za osobu BU, M. Levaux, odvjetnik,

za belgijsku vladu, P. Cottin, J.-C. Halleux i C. Pochet, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, N. Gossement i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 45. i 56. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe BU i État belge povodom oporezivanja naknada koje osoba BU prima u Nizozemskoj.

3

Sukladno članku 38., stavku 1. točki 4. Zakona o porezima na dohodak iz 1992., u verziji primjenjivoj na datum činjeničnog stanja iz glavnog postupka:

„1.   Od plaćanja poreza izuzimaju se:

[…]

4. naknade koje se isplaćuju iz proračuna, a koje se na temelju relevantnog zakonodavstva dodjeljuju osobama s invaliditetom.”

4

Tužiteljica u glavnom postupku, rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, živi u Belgiji od 1973., a belgijsko državljanstvo stekla je 2009.

5

Godine 1996. doživjela je nezgodu u Belgiji na putu do posla u Limburgu u Nizozemskoj. Ta je nezgoda uzrokovala njezinu nesposobnost za rad te je ona 2000., slijedom te nezgode, dobila otkaz ugovora o radu.

6

Budući da je na datum nastanka nezgode tužiteljica u glavnom postupku radila u Nizozemskoj, obuhvaćena je nizozemskim sustavom socijalne sigurnosti te od tada prima naknade na temelju Wet arbeidsongeschiktheid (WAO) (Zakon o osiguranju od nesposobnosti za rad) (u daljnjem tekstu: naknade WAO) i naknade na temelju Algemeen Burgerlijk Pensioenfonds (ABP) (Mirovinski fondovi za javne službenike, uključujući starosne mirovine, mirovine za nadživjele osobe i invalidske mirovine) (u daljnjem tekstu: naknade ABP).

7

Dopisom od 23. kolovoza 2016. belgijska porezna uprava tužiteljici u glavnom postupku uputila je ispravljeno rješenje o njezinoj poreznoj prijavi kao fizičke osobe za poreznu godinu 2014., u kojem je navedeno da se spomenute naknade primaju kao mirovina te su u Belgiji kao takve oporezive.

8

Dopisom od 16. prosinca 2016. tužiteljica u glavnom postupku podnijela je pritužbu protiv te odluke, navevši da su te naknade izuzete od poreza u Belgiji jer smatra da naknade WAO nisu mirovine, već naknade za osobe s invaliditetom kao što su naknade ABP invalidske mirovine.

9

Iako je tužiteljica u glavnom postupku potom prihvatila oporezivanje naknada ABP u Belgiji, osporila je njihovu kvalifikaciju od strane belgijske porezne uprave te je ostala pri svojem stajalištu da naknade WAO nisu oporezive u Belgiji.

10

Odlukom od 14. lipnja 2017. odbijena je pritužba koju je podnijela tužiteljica u glavnom postupku jer nije podnijela dokaz svojeg invaliditeta niti dokaz da su naknade WAO koje prima u Nizozemskoj naknade koje se dodjeljuju osobama s invaliditetom. Stoga je belgijska porezna uprava zadržala kvalifikaciju tih naknada kao „naknada za nesposobnost za rad” koja je obuhvaćena mirovinskim sustavom oporezivim u Belgiji.

11

Tužiteljica u glavnom postupku osporila je odluku belgijske porezne uprave pred Tribunalom de première instance de Liège (Prvostupanjski sud u Liègeu, Belgija).

12

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se glavni postupak odnosi na pitanje mogu li se naknade WAO koje tužiteljica u glavnom postupku prima u Nizozemskoj oporezivati u Belgiji.

13

Taj sud smatra da iz dokumenata koje je podnijela tužiteljica u glavnom postupku proizlazi da su te naknade namijenjene naknadi gubitka prihoda vezanog uz invalidnost jer se utvrđuju s obzirom na plaću koju je tužiteljica u glavnom postupku primala prije nezgode, uspoređene s plaćom koju bi mogla primati s obzirom na svoje trenutne sposobnosti.

14

Navedeni sud smatra da je svrha naknada WAO potaknuti osobe koje imaju određeni invaliditet da rade u mjeri u kojoj im to dopušta njihova preostala sposobnost i da pritom primaju naknadu čija je svrha naknaditi gubitak prihoda zbog smanjenja radne sposobnosti. Posljedično, naknade WAO koje se isplaćuju tužiteljici u glavnom postupku nisu mirovina, već naknada za osobe s invaliditetom.

15

Taj sud navodi da predmetni belgijski propis predviđa izuzeće od poreza za naknade koje se dodjeljuju osobama s invaliditetom koje se primjenjuje samo kad se te naknade isplaćuju iz Državnog proračuna, tako da iako su naknade WAO koje prima tužiteljica u glavnom postupku naknade za osobe s invaliditetom, na nju se to izuzeće ne primjenjuje.

16

Sud koji je uputio zahtjev smatra da čak i da je, kao što to navodi belgijska vlada, tužiteljica u glavnom postupku podnijela zahtjev u Belgiji za primanje naknada za osobe s invaliditetom tako da bi imala pravo na izuzeće od poreza, što ona nije učinila, tužiteljica u glavnom postupku ustvari nije imala interes za takav zahtjev jer je već primala takve naknade u Nizozemskoj. Osim toga, nije sigurno da bi ona mogla primati takvu naknadu u Belgiji.

17

Stoga taj sud smatra da predmetni belgijski propis može biti prepreka slobodnom kretanju radnika jer se njime uvodi različit tretman naknada za osobe s invaliditetom koje primaju belgijski rezidenti ovisno o tome isplaćuje li ih belgijska država ili neka druga država članica.

18

U tim je okolnostima tribunal de première instance de Liège (Prvostupanjski sud u Liègeu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članak 38. [stavak 1. točka 4. Zakona o porezu na dohodak iz 1992., u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje u glavnom postupku] članku 45. UFEU‑a i pratećim člancima (načelo slobodnog kretanja radnika) te članku 56. UFEU‑a i pratećim člancima (načelo slobodnog pružanja usluga) […] time što izuzima od poreza samo naknade za invalidnost isplaćene iz proračuna belgijske države, dakle u skladu s belgijskim zakonodavstvom, diskriminirajući na taj način poreznog obveznika, belgijskog rezidenta, kojemu naknade čija je svrha naknaditi invalidnost isplaćuje druga država članica Europske unije te one nisu izuzete od poreza, u odnosu na poreznog obveznika, belgijskog rezidenta, koji prima naknade za invalidnost od Belgijske Države prema njezinu zakonodavstvu , a koje su izuzete od poreza?”

19

Kao prvo valja navesti da se svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev poziva na načelo slobodnog kretanja radnika navedeno u članku 45. UFEU‑a te na načelo slobodnog pružanja usluga iz članka 56. UFEU‑a.

20

Međutim, ako nacionalna mjera utječe i na slobodno kretanje radnika i na slobodno pružanje usluga, Sud je u načelu ispituje s obzirom na jednu od tih dviju temeljnih sloboda ako se u okolnostima slučaja pokaže da je jedna od njih posve sporedna u odnosu na drugu te da se može s njom povezati (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2004., Omega, C‑36/02, EU:C:2004:614, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

21

U predmetnom slučaju valja utvrditi da ni odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ni spis podnesen Sudu ne sadržavaju elemente na temelju kojih se može dokazati da je načelo slobodnog pružanja usluga relevantno u predmetu u glavnom postupku.

22

Nasuprot tomu, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje jasno proizlazi da je tužiteljica iz glavnog postupka obuhvaćena područjem primjene članka 45. UFEU‑a jer se koristila svojim pravom na slobodno kretanje radnika te je tijekom više godina obavljala profesionalnu djelatnost u državi članici različitoj od države svojeg boravišta.

23

Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, nasuprot tomu, svaki građanin Unije, neovisno o svojem mjestu boravišta i državljanstvu, koji se koristi pravom na slobodno kretanje radnika i koji je obavljao profesionalnu djelatnost u državi članici koja nije država članica njegove rezidentnosti obuhvaćen je područjem primjene članka 45. UFEU‑a (presuda od 14. ožujka 2019., Jacob i Lennertz, C‑174/18, EU:C:2019:205, t. 21. i navedena sudska praksa).

24

Iz toga slijedi da u okolnostima glavnog postupka, i s obzirom na informacije kojima raspolaže Sud, prethodno pitanje valja ispitati u odnosu na slobodno kretanje radnika.

25

U tom kontekstu, valja razumjeti da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 45. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice, poput onog u glavnom postupku, koji predviđa da je porezno izuzeće koje se primjenjuje na naknade za osobe s invaliditetom podvrgnuto uvjetu da te naknade isplaćuje tijelo predmetne države članice te stoga iz tog izuzeća isključuje istovrsne naknade koje isplaćuje druga država članica.

26

Belgijska vlada smatra da je pogrešna činjenična ocjena suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku prema kojoj naknade WAO, koje prima tužiteljica u glavnom postupku, čine naknade za osobe s invaliditetom koje su istovrsne belgijskim naknadama koje se dodjeljuju osobama s invaliditetom na koje se primjenjuje porezno izuzeće predviđeno belgijskim pravom.

27

Tom argumentacijom belgijska vlada želi osporiti pretpostavku na kojoj se temelji ovaj zahtjev za prethodnu odluku i stoga njegovu dopuštenost.

28

U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru postupka povodom zahtjeva za prethodnu odluku predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini nadležan utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog spora. U tom kontekstu, Sud je samo ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi tom sudu dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora (presuda od 20. prosinca 2017., Schweppes, C‑291/16, EU:C:2017:990, t. 21. i navedena sudska praksa).

29

Za pitanja o tumačenju prava Unije koja je uputio nacionalni sud u pravnom i činjeničnom okviru koji je on sam odgovoran definirati i čiju točnost Sud ne provjerava vrijedi pretpostavka relevantnosti. Navedena pretpostavka relevantnosti ne može se oboriti samom okolnošću da jedna od stranaka u glavnom postupku osporava određene činjenice čiju točnost Sud ne provjerava, a o kojima ovisi definicija predmeta spora (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2016., Polkomtel, C‑397/14, EU:C:2016:256, t. 37. i t. 38.).

30

Budući da nije na Sudu da dovodi u sumnju činjenične ocjene na kojima se temelji ovaj zahtjev za prethodnu odluku, a to je u predmetnom slučaju narav naknada nizozemskog podrijetla dodijeljenih tužiteljici u glavnom postupku, valja, u okviru odgovora na prethodno pitanje, utvrditi da su naknade WAO koje prima tužiteljica u glavnom postupku naknade za osobe s invaliditetom koje su istovrsne belgijskim naknadama koje se dodjeljuju osobama s invaliditetom na koje se primjenjuje porezno izuzeće predviđeno belgijskim pravom, što je, prema potrebi, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

31

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, valja najprije podsjetiti da iako se izravno oporezivanje nalazi u nadležnosti država članica, one ga moraju provoditi uz poštovanje prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2014., Komisija/Belgija, C‑296/12, EU:C:2014:24, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Iako države članice u okviru bilateralnih ugovora radi sprečavanja dvostrukog oporezivanja slobodno utvrđuju poveznice mjerodavne za raspodjelu porezne nadležnosti, potonja im ne dopušta primjenu mjera protivnih slobodama kretanja koje su zajamčene Ugovorom. Naime, što se tiče tako raspodijeljene ovlasti oporezivanja, države članice dužne su poštovati pravila Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Jacob i Lennertz, C‑174/18, EU:C:2019:205, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

32

U predmetnom slučaju, valja navesti da belgijski propis iz glavnog postupka izričito predviđa da su izuzete od oporezivanja samo naknade za osobe s invaliditetom koje se isplaćuju iz državnog proračuna. Taj propis stoga iz tog izuzeća isključuje naknade za osobe s invaliditetom koje isplaćuje država članica različita od belgijske države.

33

Belgijski propis iz glavnog postupka tako utvrđuje različit tretman belgijskih rezidenata ovisno o podrijetlu njihovih prihoda, koji može činiti prepreku njihovu ostvarivanju prava na slobodno kretanje radnika iz članka 45. UFEU‑a.

34

Međutim, Sud je već presudio da se članku 45. UFEU‑a protivi propis kojim se uspostavlja različit porezni tretman parova građana koji borave na belgijskom državnom području ovisno o podrijetlu njihovih prihoda, a to razlikovanje može imati odvraćajući učinak na njihovo ostvarivanje sloboda zajamčenih ugovorima i, osobito, slobodnog kretanja radnika zajamčenog člankom 45. UFEU‑a (presude od 12. prosinca 2013., Imfeld i Garcet, C‑303/12, EU:C:2013:822, t. 51. i 52., i od 14. ožujka 2019., Jacob i Lennertz, C‑174/18, EU:C:2019:205, t. 43. i izreka).

35

Nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku stoga predstavlja ograničenje slobodnom kretanju radnika, što je načelno zabranjeno člankom 45. UFEU‑a.

36

Ustaljena je sudska praksa da mjera koja može činiti prepreku slobodnom kretanju radnika iz članka 45. UFEU‑a može biti dopuštena samo ako slijedi legitiman cilj koji je u skladu s ugovorima te je opravdana važnim razlozima u općem interesu. U tom je slučaju, nadalje, bitno da je njezina primjena prikladna za jamčenje ostvarenja zadanog cilja i da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Jacob i Lennertz, C‑174/18, EU:C:2019:205, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

37

U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev nije naveo opravdanja, a belgijska vlada, koja se u okviru postupka pred Sudom ograničila na osporavanje naravi naknada nizozemskog podrijetla dodijeljenih tužiteljici u glavnom postupku, nije se pozvala na druga opravdanja.

38

U tim okolnostima, Sud može samo zaključiti da ne postoji opravdanje, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

39

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice, poput onog u glavnom postupku koji – bez pružanja opravdanja u tom pogledu, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri – određuje da je porezno izuzeće koje se primjenjuje na naknade za osobe s invaliditetom podvrgnuto uvjetu da te naknade isplaćuje tijelo predmetne države članice i stoga iz tog izuzeća isključuje istovrsne naknade koje isplaćuje druga država članica, iako korisnik navedenih naknada boravi u predmetnoj državi članici.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice, poput onog u glavnom postupku koji – bez pružanja opravdanja u tom pogledu, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri – određuje da je porezno izuzeće koje se primjenjuje na naknade za osobe s invaliditetom podvrgnuto uvjetu da te naknade isplaćuje tijelo predmetne države članice i stoga iz tog izuzeća isključuje istovrsne naknade koje isplaćuje druga država članica, iako korisnik navedenih naknada boravi u predmetnoj državi članici.