–

za VK, B. Ohlig, Rechtsanwältin,

–

za The General Council of the Bar of Ireland, E. Gilson i D. Spring, solicitors, te W. Abrahamson, barrister‑at‑law i P. Leonard, SC,

–

za The Law Society of Ireland and the Attorney General, C. Callanan i S. McLoughlin, solicitors, te M. Collins, SC,

–

za Irsku, M. Browne, G. Hodge, J. Quaney i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Gray, i R. Mulcahy, SC,

–

za španjolsku vladu, J. Rodríguez de la Rúa Puig, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, H. Støvlbæk, L. Malferrari i L. Armati, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. Direktive Vijeća 77/249/EEZ od 22. ožujka 1977. o olakšavanju učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja odvjetničkih usluga (SL 1977., L 78, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 14.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe VK i An Bord Pleanále (Žalbeni odbor za prostorno planiranje) u vezi s obvezom određenom odvjetniku koji pruža usluge tužitelju u glavnom postupku da radi zajedno s lokalnim odvjetnikom radi zastupanja tog tužitelja pred sudom koji je uputio zahtjev.

3

Člankom 1. Direktive 77/249 određuje se:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje, u granicama i pod uvjetima koji su u njoj utvrđeni, na obavljanje odvjetničke djelatnosti pružanjem usluga.

[…]

2.   Pojam ‚odvjetnik’ se odnosi na bilo koju osobu koja je ovlaštena obavljati stručne djelatnosti pod jednim od sljedećih naziva:

[…]

Njemačka: Rechtsanwalt,

[…]”

4

Članak 5. te direktive određuje:

„Za obavljanje djelatnosti vezanih uz zastupanje stranke u postupku pred sudom, država članica može za odvjetnike iz članka 1. ove Direktive zahtijevati:

5

Članak 2. stavak 1. European Communities (Freedom to Provide Services) (Lawyers) Regulations 1979 (Uredba o (slobodi pružanja usluga) (Odvjetnici) iz 1979.; u daljnjem tekstu: Uredba iz 1979.), kojim se odredbe Direktive 77/249 prenose u irsko pravo, definira „odvjetnika koji pruža usluge” („visiting lawyer”), upućujući na popis u članku 1. stavku 2. Direktive 77/249.

6

Članak 6. Uredbe iz 1979. određuje:

„Kad odvjetnik koji pruža usluge obavlja djelatnost u državi u odnosu na zastupanje i obranu stranke u sudskom postupku, on radi zajedno s odvjetnikom koji je ovlašten obavljati djelatnost pred sudskim tijelom pred kojim se vodi postupak i koji je, kad je potrebno, odgovoran tom tijelu.”

7

VK sudjeluje u žalbenom postupku pred Supreme Courtom (Vrhovni sud, Irska) radi donošenja odluke o snošenju troškova sudskog postupka pokrenutog protiv dozvole izdane radi izgradnje objekta za patološku analizu pronađenih uginulih životinja u blizini njegove farme.

8

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku ulazi u okvir spora koji je prije bio predmet zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Vrhovni sud) i povodom kojeg je potom donesena presuda od 17. listopada 2018., Klohn (C‑167/17, EU:C:2018:833).

9

VK je odlučio sam osigurati svoju obranu pred Supreme Courtom (Vrhovni sud).

10

Pred Sudom ga je zastupala O, Rechtsanwältin (odvjetnica) s poslovnim nastanom u Njemačkoj.

11

Nakon proglašenja presude od 17. listopada 2018., Klohn (C‑167/17, EU:C:2018:833) predmet se vratio pred Supreme Court (Vrhovni sud) kako bi o žalbi koju je podnio VK taj sud odlučio s obzirom na tumačenje relevantnih odredaba prava Unije koje proizlazi iz te presude.

12

U tom je kontekstu VK zastupanje svojih interesa pred Supreme Courtom (Vrhovni sud) želio povjeriti odvjetnici O koja nema poslovni nastan u Irskoj.

13

Sud koji je uputio zahtjev dvoji je li s pravom Unije usklađen članak 6. Uredbe iz 1979. koji odvjetniku iz druge države nalaže da se koristi uslugama odvjetnika koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak, čak i u postupku u kojem stranka ima pravo sama osigurati svoju obranu.

14

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje kako treba protumačiti presudu od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka (427/85, EU:C:1988:98) u kojoj je Sud razmotrio pravo države članice da od odvjetnika koji pruža usluge zahtijeva zajedničko obavljanje djelatnosti s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak. Taj se sud u biti pita protivi li se tumačenju iz te presude propisivanje obveze odvjetniku koji pruža usluge da radi zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak u svim slučajevima u kojima bi njegov klijent, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, bio ovlašten sam osigurati svoju obranu.

15

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da je zahtjev „zajedničkog” obavljanja djelatnosti ograničen. Stoga nije nužno da odvjetnik koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak bude opunomoćeni odvjetnik ili odvjetnik koji predmet iznosi pred sudom. Dvama dotičnim odvjetnicima, to jest odvjetniku koji pruža usluge i odvjetniku koji obavlja djelatnost pred irskim sudom pred kojim je pokrenut postupak, treba prepustiti da odrede svoje uloge. Uloga odvjetnika ovlaštenog za zastupanje pred sudom pred kojim je pokrenut postupak jest, općenito, pružanje pomoći odvjetniku koji pruža usluge u slučaju kada primjereno zastupanje stranke i pravilno ispunjenje obveza prema sudu pred kojim se vodi postupak zahtijevaju znanja ili savjete u pogledu prava, prakse i postupka ili čak deontologije primjenjive na nacionalnoj razini. Stoga, opseg te suradnje uvelike ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu postoji stvarna opasnost da odvjetnik koji pruža usluge slučajno propusti ispuniti svoje obveze prema svojem klijentu ili sudu pred kojim se vodi postupak ako nije imao pomoć, u tim područjima, odvjetnika koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak.

16

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da jedna od etičkih obveza koje treba poštovati svaki odvjetnik koji zastupa stranku pred irskim sudovima jest obveza istraživanja u svim relevantnim pravnim područjima i skretanje pažnje suda na svaki pravni i zakonodavni element ili element iz sudske prakse koji može utjecati na nesmetano odvijanje postupka. Ta se obveza primjenjuje čak i u slučaju da su ti elementi nepovoljni za stav koji brani dotični odvjetnik. Ona čini obilježje postupaka u zemljama common law tradicije u kojima većinu istraživanja potrebnih sudu radi donošenja odluke o pravnim pitanjima koja su pred njim iznesena provode stranke, a ne sam sud. Drukčije bi bilo samo u slučaju da one same osiguravaju svoju obranu. U tom bi slučaju sudovi morali sami preuzeti rješavanje pravnih pitanja.

17

U tim je okolnostima Supreme Court (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. Direktive 77/249, s obzirom na cilj dobrog sudovanja, tumačiti na način da mu se protivi to da se odvjetniku koji pruža usluge zastupanja svojeg klijenta naloži da djeluje zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak i koji bi bio odgovoran, ako je to potrebno, u odnosu na taj sud, u okviru sustava koji odvjetnicima određuje deontološke i postupovne obveze poput onih podnošenja sudu pred kojim se vodi postupak svih pravnih i zakonodavnih elemenata te sudske prakse u svrhu nesmetanog odvijanja postupka, kojih je stranka oslobođena ako odluči sama osigurati svoju obranu.

19

Valja podsjetiti na to da Direktivu 77/249, koja sadržava mjere namijenjene olakšavanju učinkovitog obavljanja odvjetničke djelatnosti pružanjem usluga, treba tumačiti osobito s obzirom na članak 56. UFEU‑a, koji zabranjuje svako ograničenje slobode pružanja usluga i koji podrazumijeva uklanjanje svake diskriminacije pružatelja usluga na temelju njegova državljanstva ili okolnosti da ima poslovni nastan u državi članici različitoj od one u kojoj se usluga pruža (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka, 427/85, EU:C:1988:98, t. 11. i 13.).

20

Međutim, valja istaknuti da obveza, određena u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, da djeluje zajedno s nacionalnim odvjetnikom predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga odvjetnika iz drugih država članica jer podrazumijeva da stranka koja želi angažirati odvjetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici snosi dodatne troškove u odnosu na onu koja je odlučila koristiti usluge odvjetnika s poslovnim nastanom u dotičnoj državi članici u kojoj se vodi postupak.

21

Direktivu 77/249 također treba tumačiti s obzirom na članak 57. treći stavak UFEU‑a, iz kojeg je Sud zaključio da se, uzimajući u obzir posebnu prirodu određenih usluga, ne mogu smatrati nespojivima s UFEU‑om posebni zahtjevi koje pružatelj ima zbog primjene pravila kojima se uređuju te vrste djelatnosti i da se sloboda pružanja usluga, kao temeljno načelo UFEU‑a, može ograničiti samo propisima koji su opravdani općim interesom i koji se primjenjuju na sve osobe koje obavljaju djelatnost na području države članice domaćina jer se taj interes ne štiti pravilima koja se na pružatelja usluge primjenjuju u državi članici u kojoj ima poslovni nastan (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka, 427/85, EU:C:1988:98, t. 12.).

22

U tom pogledu valja istaknuti da su zaštita, s jedne strane, potrošača, osobito korisnika pravnih usluga koje pružaju subjekti koji sudjeluju u sektoru pravosuđa i zaštita, s druge strane, dobrog sudovanja ciljevi koji se mogu smatrati važnim razlozima u općem interesu kojima se može opravdati ograničenje slobode pružanja usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2017., Lahorgue, C‑99/16, EU:C:2017:391, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

23

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je cilj dotičnog irskog zakonodavstva zaštititi dobro sudovanje kao i zaštitu pojedinaca kao potrošača.

24

Ipak, potrebno je da mjere kojima se ograničava slobodno pružanje usluga budu prikladne za jamčenje ostvarenja postavljenog cilja i da ne prekoračuju ono što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2017., Lahorgue, C‑99/16, EU:C:2017:391, t. 31.).

25

U presudi od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka (427/85, EU:C:1988:98), Sud je, kao prvo, u točki 13. istaknuo da stranke u sporovima u kojima njemačko zakonodavstvo ne nalaže obveznu pomoć odvjetnika mogu same osigurati svoju obranu pred sudom i da za iste sporove njemačko zakonodavstvo također omogućava da se ta obrana povjeri osobi koja nije bila ni odvjetnik ni za to specijalizirana jer nije nastupala u profesionalnom svojstvu. Kao drugo, on je u točkama 14. i 15. te presude utvrdio da u tim okolnostima nijedno razmatranje u općem interesu ne može opravdati obvezu odvjetnika upisanog u odvjetničku komoru iz druge države članice koji pruža usluge u profesionalnom svojstvu da djeluje zajedno s njemačkim odvjetnikom u pogledu sudskih tužbi za koje nije potrebna obvezna pomoć odvjetnika. Stoga, s obzirom na to da je njemačkim zakonodavstvom u takvim sporovima propisano da odvjetnik koji pruža usluge mora djelovati zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak, Sud je presudio da je ono protivno Direktivi 77/249 i člancima 59. i 60. UEEZ‑a, koji su postali članci 56. i 57. UFEU‑a.

26

Isto tako, u presudi od 10. srpnja 1991., Komisija/Francuska (C‑294/89, EU:C:1991:302), Sud je u točki 18. istaknuo da, kad je riječ o određenim postupcima koji se odvijaju pred sudovima, francusko zakonodavstvo ne zahtijeva da strankama pomaže odvjetnik i da, naprotiv, ono strankama omogućuje da same osiguraju svoju obranu odnosno, kad je riječ o postupcima pred trgovačkim sudovima, da im pomaže i zastupa ih osoba koja nije odvjetnik, ali ima posebnu punomoć. Potom je u točki 19. te presude utvrdio da se, slijedom toga, odvjetnik koji pruža usluge ne može obvezati da djeluje zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim je pokrenut postupak u okviru sudskih postupaka za koje francusko zakonodavstvo ne zahtijeva obveznu pomoć odvjetnika.

27

Međutim, važno je naglasiti da su, iako je strankama u predmetima u kojima su donesene presude od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka (427/85, EU:C:1988:98) i od 10. srpnja 1991., Komisija/Francuska (C‑294/89, EU:C:1991:302) nacionalno zakonodavstvo dopuštalo, kao što je to slučaj u glavnom postupku, da si same osiguraju obranu, obveze koje su imale stranke odnosno sud u pogledu određivanja relevantnih pravnih pravila, suprotno obvezama u glavnom postupku, bile su iste, neovisno o tome osigurava li stranka sama svoju obranu ili joj pomaže odvjetnik.

28

Slijedom toga, točku 13. presude od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka (427/85, EU:C:1988:98) i točku 17. presude od 10. srpnja 1991., Komisija/Francuska (C‑294/89, EU:C:1991:302), prema kojima članak 5. Direktive 77/249 ne može imati za učinak podvrgavanje odvjetnika koji pruža usluge zahtjevima koji nisu ekvivalentni pravilima struke koja bi se primjenjivala u slučaju da ne postoji pružanje usluga u smislu UEEZ‑a, koji je postao UFEU, treba tumačiti u kontekstu svojstvenom za te predmete.

29

Naime, kao što to osobito proizlazi iz točke 16. ove presude, obveze stranaka odnosno suda u pogledu utvrđivanja relevantnih pravnih pravila tijekom postupka pred irskim sudovima nisu iste ovisno o tome osigurava li stranka sama svoju obranu ili je zastupa odvjetnik. U potonjem slučaju odvjetnik je obvezan da pred irskim sudovima provede glavninu pravnih istraživanja potrebnih za uredno odvijanje postupka, pri čemu ta zadaća s druge strane pripada sudu pred kojim se vodi postupak u slučaju da stranka odluči da će sama osigurati svoju obranu.

30

Kada su te obveze, kao i u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 28. ove presude, iste, neovisno o tome osigurava li stranka svoju obranu ili joj pomaže odvjetnik, valja smatrati da se, s obzirom na to da se cilj dobrog sudovanja može ostvariti u prvom slučaju, on može a fortiori ostvariti u slučaju u kojem stranci pomaže odvjetnik pružatelj usluge u smislu Direktive 77/249.

31

Međutim, isto ne vrijedi kada su te obveze, kao u glavnom predmetu, različite ovisno o tome osigurava li stranka sâma svoju obranu ili joj pomaže odvjetnik. U tom pogledu, okolnost da se cilj dobrog sudovanja može ostvariti u slučaju da stranka sama osigura svoju obranu u okviru određenog skupa pravila koja uređuju postupak ne može omogućiti zaključak da je taj cilj postignut kad stranci pomaže odvjetnik koji pruža usluge u smislu Direktive 77/249 i kada su pravila koja uređuju postupak različita i više ograničavajuća od onih koja se primjenjuju na stranku koja sama osigurava svoju obranu.

32

U takvom slučaju razlog od općeg interesa koji se temelji na dobrom sudovanju predstavlja važan razlog od općeg interesa kojim se može opravdati obveza koja se nameće odvjetniku koji pruža usluge da djeluje zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak. Naime, kao što je to Sud presudio u svojoj presudi od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka (427/85, EU:C:1988:98, t. 23.), Direktiva 77/249 dopušta državama članicama da od odvjetnika koji pruža usluge zahtijevaju da djeluje zajedno s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak kako bi prvonavedeni bio u stanju obavljati zadaće koje mu je povjerio njegov klijent, poštujući nesmetano funkcioniranje pravosuđa. Promatrano iz te perspektive, cilj je te obveze pružiti odvjetniku koji pruža usluge potporu potrebnu za djelovanje u pravosudnom sustavu različitom od onoga u kojem obično obavlja svoju djelatnost, a sudu pred kojim se vodi postupak pružiti jamstvo da potonji stvarno raspolaže tom potporom i da stoga može u potpunosti poštovati primjenjiva postupovna i deontološka pravila.

33

Kad je riječ o pitanju proporcionalnosti te obveze, valja podsjetiti na to da, u skladu s informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, odvjetnik koji pruža usluge mora nacionalnim sudovima priopćiti ime odvjetnika koji obavlja djelatnost u skladu s irskim pravom kako bi mu pomogao u slučaju kada dobro zastupanje klijenta i pravilno ispunjenje obveza prema sudu pred kojim se vodi postupak zahtijevaju znanja ili savjete za kojima bi se mogla pojaviti potreba upravo zbog toga što odvjetnik koja pruža usluge ima ograničena saznanja o potencijalno relevantnim aspektima prava, prakse i postupka odnosno deontologije na nacionalnoj razini. Međutim, prema tim informacijama nije nužno da odvjetnik koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak bude opunomoćeni odvjetnik ili odvjetnik koji predmet iznosi pred sudom. Naime, na odvjetniku koji pruža usluge i odvjetniku koji je ovlašten obavljati djelatnost pred irskim sudom pred kojim se vodi postupak jest da odrede točnu ulogu jednog i drugog, pri čemu se uloga potonjeg zapravo sastoji od njegova imenovanja za odvjetnika pomoćnika odvjetniku pružatelju usluge.

34

U tom pogledu valja naglasiti da fleksibilnost koja obilježava suradnju odvjetnika koji pruža usluge i odvjetnika koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak, kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, odgovara konceptu te suradnje koji je Sud iznio u okviru tumačenja i primjene članka 5. Direktive 77/249. U skladu s tim konceptom, za ta dva odvjetnika treba smatrati da su zajedno u stanju definirati, uz poštovanje deontoloških pravila primjenjivih u državi članici domaćinu i u izvršavanju svoje profesionalne autonomije, načine suradnje primjerene povjerenom im mandatu (vidjeti u tom smislu presude od 25. veljače 1988., Komisija/Njemačka, 427/85, EU:C:1988:98, t. 24. i od 10. srpnja 1991., Komisija/Francuska, C‑294/89, EU:C:1991:302, t. 31.)

35

U tom kontekstu, ugrožavanje slobode pružanja usluga, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 76. svojeg mišljenja, ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje cilja dobrog sudovanja.

36

S obzirom na navedeno, valja također istaknuti, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 75. svojeg mišljenja, da se čini da irsko zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku obilježava činjenica da ne postoji nikakva iznimka od obveze zajedničkog djelovanja s odvjetnikom koji obavlja djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak.

37

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točkama 80. i 81. svojeg mišljenja, valja utvrditi da bi se takva obveza u određenim okolnostima mogla pokazati beskorisnom i stoga prekoračivati ono što je nužno za postizanje cilja dobrog sudovanja.

38

To bi osobito bio slučaj kada odvjetnik pružatelj usluge, zbog svoje prethodne karijere, može zastupati stranku na isti način kao odvjetnik koji obično obavlja djelatnost pred predmetnim nacionalnim sudom. Na potonjem je da u okolnostima konkretnog slučaja ocijeni može li se u svrhu tog utvrđenja pozivati na profesionalno iskustvo u državi članici domaćinu.

39

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da odvjetnica O tvrdi da je tijekom više godina obavljala djelatnost u Irskoj pod uvjetima predviđenima Direktivom 98/5/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o olakšavanju stalnog obavljanja odvjetničke djelatnosti u državi članici različitoj od one u kojoj je stečena kvalifikacija (SL 1998., L 77, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 65.), zbog čega bi se moglo smatrati da je ta odvjetnica u stanju zastupati stranku na isti način kao i odvjetnik koji je ovlašten obavljati djelatnost pred sudom pred kojim se vodi postupak. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to tako (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Comune di Gesturi, C‑670/18, EU:C:2020:272, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

40

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 5. Direktive 77/249 treba tumačiti na način da:

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 5. Direktive Vijeća 77/249/EEZ od 22. ožujka 1977. o olakšavanju učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja odvjetničkih usluga treba tumačiti na način da: