–

za Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne, C. Morán Medina, abogado,

–

za GB, V. Saranga Pinhas, abogado, i F. Sánchez García, procurador,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, C. Mosser i E. de Moustier, a zatim A.-L. Desjonquères i E. de Moustier, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentino, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, F. Castilla Contreras i M. Morales Puerta te I. Naglis, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 103. Uredbe br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EEZ) br. 922/72, (EEZ) br. 234/79, (EZ) br. 1037/2001 i (EZ) br. 1234/2007 (SL 2013., L 347, str. 671.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne (u daljnjem tekstu: CIVC) i osobe GB, u pogledu povrede zaštićene oznake izvornosti (ZOI) „Champagne”.

3

Uvodna izjava 97. Uredbe br. 1308/2013 određuje:

„Registrirane oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla trebale bi biti zaštićene od upotreba koje iskorištavaju ugled koji uživaju proizvodi koji ispunjavaju određene zahtjeve. Kako bi se promicalo pošteno tržišno natjecanje te kako bi se izbjeglo zavaravanje potrošača, ta bi se zaštita također trebala proširiti na proizvode i usluge koje nisu obuhvaćene ovom Uredbom, uključujući one koji se ne nalaze u Prilogu I. Ugovorima.”

4

Odjeljak 2. poglavlja I. glave II. dijela II. te uredbe, koji se odnosi na „Oznake izvornosti, oznake zemljopisnog podrijetla i tradicionalne izraze u sektoru vina”, sadržava pododjeljak 1. naslovljen „Uvodne odredbe”, u kojem se nalazi članak 92., naslovljen „Područje primjene”, kojim se predviđa:

„1.   Pravila o oznakama izvornosti, oznakama zemljopisnog podrijetla i tradicionalnim izrazima utvrđena ovim odjeljkom primjenjuju se na proizvode iz Priloga VII. dijela II. točaka 1., od 3. do 6., 8., 9., 11., 15. i 16.

2.   Pravila iz stavka 1. temelje se na:

5

Članak 93. navedene uredbe, naslovljen „Definicije”, koji se nalazi u njezinu odjeljku 2., pododjeljku 2. pod naslovom „Osnovne oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla”, u stavku 1. određuje:

„Za potrebe ovog odjeljka primjenjuju se sljedeće definicije:

6

U skladu s člankom 103. te uredbe naslovljenim „Zaštita”:

„1.   Zaštićenu oznaku izvornosti i zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla može koristiti bilo koji gospodarski subjekt koji na tržište stavlja vino proizvedeno u skladu s odgovarajućim specifikacijama proizvoda.

2.   Zaštićena oznaka izvornosti i zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla kao i vino koje nosi zaštićeni naziv u skladu sa specifikacijama proizvoda zaštićeno je u odnosu na:

[…]”

7

Članak 107. Uredbe br. 1308/2013 naslovljen „Postojeći zaštićeni nazivi vina” u svojem stavku 1. određuje da su „nazivi vina iz članaka 51. i 54. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1493/1999 [od 17. svibnja 1999. o zajedničkoj organizaciji tržišta vina (SL 1999., L 179, str. 1.)] i članka 28. Uredbe Komisije (EZ) br. 753/2002 Uredba Komisije (EZ) br. 753/2002 [od 29. travnja 2002. o utvrđivanju određenih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1493/1999 u pogledu opisa, označivanja, prezentiranja i zaštite određenih proizvoda u sektoru vina (SL 2002., L 118, str. 1.)] automatski zaštićeni na temelju ove Uredbe. Komisija ih navodi u registru predviđenom člankom 104. ove Uredbe”.

8

Članak 230. te uredbe predviđa stavljanje izvan snage Uredbe Vijeća br. 1234/2007 od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT‑u) (SL 2007., L 299, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 9., str. 61.) kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 517/2013 od 13. svibnja 2013. (SL 2013., L 158, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1234/2007).

9

Članak 232. navedene uredbe predviđa da ona stupa na snagu od dana objave u Službenom listu Europske unije i da se primjenjuje od 1. siječnja 2014.

10

U Prilogu VII. dijelu II. točki 5. Uredbe br. 1308/2013, na koji se upućuje u članku 92. stavku 1. te uredbe, definiraju se značajke „kvalitetnog pjenušavog vina”, na koje se odnosi šampanjac.

11

Uredba (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode (SL 2012., L 343, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 25., str. 31.) stavila je izvan snage i zamijenila Uredbu Vijeća (EZ) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (SL 2006., L 93, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 4., str. 184.) s učinkom od 3. siječnja 2013.

12

U uvodnoj izjavi 32. te uredbe navodi se:

„Zaštita oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla treba se proširiti na zlouporabu, imitaciju i podsjećanje na registrirane nazive na robi i uslugama radi osiguranja visoke razine zaštite te da bi se ta zaštita uskladila s onom koja se primjenjuje na vinski sektor. Kada se zaštićene oznake izvornosti ili zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla koriste kao sastojci, mora se poštovati komunikaciju Komisije pod nazivom ‚Smjernice za označivanje prehrambenih proizvoda koji koriste zaštićene oznake izvornosti (ZOI‑je) ili zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla (ZOZP‑e) kao sastojke’”.

13

Članak 2. te uredbe naslovljen „Područje primjene” u stavku 2. određuje da se „ova Uredba ne primjenjuje na jaka alkoholna pića, aromatizirana vina i proizvode od vinove loze, kako su navedeni u Prilogu XI.b Uredbi br. 1234/2007, s izuzetkom vinskog octa”.

14

Članak 13. navedene uredbe, naslovljen „Zaštita”, u stavku 1. točki (b) formuliran je na način koji je usporediv s onim članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013.

15

Društvo GB ima tapas barove u Španjolskoj i upotrebljava znak CHAMPANILLO za svoje označavanje i promidžbu na društvenim mrežama kao i putem oglašivačkih letaka. Ono s tim znakom povezuje, među ostalim, grafički oblik koji prikazuje dvije čaše pjenušavog pića koje se kucaju.

16

U dvama navratima, 2011. i 2015., Savezni ured za patente i žigove prihvatio je prigovor CIVC‑a, tijela zaduženog za zaštitu interesa proizvođača šampanjca, na prijave žiga CHAMPANILLO koje je zatražilo društvo GB jer registracija tog znaka kao žiga nije u skladu sa ZOI‑jem „Champagne”, koji uživa međunarodnu zaštitu.

17

Do 2015. društvo GB je stavljalo na tržište pjenušavo piće pod nazivom Champanillo te je prekinulo to stavljanje na tržište na zahtjev CIVC‑a.

18

Smatrajući da uporaba znaka CHAMPANILLO predstavlja povredu ZOI‑ja „Champagne”, CIVC je podnio tužbu Juzgadu de lo Mercantil de Barcelona (Trgovački sud u Barceloni, Španjolska) kojom je tražio da se društvu GB naloži da prestane upotrebljavati znak CHAMPANILLO, uključujući i na društvenim mrežama (Instagram i Facebook), da povuče s tržišta i s interneta sve oznake, promidžbene ili komercijalne dokumente koji sadržavaju taj znak, kao i da izbriše naziv domene „champanillo.es”.

19

U svoju obranu društvo GB je tvrdilo da uporaba znaka CHAMPANILLO kao trgovačkog imena ugostiteljskih objekata ne dovodi ni do kakve vjerojatnosti dovođenja u zabludu u odnosu na proizvode obuhvaćene ZOI‑jem „Champagne” i da nema nikakvu namjeru iskoristiti ugled navedenog ZOI‑ja.

20

Juzgado de lo Mercantil de Barcelona (Trgovački sud u Barceloni) odbio je CIVC‑ove zahtjeve u cijelosti.

21

Smatrao je da to što društvo GB uporabljuje znak CHAMPANILLO ne predstavlja aludiranje koje povređuje ZOI „Champagne” zato što se njime ne označava alkoholno piće, nego ugostiteljski objekti u kojima se ne prodaje šampanjac i stoga proizvodi različiti od onih zaštićenih ZOI‑jem i koji su namijenjeni drukčijoj javnosti, te prema tome nisu protivni toj oznaci.

22

Juzgado mercantil de Barcelona (Trgovački sud u Barceloni) svoju je odluku utemeljio na presudi od 1. ožujka 2016. Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) u kojoj je potonji sud isključio da uporaba pojma Champín za stavljanje na tržište bezalkoholnog gaziranog pića na bazi voća, koje je namijenjeno konzumaciji na dječjim zabavama, povređuje ZOI „Champagne”, s obzirom na to da postoji razlika između relevantnih proizvoda i javnosti kojoj su namijenjeni, unatoč fonetskoj sličnosti između dvaju znakova.

23

CIVC je protiv presude Juzgada mercantil de Barcelona (Trgovački sud u Barceloni) podnio žalbu Audienciji provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni, Španjolska).

24

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 510/2006 kao i članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013, a osobito o tome štite li se tim odredbama ZOI‑ji u odnosu na uporabu u gospodarskom poslovanju znakova koji ne označavaju proizvode nego usluge.

25

U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni) prekinuo postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

26

Kao prvo, valja istaknuti to da sud koji je uputio zahtjev smatra da pravila prava Unije o zaštiti ZOI‑ja treba primjenjivati zajedno s pravilima Sporazuma između Francuske Republike i Španjolske Države o zaštiti oznaka izvornosti, oznaka podrijetla i naziva određenih proizvoda, sklopljenog u Madridu 27. lipnja 1973. (JORF od 18. travnja 1975., str. 4011.) i člankom L. 643 – 1 francuskog Zakona o poljoprivredi.

27

Međutim, Sud je, što se tiče primjene Uredbe br. 1234/2007, presudio da je sustav zaštite ZOI‑ja istodobno jedinstven i iscrpan, slijedom čega mu se protivi primjena kako nacionalnog sustava zaštite izvornosti ili zemljopisnog podrijetla tako i sustava zaštite koji je predviđen ugovorima između dviju država članica, a kojima se nazivu što ga pravo jedne države članice priznaje kao oznaku izvornosti dodjeljuje zaštita u drugoj državi članici (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2009.Budějovický Budvar, C‑478/07, EU:C:2009:521, t. 114. i 129., te od 14. rujna 2017., EUIPO/Instituto dos Vinhos do Douro e do Porto, C‑56/16 P, EU:C:2017:693, t. 100. do 103.).

28

Iz toga slijedi da je u sporu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem je riječ o zaštiti ZOI‑ja, sud koji je uputio zahtjev dužan primijeniti isključivo zakonodavstvo Unije primjenjivo u tom području.

29

Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje s nacionalnim sudovima, uspostavljenog u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud može iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, utvrditi propise i načela prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka, čak i ako te odredbe navedeni sud nije izričito naveo u pitanjima koja mu je uputio (vidjeti, među ostalim, presude od 11. studenog 2020., DenizBank, C‑287/19, EU:C:2020:897, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

30

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 13. Uredbe br. 510/2006 i članka 103. Uredbe br. 1308/2013.

31

Međutim, valja utvrditi da se ni Uredba br. 510/2006 ni Uredba br. 1151/2012 kojom je ona stavljena izvan snage i zamijenjena ne primjenjuju na predmet u glavnom postupku. Naime, na temelju članka 1. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 510/2006 i članka 2. stavka 2. Uredbe br. 1151/2012, te se uredbe ne primjenjuju na proizvode od vinove loze.

32

Međutim, to utvrđenje nije takve naravi da utječe na sadržaj odgovora koji treba dati sudu koji je uputio zahtjev. Naime, s jedne strane, kako je navedeno u točki 14. ove presude, relevantne odredbe Uredbe br. 1151/2012 i Uredbe br. 1308/2013 su usporedive. S druge strane, Sud načelima određenima u okviru svakog sustava zaštite priznaje horizontalnu primjenu, tako da se osigura ujednačena primjena odredaba prava Unije o zaštiti registriranih naziva i oznaka zemljopisnog podrijetla (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne, C‑393/16, EU:C:2017:991, t. 32.).

33

Kao treće, također valja istaknuti to da, što se tiče primjene ratione temporis Uredbe br. 1308/2013, kojom je stavljena izvan snage Uredba br. 1234/2007 i koja je primjenjiva od 1. siječnja 2014., na temelju elemenata koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev nije moguće utvrditi je li ta uredba primjenjiva i na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku.

34

Međutim, budući da članak 103. stavak 2. Uredbe br. 1308/2013 glasi usporedivo članku 118.m stavku 2. Uredbe br. 1234/2007, na drugonavedenu odredbu primjenjuje se tumačenje prvonavedene odredbe.

35

Naposljetku, kao četvrto, valja istaknuti da, iako sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 103. Uredbe br. 1308/2013, osobito stavka 2. točke (b) tog članka, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da su iznesene sumnje u pogledu primjenjivosti članka 103. stavka 2. točke (a) podtočke ii. te uredbe.

36

U tom pogledu valja istaknuti da članak 103. stavak 2. Uredbe br. 1308/2013 sadržava postupno nabrajanje zabranjenih radnji koje se temelji na prirodi tih radnji (vidjeti po analogiji presudu od 2. svibnja 2019., Fundación Consejo Regulador de la Denominación de Origen Protegida Queso Manchego, C‑614/17, EU:C:2019:344, t. 25. i 27.). Dakle, područje primjene članka 103. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1308/2013 nužno se mora razlikovati od članka 103. stavka 2. točke (b) te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 17. prosinca 2020., Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier, C‑490/19, EU:C:2020:1043, t. 25.).

37

Međutim, člankom 103. stavkom 2. točkom (a) podtočkom ii. Uredbe br. 1308/2013 zabranjuje se izravna ili neizravna uporaba registriranog naziva koji iskorištava ugled oznake izvornosti ili zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla registracijom, u obliku koji je isti kao taj naziv ili izrazito sličan u fonetskom i vizualnom smislu (vidjeti po analogiji presudu od 17. prosinca 2020., Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier, C‑490/19, EU:C:2020:1043, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

38

To podrazumijeva, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 27. svojeg mišljenja, da pojam „uporaba” ZOI‑ja, u smislu članka 103. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1308/2013, postoji kada je stupanj sličnosti između suprotstavljenih znakova osobito visok i sličan identitetu, vizualno i/ili fonetski, te obuhvaća uporabu zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla u obliku koji je s njome fonetski i/ili vizualno toliko usko povezan da je sporni znak od nje očito neodvojiv.

39

Za razliku od radnji iz članka 103. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1308/2013, one koje su obuhvaćene područjem primjene članka 103. stavka 2. točke (b) te Uredbe br. 1308/2013 ne koriste ni izravno ni neizravno sam zaštićeni naziv, nego se na njega sugerira na način da se potrošač navodi na zaključak da s tim nazivom postoji dovoljno bliska veza (vidjeti po analogiji presude od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 33. i od 17. prosinca 2020., Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier, C‑490/19, EU:C:2020:1043, t. 25.).

40

Iz toga slijedi da pojam „uporaba” u smislu članka 103. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1308/2013 treba usko tumačiti jer bi u suprotnom razlika između tog pojma i, osobito, pojma „aludiranje” u smislu članka 103. stavka 2. točke (b) te uredbe bila bespredmetna, što bi bilo protivno volji zakonodavca Unije.

41

U glavnom postupku, i podložno ocjeni suda koji je uputio zahtjev, postavlja se pitanje je li znak CHAMPANILLO o kojem je riječ, koji proizlazi iz povezivanja pojma šampanjac na španjolskom (champán), koji nema naglasak na samoglasniku „a”, zajedno s umanjeničkim sufiksom „illo”, i koji dakle na španjolskom jeziku znači „mali šampanjac”, usporediv s ZOI‑jem „Champagne”. Taj je znak, iako upućuje na taj naziv, znatno od njega udaljen s vizualnog i/ili fonetskog gledišta. Slijedom toga, na temelju sudske prakse navedene u točkama 36. do 39. ove presude, uporaba takvog znaka nije obuhvaćena područjem primjene članka 103. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1308/2013.

42

S obzirom na prethodno navedeno, u okviru odgovora na prethodna pitanja valja protumačiti članak 103. stavak 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013.

43

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li članak 103. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1308/2013 tumačiti na način da štiti ZOI u pogledu radnji koje se odnose i na proizvode i na usluge.

44

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti osobito presudu od 6. listopada 2020., Jobcenter Krefeld, C‑181/19, EU:C:2020:794, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

45

Što se tiče teksta članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013 valja istaknuti da ta odredba predviđa da je ZOI zaštićen u odnosu na svaku zloupotrebu, oponašanje ili aludiranje, čak i ako je označeno pravo podrijetlo proizvoda ili „usluge”.

46

Iz toga slijedi da, iako se samo proizvodi mogu, na temelju članka 92. i članka 93. stavka 1. točke (a) te uredbe, koristiti ZOI‑jem, područje primjene zaštite koju pruža taj naziv obuhvaća svaku njegovu uporabu za proizvode ili usluge.

47

Takvo tumačenje koje proizlazi iz teksta članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013 potvrđeno je kontekstom te odredbe. Naime, s jedne strane, iz uvodne izjave 97. Uredbe br. 1308/2013 proizlazi da je zakonodavac Unije tom uredbom uspostavio zaštitu ZOI‑ja od bilo kakve uporabe za proizvode i usluge koji nisu obuhvaćeni tom uredbom. S druge strane, uvodna izjava 32. Uredbe br. 1151/2012 o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode, čije su relevantne odredbe, kako je istaknuto u točki 32. ove presude, usporedive s onima Uredbe br. 1308/2013, također navodi da zaštita ZOI‑ja od zloupotrebe, imitacije i aludiranja na registrirane nazive treba biti proširena na usluge kako bi se osigurala visoka razina zaštite i uskladila s onom koja se primjenjuje na sektor vina.

48

To je tumačenje također u skladu s ciljevima Uredbe br. 1308/2013.

49

Naime, valja podsjetiti na to da je ta uredba instrument zajedničke poljoprivredne politike čiji je cilj u biti potrošačima jamčiti da poljoprivredni proizvodi koji nose registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla na temelju te uredbe imaju određene posebne značajke zato što potječu iz određenog zemljopisnog područja i stoga jamče kvalitetu zbog svojeg zemljopisnog podrijetla kako bi poljoprivrednici koji su uložili mnogo truda u poboljšanje kvalitete ostvarili veće prihode i kako bi se treće osobe spriječilo da iskorištavaju ugled koji proizlazi iz kvalitete tih proizvoda (presuda od 20. prosinca 2017., Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne, C‑393/16, EU:C:2017:991, t. 38. i navedena sudska praksa).

50

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 36. i 37. svojeg mišljenja, članak 103. stavak 2. Uredbe br. 1308/2013 uvodi vrlo široku zaštitu koja se može proširiti na svaku upotrebu koja iskorištava ugled koji uživaju proizvodi obuhvaćeni jednom od tih oznaka.

51

U tim okolnostima tumačenje članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013 koje ne omogućuje zaštitu ZOI‑ja kada sporni znak označava uslugu, ne samo da nije dosljedno proširenom dosegu koji se priznaje zaštiti registriranih oznaka zemljopisnog podrijetla, nego, osim toga, ne omogućuje da se u potpunosti postigne taj cilj zaštite jer do neopravdanog iskorištavanja ugleda proizvoda koji ima ZOI također može doći kada se praksa iz te odredbe odnosi na uslugu.

52

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 103. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1308/2013 treba tumačiti na način da štiti ZOI‑je u pogledu radnji koje se odnose kako na proizvode tako i na usluge.

53

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 103. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1308/2013 tumačiti na način da „aludiranje” iz te odredbe, s jedne strane, zahtijeva, kao preduvjet, da su proizvod koji ima ZOI i proizvod ili usluga obuhvaćeni spornim znakom istovjetni ili slični te, s druge strane, da se mora odrediti uporabom objektivnih čimbenika da bi se utvrdio značajni utjecaj na prosječnog potrošača.

54

U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to učinio i nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, da, iako se člankom 103. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1308/2013 pojašnjava da je izravna ili neizravna uporaba ZOI‑ja zabranjena i u slučajevima u kojima se odnosi na „usporedive proizvode” koji nisu u skladu s pravilima iz tog članka (točka (a) podtočka (i.)) i u slučajevima u kojima se odnosi na uporabu koja iskorištava ugled ZOI‑ja (točka (a) podtočka (ii.)), točka (b) stavka 2. tog članka ne sadržava nikakvo upućivanje ni u smislu ograničenja zaštite od aludiranja samo na slučajeve u kojima su proizvodi označeni ZOI‑jem i proizvodi ili usluge u pogledu kojih je upotrijebljen sporni znak „usporedivi” ili „slični” ni u smislu proširenja te zaštite na slučajeve u kojima se taj znak odnosi na proizvode i/ili usluge koji nisu slični proizvodima i/ili uslugama sa ZOI‑jem.

55

Prema sudskoj praksi Suda, pojam „aludiranje” podrazumijeva situaciju u kojoj pojam koji se koristi za označavanje proizvoda uključuje dio zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla ili ZOI‑ja, tako da se u mislima potrošača koji se susretne s imenom dotičnog proizvoda kao referentna slika pojavi proizvod s jednom od tih oznaka (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

56

Osim toga, moguće je imati aludiranje na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla ili ZOI kada – u slučaju u kojemu je riječ o proizvodima koji izgledaju slično – postoji fonetska i vizualna sličnost između zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla ili ZOI‑ja i spornog znaka (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

57

Međutim, ni djelomično uključivanje ZOI‑ja u znak koji nose proizvodi ili usluge koji nisu obuhvaćeni tom oznakom ni utvrđivanje fonetske i vizualne sličnosti navedenog znaka s navedenom oznakom ne predstavljaju uvjete koji se nužno moraju zahtijevati kako bi se utvrdilo aludiranje na tu istu oznaku. Naime, aludiranje može proizlaziti i iz „konceptualne bliskosti” između zaštićenog naziva i predmetnog znaka (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 46., 49. i 50.).

58

Iz toga proizlazi da, kad je riječ o pojmu „aludiranje”, odlučujući kriterij jest pitanje javlja li se izravno u mislima potrošača koji se susreće sa spornim nazivom kao referentna slika proizvod sa ZOI‑jem, što nacionalni sud mora provjeriti, po potrebi vodeći računa o djelomičnom uključivanju ZOI‑ja u sporni naziv, o fonetskoj i/ili vizualnoj sličnosti tog naziva s navedenim ZOI‑jem ili o koncepcijskoj bliskosti između navedenog naziva i navedenog ZOI‑ja (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 51. i od 17. prosinca 2020., Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier, C‑490/19, EU:C:2020:1043, t. 26.).

59

U svakom slučaju, Sud je pojasnio da je za utvrđivanje aludiranja bitan element da potrošač uspostavi vezu između pojma koji se koristi za označavanje predmetnog proizvoda i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla. Ta veza mora biti dovoljno izravna i nedvosmislena (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 45. i 53. i navedenu sudsku praksu).

60

Iz toga proizlazi da se aludiranje u smislu članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013 može utvrditi samo općom ocjenom suda koji je uputio zahtjev uključujući sve relevantne elemente predmeta.

61

Posljedično, pojam „aludiranje” u smislu Uredbe br. 1308/2013, ne zahtijeva da su proizvod obuhvaćen ZOI‑jem i proizvod ili usluga obuhvaćeni osporavanom oznakom istovjetni ili slični.

62

Sud je pojasnio da se, u okviru ocjene postojanja tog aludiranja, mora polaziti od percepcije prosječnog europskog potrošača koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

63

Taj pojam prosječnog europskog potrošača mora se tumačiti tako da jamči učinkovitu i ujednačenu zaštitu registriranih naziva od bilo kakvog aludiranja na cijelom području Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2019., Fundación Consejo Regulador de la Denominación de Origen Protegida Queso Manchego, C‑614/17, EU:C:2019:344, t. 47.).

64

Prema sudskoj praksi Suda, učinkovita i ujednačena zaštita registriranih naziva na cjelokupnom navedenom području zahtijeva da se ne uzimaju u obzir okolnosti koje mogu isključiti postojanje aludiranja samo za potrošače jedne države članice. Međutim, kako bi se primijenila zaštita iz članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013, postojanje aludiranja može se ocijeniti i samo u odnosu na potrošače jedne države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2019., Fundación Consejo Regulador de la Denominación de Origen Protegida Queso Manchego, C‑614/17, EU:C:2019:344, t. 48.).

65

U glavnom postupku na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji karakteriziraju namjenu predmetnog ZOI‑ja i kontekst te uporabe, može li naziv CHAMPANILLO u ovom slučaju kod prosječnog europskog potrošača, koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan, stvoriti dovoljno izravnu i nedvosmislenu vezu sa šampanjcem, kako bi zatim mogao istražiti je li u konkretnom slučaju riječ o aludiranju na taj ZOI u smislu članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013. U okviru te ocjene, sud koji je uputio zahtjev morat će uzeti u obzir više elemenata, među kojima su, velika vizualna i fonetska sličnost između spornog i zaštićenog naziva, uporabu spornog naziva za označavanje ugostiteljskih usluga i njihovo oglašavanje.

66

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da članak 103. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1308/2013 treba tumačiti na način da „aludiranje” iz te odredbe, s jedne strane, ne zahtijeva, kao preduvjet, da su proizvod koji ima ZOI i proizvod ili usluga obuhvaćeni spornim znakom istovjetni ili slični i, s druge strane, da je utvrđeno kad uporaba naziva proizvoda kod prosječnog europskog potrošača, koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan, stvara dovoljno izravnu i nedvojbenu vezu između tog naziva i ZOI‑ja. Postojanje takve veze može proizlaziti iz više elemenata, osobito djelomičnog uključivanja zaštićenog naziva, fonetske i vizualne sličnosti između dviju oznaka i sličnosti koja iz toga proizlazi, pa čak i kada ne postoje ti elementi, iz konceptualne bliskosti ZOI‑ja i predmetnog naziva ili pak sličnosti između proizvoda obuhvaćenih tim ZOI‑jem i proizvoda ili usluga obuhvaćenih tim istim nazivom. U okviru te ocjene, na sudu koji je uputio zahtjev jest da uzme u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na uporabu predmetnog naziva.

67

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li pojam „aludiranje” u smislu članka 103. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1308/2013 tumačiti na način da je „aludiranje” iz te odredbe uvjetovano utvrđenjem postojanja čina nepoštenog tržišnog natjecanja.

68

Kao što to proizlazi iz točaka 56. do 60. ove presude, sustav zaštite od aludiranja ZOI‑jem kako je predviđen člankom 103. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1308/2013 jest sustav objektivne zaštite jer njegova provedba ne zahtijeva dokazivanje postojanja namjere ili krivnje. Usto, zaštita utvrđena tom odredbom nije uvjetovana utvrđenjem postojanja tržišnog natjecanja između proizvoda zaštićenih registriranim nazivom i proizvoda ili usluga za koje se osporavani znak koristi ili vjerojatnosti dovođenja u zabludu za potrošača u pogledu tih proizvoda i/ili usluga.

69

Iz toga slijedi, kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točki 75. svojeg mišljenja, da iako nije isključeno da isto postupanje istodobno može ispunjavati obilježja prakse koja se zabranjuje člankom 103. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1308/2013 i čina nepoštenog tržišnog natjecanja u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, područje primjene te odredbe šire je od potonjeg.

70

S obzirom na prethodno navedeno, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 103. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 1308/2013 treba tumačiti na način da „aludiranje” iz te odredbe nije uvjetovano utvrđenjem postojanja čina nepoštenog tržišnog natjecanja, jer ta odredba uspostavlja posebnu i odvojenu zaštitu koja se primjenjuje neovisno o odredbama nacionalnog prava o nepoštenom tržišnom natjecanju.

71

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: