1

Svojom tužbom, koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, tužitelj, Talijanska Republika, zahtijeva poništenje Provedbene odluke Komisije C(2019) 2652 final od 3. travnja 2019. o odobrenju financijskog doprinosa velikom projektu „Veliki nacionalni projekt širokopojasnog pristupa – Bijela područja” odabranom u okviru operativnih programa „POR Abruzzo FESR 2014. – 2020.”, „Basilicata”, „POR Calabria FESR FSE”, „Campania”, „POR Emilia Romagna FESR”, „POR Lazio FESR”, „POR Liguria FESR”, „POR Lombardia FESR”, „POR Marche FESR 2014. – 2020.”, „POR Piemonte FESR”, „POR Puglia FESR‑FSE”, „POR Sardegna FESR”, „Sicilia”, „Toscana”, „POR Umbria FESR”, „POR Veneto FESR 2014. – 2020.” i „Poduzetništvo i konkurentnost” u Italiji, u dijelu u kojem se njome iz financiranja Europske unije isključuju troškovi koje je korisnik imao na ime poreza na dodanu vrijednost (PDV) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2

Predsjedništvo Vijeća ministara Talijanske Republike usvojilo je 3. ožujka 2015. dokument naslovljen „Talijanska strategija za širokopojasni pristup”.

3

Ta strategija obuhvaćala je, među ostalim, cilj da se na talijanskom državnom području zajamči brzina internetske veze od 100 megabita po sekundi (Mbps) za 85 % kućanstava i sve zgrade javnog sektora (uključujući škole i bolnice) i najmanje 30 Mbps za preostalu populaciju, osobito u područjima s nerazvijenim tržištima, u kojima ne postoje nove generacije mreža za pristup internetu i u kojima privatni operateri nisu planirali uvesti takve mreže u iduće tri godine (u daljnjem tekstu: bijela područja).

4

Radi uvođenja mreža za pristup internetu nove generacije prije 31. prosinca 2022. u bijelim područjima Međuministarski odbor za gospodarsko planiranje Talijanske Republike odlukom od 6. kolovoza 2015. odobrio je načelo izravne javne intervencije u iznosu od otprilike 4 milijarde eura, odnosno 2,2 milijarde eura financiranih iz talijanskog fonda za razvoj i koheziju i 1,8 milijardi eura koji se uglavnom financira iz Europskog fonda za regionalni razvoj (ERFR) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR).

5

Konkretno, model intervencije koji su odabrala talijanska tijela predviđao je izbor, putem javnih natječaja, jednog ili više koncesionara, s ciljem, s jedne strane, izgradnje pasivne infrastrukture mreže širokopojasnog pristupa internetu, koja ostaje u vlasništvu Talijanske Države, i, s druge strane, osiguranja održavanja, upravljanja i komercijalnog korištenja te mreže na razdoblje od dvadeset godina.

6

Odlukom C(2016) 3931 final od 30. lipnja 2016. Europska komisija smatrala je da javno financiranje mreža za pristup internetu nove generacije u bijelim područjima predstavlja državnu potporu, označenu kao „SA.41647 (2016/N) – Italija – Strategija širokopojasnog pristupa”, i da je ta državna potpora bila spojiva s unutarnjim tržištem, u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, s obzirom na to da je bila namijenjena olakšavanju razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja i ne utječe na trgovinske uvjete u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu.

7

Nakon donošenja te odluke, talijansko Ministarstvo gospodarskog razvoja zadužilo je društvo Infratel Italia SpA (u daljnjem tekstu: Infratel) da odabere jednog ili više koncesionara radi izgradnje pasivne infrastrukture mreže širokopojasnog pristupa internetu i osiguranja njezina održavanja i komercijalnog iskorištavanja.

8

Društvo Infratel je 20. lipnja i 8. studenoga 2017., a zatim tijekom travnja 2019., nakon triju postupaka nadmetanja, sklopilo ugovore o koncesiji s društvom Open Fiber SpA radi, s jedne strane, izrade pasivne infrastrukture mreže širokopojasnog pristupa internetu i, s druge strane, osiguranja održavanja, upravljanja i komercijalnog korištenja te mreže u trajanju od dvadeset godina s mogućnošću produljenja.

9

Talijanska tijela uputila su 7. rujna 2017. Komisiji zahtjev za dodjelu financijskog doprinosa iz EFRR‑a za provedbu „Velikog nacionalnog projekta širokopojasnog pristupa – Bijela područja” (u daljnjem tekstu: veliki projekt BUL), koji je tijelo za upravljanje izabralo u okviru prioritetne osi br. 2 operativnih programa „POR Abruzzo FESR 2014. – 2020”, „Basilicata”, „POR Calabria FESR FSE”, „Campania”, „POR Emilia Romagna FESR”, „POR Lazio FESR”, „POR Liguria FESR”, „POR Lombardia FESR”, „POR Marche FESR 2014. – 2020.”, „POR Piemonte FESR”, „POR Puglia FESR‑FSE”, „POR Sardegna FESR”, „Sicilia”, „Toscana”, „POR Umbria FESR”, „POR Veneto FESR 2014. – 2020.” i „Poduzetništvo i konkurentnost”.

10

Iz tog zahtjeva i informacija koje su mu dostavila talijanska tijela u prilog tom zahtjevu proizlazilo je da je Ministarstvo gospodarskog razvoja imenovano korisnikom doprinosa iz EFRR‑a, dok je društvo Infratel bilo zaduženo za provedbu velikog projekta BUL.

11

U tom okviru talijanska tijela smatrala su da je PDV koji se odnosi na troškove izgradnje prihvatljiv za financiranje iz EFRR‑a, s obzirom na to da ga plaća Ministarstvo gospodarskog razvoja, a da se ne može povratiti u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u, s obzirom na to da to ministarstvo nije porezni obveznik PDV‑a i ne može ga odbiti.

12

Naposljetku, pojašnjeno je da je društvo Infratel u potpunosti u vlasništvu Agenzije nazionale per l’attrazione degli investimenti e lo sviluppo dimpresa SpA, čiji je jedini dioničar bio Ministero dell’Economia e delle Finanze (Ministarstvo gospodarstva i financija, Italija).

13

Komisija je 30. travnja 2018. od talijanskih tijela zatražila da dostave dodatne informacije kako bi ocijenila prihvatljivost PDV‑a na troškove izgradnje koji proizlaze iz provedbe velikog projekta BUL.

14

Talijanska tijela dostavila su Komisiji 2. srpnja 2018. te dodatne informacije.

15

Iz toga proizlazi da je, u okviru faze izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu, redoslijed plaćanja bio sljedeći:

16

Osim toga, što se tiče faze korištenja mreže širokopojasnog pristupa internetu, bilo je predviđeno da koncesionar društvu Infratel plaća naknadu za koncesiju za korištenje navedene mreže i izravno plaća odgovarajući PDV Ministarstvu gospodarstva i financija, u skladu s istim mehanizmom razdvojenog plaćanja PDV‑a. Društvo Infratel je stoga trebalo neposredno koncesionaru izdati račune za naknadu.

17

Konačno, u posljednjoj fazi zahtjeva za financiranje koji su podnijela talijanska tijela ukupni troškovi velikog projekta BUL procijenjeni su na 3096733706,11 eura, od čega 364798002 eura na ime PDV‑a. Prema mišljenju tih tijela, PDV je djelomično bio prihvatljiv trošak za financijski doprinos iz EFRR‑a u iznosu od 210044165,81 eura.

18

Komisija je 26. prosinca 2018. obavijestila talijanska tijela da troškovi PDV‑a nisu prihvatljivi u okviru EFRR‑a i EPFRR‑a te je pozvala navedena tijela da isključe iznos PDV‑a iz ukupnih prihvatljivih troškova velikog projekta BUL.

19

Talijanska su tijela 6. ožujka 2019. Komisiji uputila konačnu verziju zahtjeva za financijski doprinos iz EFRR‑a u velikom projektu BUL. Ta konačna verzija zadržava troškove PDV‑a u iznosu od 210044165,81 eura kao prihvatljive troškove te operacije.

20

Pobijanom odlukom Komisija je odobrila financijski doprinos iz EFRR‑a velikom projektu BUL u iznosu od 941022670 eura, u skladu s člankom 102. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 (SL 2013., L 347, str. 320.).

21

U toj odluci Komisija je smatrala da PDV koji je Ministarstvo gospodarskog razvoja snosilo prilikom provedbe velikog projekta BUL ne predstavlja financijski teret za korisnika i da ga se ne može smatrati nepovrativim u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u u smislu članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013.

22

U potporu tom zaključku Komisija se u pobijanoj odluci pozvala na tri zasebna razloga.

23

Kao prvo, Komisija je smatrala da se plaćanje PDV‑a između dvaju ministarstava, u ovom slučaju Ministarstva gospodarskog razvoja i Ministarstva gospodarstva i financija, ne može smatrati troškom za središnju upravu Talijanske Države, čiji je dio Ministarstvo gospodarskog razvoja.

24

Kao drugo, Komisija je navela, s obzirom na status internog društva (in house) Infratel, da se PDV ne duguje na unutarnje transakcije i da stoga PDV ne treba biti uključen u račune koje je društvo Infratel izdalo Ministarstvu gospodarskog razvoja. Osim toga, prema pobijanoj odluci, društvo Infratel zbog svojeg svojstva poreznog obveznika moglo je odbiti PDV na radove vezane za izgradnju.

25

Kao treće, Komisija je navela da je veliki projekt BUL generirao prihod od naknada za koncesiju koje je distributer platio društvu Infratel za korištenje mreže širokopojasnog pristupa internetu. Budući da su te naknade bile podvrgnute PDV‑u, Komisija je iz toga zaključila da se tim izlaznim PDV‑om neutralizira ulazni PDV koji treba platiti na radove vezane za izgradnju navedene mreže i da je stoga PDV u teoriji bio povrativ, neovisno o institucionalnoj strukturi velikog projekta BUL i odvojenosti između korisnika i društva Infratel.

26

U tom pogledu, Komisija je istaknula da izraz „nepovrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u” iz članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 treba shvatiti na način da isključuje prihvatljivost PDV‑a u svim situacijama u kojima korisnik može odbiti PDV, dobiti povrat PDV‑a ili ga na bilo koji način povratiti.

27

Stoga je Komisija smatrala da troškovi koji se odnose na veliki projekt BUL koji se odnose na PDV nisu prihvatljivi za financijski doprinos iz EFRR‑a.

28

Talijanska Republika pokrenula je tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. lipnja 2019. ovaj postupak. Od Općeg suda zahtijeva da:

29

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

30

Češka Republika i Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijevaju da:

31

U prilog svojoj tužbi, Talijanska Republika u biti ističe tri tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013, kao drugo, na povredi članaka 9., 11., 13., 28., 206. i 250. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.), kao i članka 4. stavka 2. UEU‑a te, kao treće, članka 61. stavka 8. točke (c) Uredbe br. 1303/2013.

32

U ovom slučaju Opći sud smatra svrsishodnim najprije ispitati tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013.

33

Tim tužbenim razlogom Talijanska Republika, koju podupiru Češka Republika i Kraljevina Španjolska, tvrdi da, za razliku od članka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1084/2006 od 11. srpnja 2006. o osnivanju Kohezijskog fonda i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1164/94 (SL 2006., L 210, str. 79.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 174.), i članku 7. Uredbe (EZ) br. 1080/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o Europskom fondu za regionalni razvoj i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1783/1999 (SL 2006., L 210, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 109.), članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013 izričito upućuje na nacionalno zakonodavstvo u području PDV‑a, što bi značilo da se iz prihvatljivih troškova može isključiti samo trošak PDV‑a koji se može odbiti u smislu posebnog poreznog zakonodavstva. Suprotno tomu, drugi oblici povrata, koji nisu posebno fiskalni po naravi i ne temelje se na nacionalnom zakonodavstvu o PDV‑u, ne mogu dovesti do isključenja PDV‑a iz troškova prihvatljivih za financijski doprinos iz EFRR‑a.

34

Talijanska Republika tako u biti ističe da Ministarstvo gospodarskog razvoja, koje ima svojstvo korisnika financijskog doprinosa iz EFRR‑a, nema pravo odbiti PDV koji mora platiti za operacije izgradnje pasivne infrastrukture mreže širokopojasnog pristupa internetu, tako da ga, s obzirom na to da taj PDV nije povrativ na temelju nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na PDV, Komisija nije mogla zakonito isključiti iz prihvatljivih troškova.

35

Komisija tvrdi da taj tužbeni razlog, na temelju triju razloga iz pobijane odluke preuzetih u točkama 22. do 26. ove presude, nije utemeljen.

36

Najprije ističe da mogućnost povrata PDV‑a iz članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 upućuje na pojam koji je puno širi od onoga odbitka PDV‑a i da, iako Ministarstvo gospodarskog razvoja stvarno nema svojstvo poreznog obveznika PDV‑a u smislu članka 13. stavka 1. Direktive o PDV‑u, to ministarstvo ipak može ostvariti povrat PDV‑a u smislu članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013.

37

Stoga, prema Komisijinu mišljenju, članak 69. stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1303/2013 treba tumačiti u vezi s odredbama članka 65. iste uredbe, koji se odnosi na prihvatljivost troškova, iz kojeg proizlazi da su samo troškovi koji su stvarno i konačno opterećenje korisniku prihvatljivi za doprinos iz strukturnih fondova.

38

U tom okviru postoje dva slučaja u kojima PDV ne predstavlja stvaran i konačan teret za korisnika, odnosno, s jedne strane, kada korisnik može odbiti PDV, u skladu s odredbama glave X. Direktive o PDV‑u, i, s druge strane, ako se, iako korisnik ne može odbiti PDV, nastali troškovi ipak mogu povratiti drugim sredstvom, bilo mehanizmom naknade koji je uređen zakonodavstvom različitim od onoga u vezi s PDV‑om, ili ako se PDV plaćen na radove izgradnje sufinancirane infrastrukture povrati iz prihoda ostvarenih upravljanjem tom infrastrukturom, kao u ovom slučaju.

39

Konkretno, Komisija naglašava da se faza izgradnje i faza korištenja infrastrukture ne mogu odvojiti s tehničkog, organizacijskog i institucionalnog aspekta i da je u ovom slučaju stvarno vraćen ulazni PDV plaćen na radove izgradnje infrastrukture, s obzirom na to da je neutraliziran izlaznim PDV‑om naplaćenim na naknade za koncesiju za korištenje infrastrukture.

40

Komisija smatra da bi drukčije tumačenje bilo protivno svrsi članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013, s obzirom na to da omogućuje korisniku da mu se dvaput nadoknadi PDV koji ne može odbiti u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u, prvi put zahvaljujući nacionalnom mehanizmu naknade ili zahvaljujući PDV‑u koji se primjenjuje na prihode i drugi put zahvaljujući doprinosu iz strukturnih fondova.

41

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije, valja voditi računa ne samo o njezinu tekstu, nego i o njezinu kontekstu i ciljevima koji se nastoje postići propisima kojih je ona dio i osobito o kontekstu nastanka tih propisa (vidjeti presudu od 11. srpnja 2018., E LATS, C‑154/17, EU:C:2018:560, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

42

Uvodno valja podsjetiti na to da primjenom, među ostalim, članaka 174. do 176. UFEU‑a, Uredba br. 1303/2013 određuje, s učinkom od 1. siječnja 2014., zajednička pravila koja se primjenjuju na „europske strukturne fondove i investicijske fondove” (u daljnjem tekstu: ESI fondovi), čiji je EFRR dio, kao i opće odredbe koje se primjenjuju na EFRR.

43

Konkretno, iz članka 100. Uredbe br. 1303/2013 proizlazi da EFRR može financijski podržati veliki projekt, definiran kao operacija koja obuhvaća niz radova, aktivnosti ili usluga za izvršenje nedjeljive zadaće precizne gospodarske ili tehničke prirode, s jasno utvrđenim ciljevima čiji ukupni prihvatljivi troškovi premašuju 50000000 eura, pod uvjetom da taj veliki projekt ulazi u okvir jednog ili više operativnih programa u sklopu cilja „Ulaganje za rast i radna mjesta” i koji je odobrila Komisija.

44

U tom kontekstu, člankom 102. Uredbe br. 1303/2013 Komisiji se nalaže da, kako bi utvrdila opravdanost traženog financijskog doprinosa za veliki projekt koji je odabralo upravljačko tijelo, ocijeni taj veliki projekt na temelju određenih informacija navedenih u članku 101. iste uredbe, osobito na temelju ukupnih troškova i ukupnih prihvatljivih troškova.

45

Što se tiče članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013, on je uključen u poglavlje III. glave VII. drugog dijela navedene uredbe, u kojem se određuju posebni uvjeti prihvatljivosti s obzirom na koje se troškovi operacije trebaju ocjenjivati s ciljem stjecanja koristi iz EFRR‑a. Stoga, uz uvjete prihvatljivosti određene na temelju nacionalnih pravila, u skladu s člankom 65. stavkom 1. te uredbe, njezin članak 69. sadržava posebna pravila o prihvatljivosti za povratne subvencije i potpore. Među ostalim, stavkom 3. točkom (c) tog članka iz troškova koji ispunjavaju uvjete prihvatljivosti za takve doprinose iz ESI fondova isključuje se PDV, osim ako nije povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u.

46

Kao prvo, člankom 69. stavkom 3. točkom (c) Uredbe br. 1303/2013 predviđa se da je, kada doprinos iz ESI fondova, kao u ovom slučaju, ima karakter subvencije, PDV koji se duguje na isporuku subvencioniranih dobara ili usluga isključen iz prihvatljivih troškova za taj doprinos, osim ako taj PDV nije povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u.

47

U tom pogledu, valja utvrditi da je takvo pravilo u potpunosti u skladu sa zahtjevom dobrog financijskog upravljanja iz članka 317. UFEU‑a, na kojem se temelji provedba strukturnih fondova (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2018., Italija/Komisija, T‑91/16, neobjavljenu, EU:T:2018:30, t. 50.). Naime, uključivanje PDV‑a u prihvatljive troškove za doprinos iz ESI fondova kao što je subvencija dovodi do stjecanja bez osnove u korist korisnika tog doprinosa ako bi korisnik tog doprinosa, nakon što je platio PDV koji se duguje za isporuku subvencionirane robe ili usluga, mogao ostvariti povrat tog PDV‑a na temelju nacionalnog zakonodavstva.

48

Ipak, članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013 također ima za učinak uključivanje u prihvatljive troškove za subvencije iz ESI fondova one troškove koji se odnose na PDV koji se duguje za subvencioniranu operaciju ako taj PDV nije povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u.

49

Naime, isključenje PDV‑a iz prihvatljivih troškova za subvencije iz ESI fondova kada taj porez nije povrativ imalo bi za posljedicu povećanje dijela financiranja koji ide na teret korisniku ESI fondova i stoga može biti prepreka provedbi operacija koje se tim sredstvima trebaju financirati.

50

Međutim, iz zajedničkog tumačenja članaka 174. do 176. UFEU‑a proizlazi da strukturni fondovi i drugi financijski instrumenti Unije koji doprinose gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji imaju osobito za cilj smanjiti jaz između razina razvoja različitih regija i kašnjenja regija koje su u nepovoljnijem položaju. Taj je cilj, osim toga, naveden u uvodnoj izjavi 1. Uredbe br. 1303/2013 i treba ga uzeti u obzir prilikom provedbe ulaganja sufinanciranih iz navedenih fondova i instrumenata (vidjeti po analogiji presudu od 19. prosinca 2012., GAMP, C‑579/11, EU:C:2012:833, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

51

Slijedom toga, time što predviđa da PDV ne predstavlja prihvatljiv trošak za doprinos iz ESI fondova koji, među ostalim, ima karakter subvencije, osim ako PDV nije povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u, članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013 osigurava dobro funkcioniranje mehanizama gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije uspostavljene tom uredbom.

52

Kao drugo, iz teksta članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 proizlazi da povrativost PDV‑a koja sprečava njegovo uključivanje u ukupni prihvatljivi trošak za subvenciju iz ESI fondova treba biti predviđena zakonodavstvom države članice o PDV‑u.

53

U tom pogledu valja istaknuti da se tekst te odredbe razlikuje od teksta prethodnih pravila koja su, u pogledu doprinosa iz EFRR‑a, utvrđena pravilom br. 7 točkom 1. Priloga Uredbi Komisije (EZ) br. 448/2004 od 10. ožujka 2004. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1685/2000 o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1260/1999 o prihvatljivosti izdataka za operacije koje su sufinancirane iz strukturnih fondova i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1145/2003 (SL 2004., L 72, str. 66.), a zatim člankom 7. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 1080/2006.

54

Naime, te odredbe, koje su bile izvan snage u trenutku donošenja pobijane odluke, predviđale su da PDV ne predstavlja prihvatljiv trošak za doprinos iz EFRR‑a ako se taj trošak, u pogledu pravila br. 7, točke 1. Priloga Uredbi br. 448/2004, „može povratiti na bilo koji način” te se, u pogledu članka 7. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1080/2006, „može povratiti”.

55

Nasuprot tomu, iz teksta članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 jasno proizlazi da se povrativost PDV‑a sada može ocijeniti samo s obzirom na nacionalno pravo u području PDV‑a.

56

Točno je da je u prijedlogu uredbe na kojem se temelji Uredba br. 1303/2013 (SEC(2011) 1141 final i SEC(2011) 1142 final) Komisija predložila ograničenje prihvatljivosti PDV‑a na slučaj u kojem on nije, s jedne strane, povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u i, s druge strane, da ga je platio korisnik koji nije porezni obveznik u smislu Direktive o PDV‑u, pod uvjetom da taj PDV nije nastao u okviru isporuke infrastruktura.

57

Međutim, s jedne strane, u svojem mišljenju o navedenom prijedlogu (SL 2012., C 225, str. 58.), Odbor regija smatrao je da bi se, ako bi se PDV koji nije povrativ smatrao neprihvatljivim troškom u svim projektima koje provode institucije javnog sektora, kao što je to predložila Komisija, dio sufinanciranja država članica znatno povećao te bi kapacitet regionalnih i lokalnih zajednica za uspješni dovršetak projekata bio ugrožen.

58

S druge strane, tekst članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 proizlazi iz amandmana br. 255 Europskog parlamenta na prijedlog uredbe spomenute u gornjoj točki 56. Taj je amandman bio obrazložen, prema mišljenju parlamentarnog odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj, potrebom „da se dodatno ne opterećuju proračuni javnih subjekata kojima bi se, s obzirom na to da nije uključen PDV, ugrozila provedba njihovih operacija i, u konačnici, sama djelotvornost politika koje pokušavaju poduprijeti”.

59

Točno je da je Parlamentarni Odbor za poljoprivredu i ruralni razvoj naveo da je amandman bio dio kontinuiteta prethodnih programskih razdoblja. Međutim, suprotno onomu što tvrdi Komisija, cilj tako istaknutog kontinuiteta bio je odgovoriti na Komisijin prijedlog da se potpuno i jednostavno isključi svako preuzimanje plaćanja PDV‑a koji snose subjekti javnog prava, kao što to proizlazi iz mišljenja Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj, čiji je izvadak naveden u točki 58. ove presude. Stoga se nije radilo o zadržavanju ranijeg sustava na temelju kojeg PDV koji je na bilo koji način povrativ treba isključiti iz svih doprinosa iz ESI fondova.

60

Slijedom toga, tekst i nastanak članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 odražavaju namjeru zakonodavca Unije da ograniči doseg odredbe o neprihvatljivosti PDV‑a kako je ista prethodno bila predviđena člankom 7. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 1080/2006.

61

Tako članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013 sada ograničava neprihvatljivost PDV‑a za doprinose iz EFRR‑a koji su, među ostalim, subvencije, samo na slučaj u kojem je taj porez povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u, a ne, kao što to tvrdi Komisija, povrativ bilo kojim sredstvima.

62

Kao treće, valja utvrditi da postoji terminološka razlika između izraza „povrativ PDV” iz članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 i izraza „PDV koji se može odbiti” iz, među ostalim, članaka 167., 168.a, 188., 226., 295. i 310. Direktive o PDV‑u.

63

Stoga, suprotno tvrdnjama Talijanske Republike, mogućnost korisnika financijskog doprinosa iz ESI fondova da ostvari povrat PDV‑a ne odgovara strogo pravu na odbitak kojim raspolaže porezni obveznik u okviru Direktive o PDV‑u (vidjeti, po analogiji, presude od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija, T‑89/10, neobjavljenu, EU:T:2012:451, t. 47. i od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija, T‑407/10, neobjavljenu, EU:T:2012:453, t. 46.).

64

Unatoč tomu, iz članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 proizlazi da je pravo na odbitak PDV‑a način povrata koji sprečava uključivanje PDV‑a u prihvatljive troškove za doprinose iz ESI fondova, što uostalom niti jedna stranka ne osporava.

65

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na odbitak, koje je sastavni dio mehanizma PDV‑a, ostvaruje se odmah za sve poreze na ulazne transakcije i ima za cilj u cijelosti rasteretiti poreznog obveznika tereta PDV‑a, dugovanog ili plaćenog u okviru svih njegovih gospodarskih djelatnosti. Zajednički sustav PDV‑a stoga osigurava neutralnost u odnosu na porezno opterećenje svih gospodarskih aktivnosti, neovisno o ciljevima ili rezultatima tih aktivnosti, pod uvjetom da navedene aktivnosti načelno same podliježu PDV‑u. Ako se porezni obveznik, djelujući kao takav u trenutku stjecanja robe ili primanja usluge, koristi tom robom ili uslugom u svrhu oporezovanih transakcija, on može odbiti PDV koji se mora platiti ili koji je plaćen za navedenu robu ili uslugu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. rujna 2017., Iberdrola Inmobiliaria Real Estate Investments, C‑132/16, EU:C:2017:683, t. 25. do 27. i navedenu sudsku praksu).

66

U kontekstu Uredbe br. 1303/2013, pravo na odbitak PDV‑a zajamčeno Direktivom o PDV‑u tako omogućuje korisniku subvencije iz ESI Fondova, ako je taj korisnik porezni obveznik u smislu te direktive, da ostvari povrat PDV‑a koji je prethodno platio prilikom isporuke subvencioniranih dobara ili pružanja subvencioniranih usluga.

67

Slijedom toga, iako izraz „PDV koji je povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u” nužno uključuje PDV koji se može odbiti, on se ne može ograničiti samo na taj slučaj jer druge mogućnosti povrata predviđene nacionalnim pravom u području PDV‑a također mogu biti prepreka uzimanju u obzir PDV‑a u okviru doprinosa iz ESI fondova.

68

Kao četvrto i posljednje, točno je da, kao i članak 7. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1080/2006 i članak 3. točka (e) Uredbe br. 1084/2006, na kojem se među ostalim temelji, članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013 ne identificira subjekt ili osobu s čijeg gledišta treba ocijeniti povrativost PDV‑a.

69

Međutim, iz članka 65. stavka 2. Uredbe br. 1303/2013 proizlazi da je trošak prihvatljiv za doprinos iz ESI fonda ako ga je platio korisnik takvog doprinosa i ako je plaćen tijekom relevantnog razdoblja. Stoga se samo troškovi koje je snosio i platio taj korisnik mogu smatrati prihvatljivim troškovima dotičnog projekta. Pojam „korisnik” definiran je u članku 2. točki 10. te uredbe kao javno ili privatno tijelo odgovorno za pokretanje ili i za pokretanje i za provedbu operacija.

70

Stoga, kao što je to Opći sud već presudio u pogledu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 od 11. srpnja 2006. o utvrđivanju općih odredaba o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu i Kohezijskom fondu i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1260/1999 (SL 2006., L 210, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 120.) i Uredbe br. 1084/2006 (presuda od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija, T‑89/10, neobjavljena, EU:T:2012:451, t. 51.), valja smatrati da se, u kontekstu Uredbe br. 1303/2013, za prihvatljivost PDV‑a upućuje na korisnika pomoći iz ESI fondova.

71

Osim toga, također valja istaknuti da je Vijeće, u okviru pripremnih akata koji su doveli do donošenja Uredbe br. 1080/2006, 12. lipnja 2006. donijelo zajedničko stajalište o prijedlogu uredbe Komisije o EFRR‑u, u skladu s kojim nepovratan PDV „koji stvarno i konačno snosi korisnik” treba smatrati prihvatljivim izdatkom u svrhu izračuna doprinosa iz Fondova. U komunikaciji koju je 13. lipnja 2006. uputila Europskom parlamentu, Komisija je navela da se slaže s tim zajedničkim stajalištem.

72

U tom je kontekstu zakonodavac Unije donio članak 7. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 1080/2006, koji je predviđao da povrativ PDV nije prihvatljiv trošak doprinosa iz EFRR‑a.

73

Međutim, iz pripremnih akata koji su doveli do donošenja Uredbe br. 1303/2013 ni na koji način ne proizlazi da je određivanje subjekta ili osobe s čijeg gledišta treba ocijeniti povrativost PDV‑a, odnosno korisnika doprinosa iz ESI fondova, izmijenjeno s obzirom na ono koje je utvrdio zakonodavac kada je donio, među ostalim, članak 7. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 1080/2006.

74

Slijedom toga, ako PDV koji duguje zbog ostvarenja transakcije subvencionirane iz ESI fondova stvarno i konačno snosi korisnik te subvencije i ako je taj PDV povrativ u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u, navedeni se PDV ne može uključiti u troškove prihvatljive za tu subvenciju.

75

S obzirom na sva ta razmatranja valja ispitati tri razloga na kojima se temelji pobijana odluka, za koje Talijanska Republika tvrdi da se svi temelje na povredi članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013.

76

Najprije valja istaknuti da, u skladu s uvodnom izjavom 25. pobijane odluke, Ministarstvo gospodarskog razvoja ima svojstvo korisnika financijskog doprinosa iz EFRR‑a u smislu definicije utvrđene u članku 2. točki 10. Uredbe br. 1303/2013.

77

Osim toga, u članku 2. točki 9. iste uredbe pojam „operacija” definiran je kao „projekt, ugovor, aktivnost ili skupina projekata koje su odabrala upravljačka tijela dotičnih programa ili koji su pod njihovom odgovornošću te koji doprinose ostvarivanju ciljeva jednog ili više prioriteta na koje se odnose”.

78

Osim toga, stranke ne osporavaju da izgradnja infrastrukture poput mreže širokopojasnog pristupa internetu za naknadu od strane društva Open Fiber predstavlja naplatnu isporuku robe koju je porezni obveznik PDV‑a djelujući kao takav, naplatno izvršio na državnom području države članice, koja podliježe PDV‑u na temelju članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive o PDV‑u, i da je trošak PDV‑a koji se odnosi na troškove izgradnje navedene mreže snosio korisnik doprinosa iz EFRR‑a, odnosno Ministarstvo gospodarskog razvoja.

79

Što se tiče razloga navedenog u uvodnoj izjavi 30. pobijane odluke, prema kojem se PDV koji Ministarstvo gospodarskog razvoja plaća Ministarstvu gospodarstva i financija ne može smatrati troškom središnje uprave Talijanske Države, Komisija objašnjava da je uzela u obzir činjenicu da se ministarstvo gospodarskog razvoja financira iz državnog proračuna, koji se financira, među ostalim, sredstvima koja potječu od naplate PDV‑a.

80

Međutim, s jedne strane, iz sadržaja spisa uopće ne proizlazi da će trošak PDV‑a koji je Ministarstvo gospodarskog razvoja snosilo zbog provedbe velikog projekta BUL biti predmet proračunske naknade Ministarstva gospodarstva i financija, tako da nije utvrđen takav način povrata PDV‑a od strane korisnika doprinosa iz EFRR‑a.

81

S druge strane, čak i pod pretpostavkom da takva proračunska naknada postoji, Komisija nije dokazala da bi ona bila povrativa u okviru nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u.

82

Međutim, kao što to proizlazi iz teksta članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013 i kao što je navedeno u točkama 52. do 61. ove presude, neprihvatljivost PDV‑a za doprinose iz EFRR‑a ograničena je samo na slučaj u kojem korisnik koji je bio izložen plaćanju tog poreza može povratiti taj PDV u okviru nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na PDV, a ne, suprotno onomu što tvrdi Komisija, u slučaju da je PDV na bilo koji način povrativ.

83

Osim toga, razlog iz uvodne izjave 30. pobijane odluke ne može se prihvatiti jer bi za posljedicu imao sustavno isključivanje PDV‑a iz prihvatljivih troškova doprinosa iz EFRR‑a kada je korisnik središnja uprava države članice, kao što je to odjel ministarstva, kao u ovom slučaju.

84

Međutim, osim što takvo tumačenje ni na koji način ne proizlazi iz teksta članka 69. stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1303/2013, ono bi dovelo do nejednakog postupanja među javnim tijelima koja mogu koristiti sredstva iz ESI fondova, protivno članku 2. točki 10. iste uredbe, koji u definiciju pojma korisnika uključuje javna tijela, ne uzimajući u obzir činjenicu pripadaju li ta tijela središnjoj upravi države članice ili imaju odvojenu i samostalnu pravnu osobnost u odnosu na državu kojoj pripadaju.

85

Slijedom toga, pozivajući se na razlog naveden u uvodnoj izjavi 30. pobijane odluke, prema kojem se plaćanje PDV‑a od strane Ministarstva gospodarskog razvoja Ministarstvu gospodarstva i financija ne može smatrati troškom koji je snosila središnja uprava Talijanske Države, Komisija je povrijedila članak 69. stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1303/2013.

86

U uvodnoj izjavi 31. pobijane odluke Komisija je u biti smatrala da se trošak PDV‑a koji se odnosi na izgradnju mreže širokopojasnog pristupa internetu može pripisati društvu Infratel, koje djeluje kao unutarnje društvo Ministarstva gospodarskog razvoja, a ne potonjemu. Prema Direktivi o PDV‑u, ne duguje se nikakav porez u okviru „unutarnje transakcije”, tako da PDV nije trebao biti uključen u račune koje je društvo Infratel izdalo tom ministarstvu. Osim toga, društvo Infratel, koje ima svojstvo poreznog obveznika PDV‑a, moglo je odbiti predmetni PDV.

87

Uvodno valja istaknuti da su u svojem zahtjevu za dodjelu financijskog doprinosa iz EFRR‑a talijanska tijela navela da će se financiranjem velikog projekta BUL, to jest ne samo kapitalnih rashoda koji uključuju troškove nabave imovine kao što su infrastruktura, nego i operativnih troškova, upravljati uz posredovanje društva Infratel, a da nisu precizirala da to društvo ne plaća PDV.

88

Međutim, u tom istom zahtjevu navedeno je da će Ministarstvo gospodarskog razvoja snositi troškove poslovanja, koji obično uključuju poreze, u skladu s programskim sporazumom sklopljenim 20. listopada 2015. između tog ministarstva, Agenzije nazionale per l’attrazione degli investimenti e lo sviluppo d’impresa i društva Infratel.

89

Osim toga, talijanska tijela izričito su pojasnila da su PDV uključila u prihvatljive troškove, s obzirom na to da je taj porez platio korisnik, odnosno Ministarstvo gospodarskog razvoja.

90

Naime, kao što to proizlazi iz točke 15. ove presude i iz odgovora Talijanske Republike na mjere upravljanja postupkom, postupno i s obzirom na napredak radova izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu, koncesionar, društvo Open Fiber, trebao je izdati račune koji odgovaraju trošku tih radova i uključuju PDV društvu Infratel, koje je trebalo platiti samo iznos tih računa bez PDV‑a.

91

Ministarstvo gospodarskog razvoja trebalo je pak platiti dio tih računa koji odgovara PDV‑u izravno Ministarstvu gospodarstva i financija, u skladu s mehanizmom razdvojenog plaćanja PDV‑a navedenom u točki 15. ove presude, na temelju kojeg navedena tijela moraju izravno platiti PDV koji se duguje na isporuke robe i usluga namijenjenih javnim tijelima na odvojeni i blokirani bankovni račun porezne uprave.

92

U tim okolnostima, valja utvrditi da je, u skladu s institucionalnom strukturom talijanskih tijela za provedbu velikog projekta BUL, koju Komisija ne osporava, teret PDV‑a koji se odnosi na troškove izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu bio na korisniku doprinosa iz EFRR‑a, odnosno Ministarstvu gospodarskog razvoja, a ne na društvu Infratel.

93

Međutim, u uvodnoj izjavi 31. pobijane odluke Komisija je ocijenila da se PDV ne duguje u okviru „unutarnje transakcije”, tako da je društvo Infratel moglo platiti PDV koji se odnosi na troškove izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu, umjesto Ministarstva gospodarskog razvoja, i da ga je to društvo potom moglo odbiti.

94

Stoga, prema Komisijinu mišljenju, trošak PDV‑a koji nastaje zbog troškova izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu nije izvjestan financijski teret za korisnika doprinosa iz EFRR‑a. Iz toga proizlazi da PDV ne predstavlja trošak koji za korisnika može biti prihvatljiv.

95

Međutim, kao prvo, valja utvrditi da pojmovi „unutarnja transakcija” i „unutarnje društvo” nisu predviđeni Direktivom o PDV‑u. Komisija se nije pozvala ni na odredbe talijanskog prava u području PDV‑a koje definiraju ili koriste takve pojmove.

96

Općenitije, Komisija nije uspjela dokazati da društvo Infratel, kao društvo koje je pravno odvojeno od Ministarstva gospodarskog razvoja, nije trebalo prevaliti PDV na potonje.

97

Kao drugo, u dijelu u kojem se Komisija namjeravala pozvati na članak 11. Direktive o PDV‑u, točno je da ta odredba u svojem prvom stavku predviđa da sve države članice mogu smatrati kao jedinstvenog poreznog obveznika sve osobe koje imaju poslovni nastan na teritoriju te države članice koje su, iako pravno samostalne, međusobno usko povezane financijskim, gospodarskim i organizacijskim vezama.

98

Međutim, takva je odredba uvjetovana time što podrazumijeva intervenciju nacionalnih odredbi kojima se određuje konkretan doseg uskih veza na financijskom, gospodarskom i organizacijskom planu između dotičnih osoba (vidjeti, po analogiji, presudu od 16. srpnja 2015., Larentia + Minerva i Marenave Schiffahrt, C‑108/14 i C‑109/14, EU:C:2015:496, t. 50.). Osim toga, kao što to ističe Talijanska Republika, a Komisija joj u tom pogledu nije proturječila, mogućnost koju nudi navedena odredba nije bila primijenjena u talijanskom propisu u pogledu subjekata poput Ministarstva gospodarskog razvoja i društva Infratel, koji čine dva zasebna pravna subjekta.

99

Stoga, u svakom slučaju, Komisija nije mogla smatrati da su transakcije između društva Infratel i Ministarstva gospodarskog razvoja provedene između dvaju subjekata koji su činili jedinstvenog poreznog obveznika u smislu članka 11. Direktive o PDV‑u, što bi navedenom ministarstvu omogućilo da na društvo Infratel prebaci PDV koji se duguje za izgradnju mreže širokopojasnog pristupa internetu.

100

Kao treće, točno je, kao što to ističe Komisija, da odluka o podjeli prihoda i rashoda između više javnih tijela iste države članice, kao i između nekoliko osoba odgovornih za projekt ne može izmijeniti ocjenu prihvatljivosti troškova, osobito onu PDV‑a plaćenog za provedbu navedenog projekta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija, T‑407/10, neobjavljenu, EU:T:2012:453, t. 32.).

101

Međutim, dovoljno je utvrditi da, u ovom predmetu, odabir talijanskih tijela da ne koriste usluge društva Infratel ne utječe na plaćanje, od strane Ministarstva gospodarskog razvoja, PDV‑a, koji mu je društvo Open Fiber stoga izravno obračunalo za radove izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu.

102

Osim toga, Komisija ne utvrđuje niti čak ne tvrdi da je institucionalna struktura koju su talijanska tijela usvojila za provedbu velikog projekta BUL, u dijelu u kojem konačni teret plaćanja PDV‑a stavlja na Ministarstvo gospodarskog razvoja, bila nepravilna s obzirom na pravila utvrđena Direktivom o PDV‑u.

103

Slijedom toga, drugi razlog na kojem se temelji pobijana odluka, koji se temelji na tome da je trošak PDV‑a za radove izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu trebao teretiti isključivo na društvo Infratel kao unutarnje društvo Ministarstva za gospodarski razvoj, također povređuje članak 69. stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1303/2013.

104

U uvodnoj izjavi 32. pobijane odluke Komisija je u biti smatrala da naknade za koncesiju na mreži širokopojasnog pristupa internetu koje je koncesionar platio društvu Infratel, kao javnom naručitelju, podliježu PDV‑u, koji koncesionar izravno plaća talijanskoj poreznoj upravi, u skladu s mehanizmom razdvojenog plaćanja. Ulazni PDV koji se plaća na radove izgradnje te mreže stoga je neutraliziran izlaznim PDV‑om naplaćenim na navedene naknade te je zbog toga i u teoriji povrativ.

105

U ovom slučaju, valja utvrditi da se taj razlog, koji se odnosi na neutralizaciju PDV‑a koji se duguje za radove izgradnje, zahvaljujući PDV‑u koji bi društvo Infratel primilo od naknada za koncesiju, ne odnosi na Ministarstvo gospodarskog razvoja, koje je korisnik doprinosa iz EFRR‑a za provedbu velikog projekta BUL. Stoga se takvim razlogom ne može utvrditi da to ministarstvo može na temelju nacionalnog zakonodavstva o PDV‑u povratiti PDV koji je dužno platiti na računima koji odgovaraju fazi izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu.

106

Naime, iz spisa proizlazi da je društvo Infratel, usporedno s napredovanjem radova izgradnje navedene mreže, moralo platiti samo neoporezivi iznos računa koje je izdalo društvo Open Fiber, dok je Ministarstvo gospodarskog razvoja moralo platiti dio tih računa koji odgovara PDV‑u izravno poreznoj upravi.

107

Osim toga, kao što to navodi Talijanska Republika, a Komisija joj u tom pogledu ne proturječi, Ministarstvo gospodarskog razvoja ne smatra se poreznim obveznikom za aktivnosti ili operacije izvršene u okviru obavljanja institucionalnih funkcija, kao što je provedba velikog projekta BUL, s obzirom na to da te aktivnosti ili te operacije obavlja kao javno tijelo, u skladu s člankom 13. Direktive o PDV‑u, koja je prenesena u talijanski pravni poredak člankom 4. Decreta del Presidente delle Repubblica n. 633 – Istituzione e disciplina dell’imposta sul valore aggiunto (Uredba predsjednika Republike br. 633 o uvođenju i uređenju poreza na dodanu vrijednost) od 26. listopada 1972. (redovni dodatak GURI‑ju br. 292 od 11. studenoga 1972.).

108

Stoga Ministarstvo gospodarskog razvoja nije imalo mogućnost odbitka PDV‑a za troškove izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu prema pravilima predviđenima u članku 1. stavku 2. drugom podstavku Direktive o PDV‑u i članku 19. stavku 1. Uredbe predsjednika Republike br. 633 od 26. listopada 1972.

109

Osim toga, iz sadržaja spisa ne proizlazi da Ministarstvo gospodarskog razvoja može neizravno, makar samo djelomično, povratiti PDV koji društvo Open Fiber duguje na naknade za koncesiju tijekom faze korištenja mreže širokopojasnog pristupa internetu, tako da se može smatrati da to ministarstvo ne snosi stvarni i konačan teret tog troška.

110

U tom pogledu, sama okolnost da je Infratel društvo javnog kapitala koje je u neizravnom vlasništvu Talijanske Države te je pod njezinim nadzorom nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje mehanizma neizravnog povrata PDV‑a u korist Ministarstva gospodarskog razvoja.

111

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da takav mehanizam postoji ili da ga se može uspostaviti između Ministarstva gospodarskog razvoja i društva Infratel, trošak PDV‑a koji to ministarstvo duguje u fazi izgradnje mreže širokopojasnog pristupa internetu mogao bi se isključiti iz ukupnih prihvatljivih troškova za doprinose iz EFRR‑a samo pod uvjetom da se taj neizravni povrat PDV‑a, putem društva Infratel, predviđa talijanskim zakonodavstvom koje se odnosi na PDV, što Komisija čak niti ne tvrdi.

112

U tom pogledu, Komisija se neosnovano pozvala na rješenje koje je Opći sud prihvatio u presudama od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija (T‑89/10, neobjavljena, EU:T:2012:451), i od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija (T‑407/10, neobjavljena, EU:T:2012:453).

113

Točno je da je u tim dvama predmetima Opći sud odbio tužbe za poništenje podnesene protiv dviju odluka Komisije o isključenju PDV‑a iz prihvatljivih troškova za doprinose iz EFRR‑a i Kohezijskog fonda.

114

Međutim, s jedne strane, te su dvije Komisijine odluke bile uređene, među ostalim, Uredbom br. 1084/2006, čijim se člankom 3. točkom (e), kao i u članku 7. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 1080/2006, PDV koji se može povratiti isključuje iz prihvatljivih troškova za pomoć iz Kohezijskog fonda, a da pritom nije potrebno utvrditi proizlaze li načini povrata iz primjene nacionalnog zakonodavstva u području PDV‑a.

115

S druge strane, u dvama predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 112. ove presude, korisnik je uzeo u obzir jedinstveno financijsko upravljanje fazama gradnje i djelovanja projekata o kojima je riječ u tim predmetima te je proveo analizu troškova i koristi koja je svojstvena projektima koji su doveli do prihoda.

116

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 6. ove presude, potpora iz EFRR‑a za veliki projekt BUL predstavlja državnu potporu spojivu s unutarnjim tržištem, kao što to proizlazi iz pojedinačne provjere potreba za financiranjem koju je Komisija provela u skladu s pravilima primjenjivima u području državnih potpora.

117

Međutim, kao što to pravilno navodi Talijanska Republika, iz članka 61. stavka 8. Uredbe br. 1303/2013, u njezinoj verziji primjenjivoj na dan donošenja pobijane odluke, proizlazi da se pravila koja se odnose na operacije kojima se ostvaruje neto prihod nakon njihova dovršetka nisu primjenjivala na operacije za koje pomoć u okviru programa predstavlja državnu potporu.

118

Naposljetku, Komisija nije dokazala da talijansko zakonodavstvo u području PDV‑a predviđa druge mehanizme povrata PDV‑a osim prava na odbitak utvrđenog Direktivom o PDV‑u, koji tijelima javnog prava, kao što je Ministarstvo gospodarskog razvoja, omogućuje povrat PDV‑a koji snose kao krajnji potrošači.

119

Slijedom toga, sama okolnost da naknade za koncesiju na mrežu širokopojasnog pristupa internetu koje je isplatio koncesionar društvu Infratel, kao javnom naručitelju, podliježu PDV‑u ne utječe na stvarno i konačno pripisivanje Ministarstvu gospodarskog razvoja troška PDV‑a u vezi s provedbom velikog projekta BUL. Budući da Komisija nije dokazala da je to ministarstvo moglo vratiti taj izdatak na temelju nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na PDV, trećim razlogom iz uvodne izjave 32. pobijane odluke također se povređuje članak 69. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1303/2013.

120

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tri razloga na kojima se temelji pobijana odluka povređuju članak 69. stavak 3. točku (c) Uredbe br. 1303/2013. Prema tome, pobijanu odluku treba poništiti a da pritom nije potrebno ispitati druge tužbene razloge iznesene u prilog tužbi.

121

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Talijanske Republike.

122

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje: