3

Članak 18. Zajedničkih pravila o osiguranju, naslovljen „Odluke”, predviđa:

„Tijelo za imenovanje donosi, u postupku predviđenom člankom 20., odluke o priznanju nesretnog uzroka događaja, neovisno o tome je li povezan s rizicima koji proizlaze iz rada ili privatnog života, te odluke koje se odnose na priznavanje profesionalnog uzroka bolesti i utvrđivanje stupnja trajne invalidnosti:

4

Što se tiče sastava i rada liječničkog povjerenstva, člankom 22. stavkom 1. prvim i drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju, naslovljenim „Liječničko povjerenstvo”, predviđa se sljedeće:

„1.   Liječničko povjerenstvo sastoji se od trojice liječnika koji se imenuju na sljedeći način:

Ako se u roku od dva mjeseca od imenovanja drugog liječnika ne postigne dogovor o imenovanju trećeg liječnika, njega imenuje predsjednik Suda [Europske unije] na zahtjev jedne od stranaka.”

5

Članak 23. stavak 1. prvi podstavak Zajedničkih pravila o osiguranju, naslovljen „Traženje mišljenja drugog liječnika”, određuje:

„1.   U slučajevima koji nisu predviđeni člankom 18., kada treba donijeti odluku nakon mišljenja liječnika kojeg je odredilo tijelo za imenovanje, to tijelo prije donošenja te odluke dostavlja prijedlog te odluke, zajedno sa zaključcima liječnika, osiguraniku ili njegovim pravnim sljednicima. Osiguranik ili njegovi pravni sljednici mogu u roku od 30 dana tražiti mišljenje drugog liječnika, kojeg će sporazumno odabrati liječnik kojeg je imenovalo tijelo za imenovanje i liječnik kojeg je odredio osiguranik ili njegovi pravni sljednici. Ako, po isteku tog roka, nije podnesen zahtjev za mišljenje, navedeno tijelo donosi odluku u skladu s prijedlogom.”

[omissis]

28

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. svibnja 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

29

Komisija je 6. kolovoza 2019. podnijela odgovor na tužbu.

30

Tužitelj je 3. listopada 2019. podnio repliku.

31

Odlukom donesenom 25. listopada 2019. predsjednik Općeg suda je, u skladu s člankom 27. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, dodijelio predmet drugom sucu izvjestitelju, raspoređenom u četvrto vijeće.

32

Komisija je 18. studenoga 2019. podnijela odgovor na repliku.

33

Dopisom od 19. studenoga 2019. stranke su bile obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka i o mogućnosti da zahtijevaju održavanje rasprave u skladu s uvjetima iz članka 106. Poslovnika. Podneskom od 13. prosinca 2019. tužitelj je zatražio održavanje rasprave u predviđenom roku.

34

U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. stavku 3. točkama (a) i (d) Poslovnika, Opći sud je 15. lipnja 2020. pozvao stranke da odgovore na niz pitanja i dostave čitljivu verziju određenih dokumenata. Stranke su odgovorile na pitanja, a tužitelj je udovoljio zahtjevu za podnošenje dokumenata u za to određenom roku.

35

Na temelju prijedloga suca izvjestitelja, Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Međutim, budući da je tužitelj, na zahtjev Općeg suda, u dopisu od 16. srpnja 2020. u biti naveo da u konačnici neće sudjelovati na raspravi, Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je, u skladu s člankom 108. stavkom 2. Poslovnika, zatvoriti usmeni dio postupka.

36

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. srpnja 2020. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodio tužbu na način da je tužbom u biti tražio uzimanje u obzir, nakon što je za njega saznao, „akta koji čini novi element, koji automatski smanjuje početne tužbene zahtjeve radi ‚uzimanja u obzir tog novog elementa’ u svrhu poništenja Komisijine odluke od 2. kolovoza 2018.”. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. rujna 2020. Komisija je zahtijevala da se tužiteljev podnesak kojim se tužba prilagođava odbaci kao nedopušten.

37

Tužitelj je 14. rujna 2020. podnio podnesak s novim tužbenim razlogom. Komisija je svoja očitovanja na navedeni podnesak dostavila 30. rujna 2020.

38

U svojoj tužbi tužitelj od Općeg suda u biti zahtijeva da:

39

U odgovoru na tužbu Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

40

U replici tužitelj osim toga od Općeg suda zahtijeva da „utvrdi, pa i na temelju zasebnog rješenja, da [on] privremeno ima pravo na iznos od 7754 eura, koji čini naknadu koju je predvidio [Ured za obračun], a koji je svojedobno bio odobren na temelju dokumenata podnesenih u dva navrata, koji se nalaze u Komisijinu posjedu”.

41

U odgovoru na repliku Komisija od Općeg suda zahtijeva da također odbije zahtjev koji je tužitelj podnio u replici.

98

Prvim dijelom tužbenog zahtjeva traži se poništenje sporne odluke kojom se, prema tužiteljevu mišljenju, tijelo za imenovanje pogrešno oslanja na pravilo izričito predviđeno u članku 22. stavku 1. drugom podstavku Zajedničkih pravila o osiguranju, koje se primjenjuje u slučajevima u kojima „nije postignut nikakav sporazum između liječnika koji predstavlja osiguranika i onoga koji predstavlja instituciju radi imenovanja trećeg liječnika”, kako bi ga analogno primijenilo radi određivanja „drugog liječnika”.

99

Četvrtim dijelom tužbenog zahtjeva, koji je istaknut podredno, u biti se traži da se Komisiji naloži da se u posebnom tužiteljevu slučaju osloni na pravilo izričito predviđeno u članku 22. Zajedničkih pravila o osiguranju, kako je navedeno u spornoj odluci, i da ga analogno primijeni, zahtijevajući od liječničkog povjerenstva da donese svoje mišljenje u skladu s člankom 20. Zajedničkih pravila o osiguranju.

100

Stoga, prvim i četvrtim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj nastoji, s jedne strane, osporiti Komisijino stajalište kojim se daje prednost selektivnoj primjeni, na temelju koje se ona u ovom slučaju oslanja samo na članak 22. stavak 1. drugi podstavak Zajedničkih pravila o osiguranju i, s druge strane, osporiti Komisijinu odluku da ne primijeni cijeli postupak predviđen navedenim člankom. Stoga ta dva dijela tužbenog zahtjeva valja analizirati zajedno.

[omissis]

106

Kao prvo, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj u okviru četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, koji se u biti sastoji od oslanjanja na postupovno pravilo namijenjeno pokretanju postupka pred liječničkim povjerenstvom radi preispitivanja njegova zahtjeva za naknadu troškova, Zajednička pravila o osiguranju jasno razlikuju dva slučaja u vezi s preispitivanjem prijedloga odluke.

107

U prvom slučaju, ako osiguranik to zatraži, odluka se donosi nakon traženja mišljenja od liječničkog povjerenstva u skladu s člankom 18. drugom alinejom Zajedničkih pravila o osiguranju. U drugom slučaju osiguranik može zatražiti mišljenje „drugog liječnika” u slučajevima različitima od onih iz članka 18. navedenih pravila. Nakon dostave tih prijedloga odluke oba postupka uvode rok od 60 dana odnosno 30 dana u kojima osiguranik može zatražiti preispitivanje tih prijedloga. Ako po isteku roka nije podnesen nikakav zahtjev za davanje mišljenja, tijelo za imenovanje donosi odluku koja proizlazi iz prijedloga.

108

Iz tih odredaba proizlazi da odluke donesene, kao u ovom slučaju, u okviru zahtjeva za naknadu troškova, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Zajedničkih pravila o osiguranju, nisu obuhvaćene, kao što to opravdano ističe Komisija, materijalnim područjem primjene članka 18. Zajedničkih pravila o osiguranju. Naime, taj se članak odnosi na „odluke koje se odnose na priznavanje toga da uzrok proizlazi iz nesretnog slučaja, neovisno o tome je li povezan s rizicima koji proizlaze iz rada ili privatnog života, te odluke koje se odnose na priznavanje profesionalnog uzroka bolesti i utvrđivanje stupnja trajne invalidnosti”. Budući da su ti izrazi jasni, oni se ne mogu tumačiti na način da uključuju odluke koje se odnose na zahtjeve za naknadu troškova u smislu članka 9. stavka 1. Zajedničkih pravila o osiguranju.

109

Osim toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nije riječ o utvrđivanju bilo kakvog prava na primjenu cjelokupnog postupka koji se primjenjuje na zahtjev za naknadu, nego o utvrđivanju postupka imenovanja „drugog liječnika” primjenjivog u slučaju neslaganja stranaka o navedenom imenovanju. Naime, u tom pogledu članak 23. Zajedničkih pravila o osiguranju ne sadržava nikakvu prazninu koja bi opravdala primjenu cjelokupnog postupka predviđenog člankom 22. navedenih pravila.

110

Stoga se odluke donesene na temelju članka 9. stavka 1. Zajedničkih pravila o osiguranju odnose na slučajeve različite od onih obuhvaćenih njegovim člankom 18. te su uređene postupkom opisanim u njegovu članku 23.

111

Iz zaključka navedenog u točki 110. ove presude proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da je tijelo za imenovanje u ovom slučaju prilikom određivanja „drugog liječnika”, predviđenog člankom 23. Zajedničkih pravila o osiguranju, odlučilo, djelomično i po analogiji, primijeniti postupak predviđen člankom 22. stavkom 1. drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju kako bi iz toga zaključio da bi se, a fortiori, cijeli postupak predviđen u navedenom članku 22. trebao primjenjivati na njegov zahtjev za naknadu. Isto tako, iz odbijanja naknade troškova liječnika kojeg je odredilo tijelo za imenovanje ne može se izvesti nikakvo pravo na pokretanje postupka pred liječničkim povjerenstvom. Slijedom toga, prvi je razlog sporne odluke osnovan jer se članak 22. Zajedničkih pravila o osiguranju ne odnosi na odluke o naknadi zdravstvenih troškova.

112

Kao drugo, uzimajući u obzir zaključak iz točke 110. ove presude, valja ocijeniti zakonitost analognog oslanjanja na postupak predviđen člankom 22. stavkom 1. drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju, što tužitelj osporava, a Komisija brani, radi određivanja „drugog liječnika” u smislu članka 23. navedenih pravila.

113

Iz teksta članka 9. stavka 1. Zajedničkih pravila o osiguranju, naslovljenog „Naknada troškova”, proizlazi da se tim člankom uvodi pravo na naknadu „svih troškova koji su nužni […] za svu njegu i tretmane koji su potrebni uslijed pretrpljenih ozljeda i njihovih manifestacija te, ako je potrebno, troškova koji su potrebni zbog funkcionalne i profesionalne rehabilitacije oštećenika”. Nasuprot tomu, on ne sadržava nikakvo pojašnjenje u vezi s postupkom primjenjivim na zahtjeve za naknadu troškova liječenja.

114

U tom pogledu valja uputiti na članak 23. stavak 1. Zajedničkih pravila o osiguranju, koji, u skladu s njegovim preostalim materijalnim područjem primjene, definira postupak primjenjiv na odluke koje se odnose na slučajeve koji nisu predviđeni člankom 18. Zajedničkih pravila o osiguranju, a što je situacija koja obuhvaća spornu odluku.

115

Točno je, kao što to navode stranke, da članak 23. stavak 1. Zajedničkih pravila o osiguranju, naslovljen „Traženje mišljenja od drugog liječnika”, ne precizira izričito postupak koji treba provesti radi imenovanja „drugog liječnika”, a kako bi se u slučaju potrebe riješilo neslaganje između liječnika kojeg je imenovalo tijelo za imenovanje i liječnika kojeg je imenovao osiguranik.

116

Međutim, načelo pravne sigurnosti opravdava tumačenje koje se temelji na odredbama prava Unije kako bi se zajamčio visok stupanj predvidljivosti (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 22. svibnja 2008., Glaxosmithkline i Laboratoires Glaxosmithkline, C‑462/06, EU:C:2008:299, t. 32. i 33.). Kako bi se osigurala takva predvidljivost, važno je ostati, koliko god je to moguće, vjeran tekstu tumačenih odredaba.

117

Kada bi se prihvatilo da, ako se ne postigne dogovor o imenovanju „drugog liječnika” između liječnika kojeg je odredilo tijelo za imenovanje i liječnika kojeg je odredio osiguranik, valja primijeniti postupak predviđen člankom 22. stavkom 1. drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju, to bi dovelo do opasnosti od promjene područja primjene postupka traženja mišljenja, kako su ga prvotno predvidjeli njegovi autori. Osim toga, kao što to proizlazi iz preambule Zajedničkih pravila o osiguranju, na institucijama je, a ne na Općem sudu, da zajednički donesu pravila o osiguranju i stoga, ako je potrebno, predvide takav postupak ili da izričito upute na članak 22. stavak 1. drugi podstavak Zajedničkih pravila o osiguranju.

118

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako je tumačenje odredbe prava Unije „s obzirom” na pravni kontekst kojeg je dio ili njezin cilj u načelu moguće za otklanjanje dvosmislenosti u tekstu, takvo tumačenje ne može imati za posljedicu uklanjanje svakog korisnog učinka jasnom i preciznom tekstu te odredbe jer bi inače bilo nespojivo sa zahtjevima načela pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presude od 8. prosinca 2005., ESB/Njemačka, C‑220/03, EU:C:2005:748, t. 31.; od 15. srpnja 2010., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑582/08, EU:C:2010:429, t. 46., 49. i 51. i navedenu sudsku praksu i od 22. rujna 2016., Parlament/Vijeće, C‑14/15 i C‑116/15, EU:C:2016:715, t. 70.).

119

Budući da institucije nisu izričito predvidjele to da „drugog liječnika” po službenoj dužnosti imenuje predsjednik Suda niti su se složile s tom analognom primjenom, nije na Općem sudu da takvu primjenu nametne sudskim putem. U tom pogledu Opći sud ne može zanemariti jasan i precizan tekst odredbe koja predviđa samo mogućnost imenovanja „drugog liječnika” kojeg sporazumno odabiru liječnik kojeg je odredilo tijelo za imenovanje i liječnik kojeg je odredio osiguranik. Slijedom toga, Komisija nije mogla na predmetnu situaciju analogno primijeniti članak 22. stavak 1. drugi podstavak Zajedničkih pravila o osiguranju.

120

Kao treće, Komisijini argumenti ne mogu dovesti u pitanje zaključak iz prethodne točke. Ona opravdava analognu primjenu pravila o imenovanju „trećeg liječnika” iz članka 22. stavka 1. drugog podstavka Zajedničkih pravila o osiguranju potrebom pronalaska rješenja za situaciju zastoja zbog nemogućnosti imenovanja „drugog liječnika” u smislu članka 23. Zajedničkih pravila o osiguranju i zbog nepostojanja izričitog propisa u predmetnom članku koji se primjenjuje u takvom slučaju. Usto, prema Komisijinu mišljenju, odluka o primjeni tog pravila uravnotežena je i omogućuje pravično usklađivanje interesa bivšeg dužnosnika i uprave. Taj se izbor temelji na dužnosti brižnog postupanja i načelu dobre uprave, u skladu s kojima institucija mora postupati.

121

U tom pogledu, prije svega, Komisijin argument – prema kojem se odredba članka 23. Zajedničkih pravila o osiguranju mora, radi potrebe pronalaženja rješenja za zastoj svojstven ovom predmetu, a pri neslaganju o određivanju „drugog liječnika”, tumačiti na način da ona predviđa analognu primjenu postupka predviđenog u članku 22. stavku 1. drugom podstavku Zajedničkih pravila o osiguranju – nije spojiv s jasnim sadržajem odredbe te, štoviše, ne nalazi svoju potvrdu u drugim elementima Zajedničkih pravila o osiguranju.

122

Nadalje, valja istaknuti da tužitelj osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj je odluka o primjeni pravila o imenovanju trećeg liječnika iz članka 22. stavka 1. drugog podstavka Zajedničkih pravila o osiguranju uravnotežena i omogućuje pravično usklađivanje interesa bivšeg dužnosnika i uprave. Konkretno, izneseni argumenti koji se odnose na nejasan sadržaj ovlasti tog „drugog liječnika” kojeg imenuje predsjednik Suda, na dokumentaciju koja bi mu bila poslana bez tužiteljeva prava uvida u nju i na konačnost odluke iz tog ad hoc postupka preispitivanja u najmanju ruku upućuju na to da tužitelj osporava to da je ta odluka uravnotežena i da usklađuje interese predmetnih stranaka. Naime, u slučaju ad hoc postupka poput onoga o kojem je riječ u ovom predmetu, tužiteljevi argumenti mogu se tumačiti tako da se njima tvrdi da se krši načelo pravne sigurnosti zbog nepostojanja predvidljivosti tog postupka.

123

Osim toga, okolnost da druge odredbe Zajedničkih pravila o osiguranju predviđaju sličan postupak ili da je on opravdan dužnošću brižnog postupanja i načelom dobre uprave, koje institucija mora poštovati, ne može opravdati prihvaćanje tumačenja članka 23. stavka 1. prvog podstavka Zajedničkih pravila o osiguranju iz sporne odluke.

124

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, dužnost brižnog postupanja odražava ravnotežu uzajamnih prava i obveza koje su uvjeti zapošljavanja i primjenjiva pravila o osoblju uspostavili u odnosima između javnog tijela i članova osoblja javne službe, što osobito podrazumijeva da tijelo prilikom odlučivanja o položaju dužnosnika uzme u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes dotičnog dužnosnika nego i interes službe. Potonju obvezu upravi nameće načelo dobre uprave iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti presude od 5. prosinca 2006., Angelidis/Parlament, T‑416/03, EU:T:2006:375, t. 117. i navedenu sudsku praksu i od 13. prosinca 2017., Arango Jaramillo i dr./EIB, T‑482/16 RENV, EU:T:2017:901, t. 131. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

125

Nadalje, obveze koje za upravu proizlaze iz dužnosti brižnog postupanja znatno su veće kada je u pitanju položaj dužnosnika za kojeg se pokazalo da mu je ugroženo fizičko ili duševno zdravlje (vidjeti presudu od 18. studenoga 2014., McCoy/Odbor regija, F‑156/12, EU:F:2014:247, t. 106. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 7. studenoga 2019., WN/Parlament, T‑431/18, neobjavljenu, EU:T:2019:781, t. 106).

126

Međutim, u okviru dužnosti brižnog postupanja zaštita prava i interesa dužnosnika uvijek mora biti ograničena poštovanjem pozitivnih propisa (vidjeti presudu od 5. prosinca 2006., Angelidis/Parlament, T‑416/03, EU:T:2006:375, t. 117. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, zbog te zaštite uprava ne može dati odredbi Zajednice učinak koji bi bio protivan jasnom i preciznom tekstu te odredbe (presude od 27. lipnja 2000., K/Komisija, T‑67/99, EU:T:2000:169, t. 68. i od 26. ožujka 2020., Teeäär/ESB, T‑547/18, EU:T:2020:119, t. 87. do 89.).

127

U ovom slučaju, iako je točno da je sporna odluka dio općenitijeg okvira zahtjeva za naknadu zdravstvenih troškova povezanih s tužiteljevom profesionalnom bolešću, činjenica da su obveze uprave koje proizlaze iz dužnosti brižnog postupanja znatno veće ne znači da Komisija može postupati protivno jasnom i preciznom sadržaju članka 23. stavka 1. prvog podstavka Zajedničkih pravila o osiguranju. Iako je na temelju dužnosti brižnog postupanja Komisija doista dužna pronaći rješenje za postojeću blokadu, to rješenje mora biti u skladu s regulatornim okvirom koji je obvezuje.

128

Slijedom toga, Komisija se ne može pozvati na dužnost brižnog postupanja kako bi opravdala analognu primjenu pravila o imenovanju trećeg liječnika predviđenog člankom 22. stavkom 1. drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju s obzirom na to da se odredba članka 23. stavka 1. prvog podstavka navedenog propisa protivi takvoj primjeni te, uostalom, nije u skladu ni s jednim općim pravnim načelom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. veljače 2011., Marcuccio/Komisija, F‑81/09, EU:F:2011:13, t. 55.).

129

Kao četvrto, tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje zaključak iz točke 119. ove presude. Ponajprije, on u biti ističe da ima pravo na to da se na njega primijeni postupak traženja mišljenja od liječničkog povjerenstva predviđen člankom 22. Zajedničkih pravila o osiguranju jer bi mišljenje kolegijalnog tijela pružilo više jamstava od mišljenja samo jednog liječnika, s obzirom na to da su spis i ovlasti zapravo tajni. U tom pogledu, čini se da on upućuje, među ostalim, na poštovanje svojih prava obrane, u okviru članka 23. navedenih pravila, kako u ispitnom postupku koji je doveo do donošenja prijedloga odluke od 30. lipnja 2017. tako i u postupku preispitivanja koji je sada u tijeku. Konkretno, on s jedne strane spominje uzimanje u obzir svojeg osobnog zdravstvenog kartona i povijesti svoje profesionalne bolesti, a s druge strane spominje to da liječnik osigurane osobe stavi odgovarajuću dokumentaciju u predmetnom slučaju na raspolaganje „drugom liječniku”.

130

U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da liječnici koje je odredilo tijelo za imenovanje, u okviru svojeg konkretnog i detaljnog ispitivanja slučaja koji im je podnesen, moraju dati svoje mišljenje na temelju znanstvene literature, ali ne mogu zanemariti stvarno i cjelokupno zdravstveno stanje dotične osobe. Osim toga, tu obvezu uzimanja u obzir osobne situacije osiguranika nameće dužnost brižnog postupanja (vidjeti u tom smislu presude od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 88., i od 25. svibnja 2016., GW/Komisija, F‑111/15, EU:F:2016:122, t. 40.).

131

Također, „drugi liječnik” zadužen za preispitivanje relevantnosti naknade za liječničku uslugu s obzirom na tužiteljevu profesionalnu bolest mora imati saznanja o opsegu i posljedicama koje ona uzrokuje i imati pristup sadržaju odluka.

132

Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da za davanje valjanog liječničkog mišljenja liječnik mora biti u mogućnosti upoznati se sa svim dokumentima koji bi mogli biti korisni za njegovu ocjenu (vidjeti, po analogiji, presude od 15. srpnja 1997., R/Komisija, T‑187/95, EU:T:1997:119, t. 49., i od 29. veljače 2012., AM/Parlament, F‑100/10, EU:F:2012:24, t. 92.). Stoga, kao što to pravilno podsjeća Komisija, liječnik kojeg je odredio osiguranik ima mogućnost iznijeti i braniti svoje stajalište podnoseći dodatne dokumente.

133

Nadalje, tužiteljev argument kojim se nastoji dokazati da Komisijini liječnici nisu nepristrani, s obzirom na presudu od 24. listopada 1996., Komisija/Royale belge (C‑76/95, EU:C:1996:406), neosnovan je i ne dovodi u pitanje zaključak iz točke 119. ove presude. Naime, tim općenito sročenim argumentom i sažetim upućivanjem na sudsku praksu tužitelj ne objašnjava kako je u ovom slučaju, i u pogledu kojeg točno subjekta, u donošenju odluke o naknadi zatraženih troškova manjkalo nepristranosti liječnicima koje je imenovala institucija.

134

Prema tome, postupak ispitivanja i postupak preispitivanja, kako su uređeni člankom 23. Zajedničkih pravila o osiguranju, nude dovoljna jamstva u pogledu poštovanja tužiteljevih prava obrane u okviru ispitivanja njegova zahtjeva za naknadu troškova, tako da on ne može tražiti imenovanje liječničkog povjerenstva kako bi osigurao poštovanje tih prava.

135

Prema tome, drugi razlog sporne odluke, prema kojem se uprava odlučila osloniti na pravilo predviđeno člankom 22. stavkom 1. drugim podstavkom Zajedničkih pravila o osiguranju kako bi od predsjednika Suda zatražila da po službenoj dužnosti imenuje „drugog liječnika”, pravno je pogrešan.

136

Međutim, iz sudske prakse proizlazi da, ako su određeni razlozi za neku odluku sami po sebi takve prirode da je u dovoljnoj mjeri opravdavaju, pogreške koje se mogu odnositi na druge razloge akta u svakom slučaju ne utječu na njegovu izreku. Usto, budući da izreka Komisijine odluke počiva na više temelja obrazloženja, od kojih bi svaki za sebe bio dostatan temelj za izreku, taj se akt načelno može poništiti samo ako je svaki od tih temelja nezakonit. U tom slučaju pogreška ili druga nezakonitost koja bi utjecala samo na jedan od temelja obrazloženja ne mogu biti dovoljne da opravdaju poništenje sporne odluke, s obzirom na to da ta pogreška nije mogla imati odlučujući utjecaj na izreku odluke koju je donijela institucija (vidjeti presudu od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija, T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

137

U ovom slučaju pogreška koja se tiče prava koju sadržava drugi razlog sporne odluke ne može dovesti do poništenja te odluke s obzirom na to da nije mogla utjecati na njezin rezultat. Naime, u skladu sa zaključkom Općeg suda u točkama 110. i 111. ove presude, prvi razlog sporne odluke, u kojem se navodi da se postupak predviđen u članku 22. Zajedničkih pravila o osiguranju ne odnosi na odluke o naknadi zdravstvenih troškova, osnovan je i dovoljan za opravdanje odbijanja pokretanja postupka pred liječničkim povjerenstvom u pobijanoj odluci.

138

Stoga prvi i četvrti dio tužbenog zahtjeva treba odbiti kao neosnovane.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje: