2

Tužitelj je dio dvaju konzorcija sastavljenih od korisnika dvaju sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava sklopljenih u okviru Program potpore politike informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) koji je predviđen Okvirnim programom za konkurentnost i inovacije (2007. – 2013.), uspostavljenim Odlukom br. 1639/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. (SL 2006., L 310, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 123.) (u daljnjem tekstu: Okvirni program IC).

3

Prvi sporazum, koji nosi broj 225023, sklopljen je 10. listopada 2008. između Europske zajednice, zastupane po Europskoj komisiji, i društva Tesan Televita Srl, koje je djelovalo u svojstvu koordinatora projekta „ElDeRly‑friEndly Alarm handling and MonitorING (Dreaming)” (u daljnjem tekstu: sporazum Dreaming odnosno projekt Dreaming). Drugi sporazum koji nosi broj 250449 sklopljen je 31. svibnja 2010. između Zajednice, zastupane po Komisiji, i društva Digipolis SCRL, koje je djelovalo u svojstvu koordinatora projekta „HOME SWEET HOME: Health monitoring and sOcial integration environMEnt for Supporting WidE ExTension of independent life at HOME” (u daljnjem tekstu: sporazum HOME SWEET HOME odnosno projekt HOME SWEET HOME).

4

Cilj projekata Dreaming i HOME SWEET HOME bio je omogućiti starijim osobama koje su izgubile samostalnost da ostanu u svojem domu zahvaljujući kombinaciji uređaja i tehnoloških sustava među kojima su prilagođeni prijenosni telefon i videokonferencijski sustav jednostavan za upotrebu i koji su povezani s centrima za socijalnu i zdravstvenu pomoć.

[omissis]

24

U okviru izvršenja tih dvaju projekata Komisija je od revizorskog društva, PKF Littlejohn LLP, zatražila reviziju, koja je obavljena između 18. travnja 2014. i 27. svibnja 2015.

25

U međuvremenu, 30. travnja 2015., OLAF je otvorio istragu, među ostalim, u vezi s navodima o prijevarnim radnjama koje je tužitelj počinio u okviru izvršenja spornih sporazuma.

[omissis]

35

Dopisom o prethodnoj obavijesti od 20. rujna 2018. Komisija je navela da radi provedbe zaključaka iz revizorskog izvješća treba izvršiti povrat iznosa od 94445 eura za projekt Dreaming i iznosa od 121517 eura za projekt HOME SWEET HOME, koji odgovaraju neprihvatljivim troškovima, s obzirom na to da ih je Komisija financirala i isplatila tužitelju. Pozvala je tužitelja da zauzme stajalište u roku od 30 dana od primitka navedenog dopisa, ili će u suprotnom izdati obavijesti o terećenju kako bi započela s postupkom povrata navedenih iznosa.

[omissis]

37

OLAF‑ovo izvješće dovršeno je 13. studenoga 2018. U zaključcima tog izvješća OLAF je procijenio, u biti, da je između 2008. i 2014. tužitelj počinio više nepravilnosti, među ostalim, u okviru projekata Dreaming i HOME SWEET HOME. Utvrđene su tri vrste nepravilnosti. Prva se odnosila, u biti, na sukob interesa u pogledu tužitelja jer je utjecao na svoje partnere iz konzorcija zadužene za provedbu navedenih projekata (u daljnjem tekstu: partneri iz konzorcija) kako bi kao dobavljača odabrali društvo koje je s njim bilo povezano te jer je primio provizije od prodaje potonjeg. U okviru druge nepravilnosti koja se nalazi u izvješću tužitelju je prigovoreno da je prekomjerno zaračunao troškove osoblja. Treća vrsta nepravilnosti sastoji se, u biti, od prekomjernog zaračunavanja cijene određenih proizvoda nužnih za provedbu predmetnih projekata.

[omissis]

39

Dana 4. veljače 2019. Komisija je tužitelju dostavila dvije obavijesti o terećenju radi povrata dijela financijskog doprinosa Unije koji se smatrao neopravdanim glede projekta Dreaming i projekta HOME SWEET HOME, to jest obavijest o terećenju br. 3241901815 za iznos od 94445 eura i obavijest o terećenju br. 3241901886 za iznos od 121517 eura. U obje obavijesti o terećenju Komisija je dan 18. ožujka 2019. utvrdila kao krajnji rok za plaćanje.

40

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. travnja 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

41

Komisija je 12. srpnja 2019. tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na tužbu koji sadržava protuzahtjev.

42

Tužitelj je 5. rujna 2019. podnio repliku.

43

Dana 7. studenoga 2019. tužitelj je podnio dodatni podnesak koji sadržava novi zahtjev da se Komisiji naloži da tužiteljevo ime povuče iz sustava ranog otkrivanja i isključenja (EDES).

44

Dana 6. siječnja 2020. Komisija je podnijela odgovor na repliku koja sadržava njezina očitovanja o tužiteljevu dodatnom podnesku.

45

U okviru mjera upravljanja postupkom donesenih 9. lipnja i 4. kolovoza 2020. na temelju članka 89. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, Opći sud postavio je pitanja strankama, koje su na njih odgovorile u za to određenim rokovima.

46

Budući da je član desetog vijeća bio spriječen sudjelovati u postupku, predsjednik Općeg suda je 10. kolovoza 2020. odredio drugog suca radi popunjavanja vijeća na temelju članka 17. stavka 2. Poslovnika.

47

Budući da stranke nisu podnijele zahtjev u tom smislu u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka, Opći sud je utvrdio, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika, da će odlučiti bez provođenja usmenog dijela postupka.

48

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

49

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

50

Valja utvrditi da je Opći sud nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi, podnesenoj na temelju članka 272. UFEU‑a, po osnovi arbitražne klauzule iz članka 10. trećeg stavka svakog od spornih sporazuma, a koja Općem sudu dodjeljuje nadležnost za odlučivanje o bilo kojem sporu o tumačenju, izvršenju ili valjanosti tih sporazuma.

51

Opći sud je također po istoj osnovi nadležan za odlučivanje o protuzahtjevu koji je Komisija postavila. Naime, prema sudskoj praksi, nadležnost Općeg suda, na dan podnošenja tužbe, za odlučivanje o tužbi podnesenoj na temelju arbitražne klauzule nužno uključuje nadležnost za odlučivanje o protuzahtjevu koji je institucija postavila u okviru te iste tužbe, a koji proizlazi iz ugovorne veze ili činjenice na kojoj se temelji glavni zahtjev ili ima izravnu vezu s obvezama koje iz njega proizlaze (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija, T‑59/11, EU:T:2014:679, t. 265. i navedena sudska praksa). No, isto kao i tužiteljeva tužba, protuzahtjev koji je Komisija postavila proizlazi iz ugovorne veze uspostavljene između stranaka na temelju spornih sporazuma. Osim toga, taj protuzahtjev tiče se cjelovitog povrata iznosa isplaćenih tužitelju na temelju spornih sporazuma, tako da obuhvaća iznose koji su predmet obavijesti o terećenju navedenih u tužbi koju je tužitelj podnio.

[omissis]

76

Valja, kao prvo ispitati protuzahtjev, s obzirom na to da se odnosi na cjelovit povrat iznosa isplaćenih tužitelju na temelju spornih sporazuma, tako da obuhvaća iznose koji su predmet obavijesti o terećenju navedenih u tužbi koju je tužitelj podnio.

77

Predmet je protuzahtjeva nalog tužitelju da plati iznos od 571675,50 eura na temelju spornih sporazuma. Taj se zahtjev zasniva na zaključcima iz OLAF‑ova izvješća.

78

Glede navedenog izvješća, Komisija ističe da su nepravilnosti u pogledu tužitelja utvrđene u okviru izvršenja projekata Dreaming i HOME SWEET HOME. Komisija ističe dvije nepravilnosti koje su prema njezinu stajalištu najočitije, to jest, kao prvo, postojanje sukoba interesa i, kao drugo, prekomjerno zaračunavanje cijena opreme i primanje provizija od prodaje.

79

Glede prve navodne nepravilnosti, Komisija ističe da tužitelj drži 25 % dionica u društvu XJ. U tom kontekstu Komisija prigovara tužitelju da je svoje partnere iz konzorcija u okviru navedenih projekata potaknuo da od društva XJ nabave opremu nužnu za njihovu provedbu. Usto predbacuje tužitelju da ni Komisiji niti svojim partnerima iz konzorcija nije prijavio rizik od sukoba interesa. Nadalje, tužitelj je podnio dvije lažne izjave u kojima je navedeno da ne postoji sukob interesa prije nego što je prihvaćen kao korisnik bespovratnih sredstava u okviru obaju predmetnih projekata.

80

Glede druge nepravilnosti koja se stavlja na teret, Komisija ističe, među ostalim, da je od društva XJ tužitelj primio provizije od prodaje u visini od 5 do 10 % u zamjenu za prodaju opreme svojim partnerima iz konzorcija preko tužitelja u okviru navedenih projekata. Usto, tužitelj je doprinio umjetnom povećanju cijene određene opreme. U tom pogledu Komisija navodi činjenicu da je za te projekte bila predviđena nabava modela prijenosnog telefona Z po jediničnoj cijeni od 1018 eura. Međutim, u konačnici je taj model zamijenjen jeftinijim, to jest modelom Y po jediničnoj cijeni od 616 eura. Komisija navodi prepisku iz koje proizlazi da su u tom kontekstu tužitelj, društvo XJ i treće društvo odlučili umjetno povećati cijenu ostale opreme predviđene za predmetne projekte kako bi međusobno podijelili razliku u troškovima od 70350 eura. Tako je cijena konzole povećana s 438,50 na 577 eura, a cijena programa za telekonferencije s 200 na 422 eura.

[omissis]

117

Komisija prigovara tužitelju da je osobito povrijedio svoje ugovorne obveze predviđene u točki II.3. podtočkama (g) i (i) općih uvjeta svakog od spornih sporazuma kao i načelo ispunjavanja ugovorâ u dobroj vjeri predviđeno belgijskim pravom koje se podredno primjenjuje na sporne sporazume. U tu svrhu navodi postojanje sukoba interesa povezanog sa sudjelovanjem u kapitalu dobavljača određene opreme kao i s primanjem provizija od prodaje te prekomjernim naplaćivanjem.

[omissis]

124

Na početku valja podsjetiti na to da je u okviru ugovora koji sadržava arbitražnu klauzulu u smislu članka 272. UFEU‑a na stranci koja je prijavila troškove Komisiji radi dodjele financijskog doprinosa Unije da podnese dokaze da su navedeni troškovi bili stvarni troškovi koji su doista bili nužni i koji su nastali radi izvršenja projekta tijekom njegova trajanja. Međutim, u slučaju u kojem povodom financijske revizije Komisija zatraži povrat tražbine, ona mora dokazati da je, pod uvjetom da je korisnik podnio evidenciju troškova i druge relevantne podatke, ispunjenje ugovora manjkavo ili da evidencija troškova nije točna ili vjerodostojna (vidjeti presudu od 13. srpnja 2017., Talanton/Komisija, T‑65/15, neobjavljenu, EU:T:2017:491, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

125

Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj podnio evidenciju troškova i druge relevantne podatke, Komisija mora podnijeti konkretne dokaze da je tužiteljevo ispunjenje ugovora bilo manjkavo s obzirom na obveze koje je ugovorio u okviru spornih sporazuma.

126

Valja, prije svega, istaknuti da iz točke II.3. podtočke (g) općih uvjeta spornih sporazuma proizlazi da rizik od sukoba interesa pretpostavlja postojanje usklađenosti ekonomskih interesa, političke ili nacionalne pripadnosti, obiteljskih ili prijateljskih odnosa ili bilo koje druge vrste interesa. Ta usklađenost, ta pripadnost ili te veze moraju se, dakle, stvarno utvrditi povodom konkretne ocjene predmeta ugovora i položaja dotičnih stranaka (vidjeti po analogiji presudu od 22. siječnja 2019., EKETA/Komisija, T‑166/17, neobjavljenu, EU:T:2019:26, t. 100. i navedenu sudsku praksu)

127

S druge strane, budući da se navedena točka općih uvjeta odnosi na „rizik” od sukoba interesa koji „može” ugroziti nepristrano i objektivno izvršenje projekta, njome se ne zahtijeva podnošenje dokaza da taj sukob dokazano ima ili da je dokazano imao utjecaja na ispunjenje ugovora ili na njegove troškove (vidjeti po analogiji presudu od 22. siječnja 2019., EKETA/Komisija, T‑166/17, neobjavljenu, EU:T:2019:26, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

128

U konkretnom slučaju navodna situacija sukoba interesa počiva na dvama elementima, to jest na činjenici da je tužitelj od društva XJ primio provizije od prodaje i na činjenici da je tužitelj bio manjinski dioničar tog društva.

129

Prije svega, nesporno je da je tužitelj držao 25 % dionica u društvu XJ i da to nije prijavio Komisiji.

130

Potom, Komisija je dokazala da su konkretna postupanja tužitelja u okviru izvršenja obaju predmetnih projekata mogla ugroziti njihovo nepristrano i objektivno izvršenje u smislu točke II.3. točke (g) općih uvjeta spornih sporazuma.

131

U tom pogledu valja utvrditi da su proizvodi i rješenja koje je predložilo društvo XJ već bili odabrani na tužiteljevu inicijativu prije potpisivanja sporazuma Dreaming, kao što to proizlazi iz opisa projekta koji se nalazi u prilogu I. navedenom sporazumu. Kao što je to Komisija istaknula u točki 72. odgovora na tužbu, isti su proizvodi prihvaćeni s obzirom na to da je projekt HOME SWEET HOME nastavak projekta Dreaming.

132

Usto valja istaknuti nedostatak transparentnosti tužitelja glede njegovih veza s društvom XJ. Kao što je to istaknuto u točkama 108. i 109. ove presude, utvrđeno je da barem neki partneri iz konzorcija nisu bili obaviješteni o naravi tih veza. Usto, tužitelj je propustio obavijestiti Komisiju o svojim vezama s dobavljačem opreme koja je već navedena u opisu projekta Dreaming te je čak podnio lažne izjave o nepostojanju sukoba interesa, kao što je to istaknuto u točki 121. ove presude.

133

Naposljetku, tužitelj je svoje partnere iz konzorcija pritiskao da opremu nabave od društva XJ, među ostalim, iz razloga da na tržištu nema druge prikladne opreme za provedbu projekata. Naime, iz razmjene poruka elektroničke pošte u prilogu B.20., a osobito iz poruke elektroničke pošte od 10. kolovoza 2010. koju je tužitelj uputio svojim partnerima u konzorciju zaduženima za projekt HOME SWEET HOME proizlazi da je tužitelj nastojao u dogovoru s društvom XJ dobiti narudžbe navedenih partnera za nabavu proizvoda tog društva, osobito tako da im je poslao unaprijed pripremljene obrasce narudžbenica.

134

Prema tome, valja utvrditi da je Komisija podnijela konkretne dokaze da je tužitelj bio uključen u sukob interesa koji je mogao ugroziti nepristrano i objektivno ispunjenje sporazumâ, kršeći time točku II.3. podtočku (g) općih uvjeta svakog od spornih sporazuma, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 124. do 127. ove presude.

135

Tužiteljeve tvrdnje ne mogu dovesti u pitanje prethodno navedeno.

136

Tužitelj ističe, u biti, da veze između njega samog i društva XJ nisu nanijele štetu proračunu projekata i da, stoga, nije povrijedio svoje ugovorne obveze koje se odnose na postojanje sukoba interesa. Ističe, među ostalim, da se oprema koju je dobavilo društvo XJ sastojala od jedinih proizvoda koji su omogućavali izvršenje projekta.

137

Valja istaknuti da navodna isključiva relevantnost opreme društva XJ nije dokazana u dovoljnoj mjeri s obzirom na, među ostalim, činjenicu da su, kao što to proizlazi iz točke 76. Komisijina odgovora na tužbu i priloga B.25., povodom poziva na nadmetanje koji je organiziralo društvo XL podnesene najmanje četiri ponude za proizvod konkurentan proizvodu društva XJ za projekt HOME SWEET HOME. Usto, kao što je to Komisija s pravom istaknula, tužitelj je prvotno predviđen model telefona zamijenio drugim modelom, što upućuje na to da su barem neki uređaji korišteni u okviru obaju projekata bili međusobno zamjenjivi. Osim toga, pod pretpostavkom da je rješenje društva XJ doista bilo jedino moguće, tužitelj nije objasnio razlog zbog kojeg je uputio dopise socijalno‑zdravstvenim partnerima odgovornima za nabavu materijala, pritišćući ih da pokrenu postupke koji moraju završiti nabavom proizvoda tog društva (vidjeti točku 133. ove presude). Naime, nepostojanje tehničkog rješenja koje je konkurentno tehničkom rješenju društva XJ moralo je dovesti do stavljanja potonjeg u povlašteni položaj za pregovaranje. Miješanje tužitelja u te postupke nabave ne odgovara, dakle, nijednom objašnjenju osim onome koje je Komisija iznijela.

138

Niti ostalim se argumentima koje je tužitelj iznio ne mogu oboriti konkretni dokazi koje je Komisija podnijela.

139

Tako je, iako je točno da je Komisija znala za namjeru nabave opreme od društva XJ prije nego što se upustila u financiranje projekata, kao što to tužitelj ističe, činjenica da prije OLAF‑ove istrage Komisija nije bila upoznata s tužiteljevim vezama s društvom XJ.

140

Usto, također se ne može prihvatiti tužiteljev argument prema kojem činjenica, da je on bio manjinski dioničar jednog od dobavljača u okviru obaju predmetnih projekata, ne predstavlja rizik od sukoba interesa. Naime, činjenica da je netko dioničar, pa makar i manjinski, glavnog dobavljača opreme u okviru navedenih projekata podrazumijeva rizik od usklađenosti ekonomskih interesa obuhvaćen odredbama točke II.3. podtočke (g) općih uvjeta spornih sporazuma.

141

U tim okolnostima valja utvrditi da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri pobio dokaze koje je Komisija podnijela u pogledu postojanja sukoba interesa glede njega, a koji je mogao utjecati na izvršenje predmetnih projekata i na iznos bespovratnih sredstava na teret proračuna kojim Unija upravlja, s obzirom na to da u pogledu sudjelovanja tužitelja u kapitalu društva XJ, on nije dokazao da je nabava opreme koju je to društvo prodavalo bila jedina mogućnost i da se, ako to nije bilo tako, taj odabir temeljio samo na odnosu između kvalitete i cijene tih proizvoda.

142

Prema tome, iz svih tih razmatranja proizlazi da su dokazani Komisijini navodi o postojanju neprijavljenog sukoba interesa glede tužiteljeva sudjelovanja u kapitalu dobavljača.

143

Što se, kao prvo, tiče provizija od prodaje koje je tužitelj primio, valja utvrditi da nije sporno da je potonji izdao račun društvu XJ za proviziju od prodaje u visini od 45991 euro u okviru projekta Dreaming za 2008. i 2009. U tom je pogledu društvo XJ potvrdilo da je isplatilo provizije od prodaje u visini od 5 do 10 % za prodaju ostvarenu uz intervenciju tužitelja. Komisija se poziva na dopis potonjeg iz kojeg proizlazi da je on priznao da je primio provizije od prodaje, među ostalim, za prodaju ostvarenu u okviru projekta Dreaming i da je morao prijaviti taj prihod.

144

Komisija ističe da je činjenica primanja provizije od prodaje povreda većeg broja pravila koja su primjenjiva u konkretnom slučaju, to jest točke II.3. podtočaka (g) i (i) općih uvjeta spornih sporazuma i načela ispunjavanja ugovora u dobroj vjeri, te, dakle, članka 1134. belgijskog codea civile (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: Građanski zakonik). Predmetna postupanja treba također okvalificirati kao nepravilnosti u smislu točke II.1. navedenih općih uvjeta.

145

Tužitelj uzvraća da nijedno zakonsko, regulatorno ili ugovorno pravilo nije bilo povrijeđeno na temelju činjenice da je u okviru projekta Dreaming primio provizije od prodaje. To je uobičajena trgovačka praksa. U svakom slučaju nije dokazano da je činjenica primanja takvih provizija uzrokovala povećanje cijena proizvoda nabavljenih radi izvršenja tog projekta.

146

Valja podsjetiti na to da činjenica da je tužitelj primio provizije od prodaje jest dio konteksta postojanja sukoba interesa glede njega, a koji proizlazi iz njegovih veza s društvom XJ i utvrđen je u točkama 126. do 140. ove presude. S jedne strane, kao što je to izloženo u točki 137. ove presude, tužitelj nije dokazao da se odabir opreme koje je to društvo prodavalo zasnivao na odnosu između kvalitete i cijene dotične opreme, a ne samo na njegovim ekonomskim interesima. Stoga je tužiteljevo primanje provizija od prodaje barem moglo utjecati na odabir navedene opreme. S druge strane, isplata provizija od prodaje od strane društva XJ tužitelju mogla je povećati ukupni trošak opreme i time nanijeti štetu proračunima koji su bili dodijeljeni predmetnim projektima.

147

No, tužitelj samo tvrdi da je činjenica da je društvo XJ moglo prodati određeni broj proizvoda zahvaljujući njegovoj intervenciji dovela do snižavanja jediničnih cijena. Međutim, taj navod nije utemeljen ni na kakvom konkretnom dokazu. Konkretno, uopće nije dokazano da bi primanje provizija od prodaje imalo pozitivan učinak na proračune dodijeljene predmetnim projektima.

148

Iz toga slijedi da tužitelj nije uspio oboriti zaključak da je primanje provizija od prodaje moglo ugroziti nepristrano i objektivno izvršenje predmetnih projekata.

149

Što se, kao drugo, tiče navodnog prekomjernog naplaćivanja, Komisija navodi da je projekt Dreaming prvotno uključivao instalaciju prijenosnog telefona Z u domove starijih osoba, pri čemu se taj uređaj prodavao po jediničnoj cijeni od 1018 eura. Tijekom izvršenja navedenog projekta taj je model zamijenjen jeftinijim prijenosnim telefonom, to jest modelom Y koji se prodavao po jediničnoj cijeni od 616 eura.

150

Komisija predbacuje tužitelju da to smanjenje troškova nije prenio na projekt tako da umanji trošak tehnološke opreme za svakog od sudionika, nego da je, naprotiv, uz sudjelovanje društava XJ i XM, zadržao dobit koja je proizašla iz razlike u troškovima i okvalificirana je kao neočekivana te je raspodijeljena na jednake dijelove među tužiteljem i tim društvima. Komisija osobito ističe u tom pogledu poruku elektroničke pošte od 17. studenoga 2008. koju je društvo XJ uputilo tužitelju i društvu XM.

151

U tu su svrhu tužitelj i dva gore spomenuta društva umjetno povećali cijene ostale opreme nužne za realizaciju projekta, kao što to dokazuje tablica u točki 90. odgovora na tužbu. Tako je bez objektivnog razloga cijena konzole povećana s 438,50 na 577 eura, a cijena programa za telekonferencije s 200 na 400 eura.

152

Kako bi se izračunao iznos navodnog prekomjernog naplaćivanja, Komisija je izračunala broj prekomjerno zaračunanih jedinica oslanjajući se na analizu računa u spisu koji je Komisija podnijela. Prekomjerno naplaćivanje odnosi se na iznos od 45697,50 eura za projekt Dreaming i na iznos od 26064,50 eura za projekt HOME SWEET HOME, to jest ukupno 71762 eura.

153

Tužitelj smatra da Komisijini navodi nisu u skladu s činjenicama. Tijekom provedbe projekta Dreaming postalo je razvidno da se telefon Z više ne prodaje. U svojstvu dobavljača tehničkog materijala društvo XJ je stoga predložilo upotrebu drugog proizvoda, to jest telefona Y koji se prodavao po cijeni od 616 eura. U međuvremenu se trošak ostale opreme povećao. U svakom slučaju, posao je općenito predstavljao veliki gubitak za društvo XJ.

154

Osim toga, tužitelj priznaje da su izmjene cijena raspravljene s društvom XM, koje je također bilo korisnik bespovratnih sredstava u okviru projekta Dreaming, i društvom XJ, među ostalim, u poruci elektroničke pošte od 16. prosinca 2008. No, prijedlozi izneseni u toj poruci elektroničke pošte da se snižavanje cijene proizvoda kompenzira povećanjem cijena drugih proizvoda nisu bili provedeni. Usto, tužiteljev cilj nije bio ostvarivanje dobiti. On smatra da nijedno ugovorno, zakonsko ili regulatorno pravilo niti dobra trgovačka praksa ili pak izvršenje sporazumâ u dobroj vjeri ne nalažu dobavljaču da smanji trošak svoje ponude u slučaju snižavanja cijene jednog od elemenata koje treba isporučiti. Ovo tim više vrijedi kada se cijena drugih proizvoda poveća i ukupni trošak ostane isti.

155

Opći sud smatra da je okolnost da je u bliskom dogovoru s društvima XJ i XM tužitelj umjetno povećao cijene konzole i programa nakon zamjene modela telefona Z modelom Y po nižoj cijeni Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala podnesenim dokumentima, među ostalim, na temelju prepiske razmijenjene među direktorima triju dotičnih društava, a koji čine prilog B.21. Naime, osobito iz te prepiske proizlazi da „kada je model Z bio zamijenjen modelom Y, razlika u cijeni od 402 eura doznačena je u proračune društva XM za program i konzolu” i da je „pravilno podijeliti preostali iznos od 402 eura na jednake dijelove među [društvima XJ i XM te tužiteljem]”.

156

Tužiteljev navod prema kojem taj prijedlog raspodjele preostalog iznosa nije nikad proveden ne može se prihvatiti s obzirom na dokaze koje je Komisija podnijela. Tako iz tablice priložene jednoj od poruka elektroničke pošte razmijenjenih među tužiteljem te društvima XM i XJ (prilog B.21., str. 1124.) proizlazi da se cijena konzola i program za telekonferencije povećala. Potom, iz računa br. 151, 157, 158, 165 i 179, koje je društvo XJ poslalo kupcima dotične opreme, proizlazi da su zapravo zaračunane povećane cijene. Glede tužiteljeve pretpostavke da povećanje cijene programa i konzole odgovara stvarnom povećanju cijena tih proizvoda na tržištu, ona nije potkrijepljena nikakvim dokazom.

157

Stoga Komisija s pravom predbacuje tužitelju da je povrijedio točku II.3. podtočke (g) i (i) općih uvjeta kao i načelo ispunjavanja ugovorâ u dobroj vjeri.

158

Trećom točkom svojeg zahtjeva Komisija zahtijeva od Općeg suda da odluči da su povrede ugovornih obveza pripisane tužitelju nepravilnosti u smislu točke II.1. općih uvjeta spornih sporazuma.

159

Prema navedenoj točki II.1. pojam nepravilnosti odgovara sljedećoj definiciji:

„Nepravilnost: označava bilo kakvu povredu odredbe prava [Unije] ili bilo kakvo kršenje odredbe tog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava koji proizlaze iz radnje ili propusta jednog ili više ugovaratelja koji nanose ili bi mogli nanijeti štetu proračunu [Unije].”

160

Mora se utvrditi da je pojam nepravilnosti tako definiran dvama kumulativnim kriterijima: povredom pravnog pravila ili ugovorne odredbe i činjenicom da ona dovodi ili može dovesti do financijskih posljedica jer se proračune, kojima Unija upravlja, opterećuje neopravdanim troškovima. Takva definicija ne sadržava, naprotiv, nikakav stupanj težine (vidjeti po analogiji presudu od 2. listopada 2012., ELE.SI.A/Komisija, T‑312/10, neobjavljenu, EU:T:2012:512, t. 107.).

161

U tom je pogledu Komisija dokazala u dovoljnoj mjeri da postupanja koja su tužitelju stavljena na teret mogu dovesti do negativnih posljedica po proračune kojima Unija upravlja. Naime, zbog sukoba interesa glede tužitelja i primanja provizija od prodaje određene opreme koju su partneri iz konzorcija nabavili u okviru provedbe predmetnih projekata postojao je ozbiljan rizik da odnos između kvalitete i cijena navedene opreme ne bude jednak onome koji može proizaći iz transparentnog postupka pregovaranja. Što se potom tiče prekomjernog naplaćivanja za program i konzolu, očito je da su njime stvoreni neopravdani troškovi s obzirom na to da je ono imalo za posljedicu to da snižavanje cijene telefona nije bilo preneseno u korist proračuna projekta.

162

Prema tome, Opći sud utvrđuje da je svojim postupanjima tužitelj prekršio svoje ugovorne obveze na način koji može dovesti do financijskih posljedica za proračune kojima Unija upravlja. Posljedično, dotična postupanja moraju se okvalificirati kao nepravilnosti u smislu točke II.1. općih uvjeta svakog od spornih sporazuma.

163

Stoga valja odlučiti da ugovorne povrede koje su pripisane tužitelju i odnose se na postojanje sukoba interesa, primanje provizija od prodaje i prekomjerno naplaćivanje, čine nepravilnosti u smislu navedene ugovorne odredbe.

164

Komisija zahtijeva, kao prvo, cjelovit povrat iznosa isplaćenih tužitelju, među ostalim na temelju članka 119. Financijske uredbe i članka 183. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 1605/2002 (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.), u vezi s točkom II.26. stavkom 6. i točkom II.28. stavkom 5. općih uvjeta spornih sporazuma te člankom 9. stavkom 1. Odluke br. 1639/2006.

[omissis]

166

Tužitelj tvrdi, u biti, da pod pretpostavkom da se dokaže postojanje sukoba interesa ta činjenica ne opravdava cjelovit povrat bespovratnih sredstava jer, prema njegovu mišljenju, ta situacija nije negativno utjecala na proračun predmetnih projekata. Ističe također da su ti projekti dovršeni i da su postignuti rezultati okvalificirani kao dovoljni. Naglašava, osim toga, da bi povrat bespovratnih sredstava doveo do njegova stečaja.

167

Prije svega, valja podsjetiti na to da su u skladu s člankom 10. prvim stavkom svakog od spornih sporazuma ti sporazumi i, stoga, dodjela bespovratnih sredstava koja je njihov predmet bili uređeni odredbama tih sporazuma, aktima Unije u vezi s Okvirnim programom IC, Financijskom uredbom i njezinim provedbenim pravilima kao i drugim odredbama prava Unije te, podredno, belgijskim proračunom.

168

Kao prvo, glede relevantnih ugovornih odredbi, valja istaknuti da se u skladu s točkom II.26. stavkom 6. općih uvjeta spornih sporazuma svako plaćanje može podvrgnuti reviziji ili nadzoru i može izmijeniti ili vratiti na temelju rezultata te revizije ili tog nadzora. Prema točki II.28. stavku 5. navedenih općih uvjeta Komisija poduzima odgovarajuće mjere na temelju zaključaka revizije, uključujući izdavanje naloga za povrat u vezi sa svim izvršenim plaćanjima ili njihovim dijelom, te primjenu sankcija.

169

Te odredbe ne isključuju, dakle, mogućnost Komisije da u cijelosti vrati iznose isplaćene po osnovi navedenih sporazuma. Naprotiv, iz toga izričito proizlazi da se sva plaćanja mogu vratiti.

170

Kao drugo, u svojem članku 119. Financijska uredba određuje:

„1.   Iznos bespovratnog sredstva nije konačan sve dok institucija ne prihvati konačna izvješća i financijske izvještaje ne dovodeći u pitanje naknadne provjere institucije.

2.   Ako korisnik ne ispuni svoje obveze, bespovratno sredstvo se suspendira ili smanjuje ili prekida u slučajevima propisanima provedbenim propisima, nakon što je korisniku pružena mogućnost da iznese svoje primjedbe.”

171

Stoga se uporaba pojma „prekid” u navedenom članku 119. stavku 2. odnosi na slučaj cjelokupnog povrata primljenih iznosa.

172

Taj je zaključak u skladu i s načelom dobrog financijskog upravljanja sredstvima Unije iz članka 317. UFEU‑a. Stoga su, u slučaju nepoštovanja uvjeta utvrđenih sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava, institucija, tijelo, ured ili agencija Unije dužni izvršiti povrat bespovratnih sredstava isplaćenih u iznosima koji se smatraju nepouzdanima ili neprovjerljivima.

173

Štoviše, sud Unije već je presudio da, u sustavu dodjeljivanja financijske potpore Unije, korištenje tih potpora podliježe pravilima koja mogu dovesti do djelomičnog ili potpunog povrata već dodijeljene potpore (presude od 7. srpnja 2010., Komisija/Hellenic Ventures i dr., T‑44/06, neobjavljena, EU:T:2010:284, t. 85. i od 16. prosinca 2010., Komisija/Arci Nuova associazione comitato di Cagliari i Gessa, T‑259/09, neobjavljena, EU:T:2010:536, t. 61.).

174

Iz sudske prakse također proizlazi da korisnik bespovratnih sredstava ne dobiva nikakvo konačno pravo na potpunu isplatu tih bespovratnih sredstava ako ne poštuje uvjete o kojima je potpora ovisila (vidjeti presudu od 10. listopada 2019., Help – Hilfe zur Selbsthilfe/Komisija, T‑335/17, neobjavljenu, EU:T:2019:736, t. 200. i navedenu sudsku praksu).

175

Iz toga proizlazi da ugovorne odredbe i relevantne odredbe Financijske uredbe ne sprječavaju da Komisija izvrši povrat punih iznosa isplaćenih tužitelju na temelju spornih sporazuma.

176

Nadalje, valja provjeriti ima li u okolnostima konkretnog slučaja Komisija pravo dobiti cjelokupni povrat navedenih iznosa.

177

U tom se pogledu mora istaknuti, kao što je to utvrđeno u točki 162. ove presude, da se prigovori izneseni tužitelju mogu okvalificirati kao „nepravilnosti” u smislu točke II.1. općih uvjeta spornih sporazuma.

178

Osim toga, glede konteksta čiji je ta ugovorna odredba dio, valja istaknuti da iz točke II.10. stavka 3. podtočke (f) navedenih općih uvjeta proizlazi da činjenica počinjenja nepravilnosti jest radnja ili propust takve težine da može opravdati raskid predmetnog sporazuma s trenutnim učinkom. Usto, točkom II.5. stavkom 3. točkom (d) četvrtom alinejom tih općih uvjeta predviđeno je da Komisija može u svakom trenutku obustaviti plaćanje za cjelokupni ili djelomični iznos namijenjen dotičnom korisniku, i to u slučaju sumnje u nepravilnost koju je počinio jedan ili više korisnika.

179

U konkretnom slučaju valja zaključiti da time što nije prijavio rizik od sukoba interesa, što je primio provizije od prodaje i što je sudjelovao u prekomjernom zaračunavanju određene opreme, tužitelj nije poštovao načelo ispunjavanja ugovorâ u dobroj vjeri, kako je u belgijskom pravu utvrđeno člankom 1134. trećim stavkom i člankom 1135. Građanskog zakonika.

180

Naime, u točkama 128. i 129. ove presude utvrđeno je da se tužitelj nalazio u situaciji sukoba interesa u odnosu na društvo XJ, na kojoj se temeljio odabir potonjeg za isporuku opreme. Kao što je to Komisija s pravom istaknula, nemoguće je brojčano izraziti posljedice tog sukoba interesa po proračun predmetnih projekata jer se cijena ili čak nužnost nabave te opreme uslijed nepostojanja tog sukoba interesa ne mogu utvrditi. Potom iz točke 141. ove presude slijedi da tužitelj nije dokazao da njegova postupanja nisu dovela do negativnih posljedica po proračun navedenih projekata. Tako on nije dokazao da su proizvodi društva XJ bili jedini koji su omogućavali realizaciju tih projekata i da se, stoga, odabir tih proizvoda temeljio na objektivnim razlozima. On isto tako nije dokazao da činjenica da je primio provizije od prodaje nije utjecala na cijenu predmetnih proizvoda. Uzimajući u obzir navedeni sukob interesa, nije dokazano da je nabavljena oprema imala najbolji odnos između kvalitete i cijene. U tim okolnostima valja utvrditi da je taj sukob interesa utjecao na cjelokupni ugovorni odnos između tužitelja i Komisije.

181

Usto treba naglasiti da su povrede ugovornih obveza koje je tužitelj počinio bile takve težine da opravdavaju cjelovit povrat nepovratnih sredstava. Naime, tužitelj je teško prekršio svoj ugovorni odnos s Komisijom time što nije prijavio postojanje sukoba interesa kao i primanje provizija od prodaje i time što je prekomjerno obračunavao cijene za određene proizvode.

182

U tim okolnostima cjelovit povrat iznosa isplaćenih po osnovi spornih sporazuma nije neproporcionalan.

183

Na taj zaključak ne utječe činjenica da je tužitelj doista realizirao predmetne projekte kao ni postignuti rezultati.

184

Naime, nije dovoljno dokazati da je projekt realiziran kako bi se opravdala dodjela specifičnog bespovratnog sredstva. Korisnik potpore štoviše mora dokazati da je podnio prijavljene troškove u skladu s uvjetima koji su određeni za dodjelu predmetnog bespovratnog sredstva. Njegova obveza poštovanja određenih financijskih uvjeta temeljna je obveza i na temelju te činjenice uvjetuje dodjelu bespovratnog sredstva Unije (presuda od 10. listopada 2019., Help – Hilfe zur Selbsthilfe/Komisija, T‑335/17, neobjavljena, EU:T:2019:736, t. 201.).

185

Prema tome, zahtjev za cjelovit povrat iznosa isplaćenih u okviru spornih sporazuma jest osnovan, tako da valja prihvatiti tu točku Komisijina protuzahtjeva.

186

Povrh povrata bespovratnih sredstava, Komisija zahtijeva isplatu naknade štete u visini od 58876,50 eura.

187

Komisija smatra da su ispunjena tri uvjeta za nastanak tužiteljeve ugovorne odgovornosti, to jest povreda jedne ili više ugovornih odredaba, postojanje štete i postojanje uzročne veze između spornog postupanja i navedene štete.

188

Komisija ističe da je dokazano da je tužitelj primio provizije od prodaje u visini od 45991 euro. Polazi od pretpostavke da bi društvo XJ snizilo svoje cijene barem za taj iznos da te provizije nije trebalo platiti. U svakom slučaju, pravilno i lojalno ispunjenje ugovora moralo je navesti tužitelja da taj popust prijavi i prenese u korist partnera iz konzorcija zaduženih za izvršenje dotičnog koncerna.

189

Glede prekomjernog naplaćivanja za konzolu i program, iz elemenata u OLAF‑ovu izvješću Komisija zaključuje da je u okviru projekta Dreaming prodano 135 jedinica konzole i programa. Prekomjerno je bio zaračunan iznos od 338,50 eura po jedinici, to jest, dakle, ukupni iznos od 45697,50 eura. U okviru projekta HOME SWEET HOME prodano je 77 jedinica, što je dovelo do povećanog troška od 26064,50 eura.

190

Zbog toga što je Komisija financirala samo polovicu tih projekata, ona je pretrpjela ukupnu štetu od 58876,50 eura.

191

Tužitelj smatra da pod pretpostavkom da je počinio povrede zakonskih ili ugovornih pravila koje su mu stavljene na teret, a što on osporava, postojanje štete i uzročna veza između tih postupanja i te navodne štete nisu dokazani. U tom pogledu ističe da cijena dotičnih proizvoda ne bi bila niža da on nije imao ulogu posrednika s obzirom na to da je zahvaljujući njemu društvo XJ moglo prodati veći broj proizvoda po nižoj jediničnoj cijeni. Glede povećanja cijene konzole i programa, cijena te opreme na tržištu doista se povećala, tako da nije bilo prekomjernog naplaćivanja.

192

Valja, prije svega, istaknuti da je predmet odnosnog zahtjeva nastanak tužiteljeve ugovorne odgovornosti. Naime, Komisija ističe da je šteta čija se naknada potražuje uzrokovana time što je tužitelj povrijedio svoje ugovorne obveze. Stoga je na temelju članka 272. UFEU‑a Opći sud nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu koji proizlazi iz iste ugovorne veze kao ona na kojoj se protuzahtjev temelji.

193

Nadalje, valja utvrditi da Opći sud, pred kojim je pokrenut spor u okviru arbitražne klauzule na temelju članka 272. UFEU‑a, mora riješiti spor na temelju materijalnog prava primjenjivog na ugovor (vidjeti presude od 29. studenoga 2016., ANKO/REA, T‑270/15, neobjavljenu, EU:T:2016:681, t. 43. i navedenu sudsku praksu, i od 1. ožujka 2017., Universiteit Antwerpen/REA, T‑208/15, neobjavljenu, EU:T:2017:136, t. 53. i navedenu sudsku praksu). Pravo mjerodavno za ugovor jest ono koje je izričito predviđeno njime s obzirom na to da ugovorne odredbe kojima se izražava zajednička volja stranaka moraju imati prednost pred svim drugim kriterijima koji se mogu koristiti samo ako ugovor ne predviđa drukčije (vidjeti presudu od 8. rujna 2015., Amitié/Komisija, T‑234/12, neobjavljenu, EU:T:2015:601, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

194

Valja podsjetiti na to da su u skladu s člankom 10. svakog od spornih sporazuma oni uređeni svojim vlastitim odredbama, relevantnim odredbama prava Unije i, podredno, belgijskim pravom.

195

No, mora se utvrditi da Komisija ne navodi nijednu klauzulu navedenih ugovora koja bi predviđala tužiteljevu ugovornu odgovornost.

196

Usto valja istaknuti da pravo Unije ne sadržava materijalnopravnu odredbu koja uređuje odgovornost za štetu koju je uzrokovao suugovaratelj Unije.

197

U tom se pogledu Komisija u točki 99. odgovora na tužbu poziva na presudu od 12. travnja 2018., PY/EUCAP Sahel Niger (T‑763/16, EU:T:2018:181), koja se odnosi na ugovornu odgovornost Unije na temelju članka 340. UFEU‑a i prava mjerodavnog u takvoj situaciji. U točki 66. navedene presude Opći sud je smatrao da se ugovorna odgovornost može ispitati „samo na temelju dotičnih ugovora o radu, […] s obzirom na opća načela prava Unije u području ugovorne odgovornosti” i da „[u] skladu s tim načelima, moraju biti ispunjena tri uvjeta da bi se uspjelo s tužbom zbog ugovorne odgovornosti, odnosno, kao prvo, da predmetna institucija nije ispunila svoje ugovorne obveze, zatim, da je tužitelj pretrpio štetu i, konačno, da postoji uzročna veza između postupanja navedene institucije i štete”.

198

Komisija polazi od načela da je ta sudska praksa primjenjiva po analogiji na ugovornu odgovornost suugovaratelja Unijine institucije, u konkretnom slučaju tužitelja. Međutim, situacija u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 12. travnja 2018., PY/EUCAP Sahel Niger (T‑763/16, EU:T:2018:181), razlikuje se od situacije o kojoj je ovdje riječ. Naime, iz točke 62. navedene presude proizlazi da u ugovorima o radu o kojima je bila riječ u tom predmetu nije bilo navedeno pravo koje je primjenjivo na njih, dok u ovom slučaju sporni sporazumi sadržavaju odredbu o mjerodavnom pravu.

199

S obzirom na to, u ovom slučaju uvjeti za nastanak tužiteljeve ugovorne odgovornosti moraju se potražiti u belgijskom pravu koje se na sporne sporazume podredno primjenjuje.

200

U vezi s ugovornom odgovornosti, članak 1142. belgijskog Građanskog zakonika, koji je uvršten u Glavu III. Knjige III., pod naslovom „Ugovori ili ugovorne obveze općenito”, određuje da „[s]vaka obveza koja se sastoji od činjenja ili nečinjenja u slučaju dužnikova neispunjenja ima za posljedicu obvezu naknade štete”.

201

Osim toga, u skladu s člankom 1147. belgijskog Građanskog zakonika, „[d]užniku se, ako je to potrebno, nalažu isplate naknade štete bilo zbog neispunjenja obveze bilo zbog zakašnjenja u ispunjenju uvijek kad ne može opravdati da je zbog neispunjenja došlo zbog vanjskog događaja koji mu se ne može pripisati te da s njegove strane nije bilo nikakve zle vjere”.

202

Iz članka 1147. belgijskog Građanskog zakonika proizlazi da se moraju ispuniti tri pretpostavke kako bi došlo do naknade štete koja potječe iz ugovora, to jest potpuno ili djelomično neizvršenje ugovora, šteta i uzročna veza između neizvršenja i štete (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2017., Meta Group/Komisija, T‑744/14, neobjavljenu, EU:T:2017:304, t. 271. i navedenu sudsku praksu).

203

Opći sud smatra da u ovom slučaju Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje dovoljno izravne uzročne veze između neispunjenja ugovornih obveza pripisanog tužitelju i navodne štete, pod pretpostavkom da se potonja dokaže.

204

Kao prvo, nesporno je da tužitelj nije prodao opremu dotičnim partnerima konzorcija u okviru spornih sporazuma niti zahtijevao naknadu troškova u vezi s nabavom opreme. Naime, opremu koja je predmet prekomjernog naplaćivanja ili provizija od prodaje nije kupio tužitelj, nego drugi subjekti koji nisu povezani s njime i kojima je Komisija nadoknadila troškove nastale prilikom navedene nabave.

205

Kao drugo, također je nesporno da odgovornost za nabavu opreme koja je predmet prekomjernog naplaćivanja i provizija od prodaje nije bila na tužitelju, nego na članovima konzorcija koji su proveli navedenu nabavu. To je potvrđeno odgovorom Komisije na pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjere upravljanja postupkom, a u kojem je tvrdila da je „odabir proizvoda ili materijala upotrijebljenih u projektima korisnika u cijelosti njegova odgovornost, iako se opis opreme nalazi u prilogu I. sporazumu”.

206

No, Komisija, koja u skladu s načelom actori incumbit probatio mora dokazati da su ispunjene tri pretpostavke spomenute u točki 202. ove presude, nije dokazala postojanje izravne uzročne veze. Naime, ona jedino tvrdi u tom pogledu, i to u samo jednoj rečenici i bez ikakvog konkretnog dokazivanja, da je uzročna veza „očita” jer je tužitelj „aktivno” sudjelovao u predmetnim ugovornim povredama, bez kojih šteta koja se potražuje ne bi nastala.

207

Međutim, takve općenite tvrdnje nisu dovoljne da se u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje izravne uzročne veze između navodne štete i predmetnih ugovornih povreda u situaciji koju obilježava sudjelovanje više trećih osoba, kako je opisano u točkama 204. i 205. ove presude.

208

Usto i u svakom slučaju, valja istaknuti da je u kontekstu ispunjavanja ugovornih obveza poštovanje načela proporcionalnosti sadržano u općenitijoj obvezi stranaka ugovora da ga ispune u dobroj vjeri. Osim toga, na temelju belgijskog prava, obveza ispunjavanja ugovorâ u dobroj vjeri, predviđena u članku 1134. Građanskog zakonika, zabranjuje stranci da ostvaruje pravo na način koji očito prelazi granice uobičajenog ostvarenja tog prava od strane oprezne i pažljive osobe (presuda Cass. (kasacijski sud) od 16. studenoga 2007., AR br. C.06.0349.F.1) (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2018., Nova/Komisija, T‑299/15, neobjavljenu, EU:T:2018:713, t. 140.).

209

No, uzimajući u obzir, s jedne strane, činjenicu da su projekti koji su predmet spornih sporazuma bili izvršeni bez kašnjenja i u skladu s ciljevima navedenih projekata, a što nije sporno, i, s druge strane, osobito teške posljedice koje za tužitelja moraju proizaći iz cjelovitog povrata bespovratnih sredstava, Opći sud smatra da zahtjev za naknadu štete, uz navedeni cjelovit povrat, očito prelazi granice uobičajenog ostvarenja predmetnog prava.

210

Iz toga proizlazi da zahtjev za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan.

211

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da zbog nepravilnosti koje je tužitelj počinio, on mora vratiti sve iznose koji su mu isplaćeni po osnovi spornih sporazuma. Stoga je tužiteljev zahtjev da se odluči da nije dužan izvršiti plaćanje na temelju obavijesti o terećenju br. 3241901815 i 3241901886 postao bespredmetan.

212

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja, s jedne strane, odbiti glavnu tužbu i, s druge strane, prihvatiti Komisijin protuzahtjev u dijelu u kojem traži da se odluči da su ugovorne povrede pripisane tužitelju nepravilnosti u smislu točke II.1. općih uvjeta spornih sporazuma i da dobije povrat iznosa koji su mu isplaćeni u okviru spornih sporazuma. Protuzahtjev će se odbiti u preostalom dijelu.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto vijeće)

proglašava i presuđuje: