–

za Friends of the Irish Environment Ltd, J. Kenny, BL, O. Clarke i A. Jackson, solicitors, i J. Healy, SC,

–

za Commissioner for Environmental Information, F. Valentine, BL, E. Egan, SC, i R. Minch, solicitor,

–

za Courts Service of Ireland, C. Donnelly, BL, B. Murray i M. Collins, SC, i M. Costelloe i H. Gibbons, solicitors,

–

za Irsku, M. Browne, G. Hodge i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Carroll, BL, i C. Tolanda, SC,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i D. Krawczyk, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i C. Cunniffe, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 2. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL 2003., L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Friends of the Irish Environment Ltd i Commissionera for Environmental Information (Ured za informacije o okolišu, Irska) o pristupu spisu sudskog postupka u predmetu koji je zaključen.

3

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisana u Aarhusu 25. lipnja 1998. i odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 3., str. 10., u daljnjem tekstu: Aarhuška konvencija) u članku 2. stavku 2. navodi:

„‚Tijelo vlasti’ znači:

[…]

Ove definicije ne obuhvaćaju tijela niti ustanove koje djeluju u sudbenom ili zakonodavnom svojstvu.”

4

Članak 4. stavak 1. Aarhuške konvencije propisuje da je, uz određene iznimke, svaka stranka te konvencije dužna osigurati da tijela vlasti kao odgovor na zahtjev za informacijom o okolišu stave takvu informaciju na raspolaganje javnosti u okviru domaćeg zakonodavstva.

5

Članak 4. stavak 4. Aarhuške konvencije glasi:

„Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako bi njezino otkrivanje nepovoljno utjecalo na:

[…]

[…]

Gore navedene razloge za odbijanje treba tumačiti na ograničavajući način, vodeći računa o javnom interesu kojem otkrivanje služi i vodeći računa o tome odnosi li se tražena informacija na emisije u okoliš.”

6

Uvodne izjave 1., 5., 11. i 16. Direktive 2003/4 predviđaju:

[…]

[…]

[…]

7

U skladu s člankom 1. te direktive:

„Ciljevi ove Direktive su:

8

Članak 2. stavak 2. navedene direktive glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

Države članice mogu odrediti da ova definicija ne obuhvaća tijela i institucije kad djeluju u pravosudnom ili zakonodavnom svojstvu. Ako [njihove] ustavne odredbe na dan donošenja ove Direktive ne sadrže odredbu o postupku preispitivanja u smislu članka 6., države članice mogu isključiti ta tijela ili institucije iz te definicije.”

9

Članak 3. stavak 1. te direktive glasi:

„Države članice osiguravaju da tijela javne vlasti moraju, u skladu s odredbama ove Direktive, učiniti dostupnim informacije o okolišu koje su pohranjene kod ili za njih, svakom podnositelju zahtjeva na njegov zahtjev, bez obaveze iskazivanja interesa.”

10

Uz članak 4. stavak 1. Direktive 2003/4, koji omogućuje državama članicama da predvide odbijanje zahtjeva za informacije o okolišu pod određenim pretpostavkama, članak 4. stavak 2. te direktive tu mogućnost također daje državama članicama na sljedeći način:

„Države članice mogu odrediti da zahtjev za informacije o okolišu bude odbijen ako bi objavljivanje informacija negativno utjecalo na:

[…]

[…]

Razlozi za odbijanje navedeni u stavcima 1. i 2. trebaju se tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir u pojedinačnom slučaju javni interes za to objavljivanje. U svakom pojedinačnom slučaju javni interes za objavljivanje informacija treba usporediti s interesom za njegovo odbijanje. Države članice ne smiju, na temelju stavka 2. točke (a), (d), (f), (g) i (h), propisati odbijanje zahtjeva, ako se on odnosi na podatke o emisijama u okoliš.

[…]”

11

Članak 6. Direktive 2003/4, naslovljen „Pristup pravosuđu”, obvezuje države članice da donesu odredbe koje su nužne da bi svaki podnositelj zahtjeva koji smatra da je njegov zahtjev za informacije bio ignoriran, nepravedno odbijen, da se na njega neodgovarajuće odgovorilo ili da se po njemu nije postupalo u skladu s odredbama te direktive mogao podnijeti upravnu ili sudsku tužbu protiv postupaka ili propusta predmetnog javnog tijela.

12

Propisima European Communities (Access to Information on the Environment) Regulationsa 2007‑2018 (Uredbe iz 2007. do 2018. – Europska zajednica (pristup informacijama o okolišu)) (u daljnjem tekstu: irski nacionalni propisi) Direktiva 2003/4 prenesena je u irsko pravo.

13

U bitnome, člankom 3. stavkom 1. irskih nacionalnih propisa prenesen je članak 2. stavak 2. te direktive.

14

U skladu s člankom 3. stavkom 2. irskih nacionalnih propisa, iz definicije tijela javne vlasti isključena su tijela „kad djeluju u pravosudnom ili zakonodavnom svojstvu”.

15

High Court (Visoki sud, Irska) 25. veljače 2016. donio je presudu u sporu koji se vodio između X & Y i An Bord Pleanale, protiv koje nije podnesena žalba. Taj se predmet odnosio na pobijanje građevinske dozvole izdane u svrhu izgradnje vjetroelektrana u okrugu Cork (Irska).

16

Društvo Friends of the Irish Environment 9. srpnja 2016. uputilo je dopis Central Office of the High Court (tajništvo Visokog suda, Irska), upravljanje kojim je povjereno tajniku kojeg imenuje Courts Service of Ireland (Irska sudska služba) (u daljnjem tekstu: Sudska služba), u kojem je tražilo presliku podnesaka, izjava pod prisegom, dokumenata i pisanih očitovanja koje su podnijele sve stranke kao i konačnih rješenja u navedenom predmetu. Taj je zahtjev podnesen u skladu s Aarhuškom konvencijom i Direktivom 2003/4, kako je prenesena irskim nacionalnim propisima.

17

Sudska služba odbila je zahtjev tužitelja iz glavnog postupka odlukom od 13. srpnja 2016. Ta se odluka osobito temeljila na činjenici da irski nacionalni propisi nisu obuhvaćali sudske postupke ni dokumente podnesene u tim postupcima.

18

Tužitelj iz glavnog postupka 18. srpnja 2016. zatražio je da Sudska služba preispita svoju odluku. Budući da nije dobio odgovor, 15. rujna 2016. podnio je pritužbu Uredu za informacije o okolišu.

19

Ured za informacije o okolišu 19. lipnja 2017. poslao je dopis tužitelju iz glavnog postupka navodeći da je u sličnom predmetu, CEI/15/0008, An Taisce & The Courts Service, već donesena odluka. Iako je istaknuo da se ispituje meritum svakog predmeta, zatražio je od tužitelja iz glavnog postupka da ga obavijesti o eventualnim razlozima koji bi opravdali drukčiju odluku kad je riječ o njegovu zahtjevu za pristup sudskom spisu u sporu između X & Y i An Bord Pleanale.

20

U svojem odgovoru od 26. srpnja 2017. tužitelj iz glavnog postupka naveo je da bi htio preuzeti razloge iznesene u svojoj pritužbi i one An Taiscea iz prvog predmeta.

21

Odlukom od 31. srpnja 2017. Ured za informacije o okolišu odbio je tu pritužbu. Smatrao je da Sudska služba drži tražene spise u okviru izvršavanja sudskih ovlasti za račun sudskog tijela. Također je smatrao da Sudska služba, kad je riječ o takvim ovlastima, nije „tijelo javne vlasti” u smislu članka 3. stavka 1. irskih nacionalnih propisa.

22

Tužitelj iz glavnog postupka pobijao je tu odluku pred High Courtom (Visoki sud) ističući, u bitnome, da odstupanje u korist tijela ili institucija „kad djeluju u pravosudnom svojstvu”, predviđeno člankom 2. stavkom 2. Direktive 2003/4 i preneseno člankom 3. stavkom 2. irskih nacionalnih propisa, ne obuhvaća spise zaključenih predmeta.

23

Dvojeći u pogledu tumačenja članka 2. stavka 2. Direktive 2003/4, High Court (Visoki sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Je li nadzor nad pristupom sudskim spisima u postupcima u kojima je donesena pravomoćna presuda, istekao žalbeni rok i nije u tijeku žalba ni drugi zahtjev, ali su u posebnim okolnostima mogući drugi zahtjevi, djelovanje u ‚pravosudnom svojstvu’ u smislu članka 2. stavka 2. Direktive 2003/4 […]?”

24

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 2. drugi podstavak prvu rečenicu Direktive 2003/4 tumačiti na način da se mogućnost koja se tom odredbom nudi državama članicama, da „tijelima javne vlasti” u smislu te direktive ne smatraju „tijela ili institucije kad djeluju u pravosudnom svojstvu”, može ostvariti samo u pogledu informacija sadržanih u spisima sudskih postupaka koji su u tijeku, što isključuje zaključene predmete.

25

U tom pogledu valja navesti da je prije svega nužno odrediti čine li sudovi i fizičke ili pravne osobe pod njihovim nadzorom „tijela javne vlasti” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2003/4 i, prema tome, jesu li obuhvaćeni područjem primjene te direktive.

26

Najprije treba podsjetiti na to da se, time što je postala stranka Aarhuške konvencije, Europska unija obvezala načelno osigurati, u području primjene prava Unije, pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene kod tijela javne vlasti (presuda od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 30. i navedena sudska praksa).

27

Usvajanjem Direktive 2003/4 zakonodavac Unije želio je osigurati usklađenost prava Unije s tom konvencijom, kako bi je Zajednica mogla zaključiti, predvidjevši opći sustav s namjenom da se svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi u pojedinoj državi članici osigura pravo na pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti a da ta osoba pritom nije obvezna dokazati interes (presuda od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 31. i navedena sudska praksa).

28

Također valja naglasiti da pravo na pristup zajamčeno Direktivom 2003/4 postoji samo u mjeri u kojoj su tražene informacije obuhvaćene odredbama o pristupu javnosti koje ona predviđa, što pretpostavlja, među ostalim, da one čine „informacije o okolišu” u smislu članka 2. točke 1. te direktive, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev kad je riječ o sporu iz glavnog postupka (presuda od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 32.).

29

Usto, treba podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se za izraze iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje svojeg smisla i dosega u pravilu treba u cijeloj Uniji postići autonomno i ujednačeno tumačenje, do kojeg treba doći uzimajući u obzir kontekst te odredbe i cilj koji se nastoji ostvariti propisom o kojem je riječ (vidjeti osobito presudu od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 34.).

30

Nakon tih uvodnih očitovanja, valja navesti da su, u skladu s definicijom iz članka 2. stavka 2. prvog podstavka točaka (a) i (b) Direktive 2003/4, „tijela javne vlasti”, koja kao takva podliježu obvezi davanja pristupa javnosti informacijama o okolišu koje posjeduju, tijela i institucije koje čine „vlad[u] ili drugo tijelo javne uprave, uključujući javna savjetodavna tijela na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini”, kao i fizičke ili pravne osobe koje u skladu s nacionalnim pravom „obnaša[ju] javne upravne funkcije […] uključujući specifične dužnosti, aktivnosti ili usluge u vezi s okolišem”. Na temelju članka 2. stavka 2. prvog podstavka točke (c) te direktive, „tijela javne vlasti” također čine fizičke ili pravne osobe „koj[e] ima[ju] javnu odgovornost ili funkciju, ili [koje] pruža[ju] javne usluge u vezi s okolišem pod nadzorom tijela ili osobe navedene u točkama (a) ili (b)”.

31

Kad je riječ o članku 2. stavku 2. drugom podstavku prvoj rečenici Direktive 2003/4, njegov je cilj pak omogućiti državama članicama da, među ostalim, utvrde pravila kojima se može osigurati pravilno odvijanje sudskih postupaka na način da im se omogući da iz područja primjene te direktive isključe tijela ili institucije koje odgovaraju definiciji „tijela javne vlasti” iz članka 2. stavka 2. prvog podstavka navedene direktive kada djeluju „u pravosudnom svojstvu”.

32

Naposljetku, članak 2. stavak 2. drugi podstavak druga rečenica Direktive 2003/4 predviđa da države članice mogu isključiti ta tijela ili institucije iz definicije „tijela javne vlasti” iz prvog podstavka tog članka 2. stavka 2. ako na datum donošenja te direktive njihove ustavne odredbe nisu predviđale postupak preispitivanja u smislu članka 6. navedene direktive. Međutim, članak 2. stavak 2. drugi podstavak druga rečenica Direktive 2003/4, koji je namijenjen uređivanju posebnog slučaja određenih nacionalnih tijela čije odluke nisu mogle biti predmet preispitivanja u skladu sa zahtjevima iz te direktive na datum njezina donošenja, nema za cilj ni za učinak ograničavanje mogućnosti država članica da iz područja primjene navedene direktive isključe tijela ili institucije koje djeluju u pravosudnom ili zakonodavnom svojstvu, koja je, uostalom, bez ikakva ograničenja predviđena samom Aarhuškom konvencijom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 45. do 48.).

33

Iz članka 2. stavka 2. Direktive 2003/4 u njegovoj cjelini proizlazi da se mogućnost država članica da iz pojma „tijelo javne vlasti” isključe tijela ili institucije „kad djeluju u pravosudnom svojstvu”, predviđena člankom 2. stavkom 2. drugim podstavkom prvom rečenicom te direktive – koja mora biti predmet funkcionalnog tumačenja (vidjeti analogijom presudu od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 49.) – može odnositi samo na tijela ili institucije koje odgovaraju institucionalnoj definiciji pojma „tijelo javne vlasti” iz članka 2. stavka 2. prvog podstavka navedene direktive. Poštovanje te definicije zapravo čini nužan preduvjet za primjenu mogućnosti izuzeća iz članka 2. stavka 2. drugog podstavka prve rečenice Direktive 2003/4.

34

Iz same Aarhuške konvencije kao i iz Direktive 2003/4, kojoj je cilj provedba te konvencije u pravu Unije, proizlazi da njihovi autori navođenjem „tijela javne vlasti” nisu namjeravali označiti pravosudna tijela, osobito sudove, nego – kao što je to Sud već utvrdio – samo upravna tijela jer su ona ta koja unutar država članica obično pohranjuju informacije o okolišu prilikom izvršavanja svojih dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 40.).

35

Naime, sudovi očito nisu vlada ili druga tijela javne uprave iz članka 2. stavka 2. prvog podstavka točke (a) Direktive 2003/4. Njih se također ne može poistovjetiti s fizičkim ili pravnim osobama koje obnašaju „javne upravne funkcije u skladu s nacionalnim pravom, uključujući specifične dužnosti, aktivnosti ili usluge u vezi s okolišem”, navedene u članku 2. stavku 2. prvom podstavku točki (b) te direktive, koji označava tijela ili institucije koje, iako nisu vlada ili druga tijela javne uprave iz te prve odredbe, izvršavaju funkcije u sklopu izvršne vlasti ili pridonose njihovu izvršavanju u vezi s okolišem. Kad je riječ o članku 2. stavku 2. prvom podstavku točki (c) navedene direktive, on se odnosi samo na osobe ili tijela koja djeluju pod nadzorom jednog od tijela ili institucija iz članka 2. stavka 2. prvog podstavka točaka (a) i (b) te direktive i koja imaju odgovornosti ili javne dužnosti u vezi s okolišem, tako da on ne uključuje ni sudove ni a fortiori fizičke ili pravne osobe pod njihovim nadzorom.

36

To je tumačenje potkrijepljeno ciljem zakonodavca Unije prilikom donošenja Direktive 2003/4, s obzirom na Aarhušku konvenciju. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1. i članka 1. te direktive, ona je namijenjena omogućavanju šireg pristupa javnosti informacijama u području okoliša i učinkovitijem sudjelovanju javnosti u donošenju odluka u tom području s ciljem donošenja najboljih odluka i njihove učinkovitije primjene kao i, u konačnici, poticanju poboljšanja okoliša.

37

Tako, iako provedba tog cilja podrazumijeva da upravna tijela javnosti daju pristup informacijama o okolišu koje se nalaze u njihovu posjedu u svrhu upoznavanja s odlukama koje donose u tom području i uključivanja građana u njihovo donošenje, drukčije vrijedi za podneske i druge dokumente priložene spisima sudskih postupaka u području okoliša, s obzirom na to da zakonodavac Unije nije namjeravao poticati informiranje javnosti u pravosudnim stvarima i njezino sudjelovanje u donošenju odluka u tom području.

38

Naime, donošenjem Direktive 2003/4 zakonodavac Unije vodio je računa o različitosti pravila u državama članicama u pogledu pristupa građana informacijama sadržanima u sudskim spisima, kao što to svjedoče članak 2. stavak 2. drugi podstavak prva rečenica i članak 4. stavak 2. točka (c) te direktive, koji državama članicama daju mogućnost da, s jedne strane, isključe iz područja primjene navedene direktive tijela ili institucije koje odgovaraju definiciji „tijela javne vlasti” i koje, poput određenih neovisnih upravnih tijela, mogu djelovati u okviru izvršavanja sudskih ovlasti a da same nisu sudovi (vidjeti analogijom, kad je riječ o ministarstvu koje djeluje u okviru zakonodavnih ovlasti a da sâmo ne čini zakonodavnu vlast, presudu od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 49.) i da, s druge strane, odstupe od načela pristupa građana informacijama o okolišu koje posjeduju „tijela javne vlasti” ako bi objavljivanje tih informacija moglo dovesti u pitanje „sudske postupke u tijeku, pravo svake osobe na pravedno suđenje ili pravo tijela javne vlasti na provođenje istrage kriminalističke ili disciplinske prirode”.

39

Kad je riječ o članku 6. Direktive 2003/4, on se odnosi samo na pristup pravosuđu građana koji se žele pozvati na prava koja proizlaze iz njezinih odredbi na način da im se, među ostalim, jamči mogućnost osporavanja odluka o odbijanju pristupa informacijama o okolišu koje mogu biti donesene.

40

Iz prethodno navedenog slijedi da, u nedostatku izričitog navođenja u tom smislu u Direktivi 2003/4, sudovi i fizičke ili pravne osobe pod njihovim nadzorom nisu „tijela javne vlasti” u smislu članka 2. stavka 2. prvog podstavka te direktive. Oni stoga nisu obuhvaćeni područjem primjene navedene direktive i prema tome ne podliježu obvezi davanja pristupa javnosti informacijama o okolišu koje posjeduju, a koja je predviđena tom direktivom. U tim okolnostima, samo je na državama članicama da, prema potrebi, predvide pravo javnosti na pristup informacijama koje su sadržane u sudskim spisima i da utvrde način njegova ostvarenja.

41

Posljedično, protivno onomu što je navedeno pred Sudom, nema potrebe za postavljanjem pitanja o tome je li nadzor nad pristupom sudskim spisima obuhvaćen izvršavanjem sudskih ovlasti u smislu članka 2. stavka 2. drugog podstavka prve rečenice Direktive 2003/4 ni za utvrđivanjem razlike ovisno o tomu odnose li se spisi koji sadržavaju tražene informacije na postupke koji su u tijeku ili su zaključeni ili se odnose na postupke koji bi se mogli ponovno pokrenuti.

42

U tom pogledu, rješenje Suda iz presude od 14. veljače 2012., Flachglas Torgau (C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 54. do 58.) analogijom ne može dovesti do drukčijeg zaključka, s obzirom na to da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda bila riječ o pristupu informacijama u posjedu „tijela javne vlasti” u smislu članka 2. stavka 2. prvog podstavka Direktive 2003/4. To također vrijedi za rješenje iz presuda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija (C‑514/07 P, C‑528/07 P, C‑532/07 P, EU:C:2010:541) i od 18. srpnja 2017., Komisija/Breyer (C‑213/15 P, EU:C:2017:563), koje su se odnosile na pristup javnosti dokumentima koji se odnose na postupke pred sudovima Unije, s obzirom na to da je taj pristup uređen odredbama prava Unije čiji se sadržaj bitno razlikuje od onih o čijem je tumačenju riječ u ovom postupku.

43

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se spor iz glavnog postupka odnosi na zahtjev za pristup nevladine organizacije, Friends of the Irish Environment, informacijama o okolišu koje su sadržane u sudskom spisu zaključenog postupka, pri čemu je taj spis na datum podnošenja tog zahtjeva u posjedu Sudske službe. U skladu s očitovanjima podnesenima Sudu, to je tijelo nadležno za pohranu, vođenje evidencije i upravljanje sudskim spisima u ime i pod nadzorom predmetnog suda. Na sudu koji je uputio zahtjev je da stoga provjeri, s obzirom na pojašnjenja iz točaka 30. do 40. ove presude, treba li navedeno tijelo smatrati „tijelom javne vlasti” u smislu članka 2. stavka 2. prvog podstavka Direktive 2003/4, u kojem bi slučaju pristup informacijama o okolišu sadržanima u spisima koji se nalaze u njegovu posjedu bio obuhvaćen područjem primjene te direktive, ili, na temelju činjenice da je u uskoj vezi s irskim sudovima pod čijim se nadzorom nalazi, valja smatrati da, poput tih sudova, čini sudsko tijelo, u kojem slučaju, nasuprot tomu, ne bi bio obuhvaćen područjem primjene navedene direktive.

44

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 2. Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da se njime ne uređuje pristup informacijama o okolišu koje su sadržane u sudskim spisima, s obzirom na to da ni sudovi ni tijela ili institucije pod njihovim nadzorom i stoga u uskoj vezi s njima ne čine „tijela javne vlasti” u smislu te odredbe i stoga nisu obuhvaćeni područjem primjene te direktive.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 2. stavak 2. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ treba tumačiti na način da se njime ne uređuje pristup informacijama o okolišu koje su sadržane u sudskim spisima, s obzirom na to da ni sudovi ni tijela ili institucije pod njihovim nadzorom i stoga u uskoj vezi s njima ne čine „tijela javne vlasti” u smislu te odredbe i stoga nisu obuhvaćeni područjem primjene te direktive.