–

za Von Aschenbach & Voss GmbH, T. Lieber, Rechtsanwalt,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Albenzija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, M. França, N. Kuplewatzky i K. Blanck, a zatim K. Blanck, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost članka 1. stavka 1. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2017/271 od 16. veljače 2017. o proširenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Uredbom Vijeća (EZ) br. 925/2009 na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Narodne Republike Kine na uvoz neznatno izmijenjene određene aluminijske folije (SL 2017., L 40, str. 51.) (u daljnjem tekstu: sporna uredba).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Von Aschenbach & Voss GmbH (u daljnjem tekstu: VA&V) i Hauptzollamta Duisburg (Glavni carinski ured u Duisburgu, Njemačka) u vezi s plaćanjem konačnih antidampinških pristojbi plaćenih na temelju uvoza određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Kine.

3

Odredbe kojima se uređuje donošenje antidampinških mjera Europske unije, koje su bile na snazi prilikom donošenja sporne uredbe, nalaze se u Uredbi (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21.) (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba).

4

Članak 1. Osnovne uredbe, naslovljen „Načela”, u stavku 4. određuje:

„Za potrebe ove Uredbe ‚istovjetan proizvod’ znači proizvod koji je identičan, to jest proizvod sličan u svim pogledima proizvodu koji se razmatra ili, ako nema takvog proizvoda, drugi proizvod koji, iako nije sličan u svim pogledima, ima obilježja vrlo slična obilježjima proizvoda koji se razmatra.”

5

Članak 13. te uredbe, naslovljen „Izbjegavanje mjera”, glasi:

„1.   Antidampinške pristojbe uvedene prema ovoj Uredbi mogu se proširiti i na uvoze iz trećih zemalja istovjetnih proizvoda, bilo neznatno izmijenjenih ili ne, ili na uvoze neznatno izmijenjenih istovjetnih proizvoda iz zemlje na koju se mjere primjenjuju ili na njihove dijelove, ako se mjere koje su na snazi izbjegavaju.

Antidampinške pristojbe, koje ne prelaze preostalu antidampinšku pristojbu uvedenu u skladu s člankom 9. stavkom 5., mogu se proširiti na uvoze iz društava koj[a] koriste pojedinačne pristojbe u zemljama na koje se mjere primjenjuju, ako se mjere koje su na snazi izbjegavaju.

Izbjegavanj[e] mjera definira se kao promjena strukture trgovine između trećih zemalja i Unije ili između pojedinačnih društava u zemlji na koju se mjere primjenjuju i Unije, a koja proizlazi iz prakse, obrade ili rada za koji ne postoji dostatni valjani uzrok ili ekonomska opravdanost osim uvođenj[a] pristojbe, a ako postoji dokaz o šteti ili da su preostali učinci pristojbe narušeni u smislu cijena i/ili količina istovjetnog proizvoda i ako postoji dokaz o dampingu u odnosu na uobičajene vrijednosti koje su ranije uspostavljene za istovjetni proizvod, ako je potrebno u skladu s odredbama članka 2.

Praksa, obrada ili rad iz trećeg podstavka, među ostalim, uključuju:

[…]

3.   Ispitni postupci pokreću se prema ovom članku na inicijativu Komisije ili na zahtjev države članice ili zainteresirane stranke na temelju dostatnih dokaza o čimbenicima utvrđenim u stavku 1. Postupci se pokreću uredbom Komisije koja također može sadržavati uputu carinskim tijelima da uvoz uvjetuj[u] evidentiranjem sukladno članku 14. stavku 5. ili traženjem jamstava. Nakon što zainteresirana strana ili država članica preda zahtjev kojim se opravdava pokretanje ispitnog postupka, a Komisija dovrši svoju analizu tog zahtjeva, ili nakon što Komisija sama utvrdi da postoji potreba za pokretanjem ispitnog postupka, Komisija pruža informacije državama članicama.

Ispitne postupke provodi Komisija. Komisiji mogu pomagati carinska tijela, a ispitni postupak završava se u roku od devet mjeseci.

Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, opravdavaju produljenje mjera, to obavlja Komisija djelujući u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 15. stavka 3. Produljenje stupa na snagu na dan kada je evidentiranje prema članku 14. stavku 5. postalo obvezno ili na dan kada se zatraže jamstva. Relevantne postupovne odredbe ove Uredbe o pokretanju i vođenju ispitnog postupka primjenjuju se u skladu s ovim člankom.

4.   Uvozi ne podliježu evidentiranju prema članku 14. stavku 5. ili mjerama, ako njima trguju društva koja koriste izuzeća.

Zahtjevi za izuzeća, valjano potkrijepljeni dokazima, dostavljaju se u rokovima uspostavljenima uredbom Komisije koja pokreće ispitni postupak.

Ako se praksa, obrada ili rad za izbjegavanje mjera odvija izvan Unije, proizvođačima dotičnog proizvoda koji mogu dokazati da nisu povezani s proizvođačem na kojega se primjenjuju mjere i za koje se utvrdi da nisu uključeni u izbjegavanje mjera, kako je definirano u stavcima 1. i 2., mogu se odobriti izuzeća.

Ako se praksa, postupak ili rad za izbjegavanje mjera odvija unutar Unije, uvoznicima koji mogu dokazati da nisu povezani s proizvođačima na koje se primjenjuju mjere, mogu se odobriti izuzeća.

Ta izuzeća dodjeljuju se odlukom Komisije te ostaju na snazi u razdoblju i pod uvjetima koji su tamo utvrđeni. Nakon što završi svoju analizu, Komisija pruža informacije državama članicama.

Pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz članka 11. stavka 4. izuzeća se mogu također odobriti nakon završetka ispitnog postupka koji vodi k produljenju mjera.

[…]

5.   Ništa u ovom članku ne sprečava uobičajenu primjenu odredbi o carinskim pristojbama koje su na snazi.”

6

Nakon početnog ispitnog postupka Vijeće Europske unije je 24. rujna 2009. donijelo Uredbu (EZ) br. 925/2009 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL 2009., L 262, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 156.; u daljnjem tekstu: Izvorna uredba). Mjere su donesene u obliku carine ad valorem, utvrđene osobito za uvoze podrijetlom iz Kine na 30 % za sva društva, osim četiriju društava navedenih u članku 1. stavku 2. Izvorne uredbe.

7

Te su se mjere odnosile na aluminijske folije debljine najmanje 0,008 mm i najviše 0,018 mm, bez podloge, daljnje neobrađene osim valjanjem, u rolama širine najviše 650 mm i mase veće od 10 kg, razvrstane u oznaku KN ex76071119 (oznaka TARIC 7607111910) koja se obično navodi kao „aluminijska folija za kućanstvo”.

8

Nakon revizije nakon isteka mjera koje su uvedene Izvornom uredbom, Komisija je Provedbenom uredbom (EU) 2015/2384 od 17. prosinca 2015. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Narodne Republike Kine te o prekidu postupka za uvoz određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Brazila nakon revizije nakon isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 (SL 2015., L 332, str. 63.) odlučila produljiti antidampinške mjere primjenjive na uvoz aluminijske folije za kućanstvo podrijetlom iz Kine (u daljnjem tekstu: postojeće mjere).

9

Odlučujući o zahtjevu Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2016/865 оd 31. svibnja 2016. o pokretanju ispitnog postupka o mogućem izbjegavanju antidampinških mjera uvedenih Provedbenom uredbom 2015/2384 na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Narodne Republike Kine uvozom određene malo modificirane aluminijske folije iz Narodne Republike Kine te o uvjetovanju takvog uvoza evidentiranjem (SL 2016., L 144, str. 35.). Predmetni ispitni postupak konkretnije se odnosio na četiri vrste aluminijskih folija, koje su navedene u točki 16. ove presude, koje imaju iste bitne karakteristike kao i aluminijska folija za kućanstvo na koju se primjenjuju postojeće mjere. Prve tri vrste potpadale su pod istu oznaku KN kao i dotični proizvod, za razliku od četvrte vrste, ali su sve imale različite TARIC oznake.

10

Nakon završetka tog ispitnog postupka Komisija je 16. veljače 2017. donijela spornu uredbu kojom je u biti proširila postojeće mjere na uvoz tih neznatno izmijenjenih aluminijskih folija podrijetlom iz Kine, osim na proizvode uvezene za druge namjene osim za uporabu u kućanstvu.

11

Pod naslovom „Ispitni postupak”, uvodne izjave 10., 15., 16., 18. i 20. sporne uredbe određuju:

[…]

[…]

[…]

12

Pod naslovom „Postojanje praksi izbjegavanja mjerâ”, uvodne izjave 44. do 47. sporne uredbe određuju:

13

Pod naslovom „Zaključak”, uvodne izjave 57. do 59. sporne uredbe određuju:

14

Pod naslovom „Zahtjev za izuzeće nepovezanih uvoznika”, uvodne izjave 81. do 86. sporne uredbe određuju:

15

U tim je okolnostima Komisija u uvodnoj izjavi 89. sporne uredbe zaključila da „postojeće antidampinške mjere za uvoz predmetnog proizvoda podrijetlom iz [Kine] potrebno je proširiti na uvoz proizvoda iz ispitnog postupka podrijetlom iz [Narodne Republike Kine]”.

16

U skladu s odredbama članka 1. stavaka 1. i 4. sporne uredbe:

„1.   Konačna antidampinška pristojba primjenjiva na ‚sva ostala trgovačka društva’, uvedena člankom 1. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 925/2009 [o] uvoz[u] određene aluminijske folije podrijetlom iz [Kine], proširuje se na uvoz u Uniju sljedećih proizvoda:

[…]

4.   Proizvod opisan u stavku 1. izuzima se od konačne antidampinške pristojbe ako se uvozi za druge namjene osim za uporabu u kućanstvu. Izuzeće je podložno uvjetima utvrđenima relevantnim carinskim odredbama Unije o postupku krajnje uporabe, posebno člankom 254. Carinskog zakonika Unije.”

17

VA&V je nepovezano društvo sa sjedištem u Njemačkoj koje je na datum činjeničnog stanja u glavnom postupku uvozilo aluminijske folije iz Kine.

18

U razdoblju od 21. srpnja do 15. rujna 2016. društvo VA&V je Zollamtu Ruhrort (Carinski ured u Ruhrortu, Njemačka) prijavilo šest pošiljaka aluminijskih folija podrijetlom iz Kine radi njihova puštanja u slobodan promet. Ti su uvozi u tom uredu prijavljeni kao „role aluminijske folije, samo valjane i dalje neobrađene, debljine najmanje 0,008 mm i najviše 0,018 mm, u rolama širine najviše 650 mm”.

19

Carinski ured u Ruhrortu prihvatio je carinske deklaracije te je rješenjima o uvoznim carinama i pristojbama utvrdio samo pristojbu i porez na promet pri uvozu.

20

Međutim, iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da je društvo VA&V, nakon što je te pošiljke uvezlo u Uniju, izrezalo role u širine koje se upotrebljavaju za aluminijske folije za kućanstvo, tj. role širine najviše 650 mm, a zatim ih prodalo svojim klijentima, „namatačima”.

21

Tako je rješenjem od 5. svibnja 2017. o određivanju uvoznih carina i pristojbi (u daljnjem tekstu: rješenje od 5. svibnja 2017.) Glavni carinski ured u Duisbourgu primjenom sporne uredbe naložio društvu VA&V antidampinšku pristojbu u iznosu od 413471 eura za tih šest pošiljaka.

22

Društvo VA&V podnijelo je žalbu protiv tog rješenja, koja je odbijena odlukom od 2. veljače 2018.

23

Stoga je društvo VA&V podnijelo tužbu Finanzgerichtu Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) za poništenje rješenja od 5. svibnja 2017. i podredno, za to da mu se dopusti da podnese reviziju.

24

U prilog svojoj tužbi društvo VA&V ističe prigovor nevaljanosti sporne uredbe na temelju koje je doneseno to rješenje, ističući da je ta uredba protivna Osnovnoj uredbi.

25

Glavni carinski ured u Duisbourgu pak zahtijeva da se tužba odbije zbog razloga navedenih u odluci od 2. veljače 2018.

26

Sud koji je uputio zahtjev pita se o dosegu članka 1. stavka 1. sporne uredbe i njegovoj eventualnoj suprotnosti članku 13. stavku 1. Osnovne uredbe, u dijelu u kojim se njime antidampinška pristojba za aluminijske folije za kućanstvo uvedena Provedbenom uredbom 2015/2384 proširuje na aluminijske konverterske folije te se izuzeće aluminijske konverterske folije od antidampinške pristojbe predviđa samo pod uvjetima utvrđenima u članku 1. stavku 4. sporne uredbe. S tim u vezi osobito ističe da načini u vezi s konkretnom provedbom članka 1. stavka 4. sporne uredbe stavljaju u nepovoljan položaj uvoznika aluminijskih konverterskih folija.

27

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se na koji je način Komisija došla do tog zaključka, koji je prema njegovu mišljenju nedovoljno obrazložen, prema kojem 80 % ispitanih proizvoda čine neznatno izmijenjeni proizvodi. On smatra da je, ako je taj postotak nepravilno utvrđen, moguće da je Komisija počinila očitu pogrešku prilikom ocjene neutralizacije prisilnih učinaka antidampinške pristojbe. Članak 1. stavak 1. sporne uredbe je stoga nevaljan. U tom pogledu, on ističe da je Komisija svoje zaključke temeljila na članku 18. stavku 1. Osnovne uredbe jer je odbila ukupan obujam izvoza aluminijskih konverterskih folija iz Kine u Uniju društava koja su surađivala. Taj sud navodi da je Komisija, utvrdivši da se 20 % izvoza podrijetlom iz Kine u svakom slučaju sastojalo od aluminijskih konverterskih folija, u pogledu preostale količine ocijenila da je riječ o neznatnom izmijenjenom proizvodu.

28

Naposljetku, navedeni sud se pita je li članak 1. stavak 1. sporne uredbe nevaljan u dijelu u kojem je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom donošenja te uredbe, zbog toga što nije provjerila krajnju uporabu uvezenih aluminijskih folija u Uniji. Prema tom istom sudu, okolnosti glavnog postupka zbog nedostatka potrebnog vremena Komisiji su onemogućile da izvrši takvo ispitivanje.

29

Usto, sud koji je uputio zahtjev smatra da se sporna uredba izravno odnosi na društvo VA&V.

30

U tim je okolnostima Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Komisija na temelju presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), ističe da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer društvo VA&V nije podnijelo tužbu za poništenje sporne uredbe pred sudom Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

32

Uvodno, valja podsjetiti na to da se u skladu s ustaljenom sudskom praksom opće načelo koje svakom pojedincu jamči pravo da u okviru žalbe podnesene protiv nacionalne mjere kojom mu se nanosi šteta istakne nevaljanost akta Unije na kojem se temelji ta mjera, ne protivi tomu da se takvo pravo uvjetuje time da zainteresirana stranka nije iskoristila pravo da izravno zatraži njegovo poništenje od suda Unije temeljem članka 263. UFEU‑a. Međutim, samo u slučaju da se bez sumnje može smatrati da bi zahtjev subjekta za poništenje predmetnog akta bio dopušten, u roku od dva mjeseca predviđenom u šestom stavku tog članka, njemu nije dopušteno isticati nevaljanost predmetnog akta pred nadležnim nacionalnim sudom (vidjeti, među ostalim, presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 56. i navedenu sudsku praksu i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 29.).

33

Dakle, samo u slučaju da se može zaključiti da je društvo VA&V nesumnjivo imalo aktivnu procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za poništenje sporne uredbe na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, ne bi mu bilo dopušteno isticati nevaljanost te uredbe pred sudom koji je uputio zahtjev.

34

Kad je riječ o tome je li društvo VA&V očito moglo podnijeti tužbu na temelju članka 263. četvrtog stavka posljednjeg dijela rečenice UFEU‑a protiv sporne uredbe u dijelu u kojem je ona regulatorni akt koji se na njega izravno odnosi, a ne podrazumijeva provedbene mjere u smislu te odredbe, dovoljno je navesti da mu je plaćanje antidampinških pristojbi proširenih spornom uredbom naloženo na temelju rješenja od 5. svibnja 2017. Iz toga proizlazi da se ne može smatrati da ta uredba očito ne sadržava provedbene mjere, u smislu navedene odredbe (vidjeti među ostalim presude od 18. listopada 2018., Rotho Blaas, C‑207/17, EU:C:2018:840, t. 38. i 39. i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 31.).

35

Stoga, samo u slučaju da se može zaključiti da se sporna uredba nesumnjivo izravno i osobno odnosi na uvoznika kao što je društvo VA&V, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, taj uvoznik ne bi imao pravo isticati nevaljanost te uredbe pred nacionalnim sudovima.

36

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda uredbe kojima se uvode antidampinške pristojbe normativne su prirode s obzirom na to da se primjenjuju na sve predmetne gospodarske subjekte (presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 58. i navedena sudska praksa i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 33.). Zbog istih razloga jednako vrijedi u slučaju uredbe kao što je sporna uredba o proširenju antidampinške pristojbe zbog praksi izbjegavanja mjera. Naime, svrha je takve uredbe proširiti područje primjene antidampinške pristojbe koja je uvedena izvornom uredbom kao što je Izvorna uredba (presuda od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 34.).

37

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se uredba o antidampinškoj pristojbi može izravno i osobno odnositi na subjekt (presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 59. i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 35.).

38

U tom pogledu, kad je kao prvo riječ o tome je li se sporna uredba izravno odnosila na društvo VA&V, dovoljno je istaknuti da je ta uredba izravno utjecala na njegov pravni položaj s obzirom na to da je činila pravnu osnovu antidampinške pristojbe koja je uvedena u odnosu na njega.

39

Iz toga slijedi da se sporna uredba izravno odnosila na društvo VA&V.

40

Kao drugo, kad je riječ o tome odnosi li se sporna uredba osobno na društvo VA&V, valja podsjetiti na to da je Sud identificirao određene kategorije gospodarskih subjekata na koje se uredba o antidampinškoj pristojbi može osobno odnositi ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost da se ona osobno odnosi na druge subjekte zbog obilježja koja su samo njima svojstvena i po kojima se razlikuju od svih ostalih osoba (presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 59. i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 35.).

41

Uredba o uvođenju antidampinške pristojbe može se osobno odnositi na, kao prvo, one proizvođače i izvoznike predmetnoga proizvoda kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka koji proizlaze iz njihove trgovinske djelatnosti, kao drugo, izvoznike predmetnog proizvoda čija je prodajna cijena uzeta u obzir prilikom oblikovanja izvozne cijene i na koje se stoga odnose utvrđenja o postojanju dampinga i, kao treće, uvoznike povezane s izvoznicima predmetnog proizvoda, osobito u slučaju kad je izvozna cijena izračunana na temelju preprodajnih cijena tih uvoznika na tržištu Unije i u slučaju kad je sama antidampinška pristojba izračunana na temelju tih preprodajnih cijena (presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 60. do 62. i od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 36.).

42

Stoga valja navesti da svojstvo uvoznika ne može samo po sebi biti dovoljno da bi se smatralo da se uredba o antidampinškoj pristojbi osobno odnosi na uvoznika. Naime, ona se na uvoznika, čak i ako je povezan s izvoznicima predmetnog proizvoda, osobno odnosi samo ako može dokazati da su podaci koji se odnose na njegovu trgovinsku djelatnost uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja dampinga ili, ako to nije moguće, ako dokaže druga obilježja koja su mu svojstvena i po kojima se razlikuje od svih ostalih osoba (vidjeti osobito presudu od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 37.).

43

Stoga se ne može isključiti da bi se moglo smatrati da se uredba o proširenju antidampinške pristojbe zbog praksi izbjegavanja mjera, poput sporne uredbe, osobno odnosi na uvoznika predmetnog proizvoda, koji pokazuje određena obilježja koja su mu svojstvena i po kojima se razlikuje od svih ostalih osoba (presuda od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 38.).

44

S tim u vezi, valja istaknuti, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 16., 18. i 20. sporne uredbe, da je društvo VA&V sudjelovalo u ispitnom postupku i da je, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 81. do 86. te uredbe, Komisija utvrdila da se nijedan od nepovezanih uvoznika, kao što je društvo VA&V, nije mogao koristiti izuzećem na temelju članka 13. stavka 4. Osnovne uredbe.

45

Tako je Komisija utvrdila, s jedne strane, da je društvo VA&V iz Kine uvozilo proizvode koji podliježu ispitnom postupku u obliku aluminijske folije za kućanstvo prije nego što ih je izmijenilo i, s druge strane, da je došlo do promjene u strukturi trgovine a da društvo VA&V nije istaknulo nijedan dostatni valjani uzrok ili ekonomsku opravdanost osim uvođenja pristojbe.

46

U tom kontekstu i suprotno onomu što tvrdi društvo VA&V, činjenica da mu nije dostavljena nijedna „odluka” donesena u obliku samostalnog akta nije relevantna za utvrđenje postojanja akta koji se može pobijati s obzirom na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da oblik u kojem su akt ili odluka doneseni u načelu nema utjecaja na ocjenu dopuštenosti tužbe za poništenje protiv tog akta ili te odluke. Naime, radi kvalificiranja pobijanih akata treba promotriti sâmu njihovu bit kao i namjeru njihovih autora. U tom pogledu, akte koji se mogu pobijati u načelu čine mjere koje konačno utvrđuju stajalište Komisije na kraju upravnog postupka i čiji je cilj proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, uz iznimku međumjera čiji je cilj priprema konačne odluke. Stoga je u načelu bez utjecaja na kvalifikaciju predmetnog akta to što on udovoljava ili ne udovoljava pojedinim formalnim zahtjevima, odnosno je li ga njegov donositelj pravilno naslovio, je li dovoljno obrazložen ili navodi li odredbe koje čine njegovu pravnu osnovu. Stoga nije relevantno da taj akt nije označen kao „odluka” (presuda od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 42. do 44. i navedena sudska praksa).

47

S obzirom na prethodno navedeno valja utvrditi da se sporna uredba osobno odnosila na društvo i stoga mu je bez sumnje bilo dopušteno zahtijevati poništenje.

48

U predmetnom slučaju društvo VA&V nije podnijelo tužbu u roku od dva mjeseca predviđenom člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a protiv te uredbe, objavljene u Službenom listu Europske unije17. veljače 2017.

49

Stoga, budući da je društvo VA&V bez sumnje imalo pravo na podnošenje tužbe za poništenje u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a protiv sporne uredbe, ali nije iskoristilo to pravo, ono se ne može pozivati na nevaljanost te uredbe u prilog tužbi za poništenje rješenja od 5. svibnja 2017.

50

Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten.

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Zahtjev za prethodnu odluku koji je odlukom od 21. kolovoza 2019. uputio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) je nedopušten.