1.

U kojim (ako u ikojim) okolnostima treba priznati, u skladu s odredbama Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja ( 2 ), presudu o uzdržavanju koju je sud neke države donio prije nego što je ta država pristupila Europskoj uniji? To je u bitnome pitanje koje Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina) postavlja predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku.

2.

Dakle, predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na priznavanje i izvršenje u Ujedinjenoj Kraljevini sudskih odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja donesenih u Poljskoj prije nego što je ta država pristupila Europskoj uniji 1. svibnja 2004. te prije nego što se Uredba br. 4/2009 počela primjenjivati (18. lipnja 2011.). Prije razmatranja činjeničnih okolnosti koje su dovele do podnošenja ovog zahtjeva za prethodnu odluku potrebno je izložiti relevantne pravne odredbe.

3.

Članak 66. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 3 ) propisuje:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeti i na isprave koje su službeno sastavljene ili registrirane kao autentične isprave nakon njezina stupanja na snagu.

2.   Unatoč tome, ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena pokrenut prije stupanja na snagu ove Uredbe, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznaju se i izvršavaju sukladno odredbama poglavlja III.:

4.

Uvodne izjave 31., 44. i 47. Uredbe br. 4/2009 predviđaju:

[…]

[…]

5.

Točka 1. stavka 1. članka 2. Uredbe br. 4/2009, naslovljenog „Definicije”, propisuje:

„U smislu ove Uredbe:

6.

Poglavlje IV. Uredbe br. 4/2009, naslovljeno „Priznavanje, izvršivost i izvršenje sudskih odluka”, podijeljeno je na tri odjeljka. U skladu s člankom 16. te uredbe, odjeljak 1., koji obuhvaća članke 17. do 22. te uredbe, primjenjuje se na odluke donesene u državi članici koju obvezuje Haški protokol od 23. studenoga 2007. o mjerodavnom pravu za obveze uzdržavanja (u daljnjem tekstu: Haški protokol), odjeljak 2., koji obuhvaća članke 23. do 38. te uredbe, primjenjuje se na odluke donesene u državi članici koju ne obvezuje Haški protokol, dok odjeljak 3., koji obuhvaća članke 39. do 43. te uredbe, sadržava odredbe primjenjive na sve odluke.

7.

Poglavlje VII. Uredbe br. 4/2009 sadržava, u člancima 49. do 63. te uredbe, odredbe o suradnji među središnjim tijelima.

8.

Članak 75. Uredbe br. 4/2009, naslovljen „Prijelazne odredbe”, propisuje:

„1.   Ova se Uredba, podložno stavcima 2. i 3., primjenjuje samo na postupke započete nakon početka njezine primjene, za sudske nagodbe potvrđene ili sklopljene nakon tog datuma te za autentične isprave.

2.   Primjenjuju se odjeljci 2. i 3. poglavlja IV.:

Uredba […] br. 44/2001 i nadalje se primjenjuje za [postupke] priznavanje i izvršenje koji se provode na dan kad započinje primjena ove Uredbe.

Prvi i drugi podstavak primjenjuju se mutatis mutandis za sudske nagodbe potvrđene ili sklopljene te za autentične isprave izdane u državama članicama.

3.   Poglavlje VII. o suradnji među središnjim tijelima primjenjuje se za podneske i zahtjeve koje zaprimi središnje tijelo od datuma početka primjene ove Uredbe.”

9.

U skladu s člankom 76. Uredbe br. 4/2009, ta se uredba, izuzev njezina članka 2. stavka 2., članka 47. stavka 3. te članaka 71., 72. i 73., primjenjuje od 18. lipnja 2011., pod uvjetom da se na taj datum u Uniji primjenjuje Haški protokol.

10.

U skladu s člankom 2. Odluke Komisije 2009/451/EZ od 8. lipnja 2009. o namjeri Ujedinjene Kraljevine da prihvati Uredbu (EZ) br. 4/2009 ( 4 ), ta je uredba 1. srpnja 2009. stupila na snagu u Ujedinjenoj Kraljevini.

11.

U skladu s člankom 4. Odluke Vijeća 2009/941/EZ od 30. studenoga 2009. o zaključivanju od strane Europske zajednice Haškog protokola […] ( 5 ), pravila tog protokola privremeno se primjenjuju u Uniji od 18. lipnja 2011.

12.

Pravilo 4. stavak 1A Magistrates Courts (Civil Jurisdiction and Judgments Act 1982) Rules (Northern Ireland) 1986 (Poslovnik magistratskih sudova (Zakon iz 1982. o sudskoj nadležnosti i presudama u građanskim stvarima) iz 1986. (Sjeverna Irska)) propisuje:

„Kada, na temelju članka 26. Uredbe [br. 4/2009], službenik magistratskog suda zaprimi zahtjev za registraciju sudske odluke o uzdržavanju donesene u državi članici u kojoj se navedena uredba primjenjuje, a koja nije Ujedinjena Kraljevina, dužan je, u skladu s člankom 24. te Uredbe i u skladu sa stavcima 3. i 4. ovog članka, registrirati tu odluku pri svojem sudu sastavljanjem zapisnika ili službene bilješke koju je upisao u Upisnik odluka i potpisao.”

13.

T. K. F. i A. K. F., oboje poljski državljani, sklopili su brak u Poljskoj 1991. U tom braku rođena su dva sina. Poljski sud je 1. travnja 1999. donio odluku o uzdržavanju u korist A. K. F., a protiv T. K. F.-a. Pred poljskim se sudovima 2002. i 2003. vodio još jedan postupak vezan uz uzdržavanje. Taj je postupak rezultirao, kako ih je sud koji je uputio zahtjev opisao, „ažuriranim nalozima za uzdržavanje” od 14. veljače 2003., koji čine „izmijenjene izvorne naloge od 1. travnja 1999.” koje je donio isti sud ( 6 ).

14.

T. K. F. i A. K. F. razveli su se 2004. godine. T. K. F. je u kolovozu 2006. došao u Sjevernu Irsku, gdje od tada boravi.

15.

Tajnik Magistrates’ Court for the Petty Sessions District of Belfast and Newtownabbey (Magistratski sud za Okrug Belfast i Newtownabbey, Ujedinjena Kraljevina) je odlukama od 24. listopada 2013. i 15. kolovoza 2014. (u daljnjem tekstu: odluke o registraciji) registrirao i proglasio izvršivima dvije odluke o uzdržavanju koje je 14. veljače 2003. donio poljski sud. Odluke o registraciji donesene su u skladu s člankom 75. Uredbe br. 4/2009. Njima je utvrđeno da su odluke koje su bile registrirane izvršive u smislu odjeljka 2. poglavlja IV. navedene uredbe.

16.

T. K. F. je odluke o registraciji pobijao pred High Court of Justice in Northern Ireland, Queen’s Bench Division (Visoki sud Sjeverne Irske, Odjel Queen’s Bench, Ujedinjena Kraljevina) navodeći da odjeljak 2. poglavlja 4. Uredbe br. 4/2009 nije primjenjiv jer Poljska nije bila država članica kada je poljski sud donio odluke u pitanju. Usto je tvrdio da članci 23. i 26. Uredbe br. 4/2009 nisu primjenjivi na navedene odluke te da one, u svakom slučaju, nisu u skladu s člankom 24. Uredbe br. 4/2009 jer nema dokaza da je T. K. F. bio svjestan postupka u pitanju, da je u njemu sudjelovao ili bio zastupan.

17.

Međutim, High Court of Justice in Northern Ireland, Queen’s Bench Division (Visoki sud Sjeverne Irske, Odjel Queen’s Bench) njegovu je tužbu odbio uz obrazloženje da Uredba br. 4/2009 ne sadržava nijednu odredbu koja njezino područje primjene ograničava samo na sudske naloge za uzdržavanje donesene nakon pristupanja Poljske Uniji. Osim toga, ako članak 75. stavak 2. Uredbe br. 4/2009 nije primjenjiv na predmetni slučaj, primjenjuje se, u skladu s člankom 75. stavkom 3. te uredbe, njezino poglavlje VII. jer je Poljska stranka Haškog protokola. High Court of Justice in Northern Ireland, Queen’s Bench Division (Visoki sud Sjeverne Irske, Odjel Queen’s Bench) stoga je utvrdio da su odluke poljskog suda pravilno registrirane i izvršene na temelju tog poglavlja. T. K. F. je protiv te odluke potom podnio žalbu Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske; u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev).

18.

Sukladno tomu, pitanje koje se pojavilo pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi se na pravilnu vremensku primjenu Uredbe br. 4/2009 za potrebe registriranja i proglašavanja sudskih odluka o uzdržavanju izvršivima te na primjenjivost članka 75. stavka 2. te uredbe na sudske odluke donesene u državama koje su stranke Haškog protokola. U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev dvoji o primjenjivosti Uredbe br. 4/2009 na sudske odluke o uzdržavanju koje su u Poljskoj donesene prije pristupanja te države Uniji te u pogledu toga je li Magistrates’ Court for Petty Sessions District of Belfast and Newtownabbey (Magistratski sud za Okrug Belfast i Newtownabbey) bio nadležan odnosne odluke registrirati na temelju bilo kojeg dijela članka 75. Uredbe br. 4/2009.

19.

U tim je okolnostima Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske) odlukom od 2. rujna 2019., koju je tajništvo Suda zaprimilo 2. listopada 2019., prekinuo postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

20.

Pisana očitovanja podnijeli su T. K. F. i Europska komisija. Osim toga, T. K. F., Department of Justice for Northern Ireland (Ministarstvo pravosuđa Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina), poljska vlada i Europska komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 14. listopada 2020.

21.

Kako je istaknuto na raspravi, činjenica je, nažalost, da bi predmetni zahtjev za prethodnu odluku mogao biti posljednji predmet iz Sjeverne Irske koji će Sud izravno razmatrati. Naime, Ujedinjena Kraljevina je u ponoć (po srednjoeuropskom vremenu) 31. siječnja 2020. napustila Europsku uniju. Međutim, valja istaknuti da će presuda Suda u ovom predmetu, u skladu s odredbama članka 86. stavka 2. i članka 89. stavka 1. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju ( 7 ), biti u cijelosti obvezujuća za Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini (uključujući Sjevernu Irsku), neovisno o datumu njezina donošenja.

22.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem pita treba li odstupanje od vremenske primjene Uredbe br. 4/2009, koje je predviđeno u njezinu članku 75. stavku 2., tumačiti na način da se primjenjuje samo na „sudske odluke” donesene u državama koje su u vrijeme donošenja tih odluka već bile članice Unije.

23.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe već i njezin kontekst te cilj propisa kojih je ta odredba dio ( 8 ).

24.

Ako ta načela primijenimo na ovaj predmet, prvo možemo istaknuti da je, u skladu s definicijom iz članka 2. stavka 1. točke 1. Uredbe br. 4/2009, „sudska odluka” odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja koju je donio sud države članice. Polazna točka je stoga činjenica da Uredba br. 4/2009 zahtijeva da se radi o presudi suda države članice. Poljska, očito, prije svibnja 2004. nije bila država članica.

25.

Članak 75. Uredbe br. 4/2009 je prijelazna odredba kojom se želi riješiti status sudskih odluka donesenih prije stupanja te uredbe na snagu. Dakako, mora se podsjetiti na to da su Uredbom br. 4/2009, kako jasno proizlazi iz njezine uvodne izjave 44., u biti zamijenjene opće odredbe o nadležnosti i izvršavanju naloga za uzdržavanje koje su se ranije nalazile u Uredbi br. 44/2001. Drugim riječima, Uredba br. 4/2009 je lex specialis u stvarima koje se tiču nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršavanja sudskih odluka u području obveza uzdržavanja ( 9 ).

26.

Budući da između navedenih dviju uredbi u biti postoji kontinuitet, bilo je za očekivati da će Uredbom br. 4/2009 biti obuhvaćene sudske odluke u stvarima koje se odnose na uzdržavanje donesene prije datuma početka primjene te uredbe (18. lipnja 2011.) ( 10 ). To je, kako ćemo sada vidjeti, odraženo u prijelaznim odredbama sadržanima u članku 75. Uredbe br. 4/2009. Međutim, ključno pitanje ostaje mogu li se te odredbe tumačiti na način da se primjenjuju na sudske odluke donesene u državama koje u trenutku donošenja tih odluka nisu bile članice Unije. Sada ću se posvetiti tom pitanju.

27.

Članak 75. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 prvo predviđa da se ta uredba, podložno stavcima 2. i 3. tog članka, primjenjuje samo na postupke započete, sudske nagodbe potvrđene ili sklopljene te autentične isprave izdane nakon početka njezina primjene. Članak 75. stavak 3. odnosi se na prijelazno uređenje suradnje među središnjim tijelima te nije relevantan za prvo pitanje, ali ću mogući utjecaj te odredbe razmatrati u okviru analize drugog pitanja.

28.

Međutim, članak 75. stavak 2. Uredbe br. 4/2009 – a osobito točka (a) te odredbe – od središnje je važnosti te se odnosi na dvije situacije koje se međusobno ponešto razlikuju. Kao prvo, članak 75. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 4/2009 propisuje da se odjeljak 2. (koji obuhvaća članke 23. do 38. te uredbe te se primjenjuje na odluke donesene u državama članicama koje nisu vezane Haškim protokolom) i odjeljak 3. (koji obuhvaća članke 39. do 43. te uredbe te sadržava odredbe koje se primjenjuju na sve odluke) primjenjuju na „sudske odluke donesene u državama članicama prije datuma početka primjene ove Uredbe za koje se od tog datuma traži priznavanje i utvrđivanje izvršivosti” ( 11 ).

29.

Dakako, riječi koje sam istaknuo – „u državama članicama” – moraju se tumačiti u vezi sa samom definicijom „sudske odluke” sadržanom u članku 2. stavku 1. točki 1. Uredbe br. 4/2009. Sve je to jasan tekstualni dokaz o tome da se mora raditi o sudskoj odluci donesenoj u državi koja je u vrijeme donošenja te odluke bila država članica Unije. Poljska to, očito, nije bila prije svibnja 2004.

30.

Kao drugo, i točka (a) i točka (b) članka 75. stavka 2. Uredbe br. 4/2009 predviđaju da se odjeljci 2. i 3. primjenjuju na sudske odluke koje su donesene prije datuma početka primjene te uredbe i na sudske odluke koje su donesene nakon tog datuma, ali u postupcima započetima prije tog datuma, ako su te odluke obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 44/2001 za potrebe priznavanja i izvršenja. Dakle, ta odredba jasno upućuje na to da se prijelazne odredbe članka 75. stavka 2. točaka (a) i (b) Uredbe br. 44/2001 primjenjuju samo na sudske odluke koje su obuhvaćene područjem primjene te uredbe.

31.

Stoga je potrebno razmotriti članak 66. Uredbe br. 44/2001, koji se odnosi na vremensku primjenu te uredbe.

32.

U vezi s time, kako je poljska vlada navela na raspravi održanoj 14. listopada 2020., točno je da članak 66. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 44/2001 propisuje da se presude donesene nakon stupanja te uredbe na snagu moraju priznati i izvršiti u skladu s poglavljem III. te uredbe „ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena započet nakon stupanja na snagu [Konvencije iz Bruxellesa] ili Konvencije iz Lugana u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje”.

33.

Međutim, kako je Sud jasno dao do znanja u presudi od 21. lipnja 2012., Wolf Naturprodukte (C‑514/10, EU:C:2012:367, t. 34.), kako bi Uredba br. 44/2001 bila primjenjiva za potrebe priznavanja i izvršenja presude, potrebno je da je ta uredba u trenutku donošenja presude bila na snazi kako u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena tako i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje.

34.

Drugim riječima, kada je ovaj predmet u pitanju, prije svega se mora istaknuti da je postupak bio pokrenut kada se Konvencija iz Lugana nije primjenjivala u Poljskoj jer je sudska odluka o uzdržavanju donesena 1. travnja 1999. ( 12 ). Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi jesu li zahtjevi za ažuriranje te izvorne odluke podneseni u tom istom postupku – kako sugerira izraz „ažurirati” – činjenica da se Konvencija iz Lugana eventualno primjenjivala u Poljskoj u vrijeme podnošenja tih zahtjeva ne bi bila relevantna jer su posljednje odluke donesene 14. veljače 2003., to jest kada Poljska još nije bila članica Unije.

35.

Iz tog tumačenja prijelaznih odredbi Uredbe br. 44/2001 proizlazi da, u svakom slučaju, sudske odluke donesene u državi koja u vrijeme njihova donošenja još nije bila članica Unije nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 44/2001 – jer se ta uredba još nije primjenjivala u toj državi – te stoga nisu obuhvaćene ni područjem primjene prijelaznih odredbi predviđenih u članku 75. stavku 2. Uredbe br. 4/2009.

36.

Kao treće, iako pobliža analiza teksta članka 75. stavka 2. Uredbe br. 4/2009 nedvojbeno potvrđuje da presude koje su u državi donesene prije njezina pristupanja Uniji nisu obuhvaćene područjem primjene tih odredbi o priznavanju i izvršenju, tom zaključku ionako u prilog ide te ga potvrđuje svako teleološko tumačenje članka 75. stavka 2. Uredbe br. 4/2009. Naime, iz uvodne izjave 44. Uredbe br. 4/2009 proizlazi da je svrha prijelaznih odredbi iz članka 75. osigurati prijelaz s općeg uređenja uspostavljenog Uredbom br. 44/2001 na posebno uređenje obveza uzdržavanja uspostavljeno Uredbom br. 4/2009 te na taj način omogućiti priznavanje i izvršenje presuda donesenih za vrijeme primjene prve uredbe. Budući da sudske odluke donesene u državama koje u trenutku njihova donošenja nisu bile članice Unije ne spadaju u područje primjene Uredbe br. 44/2001, nema razloga da se navedene prijelazne odredbe primjenjuju na te odluke.

37.

Sud je u kontekstu čitave Konvencije iz Bruxellesa i predmetnih uredbi više puta utvrdio da sustav priznavanja i izvršenja počiva na uzajamnom povjerenju, a posebno na povjerenju da će sudovi svih država članica savjesno primjenjivati (po službenoj dužnosti ako je to potrebno) pravila o nadležnosti i postupovna jamstva predviđena u Konvenciji iz Bruxellesa i uredbama koje su je naslijedile, zbog čega priznavanje presuda koje su u državi donesene prije njezina pristupanja Uniji ovisi o tome je li sam sud koji je donio presudu nadležnost preuzeo na temelju pravila o nadležnosti koja su sukladna onima iz relevantne konvencije ili uredbe ( 13 ).

38.

Iz toga proizlazi da je primjena pojednostavljenih pravila o priznavanju i izvršenju, koja posebice štite stranku u čiju je korist donesena presuda nacionalnog suda tako što joj omogućuju brzo, izvjesno i djelotvorno izvršenje te presude, opravdana samo ako je presuda koju treba priznati ili izvršiti donesena u skladu s pravilima o nadležnosti koja mogu zaštititi interese neuspješne stranke. Međutim, nije vjerojatno da će takva zaštita biti zajamčena ako je sudska odluka donesena u državi u kojoj Uredba br. 44/2001 nije bila primjenjiva u trenutku pokretanja postupka u kojem je ta odluka donesena, upravo zato što odnosni nacionalni sud u to vrijeme nije bio obvezan osigurati da su pravila o njegovoj nadležnosti u skladu s pravilima o nadležnosti sadržanima u članku 3. i odjeljcima 2. do 7. poglavlja II. te uredbe.

39.

Sud je posljednji put to utvrdio u presudi od 21. lipnja 2012., Wolf Naturprodukte (C‑514/10, EU:C:2012:367), u kojoj je zaključio da se austrijska presuda iz 2003. nije mogla na temelju odredbi Uredbe br. 44/2001 izvršiti u Češkoj 2007. jer ta uredba u Češkoj nije bila na snazi kada su austrijski sudovi donijeli odnosnu presudu ( 14 ).

40.

S obzirom na ta razmatranja, smatram da odstupanje od vremenske primjene Uredbe br. 4/2009, koje je predviđeno u članku 75. stavku 2. te uredbe, treba tumačiti na način da se odnosi samo na „sudske odluke” donesene u državama koje su u trenutku donošenja tih odluka već bile članice Unije.

41.

To je tumačenje u skladu s tekstom, kontekstom i svrhom članka 75. Uredbe br. 4/2009. Ono je u skladu i s načelom da iznimke treba usko tumačiti kako opća pravila ne bi izgubila smisao ( 15 ).

42.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u bitnome želi doznati je li, na temelju bilo kojeg dijela Uredbe br. 4/2009, moguće u drugoj državi članici priznati i izvršiti sudsku odluku donesenu u državi koja u trenutku njezina donošenja nije bila članica Unije.

43.

Za početak valja podsjetiti na to da se Uredba br. 4/2009, u skladu sa svojim člankom 76., primjenjuje od 18. lipnja 2011., uz izuzetak članka 2. stavka 2., članka 47. stavka 3. te članaka 71., 72. i 73. Osim toga, zakonodavac je jedina odstupanja od tog pravila izričito predvidio u članku 75. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 4/2009. S obzirom na to, potonje mi se odredbe čine kao jedine relevantne za davanje odgovora na drugo prethodno pitanje.

44.

Međutim, iz mojeg odgovora na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev proizlazi da članak 75. stavak 2. Uredbe br. 4/2009 nije primjenjiv na sudske odluke donesene u državama koje u trenutku donošenja tih odluka još nisu bile članice Unije. Ako je to tumačenje članka 75. stavka 2. Uredbe br. 4/2009 pravilno, ne čini se baš vjerojatnim da sporedne odredbe članka 75. stavka 3. Uredbe br. 4/2009 imaju neizravan učinak olakšavanja priznavanja i izvršenja sudske odluke koja je u državi donesena prije njezina pristupanja Uniji. Došao sam do zaključka da tu odredbu nije moguće ni na taj način tumačiti. To stajalište zauzimam zbog sljedećih razloga.

45.

Kao prvo, iz teksta članka 75. stavka 3. Uredbe br. 4/2009 proizlazi da se odredbe poglavlja VII. te uredbe, koje se odnose na suradnju između središnjih tijela, bez ograničenja primjenjuju na zahtjeve koje središnja tijela zaprime od stupanja te uredbe na snagu. Međutim, u skladu s definicijom iz članka 2. stavka 1. točke 1. Uredbe br. 4/2009, pojam „sudska odluka” obuhvaća i odluke u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja donesene u trećoj zemlji u okviru tog poglavlja VII.

46.

Unatoč tomu, te odredbe ne mogu smisleno dovesti do zaključka da sudsku odluku koja je u trećoj državi donesena prije pristupanja te države Uniji treba na temelju pojednostavljenih pravila Uredbe br. 4/2009 priznati i izvršiti u državi članici zbog puke činjenice da se uspješna stranka može obratiti središnjem tijelu.

47.

To bi se, kao prvo, protivilo potrebi za osiguravanjem ravnoteže između uspješnih i neuspješnih stranaka koja zahtijeva usko tumačenje odstupanja predviđenog u članku 75. stavku 2. Uredbe br. 4/2009 ( 16 ). Kao drugo, to bi značilo diskriminaciju između uspješnih stranaka koje su se obratile središnjem tijelu i onih koje same djeluju, iako je Sud izričito utvrdio da osoba ima pravo – ali ne i obvezu – središnjem tijelu podnijeti zahtjev za pomoć u skladu s odredbama poglavlja VII. Uredbe br. 4/2009 ( 17 ). Stoga se teško može tvrditi da priznavanje i izvršenje sudske odluke o uzdržavanju donesene prije nego što je država u kojoj je ta odluka donesena pristupila Uniji treba ovisiti o tome je li stranka u čiju korist ta odluka glasi doista upotrijebila mogućnosti predviđene u poglavlju VII. Također, kako je T. K. F.-ov zastupnik istaknuo na raspravi, ništa ne upućuje na to da se ijednim dijelom tih odredbi poglavlja VII. – u oštroj suprotnosti s odredbama poglavlja IV. – željela dodijeliti nadležnost.

48.

Kako članak 75. stavak 3. Uredbe br. 4/2009 ne bi bio lišen svojeg značenja, treba dati do znanja da predloženo usko tumačenje ne vrijedi za zahtjeve u smislu članaka 51. i 56. Uredbe br. 4/2009, koji se ne odnose izravno na priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u državi prije njezina pristupanja Uniji. Bilo bi sasvim moguće, primjerice, da uspješna stranka od središnjeg tijela zatraži pomoć radi pronalaska neuspješne stranke ( 18 ), olakšavanja potrage za relevantnim podacima o prihodima neuspješne stranke i, ako je to prikladno, podacima o drugim financijskim okolnostima ( 19 ) ili čak ishođenja sudske odluke kad priznavanje i izvršivost sudske odluke donesene u državi koja nije zamoljena država članica nije moguće ( 20 ).

49.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram, u skladu s pravilima Uredbe br. 4/2009, da sudsku odluku donesenu u državi prije njezina pristupanja Uniji nije moguće priznati i izvršiti na temelju članka 75. ili bilo koje druge odredbe Uredbe br. 4/2009. Iz toga proizlazi da presude koje su poljski sudovi donijeli prije pristupanja Poljske Europskoj uniji nije moguće na tom temelju priznati.

50.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina) odgovori na sljedeći način: