1

Tužitelji, društva Aquind Ltd, Aquind Energy Sàrl i Aquind SAS, promotori su projekta električnog spojnog voda koji povezuje mreže za prijenos električne energije Ujedinjene Kraljevine i Francuske (u daljnjem tekstu: Aquindov spojni vod).

2

Aquindov spojni vod uvršten je na popis projekata od zajedničkog interesa Unije Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2018/540 od 23. studenoga 2017. o izmjeni Uredbe (EU) br. 347/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s popisom projekata od zajedničkog interesa Unije (SL 2018., L 90, str. 38.), zbog čega se smatrao temeljnim infrastrukturnim projektom za dovršenje unutarnjeg tržišta energijom.

3

Budući da popis projekata od zajedničkog interesa Unije treba sastaviti svake dvije godine, popis koji je utemeljen Delegiranom uredbom 2018/540 zamijenjen je popisom utemeljenim Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2020/389 od 31. listopada 2019. o izmjeni Uredbe (EU) br. 347/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s popisom projekata od zajedničkog interesa Unije (SL 2020., L 74, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana uredba). Novim je popisom, koji se nalazi u prilogu pobijanoj uredbi, Aquindov spojni vod uvršten na popis projekata koji se više ne smatraju projektima od zajedničkog interesa Unije.

4

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. prosinca 2019. tužitelji su Općem sudu podnijeli zahtjev za poništenje pobijane uredbe.

5

Europska komisija je tajništvu Općeg suda 26. ožujka 2020. podnijela odgovor na tužbu.

6

Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Španjolska i Francuska Republika su dopisima podnesenima tajništvu Općeg suda 1., 8. i 17. travnja 2020. zatražili intervenciju u potporu Komisiji.

7

Tužitelji su 12. lipnja 2020. podnijeli repliku tajništvu Općeg suda.

8

Rješenjima od 3. kolovoza 2020. predsjednik drugog vijeća Općeg suda dopustio je intervencije Savezne Republike Njemačke, Kraljevine Španjolske i Francuske Republike.

9

Komisija je tajništvu Općeg suda 31. kolovoza 2020. podnijela odgovor na repliku.

10

Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Španjolska i Francuska Republika su 11., 16. i 17. rujna 2020. podnijele svoje intervencijske podneske tajništvu Općeg suda.

11

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

12

Komisija i Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijevaju da:

13

Savezna Republika Njemačka i Francuska Republika od Općeg suda zahtijevaju da odbije tužbu.

14

Prema članku 126. Poslovnika Općeg suda, kada je tužba očito nedopuštena, Opći sud može, na prijedlog suca izvjestitelja, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

15

Budući da smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, Opći sud će u ovom predmetu odlučiti bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

16

Uvodno valja podsjetiti na to da je Komisija u odgovoru na tužbu izrazila svoju zadršku o dopuštenosti tužbe protiv pobijane uredbe, ne podnijevši pritom formalni prigovor nedopuštenosti, u čemu ju je podržala i Francuska Republika. Naime, Komisija je primijetila da je tužba koju su podnijeli tužitelji preuranjena jer u trenutku njezina podnošenja pobijana uredba još nije bila stupila na snagu, da je u odnosu na nju u tijeku bio postupak podnošenja prigovora, predviđen Uredbom (EU) br. 347/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2013. o smjernicama za transeuropsku energetsku infrastrukturu te stavljanju izvan snage Odluke br. 1364/2006/EZ i izmjeni uredaba (EZ) br. 713/2009, (EZ) br. 714/2009 i (EZ) br. 715/2009 (SL 2013., L 115, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 5., str. 228.), zbog čega ona nije konačni akt koji se može pobijati.

17

U svojoj replici tužitelji tvrde da je njihova tužba dopuštena i odbacuju Komisijine argumente s tim u vezi. Prije svega, oni tvrde da je Komisija donijela pobijanu uredbu 31. listopada 2019. i da se ona, iako je u Službenom listu objavljena tek 11. ožujka 2020., već bila nalazila na internetskoj stranici Komisije. Nadalje, tvrde da sudska praksa, radi utvrđenja čine li mjere pripremni akt ili konačno stajalište institucije, relevantnim ne smatra datum stupanja na snagu akta. U tom pogledu dodaju da pobijana uredba čini konačno stajalište Komisije i da nije donesen nijedan drugi pravni akt koji bi se mogao pobijati tužbom za poništenje. Osim toga, tvrde da Europski parlament ili Vijeće Europske unije u okviru postupka podnošenja prigovora nemaju mogućnost donošenja izmijenjenog akta, nego samo mogu spriječiti stupanje na snagu pobijane uredbe. Pojašnjavaju da je Komisija, da su se Vijeće ili Parlament protivili stupanju na snagu pobijane uredbe, mogla svoj akt tada staviti izvan snage i donijeti novi akt. Naposljetku, konačnost pobijane uredbe potvrđuje i činjenica da Komisija nije donijela nijedan drugi pravni akt nakon isteka roka za podnošenje prigovora i da je datum pobijane uredbe ostao 31. listopada 2019.

18

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9. i od 16. srpnja 1998., Regione Toscana/Komisija, T‑81/97, EU:T:1998:180, t. 21.).

19

Kada je riječ o aktima ili odlukama koji se izrađuju u više faza, osobito u skladu s unutarnjim postupkom, akti koje je moguće pobijati načelno su samo one mjere koje konačno utvrđuju stajalište institucije u pogledu tog postupka, ali ne i međumjere čiji je cilj priprema konačne odluke (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 10. i od 10. srpnja 1990., Automec/Komisija, T‑64/89, EU:T:1990:42, t. 42.).

20

Valja također podsjetiti na to da je ustaljena sudska praksa da, u okviru tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a, njezinu dopuštenost treba ocijeniti s obzirom na situaciju koja je postojala u trenutku njezina podnošenja (presude od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija, C‑77/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:695, t. 65.; od 9. rujna 2014., Hansestadt Lübeck/Komisija, T‑461/12, EU:T:2014:758, t. 22. (neobjavljena) i od 25. listopada 2018, KF/SATCEN, T‑286/15, EU:T:2018:718, t. 164.).

21

Osim toga, odredbe članka 263. šestog stavka UFEU‑a, koje utvrđuju formalnosti – objavljivanje i obavješćivanje – od kojih teku rokovi za podnošenje tužbe za poništenje, nisu prepreka tomu da tužitelj podnese tužbu sudu Unije čim je sporni akt donesen, ne čekajući da ga se o njemu obavijesti ili da on bude objavljen. U tom članku naime nije pojašnjeno da je podnošenje takve tužbe uvjetovano time da taj akt bude objavljen ili time da je tužitelj o njemu obaviješten. Rok za podnošenje tužbe protiv takvog akta, u skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a, počinje teći tek od njegove objave zato da bi dotične osobe imale dovoljno vremena za utemeljeno pobijanje objavljenog akta Unije. Podnošenje tužbe protiv akta Unije prije njegove objave, pa stoga i prije nego što je akt donesen, nije uostalom protivno svrsi roka za tužbu, koja se sastoji u očuvanju pravne sigurnosti sprječavanjem beskonačnog pobijanja akata Unije koji imaju pravne učinke. Slijedom toga, iako od objave akta počinju teći rokovi za podnošenje tužbe nakon čijih isteka taj akt postaje konačan, ona nije uvjet za nastanak prava na podnošenje tužbe protiv predmetnog akta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. rujna 2013., PPG i SNF/ECHA, C‑626/11 P, EU:C:2013:595, t. 35. do 39.). Unatoč tomu, valja istaknuti da se mogućnost podnošenja tužbe prije objave spornog akta može predvidjeti samo pod uvjetom da, kao što je to navedeno u točki 18. ove presude, predmetni akt proizvodi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja.

22

S obzirom na tu sudsku praksu, valja razmotriti je li pobijana uredba akt koji se može pobijati i je li stoga tužba dopuštena.

23

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je Komisija donijela pobijanu uredbu na temelju ovlasti koje joj je zakonodavac delegirao na temelju članka 290. UFEU‑a. Članak 290. stavak 1. UFEU‑a predviđa naime da se zakonodavnim aktom Komisiji može delegirati ovlast za donošenje nezakonodavnih akata opće primjene radi dopune ili izmjene određenih elemenata zakonodavnog akta koji nisu ključni. Istom se odredbom dodaje da su ciljevi, sadržaj, opseg i trajanje delegiranja ovlasti izričito utvrđeni u zakonodavnim aktima. Članak 290. stavak 2. UFEU‑a pojašnjava da se zakonodavnim aktima izričito utvrđuju uvjeti koji vrijede za delegiranje ovlasti; ti su uvjeti, s jedne strane, da Europski parlament ili Vijeće mogu odlučiti o opozivu delegiranja i, s druge strane, da delegirani akt može stupiti na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće na njega ne uloži nikakav prigovor u razdoblju određenom zakonodavnim aktom.

24

Kao drugo, valja podsjetiti na to da je zakonodavac Uredbom br. 347/2013 Komisiji delegirao ovlast donošenja i revidiranja popisa projekata od zajedničkog interesa Unije u području strateške transeuropske energetske infrastrukture.

25

U skladu s člankom 3. stavkom 3. i stavkom 4. drugim podstavkom Uredbe br. 347/2013., Komisija utvrđuje taj popis na temelju regionalnih popisa koje usvajaju tijela odlučivanja regionalnih skupina, sastavljena od država članica i Komisije, s obzirom na doprinos svakog projekta provedbi prioritetnih koridora i područja energetske infrastrukture te s obzirom na njihovo ispunjavanje kriterija koji se primjenjuju na svaki projekt od zajedničkog interesa.

26

Na temelju članka 16. stavka 4. Uredbe br. 347/2013, čim donese delegirani akt, Komisija ga istodobno priopćuje Europskom parlamentu i Vijeću. U skladu s člankom 16. stavkom 5. te uredbe, delegirani akt stupa na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće u roku dva mjeseca od priopćenja tog akta Europskom parlamentu i Vijeću na njega ne ulože nikakav prigovor ili ako su prije isteka tog roka i Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće uložiti prigovore. Taj se rok produljuje za dva mjeseca na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća.

27

Kao treće, valja utvrditi da je u ovom predmetu faza tijekom koje su Parlament i Vijeće mogli uložiti eventualne prigovore na tu pobijanu uredbu prvotno završila 31. prosinca 2019. Ta je faza produljena za dva mjeseca, odnosno do 29. veljače 2020. Tijekom ta četiri mjeseca Parlament i Vijeće nisu uložili nijedan prigovor. Pobijana uredba je stoga objavljena u Službenom listu 11. ožujka 2020. te je stupila na snagu dvadeseti dan nakon dana njezine objave.

28

Iz svega navedenog proizlazi da u trenutku podnošenja tužbe za poništenje, odnosno 25. prosinca 2019., faza podnošenja prigovora, tijekom koje su se Parlament ili Vijeće mogli protiviti stupanju na snagu pobijane uredbe, nije bila završena.

29

Važno je međutim naglasiti kako mehanizam delegacije ovlasti, ustanovljen člankom 290. UFEU‑a, valja razmotriti u cijelosti. Članak 290. stavak 2. UFEU‑a predviđa mogućnost da delegacija ovlasti za donošenje nezakonodavnih akata opće primjene bude uvjetovana provedbom testa „faze podnošenja prigovora” u roku koji je određen zakonodavnim aktom. Provođenje tog testa stoga je nerazdruživo povezano s pravilnom delegacijom ovlasti.

30

U Uredbi br. 347/2013 zakonodavac je iskoristio mogućnost, predviđenu člankom 290. stavkom 2. UFEU‑a, da delegaciju ovlasti Komisiji uvjetuje prolaskom faze podnošenja prigovora. Prema tome, Komisijina ovlast donošenja, na temelju primjene navedene uredbe, delegiranog akta koji proizvodi obvezujuće pravne učinke nužno zahtijeva provođenje cjelokupnog postupka koji jamči pravilnu provedbu delegacije ovlasti pa stoga i ispunjenje uvjeta predviđenog tom uredbom.

31

Drugim riječima, to znači da Komisija može stvoriti delegirani akt koji je dio pravnog poretka i koji proizvodi obvezujuće pravne učinke samo ako je ispunjen uvjet predviđen Uredbom br. 347/2013, podvrgavajući na taj način doneseni akt testu „faze podnošenja prigovora”, u trajanju od najviše četiri mjeseca.

32

Kao što je to naglašeno u točkama 27. i 28. ove presude, uvjet predviđen člankom 16. stavkom 5. Uredbe br. 347/2013 nije bio ispunjen u trenutku podnošenja tužbe za poništenje. Iz toga slijedi da se akt koji je Komisija donijela 31. listopada 2019. nije mogao smatrati konačnim aktom 25. prosinca 2019. te se nije mogao smatrati aktom koji tog dana proizvodi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužiteljâ.

33

Iz toga slijedi da pobijana uredba 25. prosinca 2019. nije bila akt koji se može pobijati.

34

U tom kontekstu, s jedne strane, valja naglasiti da bi ispitivanje merituma tužbe za poništenje pobijane uredbe podrazumijevalo to da Opći sud ocjenjuje pitanja o kojima se Parlament i Vijeće još nisu imali prigodu očitovati, posljedica čega bi bila preuranjenost rasprave o meritumu i miješanje različitih stadija upravnih i sudskih postupaka. Dopuštanje takve tužbe bilo bi stoga nespojivo sa sustavom podjele ovlasti između institucija Unije poput Parlamenta i Vijeća s jedne strane i sudova Unije s druge strane kao i sa zahtjevima dobrog sudovanja i pravilnog odvijanja upravnog postupka (vidjeti, u tom smislu, presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 20. i od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, t. 51.).

35

S druge strane, valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem pobijana uredba u konačnici nije izmijenjena tijekom faze podnošenja prigovora pred Parlamentom i Vijećem. Naime, činjenica da prvotni akt – odnosno pobijana uredba – nije izmijenjen ne mijenja njegovu prirodu. Okolnost da on nije izmijenjen ne dopušta stoga Općem sudu da zaključi da je pobijana uredba – akt koji je, u pogledu sudske prakse navedene u točki 20. ove presude, jedini koji sud Unije može ispitati u okviru tužbe za poništenje – konačni akt koji je donesen i koji je stupio na snagu u zakonodavnom postupku predviđenom člankom 290. UFEU‑a i člankom 16. stavkom 5. Uredbe br. 347/2013.

36

Zbog tih razloga bilo bi isto tako neprirodno i pravno pogrešno smatrati da pobijana uredba proizvodi obvezujuće pravne učinke od trenutka njezina donošenja, odnosno 31. listopada 2019., i da su oni bili samo suspendirani za slučaj bilo kakvog prigovora Parlamenta ili Vijeća.

37

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja smatrati da pobijana uredba nije konačni akt koji proizvodi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužiteljâ. Prema tome, tužbu treba odbaciti kao očito nedopuštenu.

38

Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U ovom predmetu, budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im, osim vlastitih, naložiti i snošenje troškova Komisije, uključujući troškove privremene pravne zaštite, u skladu s njezinim zahtjevom.

39

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Iz toga slijedi da će Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Španjolska i Francuska Republika snositi svoje troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

rješava: