1.

Treba li u situaciji poput one opisane, o kojoj se raspravlja u glavnom postupku, pravo Europske unije tumačiti na način da nesukladnost zakonodavne odredbe države članice s člankom 2. stavkom 2. podstavkom 3. Uredbe (EEZ) br. 3950/92 (1) ima za posljedicu nepostojanje obveze proizvođača da plate dodatnu pristojbu kada su ispunjeni uvjeti propisani u istoj uredbi?

2.

Treba li u situaciji poput one opisane, o kojoj se raspravlja u glavnom postupku, pravo Europske unije i, posebno, opće načelo zaštite [legitimnih] očekivanja, tumačiti na način da se ne može zaštititi očekivanje subjekata koji su poštovali obvezu koju je propisala država članica i koji su imali koristi od učinaka vezanih uz poštovanje te obveze, iako proizlazi da je ta obveza protivna pravu Europske unije?

3.

U situaciji poput one opisane, o kojoj se raspravlja u glavnom postupku, protivi li se članku 9. Uredbe (EZ) br. 1392/2001 od 9. srpnja 2001. (2) i pojmu iz prava Unije „prioritetna kategorija”, odredba države članice, kao što je članak 2. stavak 3. Decreta-legge n. 157/2004 (Uredba sa zakonskom snagom br. 157/2004) kojeg je odobrila Talijanska Republika, kojom se propisuju različiti načini povrata prekomjerno obračunate dodatne pristojbe i kojom se, za potrebe vremenskog okvira i načina povrata, pravi razlika između proizvođača koji su postupali u skladu s obvezom poštovanja nacionalne odredbe za koju je utvrđeno da je protivna pravu Unije i proizvođača koji tu odredbu nisu poštovali?