—

primarno, poništi odluku Predsjedništva Europskog parlamenta od 12. studenoga 2018., o potvrđivanju odluke predsjednika Europskog parlamenta od 2. listopada 2018., kojom se Giulii Moi izriče sankcija koja uključuje gubitak prava na dnevnice za razdoblje od 12 dana zbog toga što je uznemiravala svoja dva akreditirana parlamentarna asistenta.

—

podredno, u malo vjerojatnoj pretpostavci da se odbije glavni dio zahtjeva i ne dovodeći u pitanje kasniju žalbu, utvrdi da je izrečena stegovna sankcija pretjerana i/ili nerazmjerna i da je ublaži zamjenjujući je onom iz članka 166. točke (a) Poslovnika Europskog parlamenta.

—

u svakom slučaju, naloži tuženoj instituciji da dodijeli pravičnu naknadu, koja se sastoji u plaćanju iznosa u visini od 50 000 eura – ili višeg ili manjeg iznosa koji odredi sud– i obveže predsjednika da objavi informaciju o tome na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta.

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Ističe se da ne postoje uvjeti za primjenu predmetne stegovne sankcije, koja se na prvi pogled opravdava jednostavnim navođenjem izvješća savjetodavnog odbora i upućivanjem na to izvješće, a taj odbor, sa svoje strane, bez ikakva obrazloženja tužiteljevo postupanje kvalificirao kao „uznemiravanje”, ne navodeći nikakve dokaze.

2.

Usto, jasno je da je Predsjedništvo očito pogrešno upotrijebilo svoje ovlasti i da ih je očito zloupotrijebilo, jer se djela za koja priznaje da su istaknuli navodno uznemiravani asistenti, ne mogu smatrati uznemiravanjem, u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju.

3.

Predsjedništvo je, sa svoje strane, počinilo pogrešku i iskrivilo činjenice na kojima se temelji odluka, u vezi s definicijom „uznemiravanja” iz članka 12. Pravilnika o osoblju. Takvim uznemiravanjem se mora smatrati „neprimjereno postupanje” koje „traje tijekom određenog razdoblja, ponavlja se ili je sustavno” te se izražava fizičkim ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, gestama ili drugim namjernim djelovanjem koje može štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe.

4.

S obzirom na tako razjašnjen pojam „uznemiravanja”, iz uvida u same elemente iz spisa postupka proizlazi da tužiteljevo postupanje nije ni na koji način „uznemiravanje” i da je ograničen broj prigovora, vremenski ograničenih na jako kratko razdoblje, povezan s ispunjavanjem zadataka asistenata i njihovom prisutnosti u uredu, te da je rezultat njihove odmazde spram tužitelja, koji je zatražio da im se dâ otkaz.

5.

Usto, nijedan vanjski promatrač koji je uobičajeno osjetljiv i upućen u posebno radno okružje članova Parlamenta i njihovih izravnih suradnika nikada ne bi mogao zaključiti da je ponašanje koje se pripisuje tužitelju pretjerano ni da zaslužuje osudu do te mjere da šteti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu predmetnih asistenata, uzimajući u obzir visoku naknadu koji im je Parlament isplatio.