–

za Delfly sp. z o.o., J. Pruszyński, adwokat,

–

za Smartwings Poland sp. z o. o., ranije Travel Service Polska sp. z o.o., M. Skrzypek, adwokat,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, B. Sasinowska i N. Yerrell, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Delfly sp. z o. o. i društva Smartwings Poland sp. z o. o., ranije Travel Service sp. z o.o., zračnog prijevoznika, u vezi sa zahtjevom za odštetu na temelju Uredbe br. 261/2004.

3

Uvodna izjava 1. Uredbe br. 261/2004 glasi:

„Aktivnost [Europske unije] u području zračnog prijevoza usmjerena je, pored ostalih stvari, na osiguravanje visoke razine zaštite putnika. Uz to, u potpunosti bi trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito.”

4

U članku 3. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Ova se Uredba primjenjuje na:

5

Članak 7. navedene uredbe, naslovljen „Pravo na odštetu”, određuje:

„1.   Pozivanjem na ovaj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od:

U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.

[…]

3.   Odšteta iz stavka 1. platit će se u gotovini, elektronskim bankovnim transferom, bankovnim nalogom ili bankovnim čekovima ili, uz pisanu suglasnost putnika, u putnim vaučerima i/ili drugim uslugama.

[…]”

6

Članak 321. ustawe Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o Zakoniku o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964., u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), u stavku 1. određuje da je sudu zabranjeno odlučivati o zahtjevu koji pred njime nije istaknut i odlučivati ultra petita.

7

Članak 5051 stavak 1. tog zakonika, koji uređuje pojednostavljeni postupak, određuje da se on primjenjuje na zahtjeve koji proizlaze iz ugovora ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 20000 poljskih zlota (PLN) (oko 4487 eura) i, za zahtjeve koji proizlaze iz jamstva, garancije kvalitete ili ugovorne neusklađenosti robe koja se prodaje potrošačima ako vrijednost predmeta ugovora ne prelazi navedeni iznos.

8

Članak 5054 stavak 1. prva rečenica navedenog zakonika glasi:

„Svaka izmjena zahtjeva nedopuštena je.”

9

Članak 358. ustawe Kodeks cywilny (Zakon o Građanskom zakoniku) od 23. travnja 1964., u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (Dz. U. iz 2018., pozicija 1025) predviđa:

„1.   Ako je predmet obveze koju treba ispuniti na državnom području Republike Poljske novčani iznos izražen u stranoj valuti, dužnik može ispuniti obvezu u poljskoj valuti, osim ako je zakonom, sudskom odlukom iz koje proizlazi obveza ili pravnim poslom određeno da se obveza ispunjava isključivo u stranoj valuti.

2.   Vrijednost strane valute određuje se prema prosječnom tečaju Poljske narodne banke na dan dospijeća potraživanja, osim ako zakonom, sudskom odlukom ili pravnim poslom nije drukčije određeno.

3.   Ako dužnik kasni s ispunjavanjem obveze, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze u poljskoj valuti prema srednjem tečaju koji Poljska narodna banka objavljuje na dan obavljanja plaćanja.”

10

Osoba X imala je potvrđenu rezervaciju kod zračnog prijevoznika Smartwings Poland, ranije Travel Service, sa sjedištem u Varšavi (Poljska), za let iz grada A, koji se nalazi u trećoj zemlji, u grad B, koji se nalazi u Poljskoj. Dana 23. srpnja 2017. u odgovarajuće vrijeme pojavila se na prijavi za taj let. Let je kasnio više od tri sata. Nije utvrđeno da je osoba X dobila pogodnosti, naknadu štete ili pomoć u trećoj zemlji u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe (EZ) br. 261/2004.

11

Osoba X, koja je imala pravo na odštetu u iznosu od 400 eura na temelju članka 7. stavka 1. te uredbe, svoju je tražbinu ustupila društvu Delfly, sa sjedištem u Varšavi. Delfly je zatim pokrenuo postupak pred sudom koji je uputio zahtjev kako bi društvu Smartwings Poland, ranije Travel Service naložio da mu isplati iznos od 1698,64 PLN, koji je, primjenom tečaja koji je Poljska narodna banka odredila na dan podnošenja zahtjeva za odštetu, iznosio 400 eura. Iz objašnjenja koja je pružio taj sud proizlazi da se, u skladu s člankom 5051 Zakona o građanskom postupku, sporovi vezani uz ugovorne obveze obvezno razmatraju u takozvanom „pojednostavljenom” postupku ako iznos o kojem je riječ ne prelazi 20000 PLN (oko 4487 eura).

12

Društvo Smartwings Poland, ranije Travel Service zatražilo je odbijanje zahtjeva za naknadu štete zbog toga što je on u suprotnosti s odredbama nacionalnog prava izražen u pogrešnoj valuti, odnosno u poljskim zlotima (PLN), a ne u eurima. Sud koji je uputio zahtjev navodi da u okviru takozvanog „pojednostavljenog” postupka članak 5054 stavak 1. prva rečenica Zakonika o građanskom postupku ne predviđa nikakvu mogućnost izmjene zahtjeva. Međutim, prema mišljenju navedenog suda, promjenu valute u kojoj je izražen zahtjev treba smatrati izmjenom zahtjeva.

13

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da je Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) tumačio članak 358. Zakona o Građanskom zakoniku od 23. travnja 1964., u verziji primjenjivoj u glavnom postupku, u svojoj presudi od 16. svibnja 2012. donesenoj u predmetu III CSK 273/11. Navodi da je potraživanje o kojem je riječ u tom predmetu bilo izraženo u stranoj valuti i da se stranke nisu sporazumjele o prihvatljivosti njegove konverzije u poljske zlote (PLN). Budući da dužnik nije odlučio platiti dugovani iznos u poljskom valuti i da nije postojao sporazum između stranaka o tom pitanju, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) smatrao je da vjerovnik može zahtijevati plaćanje samo u stranoj valuti. Navedeni vrhovni sud smatra da samo dužnik ima pravo odabrati valutu u kojoj će ispuniti svoju obvezu, kako u slučaju kada ispuni obvezu u roku tako i u slučaju kada je u zakašnjenju, bez obzira na to je li odgovoran za to zakašnjenje. Ako je dužnik u zakašnjenju s ispunjenjem obveze za koje je odgovoran, a predmet te obveze je novčani iznos izražen u stranoj valuti, vjerovnik ima samo pravo odabrati tečaj koji će se primijeniti. Osim toga, vjerovnikovo pravo da odabere tečaj postoji samo ako je dužnik odabrao poljsku valutu.

14

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da je ta presuda uzrok sudske prakse na temelju koje nacionalni sudovi odbijaju zahtjeve za naknadu štete zbog posljedica kašnjenja leta u kojima je zahtjev izražen u nacionalnoj valuti, iako je tražbina izražena u stranoj valuti. Sud koji je uputio zahtjev navodi da sud u takvom slučaju ne može odlučiti zbog zabrane odlučivanja o zahtjevu koji pred njim nije iznesen, na temelju članka 321. stavka 1. Zakonika o građanskom postupku.

15

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, pitanja suda koji je uputio zahtjev proizlaze iz činjenice da poljski sudovi odredbe Uredbe br. 261/2004 ne tumače na ujednačen način kad je riječ o rješenjima koja treba dati u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva odštetu, izraženu u nacionalnoj valuti, za štetu koja mu je uzrokovana kašnjenjem leta.

16

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla m. st. Warszawy XV Wydział Gospodarczy (Općinski sud u Varšavi, 15. trgovački odjel, Poljska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 261/2004, a osobito njezin članak 7. stavak 1., tumačiti na način da putnik u slučaju otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta ili njegov pravni sljednik može zahtijevati plaćanje iznosa odštete iz te odredbe u nacionalnoj valuti koja je zakonsko sredstvo plaćanja u mjestu njegova boravka, tako da se navedenoj odredbi protivi propis ili sudska praksa države članice koja predviđa da će se zahtjev koji u tu svrhu podnese taj putnik ili pravni sljednik odbiti već zbog puke činjenice da ga je on izrazio u toj nacionalnoj valuti.

18

Članak 7. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 predviđa da, kada se upućuje na taj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od 250 do 600 eura ovisno o udaljenosti koju pokrivaju dotični letovi.

19

Na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 261/2004, odšteta koja se duguje na temelju njezina članka 7. stavka 1. isplaćuje se u gotovini, elektronskim bankovnim transferom, bankovnim nalogom ili bankovnim čekovima ili, uz pisanu suglasnost putnika, u putnim vaučerima i/ili drugim uslugama.

20

Iz usporedbe tekstova stavka 1. i stavka 3. tog članka 7. proizlazi da, iako se isplata navedene odštete može izvršiti, ovisno o slučaju, na neki od načina iz tog članka, nasuprot tomu, u pogledu nacionalne valute koja nije euro, u kojoj će se ta odšteta platiti, nije izričito predviđena nikakva usporediva sloboda.

21

Međutim, iz te se usporedbe ne može zaključiti, oslanjajući se na argument a contrario, da je a priori isključena sloboda u pogledu nacionalne valute koja nije euro.

22

Naime, kao prvo, valja podsjetiti na to da je glavni cilj Uredbe br. 261/2004, kao što to proizlazi, među ostalim, iz njezine uvodne izjave 1., osigurati visoku razinu zaštite putnika (vidjeti osobito presudu od 17. rujna 2015., van der Lans, C‑257/14, EU:C:2015:618, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

23

Sud je tako presudio da, u skladu s tim ciljem, odredbe kojima se dodjeljuju prava putnicima u zračnom prometu treba tumačiti široko (vidjeti osobito presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 45. i od 4. listopada 2012., Finnair, C‑22/11, EU:C:2012:604, t. 23.).

24

Iz toga slijedi da pravo na odštetu predviđeno člankom 7. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti široko.

25

U tom pogledu, kao što je to Sud istaknuo, cilj je Uredbe br. 261/2004 na standardiziran i neposredan način popraviti različite štete koje čine ozbiljne neugodnosti u zračnom prijevozu putnika (vidjeti u tom smislu presudu od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA, C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 43. i 45.) i, među ostalim, obeštetiti tako oštećene putnike.

26

Međutim, podvrgavanje prava na naknadu takve štete uvjetu prema kojem odštetu oštećenom putniku treba isplatiti u eurima, isključujući bilo koju drugu nacionalnu valutu, dovelo bi do ograničavanja ostvarivanja tog prava i stoga bi povrijedilo zahtjev širokog tumačenja naveden u točki 24. ove presude.

27

Kao drugo, valja istaknuti da se Uredba br. 261/2004 primjenjuje na putnike, bez razlikovanja među njima na temelju državljanstva ili mjesta boravka, pri čemu je relevantan kriterij onaj iz članka 3. stavka 1. točaka (a) i (b) te uredbe, tj. mjesto u kojem se nalazi zračna luka odlaska tih putnika.

28

Stoga treba smatrati da se svi putnici koji imaju pravo na odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 nalaze u usporedivim situacijama jer svi imaju standardiziran i neposredan način popravljanja štete koja se može nadoknaditi na temelju tog članka.

29

U tom pogledu, svaki akt prava Unije, kao što je to Uredba br. 261/2004, treba tumačiti, prema sudskoj praksi Suda, u skladu s cjelokupnim primarnim pravom, uključujući u skladu s načelom jednakog postupanja, koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti osobito presudu od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 48.).

30

Međutim, nametanje uvjeta na temelju kojeg iznos odštete predviđene člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 261/2004 koji potražuje oštećeni putnik ili njegov pravni sljednik može biti plaćen samo u eurima, isključujući, kao u glavnom predmetu, valutu koja je zakonsko sredstvo plaćanja u državi članici koja ne pripada europodručju, može dovesti do različitog postupanja prema oštećenim putnicima ili njihovim pravnim sljednicima a da ne postoji objektivno opravdanje za takvo različito postupanje.

31

Iz prethodno navedenog proizlazi da bi sa zahtjevom širokog tumačenja prava putnika u zračnom prijevozu iz Uredbe br. 261/2004 kao i s načelom jednakog postupanja prema oštećenim putnicima i njihovim pravnim sljednicima bilo nespojivo odbiti putniku koji ima pravo na naknadu štete na temelju članka 7. stavka 1. te uredbe mogućnost traženja plaćanja iznosa te odštete u nacionalnoj valuti koja je zakonsko sredstvo plaćanja u mjestu njegova boravka.

32

Kao treće, valja istaknuti da, s obzirom na prethodno navedeno, plaćanje iznosa odštete koja se duguje u nacionalnoj valuti koja je zakonsko sredstvo plaćanja u mjestu boravka dotičnih putnika nužno pretpostavlja konverziju eura u tu valutu.

33

U tom pogledu, s obzirom na to da Uredba br. 261/2004 ne sadržava nikakvu naznaku, načini konverzije, uključujući određivanje mjerodavnog tečaja za nju, ostaju u nadležnosti unutarnjeg prava država članica, uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

34

S obzirom na ta razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da Uredbu br. 261/2004, a osobito njezin članak 7. stavak 1., treba tumačiti na način da putnik u slučaju otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta ili njegov pravni sljednik može zahtijevati plaćanje iznosa odštete iz te odredbe u nacionalnoj valuti koja je zakonsko sredstvo plaćanja u mjestu njegova boravka, tako da se navedenoj odredbi protivi propis ili sudska praksa države članice koja predviđa da će se zahtjev koji u tu svrhu podnese taj putnik ili pravni sljednik odbiti već zbog puke činjenice da ga je on izrazio u toj nacionalnoj valuti.

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Uredbu (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91, a osobito njezin članak 7. stavak 1., treba tumačiti na način da putnik u slučaju otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta ili njegov pravni sljednik može zahtijevati plaćanje iznosa odštete iz te odredbe u nacionalnoj valuti koja je zakonsko sredstvo plaćanja u mjestu njegova boravka, tako da se navedenoj odredbi protivi propis ili sudska praksa države članice koja predviđa da će se zahtjev koji u tu svrhu podnese taj putnik ili pravni sljednik odbiti već zbog puke činjenice da ga je on izrazio u toj nacionalnoj valuti.