1)

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se u okviru odmjeravanja troškova povezanih s tužbom za utvrđenje nepoštene ugovorne odredbe predviđa gornji prag primjenjiv na nagradu za rad odvjetnika čiju naknadu potrošač koji je uspio u postupku može tražiti od prodavatelja robe ili pružatelja usluga kojem je naloženo snošenje troškova, pod uvjetom da taj gornji prag omogućava ovom prvom da po toj osnovi dobije naknadu iznosa koji je razuman i proporcionalan u odnosu na troškove koji su mu objektivno nastali zbog pokretanja takvog spora.

2)

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis prema kojem vrijednost spora, koja čini osnovu za izračun troškova čiju je naknadu potrošač koji je uspio u postupku mogao tražiti u okviru tužbe koja se odnosi na nepoštenu ugovornu odredbu, treba utvrditi u tužbi ili je, ako to nije moguće, ta vrijednost utvrđena tim propisom, a da se ti podaci ne mogu naknadno mijenjati, pod uvjetom da sudac in fine nadležan za procjenu troškova ostane slobodan odrediti stvarnu vrijednost spora za potrošača osiguravajući mu da iskoristi pravo na naknadu razumnog i proporcionalnog iznosa u odnosu na troškove koje je on objektivno morao snositi kako bi podnio takvu tužbu.