1

Svojom žalbom Autostrada Wielkopolska S. A. (u daljnjem tekstu: AW) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 24. listopada 2019., Autostrada Wielkopolska/Komisija (T‑778/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:756), kojom je taj sud odbio tužbu tog društva za poništenje odluke Komisije (EU) 2018/556 od 25. kolovoza 2017. o državnoj potpori SA.35356 (2013/C) (ex 2013/NN, ex 2012/N) koju je provela Poljska za društvo Autostrada Wielkopolska S. A. (SL 2018., L 92, str. 19., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 37. pobijane presude, a za potrebe ovog postupka mogu se sažeti na sljedeći način.

3

Republika Poljska je 10. ožujka 1997., nakon provedbe postupka javne nabave, AW‑u dodijelila koncesiju za izgradnju i upravljanje dionicom autoceste A 2 između gradova Nowy Tomyśl (Poljska) i Konin (Poljska) (u daljnjem tekstu: predmetna dionica autoceste A 2) za razdoblje od četrdeset godina.

4

Na temelju ugovora o koncesiji sklopljenog 12. rujna 1997. (u daljnjem tekstu: ugovor o koncesiji), AW se obvezao da će, o vlastitom trošku i uz vlastiti rizik, pribaviti vanjsko financiranje za izgradnju i upravljanje predmetnom dionicom autoceste A 2 te je u zamjenu za to imao pravo na ubiranje cestarina koje plaćaju korisnici autoceste. Taj mu je ugovor također omogućavao da poveća cestarine do najviših dopuštenih cestarina određenih za pojedinu kategoriju vozila, kako bi povećao svoj prihod.

5

Nakon pristupanja Europskoj uniji 2004., Republika Poljska morala je u poljsko pravo prenijeti Direktivu 1999/62/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 1999. o naknadama koje se naplaćuju za korištenje određenih infrastruktura za teška teretna vozila (SL 1999., L 187, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 6., str. 34.). U članku 7. stavku 3. te direktive propisano je da se cestarine i korisničke naknade ne mogu naplaćivati istodobno za korištenje pojedine dionice ceste.

6

Posljedično, poljski je parlament usvojio ustawu o zmianie ustawy o autostradach płatnych oraz o Krajowym Funduszu Drogowym oraz ustawy o transporcie drogowym (Zakon o izmjeni Zakona o autocestama s naplatom cestarine i Nacionalnom cestovnom fondu te Zakona o cestovnom prijevozu) od 28. srpnja 2005. (Dz. U. br. 155, poz. 1297.) (u daljnjem tekstu: Zakon od 28. srpnja 2005.). Tim je zakonom ukinuto dvostruko oporezivanje teških teretnih vozila za korištenje istom dionicom ceste. Tako su, počevši od 1. rujna 2005., teška teretna vozila koja imaju vinjetu (karticu za naplatu cestarine) za korištenje nacionalnim cestama u Poljskoj izuzeta od naplate cestarine na autocestama koje su obuhvaćene ugovorima o koncesiji.

7

Na temelju Zakona od 28. srpnja 2005., Nacionalni cestovni fond trebao je obeštetiti koncesionare za gubitak prihoda do kojeg je došlo izuzimanjem od plaćanja. Tim je zakonom propisano da koncesionari imaju pravo na isplatu naknade koja odgovara iznosu od 70 % iznosa dobivenog množenjem stvarnog broja vožnji teških teretnih vozila na autocesti s naplatom cestarine i virtualne cestarine koja je dogovorena s koncesionarima za svaku kategoriju teških teretnih vozila. Smanjenje od 70 % predviđeno navedenim zakonom bilo je namijenjeno kompenzaciji predviđenog povećanja prometa teških teretnih vozila zbog izuzimanja od plaćanja cestarine na autocestama koje su dane u koncesiju. Predmetni zakon također je predviđao da iznosi virtualnih cestarina ne mogu premašiti stvarne iznose koji se primjenjuju na odgovarajuću kategoriju vozila. Naposljetku, propisivao je da se metoda naknade treba odrediti pojedinačno u svakom ugovoru o koncesiji.

8

Kad je riječ o AW‑u, metoda naknade i iznosi virtualnih cestarina utvrđeni su, nakon pregovora s poljskim vlastima, u prilogu 6. ugovoru o koncesiji (u daljnjem tekstu: prilog 6.), usvojenom 14. listopada 2005.

9

Republika Poljska objasnila je da se metoda naknade opisana u prilogu 6. temeljila na načelu da se koncesionarovo očekivano financijsko stanje ne bi trebalo promijeniti nakon Zakona od 28. srpnja 2005. Ona je pojasnila da, kako bi se postigao taj cilj, očekivana unutarnja stopa povrata (u daljnjem tekstu: USP) za AW‑ovo ulaganje na odgovarajućoj dionici autoceste A2 mora ostati na istoj razini na kojoj bi bila da zakon nije izmijenjen, tj. bez gubitaka prihoda koji proizlaze iz Zakona od 28. srpnja 2005.

10

Strane koje su potpisale prilog 6. (u daljnjem tekstu: ugovorne strane) dogovorile su se da će se naknada izračunavati na temelju postupka u dvije faze, koji se temelji na financijskim modelima koji pokazuju stvarne i očekivane novčane tokove i na temelju kojih se može izračunati USP. Tijekom prve faze bilo je potrebno utvrditi iznose virtualnih cestarina koje je Republika Poljska trebala platiti AW‑u. Tijekom druge faze navedeni iznosi trebali su se provjeriti najkasnije do 30. studenoga 2007. i, ako je bilo potrebno, revidirati.

11

Stoga su u prvoj fazi iznosi virtualnih cestarina utvrđeni na temelju triju sljedećih financijskih modela, koje je iznio AW:

12

Na temelju tih financijskih modela AW je dokazao da, čak i primjenom maksimalnih iznosa virtualnih cestarina, ne bi bio dosegnut USP od 10,77 % modela sa stvarnim cestarinama. Zbog toga je on utvrdio iznose virtualnih cestarina na najvišim razinama koje su bile dopuštene ugovorom o koncesiji.

13

Od 1. rujna 2005. teška teretna vozila koja imaju vinjetu bila su izuzeta od naplate cestarina te je AW primao mjesečnu naknadu izračunanu na temelju broja predmetnih teških teretnih vozila koja voze po autocesti i dogovorenih iznosa virtualnih cestarina.

14

U drugoj fazi ugovorne strane morale su provjeriti kako se promet teških teretnih vozila mijenjao nakon izuzeća od naplate cestarina i u skladu s time prilagoditi iznose virtualnih cestarina radi izbjegavanja isplate prekomjernih ili nedostatnih naknada. AW je morao predstaviti ažurirani financijski model (u daljnjem tekstu: verifikacijski model) koji pokazuje učinak navedenih iznosa cestarina na temeljne financijske pokazatelje ugovora o koncesiji, među kojima je i USP. Ako bi USP iz verifikacijskog modela premašivao USP iz modela sa stvarnim cestarinama, iznosi virtualnih cestarina morali bi se sniziti radi uklanjanja prekomjerne stope povrata. Suprotno tomu, ako bi USP iz verifikacijskog modela bio niži od USP‑a iz modela sa stvarnim cestarinama, predmetni iznosi cestarina morali bi se povisiti.

15

AW je 2007. dostavio verifikacijski model. U skladu s tim modelom, USP je u lipnju 2006. iznosio 9,20 %. Iz verifikacijskog izvješća priloženog tom modelu koje je podnio AW proizlazilo je da je bilo potrebno povećati iznose virtualnih cestarina.

16

Dopisom od 28. studenoga 2007. Generalna Dyrekcja dróg krajowych i autostrad (Glavna uprava za nacionalne ceste i autoceste, Poljska) obavijestila je AW da, zbog sumnji u točnost pretpostavki iznesenih za potrebe priloga 6., ne prihvaća prijedlog za preispitivanje iznosa virtualnih cestarina. Neovisno o tom dopisu, AW je nastavio primati mjesečne uplate na osnovi virtualne cestarine, u skladu s odredbama navedenog priloga. Zatim je poljsko ministarstvo infrastrukture 13. studenoga 2008. objavilo da se povlači iz tog priloga, uz tvrdnju da ga je sklopilo pogreškom.

17

Prema mišljenju Republike Poljske, AW je precijenio USP modela sa stvarnim cestarinama primjenom zastarjelih predviđanja o prometu i prihodima. AW se koristio studijom o prometu i prihodima koju je izradilo konzultantsko društvo Wilbur Smith Associates (WSA) u 1999. (u daljnjem tekstu: studija društva WSA iz 1999.), iako je bila dostupna novija studija iz lipnja 2004. (u daljnjem tekstu: studija društva WSA iz 2004.). U skladu s izvješćem od 24. rujna 2010. koje je naručilo poljsko ministarstvo infrastrukture, a izradilo društvo PricewaterhouseCoopers (u daljnjem tekstu: izvješće društva PwC), primjenom pretpostavki o prometu i prihodima iz studije društva WSA iz 2004., umjesto onih iz studije društva WSA iz 1999., iznos USP‑a u modelu sa stvarnim cestarinama smanjen je s 10,77 % na 7,42 %.

18

Tako je, prema mišljenju poljskog ministarstva infrastrukture, AW primio prekomjeran iznos naknade na osnovi virtualne cestarine. Budući da je AW odbio vratiti iznos prekomjerne naknade koji je tražila Republika Poljska, navedeno ministarstvo zatražilo je pokretanje sudskog postupka za povrat tog prekomjerno plaćenog iznosa.

19

Istodobno, AW je osporavao odbijanje izvršenja priloga 6. pokretanjem postupka pred arbitražnim sudom. Pravorijekom od 20. ožujka 2013. (u daljnjem tekstu: arbitražni pravorijek) arbitražni sud presudio je u AW‑ovu korist time što je utvrdio da je navedeni prilog valjan te da Republika Poljska mora poštovati njegove odredbe. Presudom od 26. siječnja 2018. Sąd Okręgowy w Warszawie, I Wydział Cywilny (Okružni sud u Varšavi, prvi građanski odjel, Poljska) odbio je tužbu poljskog ministarstva infrastrukture podnesenu protiv tog arbitražnog pravorijeka. Protiv te presude podnesena je tužba Sądu Apelacyjnym w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska).

20

Sustav naknade u obliku virtualne cestarine prestao se primjenjivati 30. lipnja 2011., kada je Republika Poljska uvela elektronički sustav za naplatu cestarine, koji je zamijenio vinjete.

21

Republika Poljska 31. kolovoza 2012. prijavila je Europskoj komisiji mjeru koja se sastojala od dodjele financijske naknade AW‑u u obliku virtualne cestarine, zbog gubitka prihoda uzrokovanog Zakonom od 28. srpnja 2005.

22

Komisija je 20. rujna 2014. odlučila pokrenuti formalni istražni postupak o prijavljenoj mjeri (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka). Ta je odluka objavljena u Službenom listu Europske unije20. rujna 2014. (SL 2014., C 328, str. 12.).

23

Komisija je 25. kolovoza 2017. donijela spornu odluku.

24

Kao prvo, što se tiče postojanja državne potpore, Komisija je smatrala da je AW imao pravo na naknadu štete zbog izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005. koje su mu oduzele mogućnost naplate cestarine teškim teretnim vozilima, ali da bi, da je takva naknada poboljšavala njegovu očekivanu financijsku situaciju jer je iznosila više od naknade vezane uz izravne posljedice izmjena uvedenih navedenim zakonom, AW primio neopravdanu prednost koja predstavlja državnu potporu.

25

Kad je riječ o modelu sa stvarnim cestarinama, Komisija je smatrala da je AW morao upotrijebiti raspoloživa suvremena predviđanja o prometu i prihodima sadržana u studiji društva WSA iz 2004. Ona je utvrdila da, u usporedbi sa studijom društva WSA iz 1999., studija društva WSA iz 2004. sadržava znatno niže brojčane podatke o prometu vozila iz 2. i 3. kategorije te znatno niže optimalne iznose stvarnih cestarina za vozila iz 2. do 4. kategorije. Ona je smatrala da je primjena modela sa stvarnim cestarinama koji se temelji na studiji društva WSA iz 1999. dovela do USP‑a koji je bio viši od onoga koji se mogao razumno očekivati u trenutku izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005., što je dovelo do prekomjerne naknade u obliku većih isplata za virtualne cestarine.

26

Kad je riječ o verifikaciji iznosa virtualnih cestarina, Komisija je smatrala da je Republika Poljska na sebe preuzela rizike vezane uz promjene u prometu tijekom razdoblja od uvođenja sustava virtualnih cestarina do verifikacije u 2007. Ipak, ona je prihvatila taj mehanizam verifikacije jer je on omogućio utvrđivanje iznosa virtualnih cestarina na razini koja je omogućavala izbjegavanje plaćanja prekomjerne naknade. Komisija je također istaknula da je verifikacija provedena nakon razdoblja koje je bilo ograničeno u usporedbi s cjelokupnim trajanjem ugovora o koncesiji, ali dostatno kako bi ugovorne strane mogle prikupiti prijeko potrebne stvarne podatke o prometu i na toj osnovi izraditi pouzdana predviđanja o prometu.

27

Kad je riječ o izračunu prekomjerno naplaćenog iznosa, Komisija je smatrala da model sa stvarnim cestarinama koji je PwC ažurirao i upotrijebio u svojem izvješću (u daljnjem tekstu: PwC‑ov model sa stvarnim cestarinama) obuhvaća predviđanja o prometu i prihodima iz studije društva WSA iz 2004. te točno odražava ažurirana predviđanja na dan donošenja Zakona od 28. srpnja 2005. Ona se složila s time da se USP od 7,42 % iz PwC‑ova modela sa stvarnim cestarinama mogao smatrati USP‑om koji je AW mogao očekivati netom prije izmjena uvedenih tim zakonom. Smatrala je da je, u usporedbi s USP‑om od 7,42 % iz PwC‑ova modela sa stvarnim cestarinama, USP od 10,77 %, koji je AW upotrijebio u okviru pregovora, prekomjeran. Isto tako, istaknula je da je USP od 8,20 % iz modela s vinjetama bio viši od 7,42 %.

28

Komisija je utvrdila da je, radi izračuna prekomjerno naplaćenog iznosa za razdoblje od rujna 2005. do listopada 2007., koje je prethodilo verifikaciji, PwC upotrijebio model s vinjetama radi ponovnog izračuna iznosa virtualnih cestarina koji je trebalo primijeniti od rujna 2005. radi postizanja USP‑a od 7,42 %. Ona je primijetila da je iznos naknade određen na temelju ponovno izračunanih iznosa virtualnih cestarina uspoređen s uplatama koje su stvarno izvršene u korist AW‑a. Smatrala je da je u tom razdoblju prekomjerno naplaćeni iznos iznosio oko 64,7 milijuna eura.

29

Komisija je utvrdila da je, radi određivanja prekomjerno naplaćenog iznosa za razdoblje nakon verifikacije, od studenoga 2007. do lipnja 2011., PwC primijenio verifikacijski model za ponovni izračun iznosa virtualnih cestarina radi postizanja USP‑a od 7,42 %. Ona je primijetila da je iznos naknade određen na temelju ponovno izračunanih iznosa virtualnih cestarina uspoređen s uplatama koje su stvarno izvršene u korist AW‑a. Smatrala je da je u tom razdoblju prekomjerno naplaćen iznos iznosio oko 159 milijuna eura.

30

Kad je riječ o AW‑ovu argumentu u skladu s kojim je bio ispunjen kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu, Komisija to niječe.

31

Kao drugo, Komisija je smatrala da, s obzirom na to da je naknada stavljena na raspolaganje AW‑u prije prijave te mjere Komisiji, Republika Poljska nije poštovala zabranu iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a i da je, slijedom toga, dodijeljena potpora nezakonita. Usto, ona je zaključila da ta potpora nije spojiva s unutarnjim tržištem, tako da je treba vratiti, kako bi se ponovno uspostavila situacija koja je postojala na tržištu prije njezine dodjele.

32

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. studenoga 2017. AW je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

33

U potporu toj tužbi AW je u biti naveo šest tužbenih razloga, od kojih se prvi temeljio na povredi prava uključivanja u upravni postupak, drugi na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, zbog primjene pogrešnog kriterija za ocjenu postojanja gospodarske prednosti i zbog očito pogrešne ocjene tog kriterija, treći na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, zbog nepravilne primjene kriterija privatnog ulagača i neprikladnog obrazloženja, četvrti na tome da je Komisija utemeljila svoj zaključak o nespojivosti potpore na pogrešnim rasuđivanjima, peti na očito pogrešnoj ocjeni prilikom izračuna iznosa državne potpore i šesti na nedostatku u obrazloženju sporne odluke.

34

Pobijanom presudom Opći sud odbio je tužbu u cijelosti.

35

AW od Suda zahtijeva da:

36

Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži AW‑u snošenje troškova.

37

U potporu svojoj žalbi AW navodi četiri žalbena razloga.

38

Prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na AW‑ova postupovna prava, temelji se na pogreški koja se tiče prava, iskrivljavanju dokaza i nedostatku u obrazloženju. Komisija osporava AW‑ovu argumentaciju i predlaže Sudu da odbije taj žalbeni razlog izmjenom obrazloženja.

39

AW smatra da je Opći sud u točki 60. pobijane presude pravilno presudio da ga Komisija nije uključila u upravni postupak u prikladnoj mjeri, što predstavlja bitnu povredu postupka koja je sama po sebi trebala dovesti do poništenja sporne odluke. Suprotno tomu, taj sud je u točki 61. te presude pogrešno utvrdio da je radi poništenja te odluke bilo potrebno utvrditi da je Komisijina pravna analiza, da nije bilo tog propuštanja, mogla biti drukčija. Tako je Opći sud primijenio pogrešan pravni kriterij te je stoga počinio pogrešku koja se tiče prava. Osim toga, rasuđivanje Općeg suda u točkama 63., 64., 67. i 68. navedene presude neprikladno je i proturječno te se njime iskrivljuju dokazi.

40

S tim u vezi, najprije, AW ističe da je u točkama 76. do 78. odluke o pokretanju postupka utvrđeno da virtualnu cestarinu valja izračunati u skladu s najnovijim predviđanjima o prometu i da je Komisija navela da je studija društva WSA iz 2004. najnovija studija. Međutim, u očitovanjima o odluci o pokretanju postupka AW je naveo da je studija koju je 2005. izradilo društvo Faber Maunsell (u daljnjem tekstu: studija društva FM iz 2005.) najnovija. Komisija i Republika Poljska raspravljale su o relevantnosti te studije tijekom razdoblja u kojem je Opći sud zaključio da je AW morao ponovno moći podnijeti svoja očitovanja. Da je AW mogao podnijeti dokaze o tome da je, suprotno onomu što je Komisija smatrala nakon te prepiske, navedena studija upotrebljiva, ona bi je morala uzeti u obzir kao najnoviju studiju te bi stoga razina USP‑a netom prije izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005. (u daljnjem tekstu: USP stvarnih cestarina) mogao biti određen na 8,2 % ili veći od toga, tako da ne bi bilo ni prednosti ni državne potpore te bi ishod postupka bio drukčiji.

41

Nadalje, Opći sud je u točki 67. pobijane presude iskrivio AW‑ovu argumentaciju, koja se zapravo odnosila na nepostojanje mogućnosti da potonji podnese svoja očitovanja o argumentima Republike Poljske. Usto, ako tu točku treba protumačiti na način da studija društva FM iz 2005. nije uzeta u obzir u Komisijinu rasuđivanju, treba smatrati da je Opći sud iskrivio sadržaj sporne odluke i proturječio sam sebi u pogledu svoje tvrdnje u skladu s kojom je Komisija namjeravala upotrijebiti najnovije podatke. Suprotno tomu, ako navedenu točku treba tumačiti na način da treba utvrditi opće razlikovanje u okviru AW‑ovih postupovnih prava između Komisijinih „pozitivnih izjava” (studija društva WSA iz 2004. je „najnovija” studija) i „negativnih izjava” (studiju društva FM iz 2005. treba odbaciti), valja smatrati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

42

Naposljetku, ishod postupka mogao je također biti drukčiji da je AW imao prilike podnijeti svoja očitovanja o navodno kratkoročnoj prirodi sustava virtualnih cestarina iz priloga 6., navodeći osobito proturječnost tog rasuđivanja u odnosu na članak 4. tog priloga. Naime, iako u spornoj odluci nije navedeno predmetno rasuđivanje, Komisija ga je ipak navela u prvostupanjskom postupku, ističući da je, zbog navodno kratkoročne prirode sustava virtualnih cestarina iz priloga 6., bilo kakav rizik od inflacije ili tečajni rizik bio ograničena značaja. Budući da nije iznijela nikakvo drugo rasuđivanje s tim u vezi na raspravi pred Općim sudom, valja smatrati da je Komisija već iznijela to rasuđivanje tijekom upravne faze.

43

Komisija najprije uzvraća da AW‑ovo rasuđivanje u skladu s kojim je činjenica da je bio uključen u upravni postupak bitan postupovni zahtjev proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Usto, za razliku od bitnog postupovnog zahtjeva koji se sastoji od pozivanja zainteresiranih osoba da podnesu očitovanja objavom odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, pravo zainteresiranih osoba da budu uključene u upravni postupak u prikladnoj mjeri ne predstavlja takav bitan postupovni zahtjev, nego subjektivno pravo čiji doseg može ovisiti o konkretnoj situaciji predmetne zainteresirane osobe i okolnostima predmetnog slučaja. Slijedom toga, ako činjenicu neomogućavanja korisniku da podnese svoja očitovanja valja smatrati povredom postupka – što prema Komisijinu mišljenju ovdje nije slučaj – kriterij koji je Opći sud primijenio u točki 61. i sljedećima pobijane presude je pravilan.

44

S obzirom na AW‑ovu argumentaciju sažetu u točki 40. ove presude, Komisija ističe da on ne predlaže drukčije pravno rasuđivanje, nego jednostavno drukčiji rezultat zbog različitih brojčanih podataka upotrijebljenih za iste izračune, na temelju čega se ne može dokazati da je Opći sud očito iskrivio dokaze. Stoga AW tvrdi da bi, da je on bio uključen u prepiske s Republikom Poljskom, rezultat Komisijine analize bio drukčiji. Prema Komisijinu mišljenju, cilj je tog argumenta u stvari pobijati činjeničnu ocjenu, što nije predmet nadzora Suda u žalbenom postupku.

45

Kad je riječ o AW‑ovoj argumentaciji sažetoj u točkama 41. i 42. ove presude, Komisija podsjeća na to da nije potrebno da se obrazloženje pobijane presude osvrne na svaki pojedini argument istaknut pred Općim sudom, da prigovor o tome da se nije osvrnulo na element koji nije naveo tužitelj ne predstavlja valjan razlog i da su posljedično tvrdnje sažete u točkama 41. i 42. ove presude bespredmetne. Usto, prema Komisijinu mišljenju, AW priznaje da u spornoj odluci nije navedena navodna kratkoročnost sustava virtualnih cestarina iz priloga 6. S tim u vezi, Opći sud je samo zaključio da je AW‑ov postupovni argument bespredmetan jer točka u pogledu koje se pozvao na pravo na saslušanje nije dio obrazloženja sporne odluke.

46

Republika Poljska ističe da je, suprotno onomu što tvrdi AW, on mogao podnijeti pisana i usmena očitovanja nakon objave odluke o pokretanju postupka, u okviru dopisa podnesenog Komisiji 27. siječnja 2015. i sastanaka koji su održani s tom institucijom 24. studenoga 2015. i 21. ožujka 2017. S tim u vezi, ona naglašava da je – uzimajući u obzir činjenicu da su korisnici potpora samo osobe zainteresirane za postupak i da ne oni mogu pobijati Komisijino postupanje tijekom upravnog postupka, da odluka o pokretanju postupka nije zahvaćena pogreškama koje je potrebno ispraviti i da Republika Poljska nije podnijela nove dokaze tijekom formalnog istražnog postupka – Komisija AW‑u omogućila da podnese očitovanja izvan obveza koje ima. Osobito, AW je mogao komentirati relevantnost utjecaja studije društva FM iz 2005. na metodu izračuna USP‑a kada ju je podnio Komisiji, ali on je odabrao da se i pred Komisijom i pred Općim sudom pozove na studiju društva WSA iz 1999.

47

Komisija smatra da rasuđivanje sadržano u točkama 58. do 60. pobijane presude sadržava pogreške koje se tiču prava, s obzirom na to da je AW, kao korisnik predmetne mjere, „zainteresirana” osoba u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, koja se, u skladu sa sudskom praksom, ne može pozivati na prava obrane, ne može, poput države članice, zahtijevati kontradiktornu raspravu s Komisijom te ima samo pravo biti uključena u upravni postupak u prikladnoj mjeri uzimajući u obzir okolnosti predmetnog slučaja. Opći sud nije uzeo u obzir tu sudsku praksu kada je presudio da je Komisija morala AW‑u ponovno omogućiti da iznese svoja očitovanja.

48

Naime, time što je u točki 63. pobijane presude utvrdio da je odluka o pokretanju postupka omogućila AW‑u da izvrši svoje pravo podnošenja očitovanja, Opći sud je morao priznati da okolnosti predmetnog slučaja nisu nametale Komisiji da ide dalje od toga. Osobito, različiti interesi AW‑a i Republike Poljske ne mogu opravdati to da se AW‑u dodijele prava slična onima koja ima ta država članica. Isto tako, ni trajanje ni intenzitet prepiske s Republikom Poljskom nisu bili neuobičajeni niti u svakom slučaju opravdavaju dodjelu dodatnih prava AW‑u. Time što je smatrao da je Komisija AW‑u morala dati pravo da komentira očitovanja te države članice, Opći sud mu je u biti dao pravo na kontradiktornu raspravu te je iskrivio postupak koji predviđa da samo država članica ima mogućnost komentiranja informacija koje su dostavile druge zainteresirane osobe.

49

AW tvrdi da se Komisija ne poziva na pogrešku koja se tiče prava, nego samo pobija, a da se pritom ne poziva na iskrivljavanje, činjeničnu ocjenu Općeg suda u skladu s kojom su okolnosti svojstvene predmetnom slučaju zahtijevale da AW može podnijeti dodatna očitovanja. Budući da sud nije nadležan za nadzor takve ocjene i s obzirom na to da druge stranke u žalbenom postupku nisu zahtijevale vraćanje predmeta Općem sudu, Komisijin je zahtjev nedopušten i doveo bi do toga da Sud odlučuje ultra petita. Usto, Komisija se pojedinačno osvrnula na različite čimbenike, dok se Opći sud u točki 58. pobijane presude zajednički osvrnuo na posebne okolnosti predmetnog slučaja. K tomu, Opći sud nije tvrdio da je AW‑u morala biti ponuđena mogućnost podnošenja očitovanja o svim dostavljenim informacijama te puko podnošenje dodatnih očitovanja, osobito s obzirom na nepostojanje potpunog poznavanja spisa, ne predstavlja kontradiktornu raspravu niti odgovara pravima koja su u ovom području dodijeljena državama članicama.

50

Kao prvo, kad je riječ o argumentaciji sažetoj u točkama 40. i 41. ove presude, koja se temelji na iskrivljavanju dokaza i nedostacima u obrazloženju, valja podsjetiti na to da je u okviru žalbe svrha nadzora Suda osobito provjeriti je li Opći sud u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve argumente koje je naveo tužitelj (presuda od 22. listopada 2014., British Telecommunications/Komisija, C‑620/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2309, t. 55. i navedena sudska praksa).

51

Opći sud je u točki 60. pobijane presude smatrao da je u posebnim okolnostima predmeta, kako su navedene u točki 58. te presude, Komisija AW‑u trebala ponovno omogućiti da iznese svoja očitovanja.

52

Opći sud je u točki 61. pobijane presude smatrao da okolnost da Komisija nije uključila AW u prepisku s Republikom Poljskom nakon donošenja odluke o pokretanju postupka – koliko god bila vrijedna žaljenja – nije mogla dovesti do poništenja sporne odluke, s obzirom na to da u okolnostima predmetnog slučaja Komisijina pravna ocjena iz te odluke ne bi mogla biti drukčija i da do takvog propusta nije došlo.

53

S tim u vezi, Opći sud je u točki 67. navedene presude pojasnio da se „tužiteljev argument koji se temelji na tome da u odluci o pokretanju postupka, za razliku od [sporne] odluke, nije navedena studija [društva FM iz 2005.] ne [može] prihvatiti, [s obzirom na to da], ako se Komisija i pozvala na tu studiju u točki 138. [sporne] odluke, to je učinila samo zato što je smatrala da navedena studija ne može biti temelj za izračun USP‑a projekta”. On je dodao da je Komisija tako „samo kao nerelevantnu odbacila studiju na koju se sam tužitelj pozvao u okviru svojih očitovanja [i da se u] tim okolnostima Komisiji ne može prigovoriti da nije navela studiju [društva FM iz 2005.] u odluci o pokretanju postupka”.

54

U toj točki 67. željelo se odgovoriti na argumentaciju sadržanu u točki 39. tužbe u prvostupanjskom postupku, koja glasi kako slijedi:

„[...] da je tužitelj bio obaviješten o Komisijinu mišljenju u skladu s kojim studija [društva FM] iz 2005. nije pouzdana [...] jer se morala temeljiti samo na predviđanjima o prometu, a ne na predviđanjima o prihodima, tužitelj je mogao dokazati da je ta tvrdnja bila očito pogrešna. Ne može se isključiti da bi Komisija tada zauzela drukčije stajalište o važnosti studije [društva FM] iz 2005. koje bi utjecalo na njezinu cjelokupnu ocjenu. Isto tako, da je tužitelj znao da je Komisija bila suglasna s izmjenama financijskih modela koje je proveo PwC (modeli koje Komisija nije mogla otvoriti prije odluke o pokretanju postupka), on bi pokušao pobijati to stajalište. Budući da je Komisija dala veliku važnost PwC‑ovu izvješću, argumenti koji potkopavaju vjerodostojnost tog izvješća mogu utjecati na ishod Komisijine istrage.”

55

Iz zajedničkog tumačenja točke 67. pobijane presude i točke 39. tužbe u prvostupanjskom postupku, kako su navedene u točkama 53. i 54. ove presude, proizlazi da AW pred Sudom pravilno tvrdi da je Opći sud iskrivio njegovu argumentaciju koja se odnosila na to da on nije imao mogućnost podnijeti očitovanja o argumentima Republike Poljske. Osobito, AW ističe da bi, da je imao tu mogućnost, mogao dokazati da je studija društva FM iz 2005. upotrebljiva i relevantna.

56

Budući da je Opći sud u točkama 60. i 61. pobijane presude smatrao, s jedne strane, da je Komisija morala AW‑u omogućiti da podnese svoja očitovanja i, s druge strane, da Komisijina pravna analiza u spornoj odluci nije mogla biti drukčija, on se nije mogao suzdržati od konkretnog zauzimanja stava o argumentu navedenom u točki 54. ove presude. U tim okolnostima valja smatrati da u svojoj presudi Opći sud nije pružio dostatno obrazloženje s tim u vezi.

57

Stoga, a da pritom nije potrebno ispitati proizlazi li rasuđivanje Općeg suda u točki 67. pobijane presude iz iskrivljavanja dokaza, valja utvrditi da je ta točka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.

58

Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, ako obrazloženje odluke Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda ne može dovesti do ukidanja te odluke te je potrebno zamijeniti obrazloženje (presuda od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 48.).

59

U tim okolnostima valja ispitati Komisijin zahtjev za izmjenu obrazloženja, u kojem ta institucija tvrdi, suprotno onomu što navodi AW, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da je AW morao biti još jednom saslušan tijekom upravnog postupka.

60

S tim u vezi valja podsjetiti na to da postupak nadzora državnih potpora, uzimajući u obzir njegovu opću strukturu, jest postupak pokrenut protiv države članice odgovorne za dodjelu potpore, s obzirom na njezine obveze na temelju prava Unije. Stoga, radi poštovanja prava obrane, s obzirom na to da toj državi članici nije bilo dopušteno komentirati određene informacije, Komisija ih ne može upotrijebiti u svojoj odluci protiv te države članice (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 73.).

61

Također se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, poduzetnici koji su potencijalno korisnici državnih potpora smatraju zainteresiranim osobama koje je Komisija dužna tijekom faze ispitivanja iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a pozvati da podnesu svoja očitovanja (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 70.).

62

Iako se te zainteresirane osobe ne mogu pozivati na prava obrane, one, naprotiv, raspolažu pravom da budu uključene u upravni postupak koji Komisija provodi u odgovarajućoj mjeri uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 71.).

63

Naime, iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a osobito proizlazi da, kada Komisija odluči pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu plana potpore, ona mora zainteresiranim osobama, među kojima je i predmetni poduzetnik ili više njih, omogućiti da podnesu svoja očitovanja. To je pravilo bitan postupovni zahtjev (presuda od 11. prosinca 2008., Komisija/Freistaat Sachsen, C‑334/07 P, EU:C:2008:709, t. 55.).

64

S tim u vezi Sud je presudio, u okviru primjene članka 108. stavka 2. UFEU‑a, da objava obavijesti u Službenom listu Europske unije predstavlja prikladno sredstvo za obavještavanje svih zainteresiranih osoba o pokretanju postupka. Cilj je te obavijesti dobiti od potonjih sve informacije kako bi se Komisiji razjasnilo njezino buduće postupanje. Takav postupak daje i drugim državama članicama i zainteresiranim krugovima jamstvo da mogu biti saslušani (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 72.).

65

U postupku nadzora državnih potpora druge zainteresirane osobe osim predmetne države članice imaju samo ulogu navedenu u prethodnoj točki ove presude i u tom pogledu same ne mogu zahtijevati kontradiktornu raspravu s Komisijom, poput one koja je otvorena u korist navedene države članice (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 74.).

66

Osim toga, Sud je pobliže odredio da, ako se promijeni pravno uređenje u okviru kojeg je država članica prijavila planiranu potporu prije nego što Komisija donese svoju odluku, potonja u svrhu donošenja odluke na osnovi novih pravila – kao što je i obvezna – mora od zainteresiranih osoba zatražiti da zauzmu stajalište o spojivosti te potpore s tim pravilima. Situacija je drukčija samo ako novi pravni sustav ne sadržava bitne izmjene u odnosu na onaj koji je prethodno bio na snazi (presuda od 11. prosinca 2008., Komisija/Freistaat Sachsen, C‑334/07 P, EU:C:2008:709, t. 56.).

67

Međutim, postupovna nepravilnost u načelu dovodi do poništenja odluke u cijelosti ili djelomično samo ako se utvrdi da bi bez te nepravilnosti pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 80.).

68

S tim u vezi, Sud je već presudio da, što se tiče postupovnih prava zainteresiranih osoba, kada postoji promjena pravnog sustava nakon što je Komisija zainteresiranim osobama omogućila da podnesu svoja očitovanja i prije nego što je donijela odluku o projektu potpore, a Komisija tu odluku temelji na novom pravnom sustavu, a da pritom ne pozove stranke da podnesu svoja očitovanja o njemu, puko postojanje razlika između pravnog sustava o kojem su navedene stranke mogle podnijeti svoja očitovanja i onoga na kojem se temelji navedena odluka ne može samo za sebe uzrokovati poništenje te odluke. Naime, iako su se predmetni pravni sustavi promijenili, postavlja se pitanje je li, s obzirom na odredbe tih sustava koje su relevantne za predmetni slučaj, navedena promjena mogla promijeniti smisao Komisijine odluke (presuda od 11. ožujka 2020., Komisija/Gmina Miasto Gdynia i Port Lotniczy Gdynia Kosakowo, C‑56/18 P, EU:C:2020:192, t. 81.).

69

Iz te sudske prakse osobito proizlazi da Komisijino propuštanje da pozove zainteresirane osobe da podnesu svoja očitovanja o promjeni pravnog sustava, poput stupanja na snagu, tijekom upravnog postupka u području državnih potpora, smjernica koje ta institucija namjerava primijeniti u odluci o zatvaranju tog postupka, ne predstavlja povredu bitnog postupovnog zahtjeva.

70

Kao što to pravilno ističe Komisija, to rasuđivanje vrijedi a fortiori u predmetnom slučaju, s obzirom na propuštanje da se korisniku ispitivane mjere omogući da zauzme stajalište o očitovanjima predmetne države članice koja se odnose na informacije koje je podnio taj korisnik.

71

Usto, iako, kao što to priznaje Komisija, mogu postojati okolnosti u kojima utvrđenje činjenica koje su nove ili različite u odnosu na one navedene u odluci o pokretanju postupka ili donošenje materijalnih izmjena relevantnog pravnog okvira mogu zahtijevati veću uključenost zainteresiranih osoba, odnosno objavu dopunske ili ispravljene odluke o pokretanju postupka, u ovom predmetu ne postoji nijedna od tih situacija.

72

Osobito, na temelju okolnosti koje je Opći sud naveo u točkama 58. i 59. pobijane presude ne može se dokazati Komisijina obveza da AW‑u pruži mogućnost komentiranja očitovanja Republike Poljske, što bi predstavljalo kontradiktornu raspravu s tom državom članicom pred Komisijom.

73

Kao drugo, iz utvrđenja sadržanog u prethodnoj točki ove presude, u skladu s kojim se na temelju okolnosti predmetnog slučaja ne može dokazati Komisijina obveza da AW‑u pruži mogućnost komentiranja očitovanja Republike Poljske, proizlazi da AW‑ovu argumentaciju sažetu u točkama 39. i 42. ove presude, koja se temelji na pogreški koja se tiče prava, treba odbiti kao bespredmetnu.

74

Naime, ako takva obveza nije dokazana, kao u predmetnom slučaju, valja utvrditi da se ne postavlja pitanje je li Komisijina pravna analiza, da je dana mogućnost komentiranja očitovanja predmetne države članice, mogla biti drukčija.

75

Usto, iz sudske prakse navedene u točki 67. ove presude proizlazi da, suprotno onomu što navodi AW, taj pravni kriterij koji je primijenio Opći sud nije kao takav pogrešan.

76

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti Komisijin zahtjev za izmjenu obrazloženja i odbiti prvi žalbeni razlog.

77

Drugi žalbeni razlog, koji se odnosi na kriterij privatnog ulagača, podijeljen je na četiri dijela.

78

Treći žalbeni razlog, koji se odnosi na postojanje gospodarske prednosti, podijeljen je na dva dijela.

79

U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na rizik inflacije i tečajni rizik, AW ističe da je Opći sud pogrešno primijenio kriterij privatnog ulagača, da je obrazloženje sporne odluke zamijenio svojim vlastitim obrazloženjem te da je prebacio teret dokazivanja.

80

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na relevantnost prijenosa tih rizika, AW navodi pogrešnu primjenu tog kriterija radi ocjene postojanja gospodarske prednosti, zamjenu obrazloženja sporne odluke, prebacivanje tereta dokazivanja i nedostatak u obrazloženju.

81

U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga AW podsjeća na to da je Opći sudu u točkama 110. do 112. i 170. pobijane presude presudio da je Komisija pravilno smatrala da hipotetski privatni ulagač ne bi uzeo u obzir prijenos tečajnog rizika i rizika inflacije koje je AW naveo tijekom upravnog postupka jer o njima ugovorne strane nisu raspravljale i jer nisu dokazane nepogodnosti koje iz toga proizlaze za AW odnosno prednosti koje iz toga proizlaze za Republiku Poljsku.

82

Međutim, time što je tako ograničio ispitivanje samo na mogućnosti koje su predvidjele ugovorne strane u prilogu 6., Opći sud nije uzeo u obzir da se ispitivanje kriterija privatnog ulagača mora nužno odnositi na sve mogućnosti koje je privatni gospodarski subjekt razumno predvidio u takvoj situaciji. Usto, iako se ugovorom utvrđuje konačno stajalište strana koje su ga sklopile, u njemu u pravilu nisu navedena sva rasuđivanja koja su ih navela da ga sklope. U predmetnom slučaju dokazi koji se nalaze u spisu dokazuju da su ugovorne strane bile obaviještene, da su im pomogli stručnjaci i da su mogle shvatiti učinak gornje granice iznosa, virtualnih cestarina i razlika između sustava virtualnih cestarina i sustava stvarnih cestarina. Iz spisa također proizlazi da je ta gornja granica predviđena prilogom 6., u pretposljednjem odlomku točke 4. njegova priloga 1. Stoga valja smatrati da je Opći sud iskrivio te dokaze, s obzirom na to da su strane predmetnog ugovora u načelu raspravljale o ugovornoj odredbi.

83

Time što je presudio da Komisija nije bila dužna ispitati prijenos rizika jer ti rizici nisu dokazani, Opći sud je prebacio teret dokazivanja, s obzirom na to da je Komisija bila dužna dokazati da korisnik očito ne bi dobio usporedive olakšice od hipotetskog privatnog ulagača i da, s tim u vezi, ona mora uzeti u obzir sve informacije koje mogu osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta koji se nalazi u situaciji što je moguće sličnijoj onoj u kojoj se nalazi predmetna država članica. Stoga je Komisija morala dokazati da privatni ulagač nije a priori predmetnu informaciju smatrao relevantnom.

84

Stoga je, prema AW‑ovu mišljenju, zadaća Općeg suda da utvrdi je li Komisija uzela u obzir sve raspoložive informacije i obuhvaća li obrazloženje sporne odluke ispitivanje prijenosa tečajnog rizika i rizika inflacije. Umjesto da je u njoj provedena takva verifikacija, u pobijanoj presudi zamjenom obrazloženja popunjena je praznina koja s tim u vezi postoji u spornoj odluci. Naime, rasuđivanje sadržano u točkama 110. do 112. pobijane presude nije povezano ni s jednom ocjenom sadržanom u toj odluci.

85

Osim toga, budući da tečajni rizik i rizik inflacije izravno utječu na visine dugovanih iznosa i na sposobnost financiranja takvih iznosa tijekom cjelokupnog trajanja koncesije, očito je riječ o čimbeniku koji može znatno utjecati na odlučivanje privatnog subjekta na način da je Opći sud pogrešno primijenio kriterij privatnog ulagača pozivajući se na ulagača koji nije zainteresiran za vlastite prihode i vlastite rizike.

86

Naposljetku, AW smatra da je u točki 112. pobijane presude sadržano neprikladno obrazloženje, s obzirom na to da iz te točke jasno ne proizlazi je li Opći sud smatrao da je bilo prijenosa tečajnog rizika i rizika inflacije na Republiku Poljsku ne samo kada se fluktuacije odvijaju ispod apsolutne gornje granice iznosa virtualne cestarine nego i iznad nje – što ovdje nije tako – u kojem je slučaju Opći sud iskrivio dokaze iz spisa u mjeri u kojoj postojanje apsolutne gornje granice jasno proizlazi iz tog spisa. Nijedan drugi element naveden u toj točki ne može potkrijepiti zaključak do kojeg je došao Opći sud.

87

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga AW ističe da se pogreške kojima je zahvaćena ocjena Općeg suda u pogledu kriterija privatnog ulagača, koja se primjenjuje u predmetnom slučaju, šire odnose i na ocjenu postojanja gospodarske prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Kad je riječ o pogreškama koje je Opći sud počinio u točkama 110. do 112. pobijane presude, AW upućuje na svoju argumentaciju sažetu u točkama 81. do 86. ove presude, koja navodi pogrešnu primjenu navedenog kriterija, nedostatak u obrazloženju, zamjenu obrazloženja i prebacivanje tereta dokazivanja.

88

Usto, u dvjema posljednjim rečenicama točke 112. pobijane presude Opći sud je proveo složenu gospodarsku procjenu koja prekoračuje njegove ovlasti nadzora i koja ga je navela da svojim obrazloženjem zamijeni Komisijino, koja u spornoj odluci nije navela ništa o sadržaju tih dviju posljednjih rečenica. Osim toga, rasuđivanje sadržano u toj točki ne može potkrijepiti zaključak Općeg suda i iskrivljuje dokaze, s obzirom na to da teška teretna vozila čine 81 % AW‑ovih prihoda i da Opći sud ne objašnjava kako bi se nepogodnost u sustavu virtualnih cestarina koja utječe na te prihode mogla kompenzirati činjenicom da 19 % AW‑ovih prihoda nije zahvaćeno tom nepogodnošću.

89

Budući da se AW‑ova argumentacija iznesena u prvostupanjskom postupku odnosila na nepogodnosti sustava virtualnih cestarina koje nisu uključene u izračun USP‑a, ali su ipak utjecale na njegovu financijsku situaciju, rasuđivanja Općeg suda o nepogodnostima tog sustava koje su uključene u taj izračun stoga ne mogu biti relevantna. Prema AW‑ovu mišljenju, relevantno je pitanje predstavlja li, s njegove točke gledišta, viši USP koji uključuje viši rizik inflacije i tečajni rizik veću gospodarsku prednost od USP‑a koji je niži, ali uključuje i niži tečajni rizik i rizik inflacije. Na to pitanje nije moguće odgovoriti bez ocjene najviše granice iznosa virtualnih cestarina.

90

Komisija i Republika Poljska osporavaju AW‑ovu argumentaciju. Komisija osobito smatra da iz točaka 110. i 111. pobijane presude proizlazi da prilog 6. ne sadržava nikakvo rasuđivanje o povećanju rizika inflacije i tečajnog rizika, da stoga nije dokazano da su ugovorne strane namjeravale uzeti u obzir takvo povećanje i da USP iz modela s vinjetama koji je dostavio AW u prvostupanjskom postupku nije predstavljen kao da uključuje element kompenzacije koji odgovara riziku inflacije i tečajnom riziku. Usto, tvrdnja u skladu s kojom je teret dokazivanja prebačen nedopuštena je, s obzirom na to da nije popraćena nijednim pravnim argumentom koji je opravdava. Usto, Komisija i Republika Poljska ističu da su prvi dijelovi drugog i trećeg žalbenog razloga neosnovani.

91

U okviru prvih dijelova drugog i trećeg žalbenog razloga AW prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze i da je počinio više pogrešaka koje se tiču prava koje proizlaze iz pogrešnih primjena kriterija privatnog ulagača, pogrešne raspodjele tereta dokazivanja, zamjene obrazloženja i nedostatnog obrazloženja pobijane presude.

92

Kao prvo, kad je riječ o navodnim iskrivljavanjima dokaza, valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. stavka 1. Statuta Suda Europske unije proizlazi da je Opći sud isključivo nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, za ocjenjivanje tih činjenica (presuda od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 97. i navedena sudska praksa).

93

Stoga ocjena činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje je, kao takvo, podložno nadzoru Suda (presuda od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 98. i navedena sudska praksa).

94

Kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj treba primjenom članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda precizno navesti dokaze koje je Opći sud iskrivio i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj procjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 99. i navedena sudska praksa).

95

U predmetnom se slučaju prvo iskrivljavanje koje navodi AW odnosi na točku 110. pobijane presude, u skladu s kojom „iz priloga 6. ne proizlazi da su ugovorne strane namjeravale uzeti u obzir navodne nepogodnosti sustava virtualnih cestarina koji sada primjenjuje [AW], ni a fortiori da su one sklopile sporazum s tim u vezi. Taj prilog osobito ne sadržava nikakvo razmatranje o povećanju rizika koje navodi [AW]”.

96

Kada AW prigovara Općem sudu da je pogrešno razumio da je najviša granica iznosa virtualnih cestarina predviđena u prilogu 6., u pretposljednjem odlomku točke 4. njegova priloga 1., i da su o toj ugovornoj odredbi ugovorne strane raspravljale, on ne ističe iskrivljavanje, nego zapravo pobija činjeničnu ocjenu Općeg suda u skladu s kojom puka prisutnost te najviše granice sama po sebi i u odsutnosti dugih elemenata koji je potkrepljuju ne znači da su te strane uzele u obzir prijenos tečajnog rizika i rizika inflacije koje navodi AW.

97

Stoga su, kao što to pravilno tvrdi Komisija, AW‑ovi navodi s tim u vezi nedopušteni u žalbenom postupku.

98

Drugo iskrivljavanje koje navodi AW odnosi se na točku 112. pobijane presude, koja glasi kako slijedi:

„[...] na temelju priloga 6. iznosi virtualnih cestarina bili su indeksirani s obzirom na fluktuacije stope inflacije i tečajne stope te dodatno povećavani svakih šest mjeseci počevši od 1. rujna 2007., primjenom dopunskog čimbenika ‚WWR’. Republika Poljska mehanizmom verifikacije preuzela je na sebe i rizike vezane uz razvoj prometa i prihoda te je jamčila da će USP ostati na istoj razini kao što je bila ona prije izmjene zakona, tijekom razdoblja od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2006. U tim se okolnostima ne može smatrati da je puko postojanje najviše granice iznosa virtualnih cestarina, koji nisu indeksirani s obzirom na fluktuacije stope inflacije i tečajne stope, prenijelo na tužitelja rizik od inflacije i tečajni rizik i da ono opravdava plaćanje ‚premije’ tužitelju.”

99

Budući da AW prigovara Općem sudu da je tako smatrao da je bilo prijenosa tečajnog rizika i rizika inflacije na Republiku Poljsku ne samo kada se fluktuacije odvijaju ispod apsolutne gornje granice iznosa virtualnih cestarine nego i iznad nje, valja utvrditi da je u prvoj rečenici navedenoj u prethodnoj točki Opći sud samo opisao mehanizam predviđen u prilogu 6., da se druga rečenice ne odnosi na tečajni rizik i rizik inflacije, nego na rizike vezane uz razvoj prometa i prihoda, te da treća rečenica sadržava činjeničnu ocjenu koja se temelji na dokazima navedenima u dvjema prethodnim rečenicama.

100

Stoga u tom odjeljku pobijane presude nije sadržano nikakvo iskrivljavanje dokaza i AW iznova samo pobija suverenu činjeničnu ocjenu Općeg suda, što je nedopušteno u žalbenom postupku.

101

Treće iskrivljavanje koje navodi AW također se odnosi na točku 112. pobijane presude, u mjeri u kojoj ona glasi kako slijedi:

„[...] kad je riječ o nemogućnosti određivanja cestarina na optimalnoj razini i nemogućnosti ostvarenja povrata koji je veći od prvotno predviđenog, valja utvrditi, s jedne strane, [da je AW] bio slobodan odrediti iznose cestarina koji se primjenjuju na vozila koja nisu teška teretna vozila s vinjetom, tako da je mogao prilagoditi svoju poslovnu strategiju razvoju događaja na tržištu, i, s druge strane, da je on 1. rujna 2005. upotrijebio sve mogućnosti povećanja svojih stvarnih iznosa cestarina za teška teretna vozila time što im je odredio najviše iznose dopuštene [ugovorom o koncesiji]. Stoga nepogodnosti koje navodi tužitelj nisu mogle osjetno utjecati na njegovu očekivanu financijsku situaciju.”

102

Kada AW ističe da teška teretna vozila predstavljaju 81 % njegovih prihoda i tvrdi da Opći sud ne objašnjava kako bi se nepogodnost sustava virtualnih cestarina koja utječe na te prihode mogla kompenzirati činjenicom da 19 % njegovih prihoda nisu obuhvaćeni tom nepogodnošću, on ne namjerava dokazati da je Opći sud iskrivio ugovorne odredbe u okviru prve od rečenica navedenih u prethodnoj točki, nego dokazati da je činjenična ocjena Općeg suda u skladu s kojom navedene nepogodnosti sustava virtualnih cestarina nisu mogle osjetno izmijeniti njegovu očekivanu financijsku situaciju pogrešna. Stoga tu argumentaciju valja također smatrati nedopuštenom.

103

Kao drugo, kad je riječ o pogreškama koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kako bi se mjera kvalificirala kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, svi uvjeti predviđeni tom odredbom moraju biti ispunjeni. Prvo, mora biti riječ o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, ona mora davati selektivnu prednost svojem korisniku. Četvrto, ona mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (presuda od 10. prosinca 2020., Comune di Milano/Komisija, C‑160/19 P, EU:C:2020:1012, t. 27. i navedena sudska praksa).

104

Budući da se argumentacija koju je AW iznio u okviru prvih dijelova drugog i trećeg žalbenog razloga odnosi isključivo na treći od tih uvjeta, valja istaknuti da se, u skladu s isto tako ustaljenom sudskom praksom Suda, državnim potporama smatraju intervencije koje su, bez obzira na svoj oblik, takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje se treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (presuda od 6. ožujka 2018., Komisija/FIH Holding i FIH Erhvervsbank, C‑579/16 P, EU:C:2018:159, t. 44.).

105

Stoga, uzimajući u obzir cilj članka 107. stavka 1. UFEU‑a da se osigura nenarušeno tržišno natjecanje, uključujući među javnim i privatnim poduzetnicima, pojam „potpora” u smislu te odredbe ne može obuhvatiti mjeru dodijeljenu u korist poduzetnika državnim sredstvima ako je taj poduzetnik istu prednost mogao ostvariti u normalnim tržišnim uvjetima. Ocjena uvjeta u kojima je dodijeljena takva prednost provodi se, načelno, primjenom načela privatnog subjekta (presuda od 10. prosinca 2020., Comune di Milano/Komisija, C‑160/19 P, EU:C:2020:1012, t. 103. i navedena sudska praksa).

106

S tim u vezi, u slučaju dvojbe o primjenjivosti navedenog načela, posebno zbog toga što je dotična država usvajajući predmetnu mjeru primijenila svoje javnopravne ovlasti, ona je dužna nedvosmisleno i na temelju objektivnih dokaza koji se mogu provjeriti dokazati da je provedenu mjeru donijela u svojstvu privatnog gospodarskog subjekta (presuda od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 63. i navedena sudska praksa).

107

Suprotno tomu, kada je primjenjiv kriterij privatnog ulagača, on se nalazi među čimbenicima koje Komisija mora uzeti u obzir radi utvrđivanja je li riječ o državnoj potpori i stoga ne predstavlja iznimku koja bi se primjenjivala samo na zahtjev države članice ako se utvrdi da su ostvareni svi sastavni elementi „državne potpore” koji su propisani člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a (presuda od 10. prosinca 2020., Comune di Milano/Komisija, C‑160/19 P, EU:C:2020:1012, t. 109. i navedena sudska praksa).

108

U tom je slučaju stoga na Komisiji teret da dokaže, vodeći računa osobito o informacijama koje je dostavila dotična država članica, da nisu ispunjeni uvjeti primjene načela privatnog subjekta, tako da predmetna državna intervencija sadržava prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 10. prosinca 2020., Comune di Milano/Komisija, C‑160/19 P, EU:C:2020:1012, t. 110.).

109

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se radi ocjene pitanja bi li privatni subjekt istu mjeru donio u normalnim tržišnim uvjetima valja pozvati na takav subjekt koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija onoj predmetne države (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

110

U tom okviru Komisija mora provesti opću ocjenu vodeći računa o svim relevantnim elementima u predmetu koji joj omogućuju utvrditi je li točno da poduzetnik koji je dobio olakšice usporedive olakšice ne bi očito dobio od privatnog subjekta (presuda od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 29. i navedena sudska praksa).

111

Iz toga proizlazi da se ispitivanje koje prema potrebi mora provesti Komisija ne može ograničiti samo na mogućnosti koje je nadležno javno tijelo stvarno uzelo u obzir, nego mora nužno obuhvatiti sve mogućnosti koje bi privatni subjekt razumno predvidio u takvoj situaciji (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 29.).

112

U tom pogledu, s jedne strane, relevantnom treba smatrati svaku informaciju koja bi mogla osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta koji se nalazi u situaciji što je moguće sličnijoj onoj javnog subjekta (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 60.).

113

S druge strane, u svrhu primjene kriterija privatnog subjekta relevantni su samo raspoloživi elementi i razvoji događaja koji su se mogli predvidjeti u trenutku kad je ta odluka donesena (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 61.).

114

Usto, Komisija je dužna, u interesu dobre primjene temeljnih pravila UFEU‑a u vezi s državnim potporama, savjesno i nepristrano voditi postupak ispitivanja spornih mjera kako bi prilikom usvajanja konačne odluke raspolagala najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim elementima za to (presuda od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 67. i navedena sudska praksa).

115

Budući da AW prigovara Općem sudu da je prekoračio granice svojeg nadzora, valja podsjetiti na to da su u okviru ispitivanja zakonitosti predviđenog člankom 263. UFEU‑a Sud i Opći sud nadležni u postupcima zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede UFEU‑a ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njegovu primjenu ili zbog zloporabe ovlasti. Članak 264. UFEU‑a propisuje da se, ako je tužba osnovana, predmetni akt proglašava ništavim. Sud i Opći sud stoga ni u kojem slučaju ne mogu svojim obrazloženjem zamijeniti ono autora pobijanog akta (presuda od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 104. i navedena sudska praksa).

116

Usto, ustaljena je sudska praksa da ispitivanje koje Komisija mora izvršiti prilikom primjene načela privatnog subjekta traži složenu gospodarsku ocjenu i da, u okviru nadzora koji sudovi Unije izvršavaju nad Komisijinim složenim gospodarskim ocjenama u području državnih potpora, sud Unije ne može zamijeniti vlastitu gospodarsku ocjenu Komisijinom (presuda od 10. prosinca 2020., Comune di Milano/Komisija, C‑160/19 P, EU:C:2020:1012, t. 100.).

117

Međutim, sud Unije ne treba provjeriti samo činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost, već također ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da potkrepljuju zaključke koji iz njih proizlaze (presuda od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 64.).

118

S tim u vezi, zakonitost odluke u području državnih potpora sud Unije treba ocjenjivati s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku kada ju je donijela, a koje uključuju one koje su relevantne za ocjenu koju treba izvršiti u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 110. do 113. ove presude i koje je mogla dobiti na svoj zahtjev tijekom upravnog postupka (presuda od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t 70. i 71.).

119

AW‑ovu argumentaciju valja ispitati s obzirom na rasuđivanja navedena u točkama 103. do 118. ove presude.

120

Prvo, kad je riječ o prigovoru koji se temelji na tome da je Opći sud ograničio svoje ispitivanje samo na mogućnosti koje su predvidjele ugovorne strane te nije uzeo u obzir znatan utjecaj navodnih rizika na odlučivanje privatnog ulagača, točno je da iz sudske prakse navedene u točkama 110. i 111. ove presude proizlazi da se ispitivanje koje Komisija prema potrebi mora provesti ne može ograničiti samo na mogućnosti koje je nadležno javno tijelo stvarno uzelo u obzir, nego mora nužno obuhvatiti sve mogućnosti koje bi privatni subjekt razumno predvidio u takvoj situaciji.

121

Međutim, iz te sudske prakse proizlazi i da taj zahtjev ne podrazumijeva da je Komisija dužna usto uzeti u obzir mogućnosti koje privatni subjekt ne bi razumno predvidio u takvoj situaciji.

122

Usto, u predmetu u kojem je donesena presuda od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice (C‑300/16 P, EU:C:2017:706) bila je riječ o primjeni kriterija privatnog vjerovnika na vjerovnika koji je namjeravao povećati povrat iznosa koje mu je dugovao dužnik u stečaju. U okviru takve situacije Sud je presudio da je Komisija dužna ispitati svaku drugu mogućnost koju je privatni vjerovnik mogao razumno uzeti u obzir, uz mogućnosti povrata koje je predvidjelo nadležno javno tijelo.

123

Suprotno tomu, situacija o kojoj je riječ u predmetnom slučaju pokazuje da se Republika Poljska u odnosu na AW nije nalazila u situaciji privatnog vjerovnika ni u situaciji privatnog ulagača. Naime, budući da je ta država članica imala obvezu AW‑u naknaditi štetu koju mu je uzrokovala u okviru njihovih ugovornih odnosa, kriterij koji je valjalo primijeniti bio je onaj privatnog dužnika koji je u okviru ugovornog odnosa obvezan svojem suugovaratelju platiti iznos novca zbog štete koju mu je uzrokovao.

124

Valja utvrditi da nije u interesu privatnog dužnika da naknadi štetu svojem vjerovniku zbog tečajnog rizika i rizika inflacije na koje se taj vjerovnik nije pozvao u odnosu na njega. Naime, budući da bi veća naknada u načelu bila suprotna interesima privatnog dužnika, valja smatrati da takav dužnik ne bi uzeo u obzir te rizike, osim ako, na zahtjev svojeg suugovaratelja, ne bi bio dužan to učiniti ili ako bi to bilo u njegovu širem interesu s obzirom na predmetni ugovorni odnos.

125

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 152. do 154. i 165. do 171. pobijane presude smatrao da privatni subjekt u situaciji Republike Poljske u načelu ne bi pristao da plati iznos viši od onoga koji je dugovao AW‑u nakon predmetnog štetnog događaja i, konkretnije, kada je u točkama 110. do 112. te presude smatrao da nije potrebno uzeti u obzir rizike koje je navodno imao AW, a koji nisu bili predmet njegova zahtjeva prilikom pregovora s tom državom članicom ni predmet njihovih prepiski.

126

Drugo, iz toga proizlazi da AW pogrešno prigovara Općem sudu da je prebacio teret dokazivanja, s obzirom na to da rizike koje navodi AW posljedično treba smatrati nerelevantnim informacijama koje ne mogu osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta koji se nalazi u situaciji što je moguće sličnijoj onoj javnog subjekta. U tim okolnostima, suprotno onomu što tvrdi AW, ne može se smatrati da je Komisija u spornoj odluci bila dužna pobliže odrediti razloge zbog kojih nije uzela u obzir rizike koje je naveo AW.

127

Treće, s obzirom na prethodna razmatranja, AW ne može valjano tvrditi je Opći sud zamijenio obrazloženje ili da je prekoračio granice svojeg nadzora kada je u točkama 110. do 112. pobijane presude utvrdio da rizici koje navodi AW nisu ni relevantni za ocjenu koju je Komisija bila dužna provesti ni dokazani. Naime, Opći sud je samo ocijenio argumente koji su navedeni pred njim te provjerio je li sporna odluka nezakonita ili ne s obzirom na AW‑ove navode.

128

Naposljetku, budući da AW ističe da rasuđivanje sadržano u navedenim točkama pobijane presude ne može potkrijepiti zaključak Općeg suda sadržan u njezinoj točki 113., valja utvrditi da on ne prigovara nedostatak u obrazloženju navedene presude, nego kritizira sadržaj ocjena Općeg suda, pri čemu stoga poziva Sud da provede novu ocjenu činjenica, što nije u njegovoj nadležnosti te se stoga valja smatrati nedopuštenim u žalbenom postupku.

129

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbaciti prve dijelove drugog i trećeg žalbenog razloga kao djelomično nedopuštene i odbiti ih kao djelomično neosnovane.

130

Drugi dio drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na mogućnosti koje bi predvidio hipotetski privatni ulagač, temelji se na povredi kriterija privatnog ulagača, načela nadređenosti prava Unije, obveze obrazlaganja, pravila u području dokazivanja i granica nadzora koji mora provesti Opći sud.

131

AW tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da je privatni ulagač prilikom pregovora o iznosu virtualnih cestarina bio ograničen odredbama i ciljevima Zakona od 28. srpnja 2005., s obzirom na to da je on podržao Komisijin pogrešan pristup koji se sastojao od uzimanja u obzir samo mogućnosti koje je predvidjela predmetna država članica. Usto, prikladna razina naknade za AW nije odlučujuće utvrđenje za privatnog ulagača u mjeri u kojoj nije izravno povezana ni s njegovom profitabilnosti ni s njegovim rizikom.

132

Osim toga, kada bi mjera koja je u suprotnosti nacionalnim zakonom predstavljala prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a samo zato što privatni ulagač ne bi plaćao više od onoga što je predviđeno tim zakonom, potonji bi ograničio primjenu navedene nadređenije odredbe, što bi dovelo do povrede načela nadređenosti prava Unije.

133

K tomu, time što je smatrao da Zakon od 28. srpnja 2005. ugovornim stranama nameće ograničenja koja se odnose na određivanje virtualnih cestarina, Opći sud je neprikladno obrazložio pobijanu odluku, povrijedio pravila u području dokazivanja i zamijenio obrazloženje sporne odluke drukčijim obrazloženjem. Naime, iako je taj zakon zabranio stvarnu cestarinu, on je također uputio na pregovore o metodi naknade i rokovima za povrat. Budući da u tom zakonu nije bio pobliže određen ni USP ni to da bi on trebao naknaditi samo gubitak prihoda niti su u njemu bila navedena razmatranja koja država mora uzeti u obzir ni poslovno stajalište države, on je ostavio široku marginu prosudbe za strukturiranje sporazuma o virtualnim cestarinama.

134

Usto, AW je Općem sudu, kao dokaz o dosegu i sadržaju Zakona od 28. srpnja 2005., podnio arbitražni pravorijek koji objašnjava pravilno tumačenje tog zakona, a koji je Opći sud pogrešno odbio neprikladnim obrazloženjem kao da je nerelevantan. Naime, činjenica da taj pravorijek nije obvezan za Komisiju i da u njemu nije navedeno da je studija društva WSA iz 1999. relevantnija u odnosu na studiju društva WSA iz 2004. bespredmetna je kad je riječ o dokaznoj vrijednosti navedenog pravorijeka. Opći sud je tako svoje zaključke izveo iz nepotpunih dokaza i neutemeljeno, s obzirom na to da nijedan element spisa ne potkrepljuje te zaključke. Opći sud također nije uzeo u obzir činjenicu da je ispitivanje dosega i sadržaja Zakona od 28. srpnja 2005. zahtijevalo tehnička znanja i da Komisija nije dobila potrebno stručno znanje, što se otežalo činjenicom da je u arbitražnom pravorijeku i Zakonu od 28. srpnja 2005. bilo navedeno da ugovorne strane trebaju pregovarati o virtualnim cestarinama. Naposljetku, arbitražni je pravorijek ukinuo Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) samo zato što je bio u suprotnosti sa spornom odlukom, što ne dovodi u pitanje njegovu dokaznu snagu kad je riječ o tumačenju navedenog zakona.

135

Usto, time što je u točki 153. pobijane presude potvrdio tvrdnju iz točke 152. sporne odluke koja nije potkrijepljena točnim, pouzdanim i dosljednim dokazima, a u skladu s kojom prilog 6. daje značajniju naknadu koju ne zahtijeva Zakon od 28. srpnja 2005. te su ugovor o koncesiji i taj prilog proturječni, Opći sud nije provjerio jesu li ispunjeni zahtjevi u pogledu dokaza. Stoga je pobijana presuda nedostatno obrazložena, zbog čega AW ne može poznavati razloge koji su naveli Opći sud da na određen način protumači navedeni zakon i da odbije njegovu argumentaciju u skladu s kojom navodna proturječnost ne postoji.

136

Komisija i Republika Poljska osporavaju AW‑ovu argumentaciju. Komisija osobito smatra da je prigovor koji se temelji na tome da privatni ulagač nije ograničen odredbama i ciljevima Zakona od 28. srpnja 2005. nedopušten, s obzirom na to da priroda pogreške koja se tiče prava nije pobliže određena i da u potporu tom prigovoru nije naveden nijedan pravni argument. Usto, budući da doseg i sadržaj tog zakona čine činjenične elemente, suverena ocjena Općeg suda koja se odnosi na te elemente može se pobijati samo ako je bilo navedeno iskrivljavanje navedenih elemenata, što nije navedeno ni a fortiori dokazano. Naposljetku, Komisija i Republika Poljska ističu da drugi dio drugog žalbenog razloga nije osnovan.

137

Najprije valja odbiti nedopuštenost koju ističe Komisija u pogledu argumentacije koju je AW iznio u okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga, s obzirom na to da je ona dovoljno jasna i da se odnosi na utvrđenje pogreške koja se tiče prava koja proizlazi iz ograničenja elemenata koje je Opći sud uzeo u obzir radi ocjene na temelju načela privatnog subjekta, povrede načela nadređenosti prava Unije, pogrešne primjene pravila o izvođenju dokaza, zamjene obrazloženja i nedostatnog obrazloženja pobijane presude.

138

Ti prigovori koje je naveo AW odnose se na točke 152. do 154. pobijane presude, u kojima je Opći sud osobito smatrao da je Komisija pravilno smatrala da Zakon od 28. srpnja 2005. i ugovor o koncesiji nameću Republici Poljskoj obvezu naknade štete AW‑u samo zbog gubitka prihoda uzrokovanog izmjenama uvedenih tim zakonom i da nijedan razumni privatni subjekt ne bi prihvatio isplatiti iznos viši od onoga koji je utvrđen navedenim zakonom i tim ugovorom.

139

U točkama 121. do 125. ove presude već je navedeno da je Opći sud pravilno smatrao da privatni dužnik u situaciji Republike Poljske ne bi namjeravao naknaditi štetu AW‑u koja bi bila više od one koja proizlazi iz utjecaja Zakona od 28. srpnja 2005. na njihov ugovorni odnos. Budući da je stoga ocjena Općeg suda usklađena s načelom privatnog subjekta, valja smatrati da ona nije zahvaćena pogreškom koja se tiče prava nit da povređuje načelo nadređenosti prava Unije.

140

Iz toga također proizlazi da AW ne može valjano tvrditi da je Opći sud zamijenio obrazloženje ili da je prekoračio granice svojeg nadzora kada je u točkama 152. do 154. pobijane presude naveo utvrđenja sadržana u točki 138. ove presude. Naime, Opći sud je samo ocijenio argumente koji su izneseni pred njim te je provjerio je li sporna odluka nezakonita ili ne s obzirom na AW‑ove navode.

141

Kad je riječ o navodnom manjkavom obrazloženju pobijane presude, najprije valja istaknuti da AW osporava samo dostatnost obrazloženja pobijane presude za potkrepljivanje zaključaka Općeg suda.

142

Nadalje, ta se argumentacija djelomično temelji na pogrešnom tumačenju točaka 152. i 153. pobijane presude, s obzirom na to da one ne sadržavaju ni utvrđenje u skladu s kojim prilog 6. daje AW‑u višu naknadu on one koju zahtijeva Zakon od 28. srpnja 2005. niti da postoji proturječnost ugovora o koncesiji i tog priloga, nego da iznos naknade na koju AW ima pravo proizlazi iz sveobuhvatne ocjene štetnog događaja uzrokovanog navedenim zakonom i obveza koje Republika Poljska ima na temelju navedenog ugovora.

143

Slijedom toga, budući da Opći sud u tim točkama pobijane presude nije naveo takva utvrđenja, potpuno je neosnovana AW‑ova argumentacija u skladu s kojom je Opći sud navodeći takva utvrđenja pogrešno primijenio pravila koja se odnose na izvođenje dokaza.

144

Naposljetku, kao što to pravilno tvrdi Komisija, AW nastoji ishoditi novu ocjenu činjenica, a osobito sadržaja Zakona od 28. srpnja 2005., što nije u nadležnosti Suda.

145

Iz toga proizlazi da drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

146

U okviru trećeg dijela drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na rizik od neuspjeha pregovora i rizik od spora, AW navodi iskrivljavanje dokaza i pogrešnu primjenu kriterija privatnog ulagača, načela nadređenosti prava Unije, obveze obrazlaganja, pravila u području dokaza i granica nadzora koji mora provesti Opći sud.

147

AW ističe da bi, poput savjetnika Republike Poljske, koji su prilog 6. smatrali prihvatljivim, hipotetski privatni ulagač bio uzeo u obzir rizik da će AW na kraju zahtijevati raskid ugovora o koncesiji ili podnijeti tužbu i da bi zahtijevao profesionalno mišljenje svojih savjetnika s tim u vezi te da je Komisija stoga bila dužna ocijeniti taj rizik i uzeti u obzir to mišljenje, što ona nije učinila i to Opći sud nije kritizirao.

148

Naime, Opći sud je u točki 165. pobijane presude ograničio primjenu kriterija privatnog ulagača samo na mogućnosti predviđene Zakonom od 28. srpnja 2005. te je tako u pobijanu presudu umetnuo iste pogreške poput onih koje su već navedene u okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga. Rasuđivanje sadržano u točki 166. te presude kružno je, neodgovarajuće i sadržava zamjenu obrazloženja u mjeri u kojoj se odnosi na rizike od raskida i od spora navedene u prethodnoj točki ove presude.

149

U mjeri u kojoj je u točki 167. navedene presude Opći sud smatrao da je AW također imao interes da izbjegne spor, Opći sud je ponovno zamijenio Komisijino rasuđivanje u spornoj odluci svojim, nije odgovorio na argument koji se odnosio na trenutak u kojem AW više ne bi bio u poslovnom odnosu, kojem bi bila svojstvena izglednost toga da AW pretrpi gubitke, te je iskrivio analize savjetnika Republike Poljske. Posljednja rečenica te točke usto sadržava logičku pogrešku te stoga neprikladno obrazloženje, u mjeri u kojoj ograničava uzimanje u obzir rizika od raskida i od spora na razdoblje koje je prethodilo donošenju Zakona od 28. srpnja 2005., iako su ti rizici postojali i u pogledu kasnijeg razdoblja.

150

Komisija i Republika Poljska osporavaju AW‑ovu argumentaciju.

151

U okviru svoje argumentacije iznesene u okviru trećeg dijela drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 165. do 167. pobijane presude, AW navodi pogrešnu primjenu načela privatnog subjekta, neodgovarajuće obrazloženje, zamjenu obrazloženja i iskrivljavanje dokaza.

152

U točki 165. pobijane presude Opći sud je istaknuo da bi, što se tiče navodnih rizika koje privatni subjekt ima u slučaju neuspjeha pregovora, takav subjekt sklopio dodatak ugovoru o koncesiji samo radi isplate naknade AW‑u, u skladu sa Zakonom od 28. srpnja 2005., samo za gubitak prihoda uzrokovan tim zakonom i da, slijedom toga, on ne bi ni uzeo u obzir te navodne rizike niti bi prihvatio da na temelju njih plati višu naknadu. On je dodao da ugovorne strane nisu raspravljale o navedenim rizicima tijekom pregovora o prilogu 6. niti su oni uzeti u obzir za izračun iznosa naknade isplaćene AW‑u.

153

U točki 166. pobijane presude Opći sud je podsjetio na to da je Komisija u spornoj odluci u bitnome samo dovela u pitanje podatke upotrijebljene u financijskim modelima predviđenima u prilogu 6. Budući da rizici koje navodno ima privatni subjekt u odsutnosti transakcije nema nikakve veze s relevantnošću podataka upotrijebljenih u financijskim modelima, Opći sud je smatrao da se na temelju ničega ne može zaključiti da bi privatni subjekt za uzimanje u obzir navedenih rizika radije prihvatio upotrijebiti nerelevantne podatke iz studije društva WSA iz 1999. negoli one iz studije društva WSA iz 2004.

154

U točki 167. pobijane presude Opći je sud najprije dodao da privatni subjekt ne bi uzeo u obzir rizik od neuspjeha pregovora i rizik od spora u okviru pregovora radi izračuna iznosa naknade koja se duguje AW‑u jer ti rizici nisu ni na koji način bili povezani s gubitkom prihoda koji je uzrokovala zakonodavna izmjena. Nadalje, on je smatrao da je AW isto tako imao interes da pregovori uspiju i da se izbjegne parnična tužba za naknadu štete. Naposljetku, on je istaknuo da AW nije dokazao ni tvrdio da su savjetnici Republike Poljske smatrali da rizik od neuspjeha pregovora i rizik od spora valja uzeti u obzir radi određivanja USP‑a netom prije izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005.

155

Što se tiče navodnog iskrivljavanja dokaza, dostatno je istaknuti da AW, suprotno zahtjevima navedenima u točki ove 94. presude, ne pojašnjava koji je to dokaz iskrivljen utvrđenjem koje je Opći sud naveo u posljednjoj rečenici točke 167. pobijane presude.

156

Kad je riječ o pogrešnoj primjeni načela privatnog subjekta koju navodi AW, najprije valja podsjetiti na to da je kriterij ocjene koji je trebalo upotrijebiti bio onaj privatnog dužnika, koji je u okviru ugovornog odnosa obvezan svojem suugovaratelju platiti iznos novca zbog štete koju mu je uzrokovao. Kao što je to već u više navrata bilo navedeno u ovoj presudi, ocjena Općeg suda u skladu s kojom takav dužnik u načelu ne bi AW‑u isplatio naknadu koja je viša od iznosa koji se duguje zbog štetnog događaja stoga nije zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.

157

Nadalje, čak i da se prihvati da ta obveza plaćanja proizlazi iz šireg ugovornog odnosa između Republike Poljske i AW‑a i da je privatni dužnik u situaciji te države članice stoga mogao uzeti u obzir rizik od neuspjeha pregovora i rizik od spora, još uvijek bi bilo potrebno da su oni stvarni i da oni za njega mogu uzrokovati troškove koji su viši od onih vezanih uz naknadu štete AW‑u zbog posljedica koje je na njega imao Zakon od 28. srpnja 2005.

158

Naposljetku, iz činjeničnih ocjena Općeg suda sadržanih u točkama 165. i 167. pobijane presude proizlazi da postojanje takvih rizika ipak nije bilo dokazano. Naime, Opći sud je s tim u vezi istaknuo da o tome ugovorne strane nisu raspravljale te, osim toga, iz pobijane presude proizlazi da je dogovoreni mehanizam naknade gubitaka trebao osigurati, s jedne strane, potpuno nadomještanje izgubljenih prihoda i, s druge strane, da AW može platiti zajmove ugovorene radi izgradnje predmetne dionice autoceste.

159

U tim okolnostima prigovor koji se temelji na pogrešnoj primjeni načela privatnog subjekta valja odbiti kao neosnovan.

160

Što se tiče navodne zamjene obrazloženja, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 165. do 167. pobijane presude ispitao AW‑ovu argumentaciju u skladu s kojom Komisija pogrešno nije uzela u obzir rizike od neuspjeha pregovora i rizik od spora. S tim u vezi, Opći sud je utvrdio da rizici koje navodi AW nisu dokazani. Komisija u načelu nije dužna u svojim odlukama pobliže odrediti razloge zbog kojih nije uzela u obzir nedokazane elemente. Stoga Opći sud u navedenim točkama pobijane presude nije dao obrazloženje koje je trebalo biti sadržano u spornoj odluci, nego je izložio rasuđivanje kojim odbija pred njim izloženu argumentaciju na temelju koje se zahtijevalo utvrđenje navodnog nedostatka u obrazloženju sporne odluke.

161

Naposljetku, pod krinkom navodne nedostatnosti obrazloženja pobijane presude, AW zapravo namjerava od Suda ishoditi novu ocjenu činjenica, što nije u nadležnosti Suda.

162

S obzirom na prethodna razmatranja, treći dio drugog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

163

Četvrti dio drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na studiju o prometu i prihodima koju je potrebno upotrijebiti, temelji se na iskrivljenju sporne odluke, tome da je Opći sud zamijenio obrazloženje obrazloženjem koje je različito od onog sadržanog u navedenoj odluci, pogrešnoj primjeni kriterija privatnog ulagača, povredi načela nadređenosti prava Unije, povredi pravila u području dokaza i nedostatku u obrazloženju.

164

AW ističe da točka 152. sporne odluke određuje da je „vrlo […] upitno” da bi privatni ulagač radije prihvatio izračun naknade AW‑u na temelju studije društva WSA iz 1999. negoli na temelju studije društva WSA iz 2004. i naglašava da time Komisija nije imala dokaza da je to tako. Međutim, budući da je teret dokazivanja na Komisiji, to rasuđivanje ne može potkrijepiti njegov zaključak u skladu s kojim kriterij privatnog ulagača nije bio ispunjen. Stoga, time što je u točki 153. pobijane presude utvrdio da je sporna odluka dostatno obrazložena kad je riječ o primjeni tog kriterija, Opći sud je primijenio pogrešan pravni kriterij, iskrivio očiti smisao sporne odluke i zamijenio obrazloženje te odluke svojim.

165

AW smatra da usto izrazi koje je upotrijebila Komisija kao i struktura sporne odluke svjedoče o tome da je Komisija poimala kriterij privatnog ulagača kao iznimku koju mora ispitati samo na AW‑ov zahtjev, tako da točka 142. pobijane presude, u kojoj je navedeno suprotno, nije uvjerljiva.

166

AW ističe da je u točki 154. pobijane presude riječ samo o zaslugama studije društva WSA iz 2004. u odnosu na studiju društva WSA iz 1999. radi analize AW‑ove financijske situacije koja je prethodila izmjeni predmetnog zakonodavstva. Međutim, privatni ulagač ne smatra puko da su određeni elementi formule mogli biti drukčije odabrani, nego bi izabrao između mogućnosti te formule i drugih mogućnosti koje su raspoložive ovisno o njihovom konačnom rezultatu. Rasuđivanje Općeg suda ne objašnjava razlog zbog kojeg se prilog 6. ne nalazi među ostalim mogućnostima koje je, prema potrebi, takav ulagač uzeo u obzir na način da je obrazloženje pobijane presude s tim u vezi nedostatno.

167

Usto, time što je u svoju analizu uključio cilj Zakona od 28. srpnja 2005., Opći sud je to isto rasuđivanje zahvatio pogreškama navedenima u točki 82. ove presude. Budući da iz obrazloženja navedene točke 154. nije očita mogućnost koju je Opći sud predvidio, ono je nedostatno. Osobito nije jasno je li Opći sud promatrao sporazum između strana u kojem je jedina izmjena ažuriranje osnovnog financijskog modela podacima iz studije o prometu društva iz 2004., odnosno najvišom granicom iznosa virtualnih cestarina, ili sporazum koji se temelji na osnovnom financijskom modelu koji je ažuriran, ali ne sadržava utvrđene najviše granice. U prvom je slučaju obrazloženje Općeg suda proturječno jer, prema mišljenju tog suda, radi „jamstva naknade” nije potrebna takva gornja granica jer je USP bio 7,42 %, a u drugom je slučaju očito da je trebalo ispitati gornju granicu iznosa virtualnih cestarina.

168

Međutim, s tim u vezi AW ističe da se druga mogućnost koju ima privatni ulagač mogla sastojati u sporazumu bez ažuriranja predviđanja prometa osnovnog financijskog modela, ali s nižom najvišom granicom iznosa virtualnih cestarina koja je mogla dovesti do USP‑a nižeg od 7,42 %. Privatni ulagač ne bi ni plaćao više samo zato da bi upotrijebio „pravilnu” studiju. Stoga je „pravilna” studija sama po sebi nerelevantna. Naime, kriterij privatnog ulagača podrazumijeva analizu „cjelokupnog paketa” na način da analiza Općeg suda predstavlja pogrešnu primjenu tog kriterija. Isto tako, Opći sud nije uzeo u obzir AW‑ov argument u skladu s kojim bi privatni ulagač smatrao da nijedna od raspoloživih studija nije prilagođena cilju koji se nastoji postići, što odgovara zaključcima financijskog savjetnika Republike Poljske, a što nijedan ulagač nije mogao ne uzeti u obzir.

169

Komisija osporava AW‑ovu argumentaciju.

170

U okviru četvrtog dijela drugog žalbenog razloga AW prigovara Općem sudu da je u točkama 142., 153. i 154. pobijane presude upotrijebio pogrešne pravne kriterije, iskrivio smisao sporne odluke, zamijenio obrazloženje sporne odluke svojim, nedostatno obrazložio pobijanu presudu i propustio odgovoriti na jedan od njegovih argumenata.

171

Najprije, kad je riječ o AW‑ovoj argumentaciji u skladu s kojom je Opći sud u točki 142. pobijane presude pogrešno odbio njegovu argumentaciju prema kojoj je Komisija poimala kriterij privatnog ulagača kao iznimku, valja podsjetiti na to da je Opći sud u toj točki smatrao da AW nije utemeljio tu argumentaciju koju je iznio pred njim, s obzirom na to da, „iako je Komisija zaista ispitala svotu prekomjerno naplaćenog iznosa kako proizlazi iz izvješća PwC‑a [...] prije negoli se pozabavila kriterijem privatnog ulagača, ona je konačno odlučila o postojanju gospodarske prednosti i svoti prekomjerno naplaćenog iznosa tek nakon što je ispitala taj kriterij [...]”.

172

S tim u vezi, valja utvrditi da iz sporne odluke nedvojbeno proizlazi da je Komisija u njezinim točkama 125. i 126. provela sveobuhvatnu analizu postojanja gospodarske prednosti sa stajališta da na temelju ugovora o koncesiji Republika Poljska mora AW‑u naknaditi štetu uzrokovanu Zakonom od 28. srpnja 2005. i da naknada koja prekoračuje te štete uključuje gospodarsku prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Iz toga slijedi da ta analiza u svojoj biti odgovara onoj koju je ta institucija morala provesti prilikom primjene načela privatnog subjekta.

173

Budući da je podudarnost navedene analize s tim načelom Komisija usto istaknula u točki 152. sporne odluke te ju je Opći sud pojasnio u točkama 152. do 154. i 165. do 171. pobijane presude, AW‑ovu argumentaciju valja odbiti kao neosnovanu.

174

Nadalje, što se tiče AW‑ovih kritika usmjerenih protiv posljednje rečenice točke 153. pobijane presude, valja podsjetiti na to da je u toj točki Opći sud presudio da, „smatrajući da je ‚vrlo upitno’ da razumni privatni gospodarski subjekt radije prihvati izračun naknade na temelju studije društva WSA iz 1999. negoli na temelju novije studije [društva WSA iz 2004.], [Komisija] je dovoljno pojasnila da iz dokumenata spisa ne proizlazi da bi takav subjekt upotrijebio studiju društva WSA iz 1999. te je svoju ocjenu obrazložila time što je istaknula to da je studija društva WSA iz 2004. novija”.

175

S tim u vezi, valja podsjetiti na to da je tumačenje odluke u području državnih potpora koju je Komisija donijela u izvršavanju svojih ovlasti obuhvaćeno pravnom ocjenom koju su dužni provesti Opći sud i Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 102. i 105.).

176

Usto, tumačenje konkretne točke te odluke treba provesti u kontekstu cjelokupne predmetne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 111.).

177

U predmetnom slučaju Komisijinu tvrdnju sadržanu u točki 152. sporne odluke, u skladu s kojom je bilo „vrlo upitno” bi li privatni subjekt upotrijebio studiju društva WSA iz 1999., stoga treba tumačiti u kontekstu situacije u predmetnom slučaju, kao što to osobito proizlazi iz točke 135. sporne odluke, u kojoj je Komisija pojasnila da je potrebno osloniti se na predviđanje o prometu i prihodima iz vremena donošenja Zakona od 28. srpnja 2005.

178

Iz toga slijedi da Opći sud u točki 153. pobijane presude, suprotno onomu što navodi AW, nije ni upotrijebio pogrešan pravni kriterij ni iskrivio smisao sporne odluke. On nije ni zamijenio obrazloženje sporne odluke svojim, nego je, time što je odbio argumentaciju koju mu je iznio AW, potvrdio obrazloženje te odluke.

179

Naposljetku, kad je riječ o AW‑ovoj argumentaciji usmjerenoj protiv točke 154. pobijane presude, najprije valja istaknuti da ta argumentacija proizlazi iz pogrešnog poimanja primjenjivog kriterija. Naime, kao što je to u biti podsjetio Opći sud u toj točki pobijane presude, privatni dužnik u situaciji Republike Poljske, koji je bio dužan platiti određen iznos AW‑u u okviru svojeg ugovornog odnosa s njim zbog štete koju je uzrokovalo donošenje Zakona od 28. srpnja 2005., imao je za cilj osigurati AW‑u naknadu samo nepovoljnih posljedica koje proizlaze iz tog zakona.

180

Rasuđivanje Općeg suda u skladu s kojim se, uzimajući u obzir taj cilj, ni na kojem temelju ne može smatrati da bi privatni subjekt radije prihvatio osloniti se na podatke iz studije društva WSA iz 1999. nego na one iz studije društva WSA iz 2004., da bi zahtijevao dodatno imenovanje stručnjaka ili da bi preferirao upotrijebiti podatke iz studije društva FM iz 2005. stoga jasno omogućuje razumjeti, suprotno onomu što navodi AW, da bi taj privatni subjekt uzeo u obzir, među svim raspoloživim nesavršenim mogućnostima ocjene, onu koja mu najbolje omogućuje da odredi nepovoljne posljedice navedenog zakona radi jamstva toga da dodijeljena naknada bude usklađena s njegovim ugovornim obvezama a da ih pritom ne prekoračuje.

181

Iz toga slijedi da to rasuđivanje primjenjuje prikladan kriterij i pruža jasan i dosljedan odgovor na cjelokupnu AW‑ovu argumentaciju sažetu u točkama 134., 136. i 147. do 150. pobijane presude.

182

Budući da AW tvrdi da je navedeno rasuđivanje neprikladno jer su trebale biti uzete u obzir mogućnosti različite od one koju je upotrijebila Komisija i potvrdio Opći sud, dovoljno je istaknuti da je AW time u biti od Suda zahtijevao da izvrši novu ocjenu činjenica, što nije u njegovoj nadležnosti.

183

S obzirom na prethodna razmatranja, četvrti dio drugog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

184

Drugi dio trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na razinu USP‑a stvarnih cestarina, temelji se na nedostatku u obrazloženju, tome što Opći sud nije ispunio obvezu nadzora koju ima i povredi pravila u području dokazivanja.

185

AW ističe da je obrazloženje sadržano u točkama 120. do 127. pobijane presude nedostatno kako bi potkrijepilo odbijanje njegovih argumenata sadržanih u točki 115. te presude. Najprije, Opći sud je samo iznio svoj zaključak a da pritom nije proveo složenu gospodarsku ocjenu, čime je povrijedio svoju obvezu provjere toga je li sporna odluka utemeljena na točnim, pouzdanim, dosljednim i potpunim dokazima kao i svoju obvezu poštovanja pravila u području dokazivanja.

186

Naime, točka 120. pobijane presude isključivo je posvećena zaslugama studije društva WSA iz 1999. i one iz 2004. te ne odgovara na argument sažet u točki 115. te presude. Činjenica da je studija društva WSA iz 1999. bila manje relevantna od one iz 2004. ne znači da je potonja pouzdana. Rasuđivanje sadržano u točki 121. navedene presude nije povezano s relevantnim pitanjem je li USP od 7,42 % prikladno određen. U točki 122. pobijane presude preuzima se navedeni argument a ni na koji se način ne objašnjava razloge zbog kojih je nerelevantno ažuriranje određenih podataka koji se odnose na promet i na prihode u okviru studije koja se odnosi na drugu dionicu autoceste. Opći sud u točki 123. te presude iznova se pozabavio usporedbom zasluga studija društva WSA iz 1999. i 2004. te je utvrdio da nije potrebno imenovati stručnjaka, što ni na koji način nije obrazložio, a što je nepravedno prebacivanje tereta dokazivanja. Obrazloženje u točki 124. navedene presude također nije povezano s navedenim pitanjem. Točka 125. pobijane presude odnosi se isključivo na drugi argument vezan uz studiju društva FM iz 2005., a njezina točka 126. odgovara samo na treći argument koji se odnosi na PwC‑ov model sa stvarnim cestarinama.

187

Usto, Opći sud nije ispunio svoju obvezu provjere toga temelji li se sporna odluka na točnim, pouzdanim, dosljednim i potpunim dokazima te nije poštovao pravila u području dokazivanja, time što je pogrešno presudio da Komisija nije bila dužna tražiti dodatne informacije o upotrebljivosti studije društva FM iz 2005. S tim u vezi, iako je Komisija imala obvezu nepristrano i temeljito ocijeniti dokaze, iz točke 138. sporne odluke proizlazi da se ona oslonila isključivo na informacije koje je primila od Republike Poljske kako bi odbacila tu studiju kao neupotrebljivu. S obzirom na konfliktnu prirodu odnosa između te države članice i AW‑a te činjenicu da je navedena država članica propustila spomenuti studiju društva FM iz 2005., Komisija je morala biti opreznija i zahtijevati od Republike Poljske ili trećih osoba dodatne informacije.

188

Komisija smatra da AW kritizira dokaznu vrijednost dokaza ističući da oni nisu bili pouzdani, dovodeći u pitanje njihovu iscrpnost i tvrdeći da je stoga trebalo biti naručeno dodatno izvješće. Tom je argumentacijom AW u biti nastojao ishoditi preispitivanje ocjene Općeg suda, što nije u nadležnosti Suda. Usto, Komisija i Republika Poljska osporavaju AW‑u argumentaciju o meritumu.

189

Svojom argumentacijom navedenom u okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 120. do 127. pobijane presude, AW tvrdi da je njezino obrazloženje nedostatno, da je Opći sud proveo nedostatan sudski nadzor, da je pogrešno primijenio pravila u području dokazivanja, da nije odgovorio na AW‑ovu argumentaciju sažetu u točki 115. pobijane presude te da je prebacio teret dokazivanja.

190

Najprije, kad je riječ o navodnom propustu Općeg suda da odgovori na AW‑ovu argumentaciju sažetu u točki 115. pobijane presude, valja podsjetiti na to da je u okviru te argumentacije AW tvrdio da su Komisijini zaključci o studiji društva WSA iz 2004. bili očito pogrešni, s obzirom na to da je dokazna vrijednost studija o prometu ograničena i da su se, u odsutnosti pouzdane studije o prometu, ugovorne strane dogovorile o metodologiji u skladu s kojom su AW‑ova početna očekivanja u pogledu isplativosti upotrijebljena kao osnova za izračun, ali su snižena primjenom najviše granice iznosa virtualnih cestarina na razinu koju je Republika Poljska smatrala prihvatljivom.

191

Navedenom argumentacijom AW je stoga tvrdio da studija društva WSA iz 2004. ima nedostatnu dokaznu vrijednost u odnosu na onu iz 1999., kojoj je AW u biti pripisao dostatnu dokaznu vrijednost oslonivši se na metodologiju koju su ugovorile ugovorne strane.

192

Suprotno onomu što tvrdi AW, Opći sud je u točkama 122. do 124. pobijane presude izričito odbio tu argumentaciju.

193

Naime, s jedne strane, on je u tim točkama istaknuo, prvo, da je društvo WSA izradilo niz studija koje je pripremio isti savjetnik primjenom iste metodologije u cilju izrade predviđanja o prometu i prihodima koji se odnose na autocestu A 2; drugo, da je svrha studije društva WSA iz 2004., koju je izradio sam AW, bila ažurirati ranije izvršena predviđanja o prometu i prihodima; treće, da je ta studija stoga omogućila ažuriranje predviđanja o prometu i prihodima sadržanih u studiji društva WSA iz 1999., uzimajući u obzir stvarne promjene u prometu i prihodima na predmetnoj dionici autoceste A 2 i gospodarski razvoj Poljske; četvrto, da studija društva WSA iz 2004., slijedom toga, sadržava predviđanja o prometu i prihodima koja su relevantnija od onih sadržanih u studiji društva WSA iz 1999. i točnije odražava uvjete na tržištu u trenutku izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005. i; peto, da prilog 6. navodi financijski model koji su ugovorne strane dogovorile da će primjenjivati radi izračuna USP‑a netom prije izmjena uvedenih navedenim zakonom upućujući na „spis dioničara [društva WSA], koji predstavlja ažuriranje od 31. prosinca 2004.”.

194

S druge strane, Opći sud je iz toga u točki 124. pobijane presude zaključio da „najnovija predviđanja koja je izradilo društvo WSA u tom kontekstu predstavljaju podatke koji su relevantniji od onih iz studije društva WSA iz 1999.”.

195

Nadalje, pitanje dokazuju li ili ne u tim okolnostima elementi spisa da je dodatno imenovanje stručnjaka bilo potrebno ili nije obuhvaćeno je činjeničnom ocjenom dokazne vrijednosti tih elemenata i, suprotno onomu što tvrdi AW, ni na koji način ne prebacuje teret dokazivanja.

196

Naposljetku, valja utvrditi da točke 120. do 127. pobijane presude sadržavaju detaljnu analizu elemenata spisa s obzirom na argumentaciju koju je AW istaknuo pred Općim sudom i pružaju precizno rasuđivanje s obzirom na relevantnost i dokaznu vrijednost svakog od elemenata koji su navedeni u toj točki. Osobito, Opći sud je u navedenim točkama ispitao dokaznu vrijednost studija društva WSA iz 1999. i 2004., stvarnih podataka o prometu koje je AW podnio Glavnoj upravi za nacionalne ceste i autoceste, studije koju je 2005. izradio savjetnik banke za promet u pogledu scenarija virtualnih cestarina, koja je navedena u točki 125. pobijane presude, te studije društva FM iz 2005. On je usto analizirao prikladnost PwC‑ova modela sa stvarnim cestarinama koji je Komisija primijenila za izračun iznosa predmetne potpore.

197

Stoga valja odbiti kao neosnovanu AW‑ovu argumentaciju koja se temelji na nedostatnom obrazloženju točaka 120. do 127. pobijane presude, nedostatnom sudskom nadzoru i pogrešnoj primjeni pravila u području dokazivanja.

198

Iz toga proizlazi da drugi dio trećeg žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

199

Slijedom toga, valja odbaciti drugi i treći žalbeni razlog kao djelomično nedopuštene i odbiti ih kao djelomično neosnovane.

200

U okviru četvrtog žalbenog razloga, koji se odnosi na izračun iznosa predmetne potpore, AW ističe da je Opći sud iskrivio očiti smisao dokaza te nedostatno obrazložio pobijanu presudu.

201

AW ističe da je Opći sud u točki 192. pobijane presude naveo da se virtualna cestarina prije verifikacije iz 2007. temeljila na previsokom USP‑u od 10,77 %. Najprije, iz priloga 6., osobito iz točke 3. njegova priloga 1., proizlazi da je visina virtualne cestarina bila utvrđena u posebnom iznosu iskazanom u poljskim zlotima (PLN), bez ikakva upućivanja na USP, nadalje, iz priloga 6., osobito iz točke 4. njegova priloga 1., proizlazi da je ta stopa bila podvrgnuta indeksaciji prema jednoj formuli, bez ikakva upućivanja na USP, i, naposljetku, iz priloga 6., osobito iz njegova stavka 4. točke (d), proizlazi da je USP postao primjenjiv tek nakon verifikacije virtualnih cestarina, odnosno nakon 1. studenoga 2007. Stoga on smatra da tvrdnja da su iznosi virtualnih cestarina koji su prethodili listopadu 2007. bili utvrđeni primjenom USP‑a iskrivljuje dokaze iz spisa.

202

U točki 193. pobijane presude također je sadržano iskrivljavanje dokaza, s obzirom na to da je Opći sud u njoj utvrdio da svrha verifikacijskog modela nije bila izračun prekomjerne naknade, u mjeri u kojoj je Komisija dovela u pitanje razinu modela USP‑a sa stvarnim cestarinama, iako prije verifikacija iz 2007. taj USP nije imao nikakvu ulogu u izračunu virtualnih cestarina. Usto, AW tvrdi da se iz utvrđenja u skladu s kojim svrha verifikacijskog modela nije bila izračun prekomjerne naknade ne može izvesti činjenica da je prije verifikacije bilo prekomjerne naknade.

203

Komisija i Republika Poljska osporavaju AW‑ovu argumentaciju.

204

Opći sud je u točkama 192. i 193. pobijane presude utvrdio, prvo, da iznos prekomjerne naknade koji je izračunala Komisija odgovara razlici između uplata koje su stvarno izvršene u korist AW‑a i iznosa koje je on trebao primiti na temelju USP‑a, utvrđenih u skladu s PwC‑ovim modelom sa stvarnim cestarinama; drugo, da je za razdoblje od rujna 2005. do listopada 2007. prekomjerno naplaćen iznos tako odgovarao razlici između uplata koje je stvarno primio AW i naknade izračunane na temelju USP‑a koji je AW mogao očekivati netom prije izmjena uvedenih Zakonom od 28. srpnja 2005.; treće, da je stoga USP od 10,77 % modela sa stvarnim cestarinama koji je AW primijenio za utvrđenje stope virtualnih cestarina tijekom razdoblja koje je prethodilo listopadu 2007. već bio previsok u odnosu na USP koji je AW mogao očekivati; četvrto, da je mehanizam verifikacije predviđen u prilogu 6. samo potvrdio pogrešku kojom je zahvaćen navedeni USP; peto, da u tim okolnostima taj mehanizam nije mogao dovesti u pitanje činjenicu da AW nije prvotno trebao imati pravo na isplatu tako značajnih iznosa tijekom razdoblja od rujna 2005. do listopada 2007. i; šesto, da se mehanizam verifikacije predviđen u prilogu 6. temeljio na usporedbi između USP‑a verifikacijskog modela i USP‑a modela sa stvarnim cestarinama te je dopuštao prilagodbu iznosa virtualnih cestarina uzimajući u obzir stvarne podatke o prometu nakon ažuriranja sustava virtualnih cestarina.

205

Opći sud je iz toga u točki 193. pobijane presude zaključio da „takav mehanizam nema isti cilj kao i rasuđivanje kojim se vodila Komisija radi izračuna prekomjerne naknade, s obzirom na to da je Komisija u tom rasuđivanju dovela u pitanje razinu USP‑a modela sa stvarnim cestarinama”.

206

Iz tog rasuđivanja i tog zaključka nedvojbeno proizlazi da, suprotno onomu što sugerira AW, cilj navedenog rasuđivanja nije opisati mehanizam predviđen prilogom 6., nego se ono odnosi na Komisijin izračun radi utvrđivanja iznosa državne potpore. Naime, u tim točkama pobijane presude Opći sud je namjeravao odgovoriti na AW‑ovu argumentaciju sažetu u točki 191. te presude, kojom se nastojalo ishoditi utvrđenje nepostojanja prekomjerne naknade za razdoblje od rujna 2005. do listopada 2007.

207

Iz toga slijedi da se četvrti žalbeni razlog temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude i da ga stoga treba odbiti kao neosnovan.

208

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja odbiti.

209

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

210

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

211

Budući da AW nije uspio u postupku, a da je Komisija podnijela zahtjev da mu se naloži snošenje troškova, treba mu naložiti da, uz vlastite, snosi i Komisijine troškove.

212

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. mutatis mutandis primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga, budući da je Republika Poljska sudjelovala u postupku pred Sudom, ona će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: