Presuda Suda (drugo vijeće) od 9. lipnja 2022. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas – Litva) – „Baltic Master” UAB/Muitinės departamentas prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos

(Predmet C-599/20) (1)

(„Zahtjev za prethodnu odluku - Carinska unija - Carinski zakonik Zajednice - Uredba (EEZ) br. 2913/92 - Članak 29. - Određivanje carinske vrijednosti - Transakcijska vrijednost - Članak 29. stavak 1. točka (d) - Pojam „povezane osobe” - Članak 31. - Uzimanje u obzir informacija koje proizlaze iz nacionalne baze podataka u svrhu određivanja carinske vrijednosti - Uredba (EEZ) br. 2454/93 - Članak 143. stavak 1. točke (b), (e) i (f) - Situacije u kojima se smatra da su osobe povezane - Članak 181.a - Sumnje u vjerodostojnost prijavljene cijene”)

(2022/C 294/10)

Jezik postupka: litavski

Sud koji je uputio zahtjev

Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas

Stranke glavnog postupka

Tužitelj:„Baltic Master” UAB

Tuženik: Muitinės departamentas prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos

uz sudjelovanje: Vilniaus teritorinė muitinė

Izreka

Članak 29. stavak 1. točku (d) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996., i članak 143. stavak 1. točke (b), (e) i (f) Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 46/1999 od 8. siječnja 1999., treba tumačiti na način da se:

—	ne može smatrati da su kupac i prodavatelj pravno priznati partneri u poslu ili da su povezani odnosom izravnog ili neizravnog de jure nadzora u situaciji u kojoj ne postoji nijedan dokument koji bi omogućio dokazivanje takve povezanosti;

—

može smatrati da su kupac i prodavatelj povezani odnosom izravnog ili neizravnog de facto nadzora u situaciji u kojoj se može smatrati da okolnosti sklapanja predmetnih transakcija, koje dokazuju objektivni elementi, ne upućuju samo na to da između tog kupca i tog prodavatelja postoji uska povezanost utemeljena na povjerenju, nego i na to da jedan od njih može ograničavati ili usmjeravati drugoga ili da treća osoba može izvršavati takvu ovlast nad njima.

Članak 31. stavak 1. Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 82/97, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se, kada se carinska vrijednost uvezene robe nije mogla odrediti u skladu s člancima 29. i 30. te uredbe, ta vrijednost odredi na temelju podataka sadržanih u nacionalnoj bazi podataka koji se odnose na carinsku vrijednost samo robe istog podrijetla, koja se, iako nije „slična” u smislu članka 142. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 46/1999, nalazi pod istom oznakom TARIC.

(1) SL C 35, 1. 2. 2021.