Spojeni predmeti C-225/19 i C-226/19
R. N.N.S.
i
K. A.
protiv
Minister van Buitenlandse Zaken
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank Den Haag zittingsplaats Haarlem)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 24. studenoga 2020.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Zakonik Zajednice o vizama – Uredba (EZ) br. 810/2009 – Članak 32. stavci 1. do 3. – Odluka o odbijanju vize – Prilog VI. – Standardni obrazac – Obrazloženje – Prijetnja za javni poredak, unutarnju sigurnost ili javno zdravlje ili za međunarodne odnose jedne ili više država članica – Članak 22. – Postupak prethodnog savjetovanja sa središnjim tijelima drugih država članica – Prigovor na izdavanje vize – Pravno sredstvo protiv odluke o odbijanju vize – Opseg sudskog nadzora – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na djelotvoran pravni lijek”
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika viza – Zakonik Zajednice o vizama – Uredba br. 810/2009 – Postupci i uvjeti za izdavanje jedinstvenih viza – Odbijanje vize – Razlog – Podnositelj koji se smatra prijetnjom za javni poredak, unutarnju sigurnost ili javno zdravlje ili za međunarodne odnose države članice – Žalba protiv te odluke – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Opseg obveze obrazlaganja – Doseg sudskog nadzora
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća 810/2009, kako je izmijenjena Uredbom br. 610/2013, čl. 32. st. 1. točka (a) podtočka vi., čl. 32. st. 2. i 3. )
(t. 42., 43., 45.46., 48.-52., 56. i izreka)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika viza – Zakonik Zajednice o vizama – Uredba br. 810/2009 – Postupci i uvjeti za izdavanje jedinstvenih viza – Odbijanje vize – Žalba protiv te odluke – Primjena nacionalnih postupovnih pravila – Načelo postupovne autonomije – Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti
(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 810/2009, čl. 32. st. 3.)
(t. 53.)
Kratak prikaz
Država članica koja donosi odluku o odbijanju schengenske vize zbog prigovora druge države članice mora u toj odluci navesti dotičnu državu članicu kao i poseban razlog za odbijanje koji se temelji na tom prigovoru uz, prema potrebi, njegovo obrazloženje
Egipatski državljanin, koji boravi u zemlji svojeg podrijetla (predmet C-225/19), i sirijska državljanka, koja boravi u Saudijskoj Arabiji (predmet C-226/19), podnijeli su zahtjeve za schengensku vizu ( 1 ) Ministeru van Buitenlandse Zaken (ministar vanjskih poslova, Nizozemska; u daljnjem tekstu: ministar), kako bi mogli posjetiti članove svojih obitelji koji borave u Nizozemskoj. Međutim, njihovi su zahtjevi bili odbijeni te im je, u skladu sa Zakonikom o vizama, to odbijanje bilo priopćeno primjenom standardnog obrasca ( 2 ), u kojem se nalazi jedanaest polja koja valja označiti ovisno o odabranom razlogu. Budući da je u tim slučajevima bilo označeno šesto polje, odbijanje vize bilo je obrazloženo činjenicom da su se dotične osobe smatrale prijetnjom za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose države članice ( 3 ). To odbijanje vize bilo je posljedica prigovora Mađarske i Njemačke, s kojima su se nizozemska tijela prethodno savjetovala u okviru postupka predviđenog Zakonikom o vizama ( 4 ). Međutim, dotičnim osobama u obrascu nije bilo pruženo nikakvo pojašnjenje o identitetu tih država članica, posebnom razlogu odbijanja koji je odabran od četiriju mogućih (prijetnja za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose) ili o razlozima zbog kojih se smatralo da predstavljaju takvu prijetnju.
Dotične osobe podnijele su ministru pritužbu koja je odbijena. Stoga su pred Rechtbankom Den Haag, zittingsplaatsom Haarlem (Sud u Haagu, stalna služba u Haarlemu, Nizozemska) podnijele tužbu ( 5 ), tvrdeći da im nije pružena djelotvorna sudska zaštita, s obzirom na to da nisu mogle osporavati meritum tih odluka. Taj je sud odlučio postaviti Sudu pitanje, s jedne strane, o obrazloženju koje treba priložiti uz odluku o odbijanju vize, ako je to odbijanje opravdano prigovorom druge države članice, kao i, s druge strane, o mogućnosti da taj razlog za odbijanje bude podvrgnut sudskom nadzoru u okviru pravnog sredstva protiv odluke o odbijanju vize i opsegu takvog nadzora.
Ocjena Suda
Kao prvo, Sud presuđuje da država članica koja je donijela odluku o odbijanju vize zbog prigovora koji je iznijela druga država članica mora u toj odluci navesti potonju državu članicu kao i poseban razlog za odbijanje koji se temelji na tom prigovoru uz, prema potrebi, njegovo obrazloženje.
U tom pogledu, Sud ističe da značajke pravnog sredstva protiv odluke o odbijanju vize treba utvrditi u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se jamči pravo na djelotvoran pravni lijek. Na temelju te odluke dotična osoba mora imati mogućnost upoznati se s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev. Osim toga, Sud navodi da, iako je obrazloženje koje odgovara šestom polju standardnog obrasca prethodno utvrđeno, nadležno nacionalno tijelo dužno je navesti potrebne informacije u rubrici naslovljenoj „Napomene”. Osim toga, Sud napominje da postoji novi standardni obrazac u kojem se različiti mogući razlozi za odbijanje, koji su prije bili navedeni bez razlikovanja, odsad međusobno razlikuju ( 6 ).
Kao drugo, Sud smatra da sudovi države članice koja je donijela odluku o odbijanju vize, zbog prigovora druge države članice, ne mogu ispitivati materijalnu zakonitost tog prigovora. Zbog toga država članica koja je donijela odluku o odbijanju vize mora u toj odluci također navesti tijelo kojem se podnositelj zahtjeva može obratiti kako bi doznao koje pravne lijekove ima u tu svrhu na raspolaganju u državi članici koja je iznijela prigovor.
Kako bi došao do tog zaključka, Sud najprije ističe da je točno da je predmet sudskog nadzora koji provode sudovi države članice koja je donijela odluku o odbijanju vize ispitivanje zakonitosti te odluke. Nadležna nacionalna tijela ipak prilikom razmatranja zahtjeva za vizu uživaju široku marginu prosudbe u pogledu uvjeta za primjenu razloga za odbijanje predviđenih Zakonikom o vizama i ocjene relevantnih činjenica. Sudski nadzor te margine prosudbe ograničava se stoga na provjeru toga temelji li se pobijana odluka na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi te sadržava li očitu pogrešku. U tom pogledu, kad je odbijanje vize opravdano činjenicom da se druga država članica usprotivila njezinu izdavanju, ti sudovi moraju imati mogućnost uvjeriti se da je postupak prethodnog savjetovanja s drugim državama članicama iz Zakonika o vizama bio pravilno primijenjen, a osobito mogućnost provjere je li pravilno utvrđeno da se predmetni prigovor odnosi na podnositelja zahtjeva. Nadalje, ti sudovi moraju moći provjeriti jesu li poštovana postupovna jamstva, kao što je obveza obrazlaganja. Nasuprot tomu, nadzor osnovanosti prigovora druge države članice je na nacionalnim sudovima te druge države članice.
( 1 ) Viza za tranzit preko ili planirani boravak na području država članica koji ne prelazi tri mjeseca unutar šestomjesečnog razdoblja. Vizu je izdala država članica, u skladu s Uredbom (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 610/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. (SL 2009., L 243, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 12., str. 8. i ispravak SL 2018., L 284, str. 38.; u daljnjem tekstu: Zakonik o vizama).
( 2 ) Obrazac koji se nalazi u Prilogu VI. Zakonika o vizama te je predviđen člankom 32. stavkom 2. tog zakonika.
( 3 ) Razlog za odbijanje predviđen u članku 32. stavku 1. točki (a) podtočki VI. Zakonika o vizama.
( 4 ) Postupak prethodnog savjetovanja predviđen u članku 22. Zakonika o vizama.
( 5 ) Pravno sredstvo predviđeno člankom 32. stavkom 3. Zakonika o vizama.
( 6 ) Prilog III. Uredbi (EU) 2019/1155 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o izmjeni Uredbe br. 810/2009 (SL 2019., L 188, str. 25. i ispravak SL 2020., L 20, str. 25.).