27

U prilog svojoj tužbi tužitelj u biti ističe jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 68. stavka 1. Uredbe 2017/1001 u vezi s člankom 23. stavkom 3. Uredbe 2018/625. Taj jedini tužbeni razlog sadržava tri prigovora, koji se temelje na pogreškama u ocjeni u pogledu, kao prvo, datuma dostave odluke odjela za prigovore, kao drugo, datuma isteka roka za podnošenje žalbe protiv te odluke i, kao treće, datuma isteka roka za plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe protiv navedene odluke.

[omissis]

65

U skladu sa sudskom praksom, članak 60. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 68. stavak 1. Uredbe 2017/1001) treba ujednačeno tumačiti, na način da je plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe uvjet kako bi se žalba mogla smatrati podnesenom, tako da se plaćanje povezuje s podnošenjem žalbe i mora biti obavljeno, kao i to podnošenje, u roku od dva mjeseca računajući od datuma dostave odluke koja se žalbom pobija. Rok od četiri mjeseca računajući od datuma dostave odluke primjenjuje se jedino na podnošenje obrazloženja u kojem se izlažu razlozi za žalbu, a ne na plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe (presuda od 21. svibnja 2014., Melt Water/OHIM (NUEVA), T‑61/13, EU:T:2014:265, t. 31.).

66

U predmetnom slučaju rok za plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe od dva mjeseca, koji je počeo teći od dostave porukom elektroničke pošte od 21. rujna 2018., istekao je 21. studenoga 2018.

67

Međutim, tužitelj je pristojbu za podnošenje žalbe EUIPO‑u platio 21. prosinca 2018., a on je uplatu primio 24. prosinca 2018.

68

Valja utvrditi da je pristojba za podnošenje žalbe plaćena nepravodobno, nakon isteka propisanog roka za podnošenje žalbe i za plaćanje pristojbe, što je bilo 21. studenoga 2018.

69

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje tužiteljevim argumentom koji se temelji na navodnim zahtjevima za otklanjanje „formalnih nedostataka” koji proizlaze iz dvaju EUIPO‑ovih dopisa od 26. studenoga 2018. (t. 16. i 17. ove presude).

70

U tom pogledu, imajući u vidu članak 23. Delegirane uredbe 2018/625, valja pojasniti doseg takvih zahtjeva za otklanjanje nedostataka nakon isteka propisanog roka za podnošenje žalbe i plaćanje pristojbe.

71

Tako valja utvrditi da mogućnosti za otklanjanje nedostataka iz članka 23. stavka 1. točke (c) Delegirane uredbe 2018/625, kako bi se izbjegla nedopuštenost žalbe, ne obuhvaćaju neplaćanje pristojbe za podnošenje žalbe, nego samo ime i adresu podnositelja žalbe, ime i službenu adresu njegova zastupnika i jasne i nedvosmislene podatke o proizvodima ili uslugama u odnosu na koje se odluka osporava.

72

Naprotiv, valja utvrditi da neplaćanje pristojbe za podnošenje žalbe u propisanom roku nije moguće ispraviti u smislu članka 23. stavka 1. točke (c) Delegirane uredbe 2018/625. U skladu s njezinim člankom 23. stavkom 3., smatra se da žalba nije podnesena ako je pristojba za podnošenje žalbe plaćena nakon isteka utvrđenog roka, pri čemu ne postoji druga mogućnost otklanjanja nedostataka osim povrata u prijašnje stanje, na koji se primjenjuje poseban sustav iz članka 104. Uredbe 2017/1001.

73

Točno je da, kada je taj rok već istekao, EUIPO – kao u predmetnom slučaju svojim drugim dopisom od 26. studenoga 2018. – dotičnoj stranci može dopustiti da iznese stajalište i dostavi mu eventualne korisne dokaze, osobito u vezi s eventualnim slučajem, višom silom ili pak opravdanom pogreškom, koji bi mogli opravdati neplaćanje pristojbe za podnošenje žalbe u propisanom roku.

74

Međutim, tužitelj nije dokazao niti čak istaknuo postojanje slučaja, više sile ili opravdane pogreške koji su ga spriječili u plaćanju pristojbe u propisanom roku, tj. 21. studenoga 2018. Konkretno, nije na EUIPO‑u da tužitelja podsjeća na plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe u roku jer taj zahtjev jasno i nedvosmisleno proizlazi iz članka 68. stavka 1. Uredbe 2017/1001, s kojim je tužitelj upoznat.

75

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ne može se odstupiti od primjene propisa Unije koji se odnose na postupovne rokove osim u krajnje iznimnim slučajevima, s obzirom na to da stroga primjena tih pravila proizlazi iz zahtjeva pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja bilo kakvih vrsta diskriminacije i bilo kakvih arbitrarnih postupanja prilikom sudovanja. Neovisno o tome jesu li te okolnosti okvalificirane kao slučaj, viša sila ili čak kao opravdana pogreška, one u svakom slučaju sadržavaju subjektivan element koji uključuje obvezu stranke koja postupa u dobroj vjeri da dokaže brigu i dužnu pažnju koje se traže od uobičajeno obaviještenog gospodarstvenika kako bi pratio tijek postupka i poštovao propisane rokove (vidjeti presudu od 21. svibnja 2014., NUEVA, T‑61/13, EU:T:2014:265, t. 38. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 9. listopada 2019., Esim Chemicals/EUIPO – Sigma‑Tau Industrie Farmaceutiche Riunite (ESIM Chemicals), T‑713/18, neobjavljeno, EU:T:2019:744, t. 34.). O tome nije riječ u tužiteljevoj situaciji u ovom predmetu.

76

Dodatno, treba primijetiti da tužitelj, nakon što ga je EUIPO u drugom dopisu od 26. studenoga 2018. obavijestio da u propisanom roku nije platio pristojbu za podnošenje žalbe i o opasnosti da će se stoga njegova žalba smatrati nepodnesenom, nije bio lišen prava na podnošenje pravnog sredstva pred samim EUIPO‑om. Naime, čak i pretpostavljajući da je tužitelj namjeravao istaknuti da unatoč dokazima o svoj dužnoj pažnji u tim okolnostima nije bio u mogućnosti poštovati rok za plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe, imao je na raspolaganju postupak povrata u prijašnje stanje pred EUIPO‑om i mogao je podnijeti pravno sredstvo na temelju članka 104. Uredbe 2017/1001 (vidjeti presudu od 21. svibnja 2014., NUEVA, T‑61/13, EU:T:2014:265, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Međutim, tužitelj nije podnio nikakvo pravno sredstvo za povrat u prijašnje stanje na temelju tog članka.

77

Točno je da se tužitelj u svojem dopisu od 20. prosinca 2018. pozivao na nastavak postupka. Međutim, on nije podnio nijedan zahtjev za nastavak postupka na temelju članka 105. Uredbe 2017/1001. Takav bi zahtjev u svakom slučaju bio odbijen jer se taj članak, u skladu sa svojim stavkom 2., ne primjenjuje na rokove propisane u članku 68. te uredbe, poput roka za podnošenje žalbe i roka za plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe.

78

Naposljetku, valja utvrditi da – čak i ako je žalbeno vijeće u točki 10. pobijane odluke pogrešno utvrdilo da je odluka odjela za prigovore tužitelju dostavljena preporučenom poštom 20. srpnja 2018. i da je rok za plaćanje pristojbe za podnošenje žalbe istekao 20. rujna 2018. – ta pogreška ipak stoga ne može dovesti do poništenja pobijane odluke. Naime, utvrđenje žalbenog vijeća prema kojem je uplata pristojbe za podnošenje žalbe, primljena 24. prosinca 2018., bila nepravodobna može se temeljiti na datumu dostave porukom elektroničke pošte od 21. rujna 2018., kao što to proizlazi iz točke 11. pobijane odluke.

79

Stoga je žalbeno vijeće u točki 12. pobijane odluke pravilno utvrdilo da se smatra da tužitelj nije podnio žalbu protiv odluke odjela za prigovore, smatrajući u biti da, čak i ako se polazi od datuma koji navodi tužitelj – i koji je Opći sud utvrdio u predmetnom slučaju – tj. 21. rujna 2018., ostaje činjenica da je pristojba za podnošenje žalbe, primljena 24. prosinca 2018., plaćena nepravodobno.

80

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti jedini tužbeni razlog i stoga tužbu u cijelosti a da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti drugog i trećeg dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje: