—

poništi odluku Europske komisije od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća od financiranja unutar grupacija kontroliranih stranih društava (CFC) u dijelu u kojem se primjenjuje na tužitelje ili neke od njih;

—

tuženiku naloži snošenje troškova tužiteljâ.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija pogrešno primijenila članak 107. stavak 1. UFEU-a i/ili napravila očitu pogrešku u ocjeni prilikom odabira referentnog okvira za analizu sustava oporezivanja. Komisija je trebala prema referentnom okviru postupiti kao prema sustavu Ujedinjene Kraljevine u pogledu oporezivanja dobiti trgovačkih društava, a ne samo kao prema sustavu same grupacije kontroliranih stranih društava (CFC).

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a i/ili napravila očitu pogrešku u ocjeni zato što je odabrala pogrešan pristup pri analizi sustava grupacije kontroliranih stranih društava (CFC). Komisija je u uvodnim izjavama 124. do 126. sporne odluke odredbe iz poglavlja 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (Međunarodne i druge odredbe) iz 2010. pogrešno smatrala oblikom odstupanja od općeg oporezivanja iz poglavlja 5. tog zakona.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a kad je u uvodnim izjavama 127. do 151. sporne odluke zaključila da je kriterij selektivnosti ispunjen jer se prema društvima u činjenično i pravno usporedivim položajima postupalo različito.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je izuzeće od 75 % na temelju odjeljka 371ID Zakona o oporezivanju (Međunarodne i druge odredbe) iz 2010. opravdano prirodom i općom strukturom poreznog sustava.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da bi uvođenje kategorije poreznog opterećenja grupaciji kontroliranih stranih društava (CFC) uz izuzeća navedena u poglavlju 9. dovelo do povrede slobode poslovnog nastana tužiteljâ, a čime se krši članak 49. UFEU-a.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je došlo do očite pogreške u ocjeni u vezi s izuzećem od 75 % i pitanjem fiksnog omjera.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da odluka Komisije ne poštuje opće načelo prava Unije o nediskriminaciji ili jednakosti.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija također počinila pogrešku koja se tiče prava analognom primjenom odnosno nepotrebnim oslanjanjem na Direktivu Vijeća (EU) 2016/1164 (1), koja nije bila primjenjiva ratione temporis.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a kada je u uvodnoj izjavi 176. sporne odluke utvrdila da postoji kategorija korisnika (kojoj pripadaju i tužitelji) i da su oni (tužitelji) dobili bilo kakvu potporu čiji povrat bi trebali izvršiti u skladu s člankom 2. stavkom 1. sporne odluke.