatna uloga tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i nacionalnih sudova utvrđeno je u Uredbi Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora ( 72 ). Štoviše, u svrhu uređenja tužbi za naknadu štete u nacionalnom pravu zbog povreda odredbi prava tržišnog natjecanja država članica i Unije, u Direktivi 2014/104 utvrđena su nova postupovna i materijalna pravila koja su se trebala primijeniti u svim državama članicama najkasnije 27. prosinca 2016. ( 73 )

69.

Međutim, iako se tim pravnim pravilima nastoji omogućiti da se oštećenim poduzetnicima isplati potpuna naknada štete, time što se osobito predviđaju pravila o dokazivanju kojima se nastoje prevladati velike poteškoće koje predstavljaju uvjeti provedbe odgovornosti u sporu za naknadu štete u pravu tržišnog natjecanja, njima se ipak ne predviđaju posebne odredbe u području nadležnosti.

70.

Slijedom toga, iako je Sud u presudi Tibor‑Trans određivanje mjesta nastanka štete kao mjesta na tržištu na koje je utjecala povreda, odnosno mjesta u kojem su iskrivljene tržišne cijene i u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio štetu ( 74 ) u načelu prilagodio kontekstu na koji sam upravo podsjetio kako bi se odredilo koji je sud međunarodno nadležan ( 75 ), čini mi se da to utvrđivanje mjesta štete nije dovoljno precizno kako bi se odredio mjesno nadležni sud unutar dotične države članice ( 76 ). Međutim, prema mojem mišljenju, s obzirom na druge presude Suda, ta presuda predstavlja izvor pravne nesigurnosti u pogledu izbora moguće nadležnosti predviđenog u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012 koji ima tužitelj ( 77 ).

71.

Stoga mi se čini primjerenim da se u tom pogledu dopuni odgovor Suda na pitanja suda koji je uputio zahtjev, koji bi zbog okolnosti glavnog predmeta trebao biti u skladu s presudom Tibor‑Trans, kako bi nacionalni sudovi mogli imati odgovor koji izlazi iz strogog okvira predmeta kojim se opravdao zahtjev za prethodnu odluku. Treba uzeti u obzir i broj postupaka koji se može pokrenuti zbog važnosti predmetnog zabranjenog sporazuma.

72.

U presudi flyLAL‑Lithuanian Airlines, koja je temelj presude Tibor‑Trans, Sud je presudio da se „u okviru tužbe za naknadu štete uzrokovane protutržišnim ponašanjem, ‚mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj’ u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku osobito odnosi na mjesto nastanka izgubljene dobiti koja se sastoji u gubitku obujma prodaje, odnosno mjesto tržišta na kojem su počinjena ta ponašanja i u odnosu na koja žrtva tvrdi da je pretrpjela te gubitke” ( 78 ).

73.

Precizno utvrđivanje mjesta navodne štete lako se može izvesti iz tog tumačenja. Naime, spor je nastao zbog protutržišnih ponašanja gospodarskog subjekta na tržištu na kojem je žrtva tih ponašanja, zračni prijevoznik, obavljala glavni dio svojih djelatnosti, odnosno organizirala letove iz Vilniusa (Litva) i prema njemu, glavnog grada države članice u kojem taj prijevoznik ima sjedište. Sud je utvrdio da je riječ o „u biti pogođeno[m] tržišt[u]” ( 79 ).

74.

K tomu, u točki 40. presude flyLAL‑Lithuanian Airlines Sud je istaknuo da se to rješenje temelji na podudaranju dvaju elementa, odnosno mjesta na tržištu na koje su utjecale prakse koje su narušile tržišno natjecanje i mjesta nastanka navodne štete prouzročene tim praksama. U tom se smislu jamči ograničenje nadležnosti na štetu pretrpljenu na državnom području jedne države članice kao i postojanje poveznice između povrede općeg interesa i povrede poduzetnikovih interesa ili općenitije privatnih interesa.

75.

Međutim, budući da je tržište na koje se utjecalo bilo tržište na kojem je žrtva obavljala glavni dio svojih djelatnosti prodaje putovanja zrakoplovom i da je pretrpjela izgubljenu dobit ( 80 ), taj je uvjet podudaranja nužno bio ispunjen ( 81 ). Taj bi uvjet konkretno trebao dovesti do toga da se kao mjesno nadležni sud odredi sud mjesta u kojem se nalazi sjedište poduzetnika koji je žrtva protutržišnih praksi ( 82 ) zbog prirode navodne štete.

76.

U presudi Tibor‑Trans utvrđeno je rasuđivanje slično onomu koje je utvrđeno u presudi flyLAL‑Lithuanian Airlines. Sud je mogao utvrditi postojanje poveznice između tržišta na koje je utjecala povreda i tržišta na kojem žrtva tvrdi da je pretrpjela dodatne troškove jer je, kao u glavnom predmetu, tržište na koje je utjecao zabranjeni sporazum o cijeni kamionâ tržište države članice u kojoj je poduzetnik koji je žrtva tog zabranjenog sporazuma kupio vozila preko distributera sa sjedištem u istoj državi koja je i država u kojoj poduzetnik obavlja svoje djelatnosti prijevoza ( 83 ).

77.

Stoga je Sud u presudi Tibor‑Trans kao mjesto nastanka štete utvrdio „mjesto u kojem su iskrivljene tržišne cijene i u kojem oštećenik tvrdi da je pretrpio […] štetu” ( 84 ), a ne mjesto u kojemu se izvršilo plaćanje dodatnih troškova ( 85 ) koje se moglo izvesti iz izravne prilagodbe točke 43. presude flyLAL‑Lithuanian Airlinest ( 86 ) a da pritom ipak nije pojasnio da je riječ o mjestu nastanka štete ( 87 ).

78.

Međutim, valja utvrditi, s jedne strane, da se mjesno nadležan sud u državi članici koji je tako određen ne može jasno utvrditi, za razliku od onoga što je Sud odlučio u presudi CDC Hydrogen Peroxide, u sličnom slučaju povrede koju je sankcionirala Komisija, odnosno da se kao poveznica utvrdi mjesto registriranog sjedišta oštećenika.

79.

S druge strane, kako bi se izašlo iz činjeničnog okvira u kojem se Sudu postavlja pitanje, treba uzeti u obzir niz okolnosti u kojima se može pretrpjeti šteta u slučaju zabranjenog sporazuma o cijenama koji se bitno razlikuje od slučajeva u kojima se narušava razvoj gospodarske djelatnosti. Naime, osobito u sektoru prodaje vozila i prijevoza, mjesto na tržištu na koje su utjecale protutržišne prakse koje su dovele do dodatnih troškova ne podudara se nužno s mjestom kupnje predmetne imovine ili mjestom obavljanja djelatnosti krajnjeg kupca, za razliku od situacije izravnog kupca.

80.

Iz tih razloga i s obzirom na načelo prema kojem pojam „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” treba usko tumačiti ( 88 ), valja utvrditi kriterije određivanja suda koje tužitelj može primijeniti.

81.

U tu svrhu, poput društava Volvo, španjolske vlade i Komisije, predlažem Sudu da provede usporedbu s presudom Verein für Konsumenteninformation jer je ta presuda donesena u predmetu koji ima nekoliko zajedničkih točaka s glavnim predmetom, kao i predmet u kojem je donesena presuda Tibor‑Trans, i jer je riječ o nastavku te presude ( 89 ). Naime, predmet tužbe o kojoj je riječ jest naknada štete koja je nastala zbog stjecanja vozila od treće osobe po cijeni koja je veća od njihove stvarne vrijednosti ( 90 ) zbog nezakonitog ponašanja njihovih proizvođača ( 91 ).

82.

Sud je odlučio da šteta koju je pretrpio konačni stjecatelj nije ni neizravna ni čisto imovinska, a nastala je u trenutku kad je predmetno vozilo stečeno od treće osobe ( 92 ). Taj je kriterij jedina mjerodavna poveznica jer postoji poveznica s materijalnim dobrima kojom se opravdava to da se ne traže druge posebne okolnosti kao u predmetima u kojima su financijska ulaganja dovela do smanjenja imovine osoba o kojima je riječ ( 93 ).

83.

Prema tome, kao prvo, sad je očito da je u slučaju imovinske štete koja se temelji na gubitku vrijednosti imovine ( 94 ), koja stoga nije čisto imovinska šteta, mjesto nastanka štete mjesto stjecanja te imovine ( 95 ).

84.

K tomu, imovinska šteta proizlazi iz činjenice da je plaćanje izvršeno za stjecanje predmetne imovine koja je manje vrijednosti s obzirom na to da je otkriveno nezakonito ponašanje proizvođača tog dobra ( 96 ).

85.

Kao drugo, okolnostima glavnog predmeta opravdava se razmatranje značenja pojma „stjecanje” s obzirom na to da je RH sklopio ugovore o leasingu u okviru kojih je postao vlasnik kamionâ.

86.

Činjenicom da se zahtjev za naknadu štete temelji na pravu tržišnog natjecanja opravdava se, prema mojem mišljenju ekonomski pristup ( 97 ) pojmu „stjecanje” jer se on odražava u priznavanju imovine iskazane u bilanci koja je predmet ugovora o leasingu.

87.

U tom se smislu slažem s mišljenjem nezavisnog odvjetnika M. Camposa Sánchez‑Bordone prema kojem je „pravilno […] polazište radnja na temelju koje je roba postala dio imovine zainteresirane osobe i uzrokovala štetu. Mjesto nastanka štete mjesto je u kojemu je takva radnja završila” ( 98 ).

88.

Mjesto radnje može se stoga u širem smislu shvatiti kao mjesto u kojem je sporazum o imovini i cijeni postignut ( 99 ), a ne kao mjesto plaćanja cijene ( 100 ) ili stavljanja na raspolaganje imovine koja se može provesti na drugim mjestima u kasnijoj fazi tog sporazuma ( 101 ).

89.

Čini mi se da se zahtjev predvidljivosti ( 102 ) u odnosu na tuženika poštovao jer se, s njegova stajališta, utvrdilo mjesto prodaje imovine, u ovom slučaju, to je učinio distributer vozilâ odnosno bilo koji drugi posrednik zadužen za njihovu prodaju, neovisno o bilo kojem prijenosu vlasništva u pravnom smislu.

90.

Zahtjev dobrog sudovanja jednako je važan zbog prevladavajućeg interesa koji može imati činjenica da je sud nadležan i za ispitivanje mogućih zahtjeva posrednika zaduženih za radnju na istom temelju ili pitanja mogućeg prijenosa dodatnih troškova tog posrednika na kupca koji se nalazi niže u lancu opskrbe što predstavlja često sredstvo obrane ( 103 ).

91.

Čini mi se da su se i ciljevi Uredbe br. 1215/2012, koje je Sud pojasnio u najnovijim presudama u pogledu zahtjeva dokazivanja u predmetnim sporovima koje treba ispuniti u najboljim uvjetima ( 104 ), postigli određivanjem mjesta nastanka štete u mjestu radnje a da pritom ne postoje druge posebne okolnosti u slučaju nepostojanja prijenosa vlasništva.

92.

Naime, za razliku od sporova u kojima se navodno čisto imovinskom štetom opravdava da će nekoliko konkretnih elemenata nadoknaditi nedostatak poveznice s materijalnim dobrima, poveznica s mjestom radnje u načelu je dovoljna kako bi se odredio sud koji je objektivno u najboljem položaju za analizu konstitutivnih elemenata tuženikove odgovornosti ( 105 ).

93.

Slijedom toga, time što se kao nadležan određuje sud mjesta u kojem su kupljeni kamioni čije su cijene umjetno visoke ispunjavaju se potrebe dokazivanja u sporu jer žrtva tvrdi da je pretrpjela štetu povezanu s dodatnim troškovima kamiona u mjestu unutar tržišta na koje se utjecalo, koje je mjesto njezine djelatnosti, iz istih razloga kao što su oni koji su utvrđeni u presudi Verein für Konsumenteninformation ( 106 ). To je slučaj društva RH u ovom predmetu.

94.

Stoga, nakon tog prvog dijela svoje analize koji se odnosi na određivanje nadležnog suda na tržištu na koje su utjecale protutržišne prakse, predlažem Sudu da smatra da je nadležni sud za odlučivanje o tužbi za naknadu štete prouzročene dodatnim troškovima koje je platila osoba oštećena zabranjenim sporazumom o cijenama u načelu sud mjesta u kojem je stečena predmetna imovina.

95.

Međutim, kao što sam to već naveo ( 107 ), prema mojem mišljenju, situaciju u kojoj se mjesto u kojem je nastala navodna šteta ne podudara s mjestom djelatnosti žrtve praksi koje su iskrivile cijene ( 108 ) valja ograničiti na slučaj u kojem je primjerice riječ o kupnji vozila u nekoliko država članica ili u nekoliko mjesta opskrbe unutar iste države članice ili pak na slučaj kupnje od prodavača čije je sjedište izvan tržišta na koje se utjecalo ( 109 ).

96.

Ako su u mjestu svake od radnji na tržištu ili tržištima na koje se utjecalo uvjeti analize tog tržišta ili tih tržišta jednaki, isto ne vrijedi za procjenu štete koju je pretrpio tuženik koji je izravna žrtva štete ( 110 ). U teoriji analiza može biti teža ako nije nadležan sud na čijem području nadležnosti oštećenik obavlja svoju gospodarsku djelatnost. Međutim, kao što je to Sud već istaknuo, u slučaju nezakonitog zabranjenog sporazuma koji je utvrđen obvezujućom odlukom, ta je procjena glavna zadaća suda kojem je podnesen zahtjev za naknadu štete koja proizlazi iz tog sporazuma ( 111 ).

97.

U tim okolnostima smatram da treba temeljito ispitati pitanje može li i dalje biti primjereno uzimati u obzir poveznicu s mjestom registriranog sjedišta oštećenog poduzetnika koju je Sud utvrdio u posebnim okolnostima ( 112 ).

98.

Određenim se okolnostima opravdava, prema mojem mišljenju, s obzirom na cilj blizine utvrđen u Uredbi br. 1215/2012 ( 113 ), da poveznica s mjestom registriranog sjedišta žrtve protutržišnih praksi može i dalje biti mjerodavna kako bi se zajamčila djelotvornost odlučivanja o tim tužbama za naknadu štete koje su složene po prirodi ( 114 ) i po svojem cilju u slučaju povreda koje su zemljopisno vrlo raspršene ( 115 ).

99.

Naime, ne vidim kako bi u praksi bilo u skladu s tim ciljem blizine, koji sad vrlo konkretno proizlazi iz sudske prakse Suda ( 116 ), izabrati poveznicu kojom se obvezuje poduzetnika koji je kupio nekoliko kamiona u različitim državama članicama da pokrene postupak pred sudom na čijem se području nadležnosti nalazi svako mjesto stjecanja i na kojem oštećeni poduzetnik usto nije obavljao nikakvu djelatnost ( 117 ). K tomu, pravilima o povezanosti predviđenim u članku 30. Uredbe br. 1215/2012 ne nude se zadovoljavajuća rješenja zbog uvjeta utvrđenog u stavku 2. jer se smatra da sud može odlučivati samo o šteti nastaloj na njegovu području nadležnosti ( 118 ).

100.

U tim okolnostima odluci Suda donesenoj u presudi CDC Hydrogen Peroxide treba ponovno posvetiti pozornost. Predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na zahtjeve za naknadu sveukupne štete koja je zabranjenim sporazumom o cijeni vodikova peroksida u nekoliko država članica na različite datume i na različitim mjestima ( 119 ), koji je utvrdila Komisija ( 120 ), prouzročena poduzetnicima koji obavljaju djelatnost u sektoru obrade celuloze i papira i koji su između 1994. i 2006. kupili značajne količine vodikova peroksida u različitim državama članicama Unije ili EGP‑a. K tomu, za neke od njih vodikov peroksid dostavljao se u postrojenja smještena u nekoliko država članica ( 121 )

101.

U tim okolnostima koje obilježava veliki broj mjesta kupnje na različitim tržištima na koja je utjecao predmetni zabranjeni sporazum, Sud je presudio da je sud mjesta u kojem poduzetnik tužitelj ima registrirano sjedište nadležan za odlučivanje o tužbi protiv bilo kojeg od sudionika tog zabranjenog sporazuma ili protiv većeg broja sudionika, za sveukupnu štetu nanesenu tom poduzetniku zbog dodatnih troškova koje je morao platiti kako bi nabavio proizvode koji su predmet predmetnog zabranjenog sporazuma ( 122 ). U točki 52. te presude Sud je smatrao da se mjesto u kojem se šteta konkretno manifestira, što se tiče štete koja se sastoji od tih dodatnih troškova, nalazi, „u načelu”, tamo gdje je registrirano sjedište žrtve.

102.

Slijedom toga, kao prvo, čini mi se da se tumačenje iz presude CDC Hydrogen Peroxide može uskladiti s tumačenjem iz presuda koje su donesene kasnije u slučaju podudaranja mjesta na tržištu na koje je utjecalo narušavanje tržišnog natjecanja s nastankom štete zbog dodatnog troška ili gubitka obujma prodaje, odnosno presude flyLAL‑Lithuanian Airlines i presude Tibor‑Trans, jer su u predmetu u kojem je donesena ta presuda vozila kupljena u samo jednoj državi članici, onoj na čijem je državnom području oštećenik obavljao svoju djelatnost ( 123 ). Drugim riječima, ako se zahtjevom blizine opravdava davanje prednosti forum actoris, ne vidim što bi predstavljalo poteškoću ( 124 ).

103.

Kao drugo, što se tiče mjesta registriranog sjedišta ili glavnog mjesta poslovanja, koje je utvrđeno člankom 63. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, to mjesto mora biti usko povezano s mjestom štete ( 125 ). Konkretnije, djelatnost koja se obavlja u tom mjestu, povezana sa sporom, treba potaknuti radnju na temelju koje je zahtjev za naknadu štete osnovan. Također smatram da je odlučujuće mjesto u kojem se poduzetnikova djelatnost obavlja ili mjesto iz kojeg se djelatnost organizira.

104.

Kao treće, veličina mjesta nastanka štete koja obilježava protutržišne aktivnosti na unutarnjem tržištu ( 126 ), kao i razvoj nagodbi sklopljenih preko interneta ( 127 ) idu u prilog odluci da se mjesto nastanka štete utvrdi u registriranom sjedištu. U tom mi se pogledu čini mogućim da se teži određenoj usklađenosti sa sudskom praksom Suda kojom se uzima u obzir opseg povreda prava ostvarenih u kontekstu interneta ( 128 ). Sud je pojasnio da se to pravo osobe koja se smatra oštećenom da pokrene postupak pred sudovima države članice u kojoj se nalazi središte njezinih interesa za cjelokupnu navodnu štetu opravdava interesom dobrog sudovanja, a ne potrebom posebne zaštite podnositelja zahtjeva ( 129 ).

105.

Kao četvrto, čini mi se da u području protutržišnih praksi rizik od zlouporabe postupaka, koji bi se trebali moći lakše pokrenuti u mjestu registriranog sjedišta (ili domicilu) oštećenika, kojim se djelomično opravdava odluka kojom se daje prednost mjestu u kojem tuženik ima domicil ( 130 ), ne predstavlja apsolutnu prepreku. Naime, treba uzeti u obzir činjenicu da se u većini slučajeva tužba za naknadu štete temelji na prethodnom utvrđenju povrede prava tržišnog natjecanja ( 131 ).

106.

Osim toga, čini mi se da se prijedlozi iz pravne teorije koji idu u prilog mogućnosti da se pokrene postupak pred sudom mjesta registriranog sjedišta podnositelja zahtjeva trebaju uzeti u obzir jer se temelje na utvrđenju da postoji velik broj tržišta na koje se utjecalo ( 132 ) ili na mogućnosti da se pokrene postupak pred sudom države članice na koju je utjecao međunarodni kartel u kojoj nijedna stranka u sporu nema sjedište ( 133 ) ili pak na relativizaciji cilja da se utvrdi istovjetna poveznica, odnosno poveznica tržišta na koje se utjecalo, za sukobe zakona i nadležnosti ( 134 ).

107.

Općenitije, smatram da je zanimljiv i prijedlog da se pri određivanju nadležnosti sudova vodi time da se osigura primjerena odšteta za nezakonite radnje ili povrede temeljnih načela ( 135 ). Naime, tim se prijedlogom odražava ideja da podupiranje djelotvornog ostvarivanja prava u tim posebnim područjima pridonosi provedbi opće politike sprečavanja.

108.

Iz svih tih razmatranja proizlazi da u pogledu tužbi za naknadu štete prouzročene protutržišnim praksama istodobno mogu postojati dva kriterija utvrđivanja mjesta štete za određivanje sudske nadležnosti zbog cilja blizine koji treba ispuniti i, konkretnije, cilja da se olakša pristup dokaznim sredstvima. Takvim se rješenjem osigurava usklađenost s ciljevima Direktive 2014/104 koja sadržava brojne odredbe o dokazivanju zbog poteškoća da se prikupe računovodstveni i financijski podaci o poduzetnicima kao i predmetnom tržištu ( 136 ) te pridonese djelotvornijem rješavanju sporova čija složenost proizlazi iz dokumenata koje je sastavila Komisija, koji su zamišljeni kao praktična pomoć nacionalnim sudovima ( 137 ).

109.

Čini mi se da u tim okolnostima takvo tumačenje pravila o nadležnosti pridonosi jamčenju djelotvorne sudske zaštite prava tržišnog natjecanja Unije ( 138 ).

110.

Nakon moje ukupne analize koja se odnosi na određivanje mjesta nastanka navodne štete i određivanje nadležnog suda na državnom području države članice u kojoj se šteta nalazi, predlažem Sudu da smatra da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se u okviru tužbe za naknadu štete koja je nastala povredom članka 101. UFEU‑a i koja se sastoji, među ostalim, od tajnih dogovora o utvrđivanju i povećanjima cijene imovine, mjesto nastanka štete nalazi u državi članici tržišta na koje je utjecala ta povreda u kojoj su pretrpljeni dodatni troškovi. Mjesno nadležan sud u načelu je sud na čijem se području nadležnosti nalazi mjesto u kojem je tu imovinu stekao poduzetnik koji obavlja svoju djelatnost u istoj državi članici, koju treba odrediti ovisno o gospodarskim kriterijima. Budući da nema podudaranja između mjesta nastanka štete i mjesta djelatnosti oštećenika, tužba se može podnijeti pred sudom na čijem se području nadležnosti nalazi sjedište oštećenika.

111.

Sad ću objasniti razloge iz kojih predlažem Sudu da pojasni da se konkretno određivanje suda, koje je utvrđeno u članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012, uređuje unutarnjim pravilima ustroja sudova koje država članice mogu definirati radi moguće specijalizacije tih sudova.

112.

U svojim pisanim očitovanjima koja su podnijele Sudu, francuska vlada i Komisija u biti naglašavaju da je, iako se člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 uređuje pitanje međunarodne i mjesne nadležnosti sudova za odlučivanje o prekograničnim sporovima u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima, ipak na samim državama članicama da u okviru ustroja svojeg pravosuđa definiraju područje nadležnosti sudova i, među ostalim, područje nadležnosti sudova specijaliziranih u području tužbi za naknadu štete zbog povreda odredbi prava tržišnog natjecanja. U svojem odgovoru na pisano pitanje Suda u tom pogledu, španjolska vlada podupire tu analizu.

113.

Slažem se s tim mišljenjem zbog sustava koji je uspostavljen Uredbom br. 1215/2012 i posebnosti tužbi u području naknade štete prouzročene protutržišnim praksama ( 139 ).

114.

Čini mi se da se u određenim aspektima može primijeniti rasuđivanje analogno onom koje je Sud utvrdio u presudama Sanders i Huber ( 140 ), kao i u manjoj mjeri u presudi od 9. siječnja 2015., RG ( 141 ).

115.

U presudi Sanders i Huber Sudu su postavljena pitanja koja se odnose na koncentraciju sudske nadležnosti u stvarima koje se odnose na prekogranične obveze uzdržavanja u korist prvostupanjskog suda koji se nalazi u sjedištu žalbenog suda ( 142 ).

116.

Sud je tako protumačio članak 3. točku (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja ( 143 ), na temelju kojeg je za odlučivanje o prekograničnim sporovima koji se odnose na obveze uzdržavanja nadležan sud „mjesta u kojem uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište”.

117.

Riječ je o jednoj od odredbi koje se odnose na pravila o nadležnosti koja su zamijenila pravila iz Uredbe br. 44/2001, koja se nadovezuje na Konvenciju iz Bruxellesa ( 144 ). Sud je odlučio da je „[t]a odredba, koja određuje kako međunarodnu tako i mjesnu nadležnost, usmjerena […] na ujednačavanje pravila o sukobu nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu Color Drack, C‑386/05, EU:C:2007:262, t. 30.)” ( 145 ).

118.

U presudi Sanders i Huber Sud je utvrdio da, unatoč tomu što su pravila o sukobu nadležnosti ujednačena utvrđenjem zajedničke poveznice, države članice i dalje imaju pravo konkretno odrediti koji je sud nadležan, pod uvjetom da nacionalni propisi kojima to čine ne dovode u pitanje ciljeve Uredbe br. 4/2009 i ne oduzimaju joj njezin koristan učinak ( 146 ).

119.

Sud je pojasnio da ostvarenje ciljeva blizine i dobrog sudovanja ne znači obvezu država članica da u svakom mjestu ustanove nadležni sud ( 147 ) i da je važno da nadležan sud bude onaj koji je osobito usko povezan s mjestom u kojem uzdržavana osoba ima svoje uobičajeno boravište iz članka 3. točke (b) Uredbe br. 4/2009 ( 148 ).

120.

U tom je pogledu Sud smatrao da je koncentracija nadležnosti pozitivna jer u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja takva odluka o ustroju može pridonijeti razvoju posebnih stručnih znanja koja su u skladu s dijelom ciljeva koji se nastoje ostvariti Uredbom br. 4/2009 i dobrim sudovanjem ( 149 ).

121.

Slijedom toga, iz istih je razloga dovoljno, prema mojem mišljenju, što se tiče članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, smatrati da se sud pred kojim je pokrenut postupak proglasio nadležnim u tom pogledu na temelju mjerodavne poveznice koja se nalazi na njegovu području nadležnosti ( 150 ), odnosno u dijelu nacionalnog državnog područja diljem kojeg izvršava svoje ovlasti ( 151 ). Riječ je i o tome da se zemljopisni kriterij ne upotrebljava kao poveznica u užem smislu riječi, kojom se daje prednost blizini na štetu dobrog sudovanja ( 152 ).

122.

Međutim, u presudi Sanders i Huber Sud je utvrdio da je u slučaju koncentracije nadležnosti obvezno konkretno ispitati okolnosti koje postoje u dotičnoj državi članici kako bi se osiguralo da se nacionalnim propisima ne oduzima koristan učinak uredbi primjenjivoj na spor ( 153 ).

123.

Ta je zadrška ponovno istaknuta u presudi od 9. siječnja 2015., RG ( 154 ), koja se odnosi na dodjeljivanje specijaliziranom sudu nadležnosti za pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom, iako je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu ( 155 ), prilikom ispitivanja odredbi koje se odnose na određivanje nadležnog nacionalnog suda o kojem odlučuju države članice. Zanimljivo je istaknuti da je u tom slučaj cilj kratkotrajnosti postupaka iz Uredbe br. 2201/2003 utvrdio Sud ( 156 ).

124.

Međutim, u području povrede prava tržišnog natjecanja zakonodavni okvir u kojem je uspostavljena koncentracija nadležnosti u državi članici ( 157 ) znatno se razlikuje. Smatram da valja istaknuti nepostojanje ograničenja u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima kao što su one koje proizlaze iz posebnog predmeta osobito Uredbe br. 4/2009 ( 158 ) te, što se tiče predmeta u kojem je donesena presuda Sanders i Huber, posebnosti predmetnog nacionalnog zakonodavstva s obzirom na ciljeve te uredbe ( 159 ).

125.

U tom se smislu slažem s mišljenjima koja su prethodno iznijeli drugi nezavisni odvjetnici u pogledu autonomije država članica u području koncentracije mjesne nadležnosti koja može proizlaziti iz podjele materijalne nadležnosti, koja je ograničena nepostojanjem povrede korisnog učinka Uredbe br. 1215/2012 i načelom ekvivalentnosti ( 160 ).

126.

K tomu, budući da predmet tužbi o kojima je riječ ima važnu ulogu u analizi Suda ( 161 ), valja naglasiti elemente koji su osobito svojstveni sporu koji se odnosi na naknadu štete prouzročene protutržišnim praksama.

127.

Kao prvo, valja podsjetiti da ne postoje propisi o postupovnim uvjetima za podnošenje tužbi u području prava tržišnog natjecanja kojima se opravdava da države članice u okviru ustroja svojeg pravosuđa određuju koji je sud nadležan ratione materiae i koji je opseg njegove nadležnosti, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti ( 162 ) i djelotvornosti ( 163 ).

128.

Kao drugo, smatram, poput Komisije, da treba uzeti u obzir stupanje na snagu i prenošenje Direktive 2014/104 ( 164 ), kao i tehničku složenost pravila primjenjivih na tužbe za naknadu štete zbog povreda odredbi prava tržišnog natjecanja ( 165 ).

129.

Iz tih mi se razloga čini da je neophodno da se Sud, kako bi odgovorio sudu koji je uputio zahtjev, nadahne tekstom presuda od 16. svibnja 2013., Melzer ( 166 ), ili CDC Hydrogen Peroxide, u kojima je riječ o nadležnosti u stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte i u kojima se upotrebljava izraz „sud na čijem se području nadležnosti”.

130.

S obzirom na sva ta razmatranja o koncentraciji nadležnosti sudova, predlažem Sudu da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 protumači na način da, iako se njime na međunarodnoj i nacionalnoj razini određuje mjesna nadležnost sudova nadležnih za odlučivanje o prekograničnim sporovima u stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte, države članice imaju mogućnost objediniti rješavanje tih sporova pred određenim sudovima u okviru ustroja svojeg pravosuđa, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Konkretno, u području prava tržišnog natjecanja države članice moraju osigurati da pravila koja utvrđuju ili primjenjuju ne ugrožavaju djelotvornu primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a.

131.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koja je uputio Juzgado de lo Mercantil no 2 de Madrid (Trgovački sud br. 2 u Madridu, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način: