1.

Pravosudna tijela država članica mogu na temelju Okvirne odluke 2002/584/PUP ( 2 ) izdati europske uhidbene naloge radi izvršenja kazni zatvora. Međutim, vrijedi li to i za izvršenje presude koja je izrečena u trećoj državi i na temelju međunarodnog sporazuma priznata u državi članici podnositeljici zahtjeva?

2.

Osim toga, osuđujuća presuda u trećoj državi otvara pitanje koje se odnosi na razlog za odbijanje izvršenja uhidbenog naloga o kojem Sud do sada još nije odlučivao. Naime, na temelju članka 4. točke 7. podtočke (b) Okvirne odluke, država članica kojoj se podnosi zahtjev može odbiti izvršenje ako je kazneno djelo počinjeno izvan države članice podnositeljice zahtjeva i ako zakonodavstvo države članice kojoj se podnosi zahtjev ne dopušta progon zbog istih kaznenih djela takve vrste počinjenih izvan njezina državnog područja. Točno je da je u ovom slučaju kazneno djelo počinjeno u trećoj državi, ali postojale su pripremne radnje u državi članici podnositeljici zahtjeva. Stoga valja pojasniti što to znači za primjenu navedenog razloga za odbijanje.

3.

Od 5. travnja 2011. na snazi je Sporazum između Republike Litve i Kraljevine Norveške o priznavanju i izvršenju presuda u kaznenim stvarima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode. Sporazum uređuje priznavanje presuda koje je donijela država izdavateljica (članak 7.) i sadržava razloge na temelju kojih država izvršiteljica može odbiti priznavanje (članak 8.).

4.

Sporazum između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške ( 3 ) na snazi je od 1. studenoga 2019. ( 4 ).

5.

U preambuli Sporazuma navodi se:

„[…]

izražavajući uzajamno povjerenje u ustroj i funkcioniranje svojih pravnih sustava te u sposobnost svih ugovornih stranaka da zajamče pravedno suđenje,

[…]”

6.

Člankom 1. stavkom 3. Sporazuma predviđa se:

„Ovim se Sporazumom ne mijenjaju obveze poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela kako su ugrađeni u Europsku konvenciju o ljudskim pravima ili, u slučaju izvršenja od strane pravosudnih tijela države članice, obveze poštovanja načela iz članka 6. Ugovora o Europskoj uniji.”

7.

U preostalom dijelu odredbe Sporazuma o postupku predaje uglavnom odgovaraju odredbama Okvirne odluke 2002/584.

8.

Uvodna izjava 6. Okvirne odluke 2002/584 glasi:

„Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ,kamenom temeljcem' pravosudne suradnje.”

9.

U članku 1. Okvirne odluke 2002/584 definira se europski uhidbeni nalog i nalaže obveza njegova izvršenja:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji.”

10.

Članak 2. Okvirne odluke 2002/584 određuje područje primjene europskog uhidbenog naloga:

„1.   Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.

2.   Sljedeća kaznena djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, propisanom najvišom kaznom zatvora ili oduzimanjem slobode od najmanje tri godine i ako su utvrđena pravom države koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s odredbama ove Okvirne odluke i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, predstavljaju razlog za predaju osobe na temelju europskog uhidbenog naloga:

3.   […]

4.   Za kaznena djela koja nisu obuhvaćena stavkom 2., tražena osoba može biti predana pod uvjetom da djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog predstavljaju kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja, bez obzira na elemente ili opis kaznenog djela.”

11.

Članak 4. Okvirne odluke 2002/584 u određenim slučajevima dopušta neizvršenje europskog uhidbenog naloga:

„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:

[…]

12.

Člankom 8. Okvirne odluke 2002/584 propisuje se sadržaj europskog uhidbenog naloga:

„1.   Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u Prilogu:

[…]

[…]”

13.

Zakonom o europskom uhidbenom nalogu iz 2003. Irska je prenijela Okvirnu odluku 2002/584. U odjeljku 5. tog zakona pojašnjava se kada treba pretpostaviti da je riječ o kažnjivosti u Irskoj:

„U smislu ovog zakona, kazneno djelo navedeno u europskom uhidbenom nalogu odgovara kaznenom djelu prema pravu [irske] države ako bi radnja ili propust koji čine to kazneno djelo, da je počinjeno u [irskoj] državi na dan kada je izdan europski uhidbeni nalog, predstavljali kazneno djelo prema pravu [irske] države.”

14.

Odjeljkom 44. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003. Irska je prenijela članak 4. stavak 7. točku (b) Okvirne odluke 2002/584:

„Osoba neće biti predana u skladu s ovim zakonom ako je kazneno djelo navedeno u europskom uhidbenom nalogu izdanom u odnosu na njega ili nju počinjeno ili navodno počinjeno izvan države izdavateljice i ako radnja ili propust koji čine kazneno djelo ne predstavljaju, zbog toga što su počinjeni izvan države, kazneno djelo prema pravu države.”

15.

Irski Zakon o zlouporabi droga iz 1977. ( 5 ) sadržava odjeljak 15.(1):

„Svaka osoba koja protivno odredbama članka 5. ovog zakona posjeduje, zakonito ili ne, kontroliranu drogu namijenjenu prodaji ili isporuci na drugi način, kriva je za počinjenje kaznenog djela.”

16.

Osoba JR litavski je državljanin. U siječnju 2014. u Litvi je s trećom osobom dogovorio da će dostaviti drogu u Norvešku za novčanu naknadu od 570 eura. Drogu je prenosio iz Litve i pritom prešao nekoliko međunarodnih granica te je na kraju iz Švedske ušao u Norvešku. U Norveškoj je 19. siječnja 2014., otprilike pet kilometara od granice, otkriven s oko 4,6 kg metamfetamina.

17.

Heggen og Frøland tingrett (Općinski sud Heggen i Froland, Norveška) osudio je osobu JR (u daljnjem tekstu: osuđenik) 28. studenoga 2014. na kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci za kazneno djelo „protupravne isporuke vrlo velike količine opojnih tvari” zbog povrede članka 162. Kaznenog zakonika Norveške. Osuđenikova je žalba odbijena.

18.

Na temelju Sporazuma između Norveške i Litve o priznavanju i izvršenju presuda u kaznenim stvarima, Jurbarko rajono apylinkės teismas (Općinski sud regije Jurbarkas, Litva) priznao je 18. lipnja 2015. presudu norveškog suda, tako da se ona trebala izvršiti u skladu s litavskim pravom. Odbijena je osuđenikova žalba protiv te odluke.

19.

Norveška je 7. travnja 2016. predala osuđenika Litvi.

20.

Kaišiadorių rajono apylinkės teismas (Općinski sud regije Kaisiadorys, Litva) naložio je 15. studenoga 2016. da se osuđenik pusti na uvjetnu slobodu. Međutim, zbog kršenja uvjetne kazne, Marijampolės apylinkės teismo Jurbarko rūmai (Općinski sud u Marijampoleu, Vijeće u Jurbarkasu, Litva) uputio je osuđenika 5. veljače 2018. na odsluženje ostatka kazne od jedne godine, sedam mjeseci i 24 dana.

21.

Budući da je osuđenik u međuvremenu pobjegao u inozemstvo, litavska tijela izdala su 24. svibnja 2018. europski uhidbeni nalog radi izvršenja kazne zatvora za kazneno djelo nezakonitog skladištenja, prenošenja, prosljeđivanja, prodaje ili drukčije distribucije vrlo velike količine opojne ili psihotropne tvari.

22.

Osuđenik je 21. siječnja 2019. smješten u pritvor u Irskoj. U toj je državi do listopada 2019. najprije izdržavao irsku kaznu zatvora za drugo kazneno djelo.

23.

High Court (Visoki sud, Irska) treba odlučiti o izvršenju europskog uhidbenog naloga te je stoga 26. lipnja 2019. uputio Sudu sljedeća pitanja:

24.

Zbog nepostojanja hitnosti, Sud je odbio zahtjev High Courta (Visoki sud) da se na ta pitanja odgovori u hitnom prethodnom postupku.

25.

Pisana očitovanja u pogledu pitanjâ podnijeli su osuđenik, Irska i Europska komisija.

26.

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita može li se europski uhidbeni nalog izdati radi izvršenja kazne zatvora koju je izrekao sud treće države i koju je priznala država članica izdavateljica.

27.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

28.

U ovom slučaju država članica izdavateljica želi izvršiti kaznu zatvora. Međutim, tu kaznu nije izrekla sama država članica, nego treća država, a država izdavateljica nakon toga ju je priznala. Stoga treba pojasniti može li presuda treće države, odnosno priznavanje u državi izdavateljici, biti valjan predmet europskog uhidbenog naloga.

29.

Kazne zatvora trećih država načelno se ne mogu izvršiti na temelju europskog uhidbenog naloga (odjeljak 1.) Drukčije je kada država članica izdavateljica prizna kaznu zatvora (odjeljak 2.). Država članica izvršenja zatim provjerava je li europski uhidbeni nalog valjan (odjeljak 3.).

30.

Okvirna odluka 2002/584 primjenjuje se samo na države članice, a ne na treće države ( 6 ). Stoga se kazna zatvora koju je izrekla treća država kao takva načelno ne može izvršiti na temelju europskog uhidbenog naloga.

31.

Na temelju članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584 država podnositeljica zahtjeva može izdati europski uhidbeni nalog samo ako postoji izvršiva sudska odluka ( 7 ). Takve izvršive sudske odluke donose tijela država članica ( 8 ).

32.

Između država članica primjenjuje se načelo uzajamnog priznavanja koje se temelji na načelu uzajamnog povjerenja i koje se u skladu s člankom 1. stavkom 2. i uvodnom izjavom 6. Okvirne odluke 2002/584 konkretno provodi na temelju europskog uhidbenog, ( 9 ).

33.

Točnije, načelo uzajamnog povjerenja obvezuje svaku državu članicu da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, osobito, njime priznata temeljna prava ( 10 ).

34.

Međutim, ta se načela ne mogu automatski prenijeti na treće države. Ako nema takvog uzajamnog povjerenja, ne može se pretpostaviti da je treća država poštovala temeljna prava tražene osobe. Ipak, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 temeljna prava treba poštovati. To se nužno ne mijenja zbog činjenice da je treća država sklopila međunarodne sporazume kojima se načelno zahtijeva poštovanje temeljnih prava ( 11 ).

35.

Stoga norveška presuda sama po sebi nije mogla biti temelj europskog uhidbenog naloga.

36.

Međutim, u predmetnom slučaju Litva je priznala osuđujuću presudu i kaznu norveškog suda.

37.

Ako između Unije i treće države ne postoji međunarodna konvencija, pravila o izručenju u odnosima tih dviju država ulaze u nadležnost države članice. Međutim, države članice dužne su svoju nadležnost u pogledu izručenja izvršavati poštujući pravo Unije ( 12 ).

38.

Budući da Sporazum između Unije, Islanda i Norveške u trenutku izručenja iz Norveške u Litvu još nije bio na snazi, Litva je mogla bez ograničenja primijeniti svoj sporazum s Norveškom.

39.

Stoga se postavlja pitanje je li pretpostavka izvršenja europskog uhidbenog naloga to da je kazna zatvora koju treba izvršiti izrečena u državi članici ili država članica izdavateljica može „legalizirati” kaznu zatvora koju je izrekla treća država, tako da prizna osuđujuću presudu.

40.

Čini se da se prilikom donošenja Okvirne odluke 2002/584 nije predvidio takav slučaj. Međutim, u situaciji poput predmetne, europski uhidbeni nalog može biti primjenjiv ako su ispunjeni uvjeti iz Okvirne odluke. Naime, ta se mogućnost ne isključuje izričito u okvirnoj odluci.

41.

Polazišna je točka već navedeni članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke 2002/584. U skladu s tom odredbom, europski uhidbeni nalog mora se temeljiti na drugoj sudskoj odluci države članice podnositeljice zahtjeva ( 13 ). U tom pogledu u obzir dolazi izvršiva presuda, uhidbeni nalog ili druga izvršiva sudska odluka s istim učinkom, obuhvaćena odredbama članaka 1. i 2.

42.

S tim u vezi, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Jurbarko rajono apylinkės teismo (Općinski sud regije Jurbarkas) presudom od 18. lipnja 2015. priznao presudu norveškog suda od 28. studenoga 2014., tako da se ona trebala izvršiti u skladu s litavskim pravom. Nakon privremene odgode izvršenja, Marijampolės apylinkės teismo Jurbarko rūmai (Općinski sud u Marijampoleu, Vijeće u Jurbarkasu) naložio je osuđeniku 5. veljače 2018. da odsluži ostatak kazne. Stoga je riječ o izvršivoj sudskoj odluci.

43.

Kao što se može ocijeniti, nije očito ima li odluka iste pravne učinke u skladu s člancima 1. i 2. Okvirne odluke 2002/584. Međutim, iz verzija članka 8. stavka 1. točke (c) na engleskom i francuskom jeziku osobito proizlazi da valja ispitati je li odluka obuhvaćena područjem primjene članaka 1. i 2. ( 14 ). To je u skladu sa svrhom članka 8. stavka 1. točke (c). Svrha je podataka koji se zahtijevaju u članku 8. samo pojasniti da su ispunjene pretpostavke za europski uhidbeni nalog ( 15 ). Te se pretpostavke osobito navode u člancima 1. i 2.

44.

Područje primjene članaka 1. i 2. Okvirne odluke 2002/584 ne određuje se pak s obzirom na popis nacionalnih sudskih odluka, nego na temelju svrhe i predmeta odluke.

45.

Točno je da se u članku 1. stavku 1. Okvirne odluke 2002/584 europski uhidbeni nalog definira kao sudska odluka koju izdaje država članica, ali se pritom ne misli na odluku koja se provodi na temelju europskog uhidbenog naloga. Kad je riječ o toj potonjoj odluci, iz članka 1. stavka 1. u pogledu predmetnog slučaja samo proizlazi da cilj uhidbenog naloga treba biti izvršenje kazne zatvora. Ta kazna, barem prema tekstu propisa, ne mora biti izrečena u državi članici. U tom pogledu priznavanje presude koju je donijela treća država ima istu funkciju kao i osuđujuća presuda jer se priznavanjem zahtijeva izvršenje te presude u državi članici koja priznaje presudu.

46.

Na temelju članka 2. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, europski uhidbeni nalog može se izdati u slučaju izricanja kazne zatvora od najmanje četiri mjeseca. Ni u toj odredbi nije propisano da osuđujuća presuda treba biti izrečena u državi članici. Naprotiv, priznavanje osuđujuće presude koju je izrekla treća država obuhvaćeno je područjem primjene te odredbe ako je kazna zatvora na koju se presuda odnosi dovoljno duga.

47.

Stoga se naposljetku Okvirna odluka 2002/584 primjenjuje na situaciju kada je tražena osoba osuđena u trećoj državi, a presuda u trećoj državi je, u skladu s međunarodnom konvencijom sklopljenom s tom trećom državom, priznata u državi članici izdavateljici i izvršena u skladu s pravom države izdavateljice.

48.

Iako se Okvirna odluka primjenjuje, još treba utvrditi u kojoj mjeri priznavanje kazne zatvora u državi članici pravosudnog tijela koje podnosi zahtjev obvezuje pravosudno tijelo izvršenja.

49.

Kako bi uzajamno priznavanje presude od strane drugih država članica bilo valjano, treba poštovati zaštitu postupovnih i temeljnih prava ( 16 ). Stoga Okvirnu odluku 2002/584 treba tumačiti na način da se osigura poštovanje temeljnih prava dotičnih osoba a da se pritom ne ugrozi učinkovitost sustava pravosudne suradnje između država članica u kojem je europski uhidbeni nalog, kako ga je predvidio zakonodavac Unije, jedan od ključnih elemenata ( 17 ).

50.

Sustav europskog uhidbenog naloga u tom pogledu obuhvaća zaštitu postupovnih i temeljnih prava koja traženoj osobi moraju biti zajamčena na dvije razine. Na prvoj razini, prilikom donošenja izvršive sudske odluke tražena osoba treba imati pravo na sudsku zaštitu. Na drugoj razini, sudsku zaštitu treba zajamčiti prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga ( 18 ).

51.

U tom pogledu raniji sudski postupak kojim se odlučuje o krivnji tražene osobe dopušta pravosudnom tijelu izvršenja da pretpostavi da odluka o izdavanju europskog uhidbenog naloga u svrhu izvršenja kazne proizlazi iz nacionalnog postupka u okviru kojeg je osuđena osoba imala sva jamstva koja uobičajeno prate tu vrstu odluka, osobito ona koja proizlaze iz temeljnih prava i temeljnih pravnih načela iz članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 ( 19 ).

52.

U ovom slučaju Litva je na temelju svojeg sporazuma s Norveškom priznala presudu norveškog suda te je osuđenik podnošenjem žalbe imao pravo na sudsku zaštitu od priznavanja presude. Zbog uzajamnog povjerenja među državama članicama valja pretpostaviti da su se u tom postupku države članice podnositeljice zahtjeva poštovala postupovna i temeljna prava osuđenika.

53.

Međutim, ograničenja načela uzajamnog priznavanja i povjerenja među državama članicama moguća su u iznimnim okolnostima ( 20 ).

54.

Polazište za prepoznavanje takvih iznimnih okolnosti jest članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 u skladu s kojim ta okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u člancima 2. i 6. UEU‑a ( 21 ).

55.

Međutim, ne treba nužno svaku moguću povredu temeljnih prava u državi članici podnositeljici zahtjeva smatrati iznimnom okolnošću jer je u skladu s prirodom uzajamnog povjerenja da je u pravilu dovoljno ako se dotičnim osobama u tom pogledu pruži pravna zaštita u toj državi ( 22 ).

56.

Samo se opasnost od teških povreda temeljnih prava može smatrati izvanrednom okolnošću. Sud je takvom okolnošću najprije smatrao opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja prema traženoj osobi u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 23 ). U pogledu tog svojstva postojala bi stvarna opasnost da se osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog (u svrhu kaznenog progona) povrijedi njezino temeljno pravo na neovisan sud u slučaju njezine predaje pravosudnom tijelu izdavanja i, stoga, bitan sadržaj njezina temeljnog prava na pošteno suđenje, kako je zajamčeno u članku 47. drugom stavku Povelje ( 24 ).

57.

Ako država članica prizna i izvrši kaznu koju je izrekao sud treće države, opasnost od teške povrede temeljnih prava može se, s jedne strane, odnositi na osudu u trećoj državi, primjerice na postupak, kazneno djelo ili trajanje kazne, ali, s druge strane, i na postupak i uvjet oduzimanja slobode u državi članici podnositeljici zahtjeva.

58.

Pritom postoje slučajevi u kojima su takve opasnosti očite zbog općepoznatih informacija ( 25 ) ili u kojima se dotična osoba poziva na ozbiljnu opasnost od teške povrede temeljnih prava u slučaju izručenja ( 26 ).

59.

Stoga pravosudno tijelo izvršenja u takvim slučajevima nakon konkretne i precizne ocjene slučaja o kojem je riječ treba provjeriti postoje li ozbiljni i utvrđeni razlozi zbog kojih se vjeruje da će tražena osoba biti izložena opasnosti od teške povrede temeljnih prava ( 27 ). U tu svrhu, pravosudno tijelo izvršenja, kao što je to u glavnom postupku sud koji je uputio zahtjev, mora primjenom članka 15. stavka 2. Okvirne odluke zatražiti od pravosudnog tijela izdavanja sve dodatne informacije koje smatra nužnima za ocjenu postojanja takve opasnosti ( 28 ).

60.

Međutim, u predmetnom slučaju do sada nisu iznesene nikakve naznake o povredi temeljnih prava, a još manje o teškoj povredi. Naprotiv, valja uzeti u obzir činjenicu da nije riječ o priznavanju presude bilo koje treće države.

61.

Točno je da nije dovoljno da je Norveška stranka EKLJP‑a ( 29 ). Međutim, ta je država s Unijom sklopila Sporazum o postupku predaje koji je stupio na snagu 1. studenoga 2019. U preambuli tog sporazuma stranke su izrazile uzajamno povjerenje u ustroj i funkcioniranje svojih pravnih sustava i sposobnost da zajamče pravedno suđenje ( 30 ). Time je Unija u pogledu Norveške izrazila povjerenje koje odgovara uzajamnom povjerenju među državama članicama. Stoga u pogledu te treće države valja pretpostaviti da su se temeljna prava već dosad poštovala te da će se poštovati i u budućnosti.

62.

Okvirna odluka 2002/584 posljedično se primjenjuje na situaciju kada je tražena osoba osuđena u Norveškoj, ali se ta presuda, u skladu s međunarodnom konvencijom sklopljenom s Norveškom, priznaje u državi članici izdavateljici i izvršava u skladu s pravom države izdavateljice.

63.

Međutim, pravosudno tijelo izvršenja obustavlja postupak predaje ako ima ozbiljne i utvrđene razloge sumnjati da bi izvršenje kazne zatvora koju je izrekao norveški sud i koju Litva priznaje dovelo do teške povrede temeljnih prava.

64.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita može li pravosudno tijelo izvršenja odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 4. točkom 1. i člankom 4. točkom 7. podtočkom (b) Okvirne odluke 2002/584 zato što je kazneno djelo počinjeno u trećoj državi ako je počinitelj kaznenog djela izvršio pripremne radnje u državi izdavateljici naloga.

65.

U skladu s člankom 4. točkom 1. Okvirne odluke 2002/584 pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako, u jednom od slučajeva iz članka 2. stavka 4., djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja.

66.

Čini se isključenim da se izručenje u ovom slučaju može odbiti na tom temelju jer se predmetno kazneno djelo, trgovanje drogama, kažnjava u skladu s odjeljkom 15. irskog Zakona o zlouporabi droga i zato što ono osim toga po svemu sudeći nije obuhvaćeno člankom 2. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584. Naprotiv, riječ o kaznenom djelu koje spada u kategoriju iz članka 2. stavka 2. pete alineje, koje ne pretpostavlja dvostruku kažnjivost.

67.

Stoga Sud ne treba odlučiti o članku 4. točki 1. Okvirne odluke 2002/584.

68.

Suprotno tomu, tumačenje članka 4. točke 7. podtočke (b) Okvirne odluke 2002/584 relevantno je za rješenje spora. U skladu s tom odredbom, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako se on odnosi na kaznena djela koja su počinjena izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države članice izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja.

69.

Odbijanje stoga ovisi o dvama kumulativnim pretpostavkama: kazneno djelo na koje se odnosi europski uhidbeni nalog počinjeno je izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države članice izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja.

70.

Smisao i svrha te iznimke jest omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da prilikom izvršenja europskog uhidbenog naloga uzme u obzir temeljne odluke države članice kojoj je podnesen zahtjev o opsegu njegove kaznene nadležnosti. Međutim, člankom 4. točkom 7. podtočkom (b) Okvirne odluke 2002/584 tom se cilju dodjeljuje neograničenost u primjeni.

71.

Što se tiče druge prethodno navedene pretpostavke, samo irski sudovi mogu odrediti opseg relevantnih irskih kaznenih odredbi. U tom pogledu, odbijanje izvršenja je u rukama pravosudnog tijela kojem se podnosi zahtjev.

72.

Suprotno tomu, članak 4. točka 7. podtočka (b) Okvirne odluke 2002/584 u pogledu pojma kaznenih djela koja su počinjena izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga ne upućuje na pravo države članice kojoj se podnosi zahtjev. Stoga je riječ o pojmu prava Unije koji Sud treba tumačiti s obzirom na njegovo značenje u slučaju da je počinitelj kaznenog djela izvršio pripremne radnje u državi izdavateljici naloga ( 31 ).

73.

Suprotno mišljenju Irske, priznavanje od strane države članice izdavateljice nije relevantno za to pitanje jer to priznavanje ne mijenja ništa u pogledu mjesta počinjenja kaznenog djela. Međutim, članak 4. točka 7. podtočka (b) Okvirne odluke 2002/584 odnosi se na mjesto gdje je kazneno djelo „počinjeno”. Dakle, u konkretnom slučaju o kojem je ovdje riječ kazneno djelo zasigurno je bilo eksteritorijalno.

74.

U predmetnom slučaju osuđenik je u Litvi s trećom osobom dogovorio da će za novčanu naknadu dostaviti drogu u Norvešku. Drogu je prenosio iz Litve i pritom prešao nekoliko međunarodnih granica te je na kraju iz Švedske ušao u Norvešku. Ondje je otprilike pet kilometara od granice uhvaćen s nekoliko kilograma metamfetamina. Osuđen je za „protupravnu isporuku vrlo velike količine opojnih tvari”. Sudu se nije izložilo je li se osuđujuća presuda odnosila na djela počinjena u Litvi.

75.

U glavnom se postupku u tom pogledu postavljaju tri pitanja, odnosno, kao prvo, je li pozivanje na članak 4. točku 7. podtočku (b) Okvirne odluke 2002/584 već isključeno ako su u državi izdavateljici počinjena samo neka, ali ne sva kaznena djela, kao drugo, u kojoj mjeri pojam kaznenog djela podrazumijeva pripremne radnje, i kao treće, je li relevantan opseg kazne koju treba izvršiti.

76.

Što se tiče potrebnog opsega kaznenih djela počinjenih u državi izdavateljici, članak 4. točku 7. podtočku (b) Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti u vezi s točkom (a) te odredbe.

77.

Članak 4. stavak 7. točka (a) upućuje na to da je kazneno djelo „u cijelosti ili djelomice” počinjeno u državi izvršenja. Počinjenje kaznenih radnji na području države izvršenja stoga je dovoljno za to da ta država odbije izručenje u skladu s tim propisom.

78.

Suprotno tomu, u članku 4. točki 7. podtočki (b) navodi se samo počinjenje „izvan” države izdavateljice bez dodatnih pojašnjenja. Stoga se razlog za isključenje naveden u točki (b) primjenjuje samo ako je djelo u cijelosti počinjeno izvan države podnositeljice zahtjeva te nije dovoljno ako je to djelo ondje počinjeno samo djelomice.

79.

Taj zaključak potvrđuje i činjenica da se članak 4. točka 7. podtočka (b) Okvirne odluke 2002/584 ne primjenjuje samo na izvršenje kazne zatvora koja je relevantna u ovom slučaju, nego i na kazneni progon. Međutim, kazneni progon trebao bi biti moguć i u slučaju kada intervenira država podnositeljica zahtjeva jer ona svoju mjesnu nadležnost temelji samo na jednom dijelu kaznenih radnji.

80.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev također pita u kojoj mjeri kaznenom djelu treba pribrojiti pripremne radnje zbog kojih se zahtijeva izručenje.

81.

U tom se pogledu može uputiti na članak 3. točku 2.Okvirne odluke 2002/584. U skladu s tom odredbom, kao izraz načela ne bis in idem utvrđenog u članku 50. Povelje, izvršenje europskog uhidbenog naloga treba odbiti ako je tražena osoba već osuđena za ista kaznena djela. U tom pogledu, Sud se prilikom tumačenja pojma „ista kaznena djela” pozvao na stvarno djelo, neovisno o njegovoj pravnoj kvalifikaciji ili zaštićenom pravnom interesu te je utvrdio da ono obuhvaća niz konkretnih okolnosti koje su međusobno neodvojivo povezane ( 32 ).

82.

Stoga se na stvarnu radnju valja pozvati i prilikom utvrđivanja počinjenog kaznenog djela. Relevantne su konkretne okolnosti koje su međusobno neodvojivo povezane.

83.

Što se tiče kaznenih djela počinjenih u području nezakonite trgovine drogom, izvoz i uvoz tih opojnih sredstava u različitim državama mogu predstavljati niz činjenica koje su po svojoj prirodi međusobno neodvojivo povezane ( 33 ).

84.

U skladu s time, očito je da je osuđenik, osim kaznenih djela isporuke i uvoza opojnih sredstava u Norvešku, počinio kaznene radnje i u Litvi, osobito izvoz droga. Stoga kazneno djelo nije počinjeno isključivo izvan države članice izdavateljice naloga. Posljedično, nije potrebno donijeti konačnu odluku o pitanju je li dogovor s drugom osobom o prenošenju droga za novčanu naknadu također dio takvog niza djela. Međutim, taj dogovor upućuje na činjenicu da je osuđenik izvozio opojna sredstva iz Litve kako bi ih uvezao u Norvešku, odnosno da je djelovao u okviru jedinstvene namjere.

85.

Konačna ocjena u tom pogledu ipak je na nadležnim nacionalnim sudovima, koji trebaju utvrditi predstavljaju li sporne materijalne radnje niz činjenica koje su u vremenskom i prostornom smislu međusobno neodvojivo povezane ( 34 ). U predmetnom postupku izručenja to je utvrđenje prije svega odgovornost irskih sudova, ali oni na odgovarajući način trebaju uzeti u obzir utvrđenja norveških sudova koja su priznata u Litvi. Osim toga, ako su potrebna dodatna pojašnjenja, irski sudovi eventualno trebaju zahtijevati dopunske informacije od litavskih sudova u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584.

86.

U ovom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne smije odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ni zato što se norveška osuđujuća presuda ne odnosi na prelazak granice, nego samo na isporuku opojnih sredstava.

87.

Točno je da se osuđujuća presuda, koliko je razvidno, u ovom slučaju odnosi samo na kazneno djelo počinjeno izvan državnog područja države članice izdavateljice naloga. Međutim, članak 4. točka 7. podtočka (b) Okvirne odluke 2002/584 svojim tekstom upućuje na mjesto gdje je kazneno djelo „počinjeno”. Da je zakonodavac htio uputiti na djela na koja se odnosi presuda, upotrijebio bi izraz „osuđena”, kao što je to učinio u članku 3. točki 2. ili u članku 4. točki 5.

88.

Upućivanje na osuđujuću presudu također bi pretjerano otežalo primjenu Okvirne odluke. Naime, u trenutku donošenja osuđujuće presude u pravilu se ne može predvidjeti koje bi kaznene radnje kasnije mogle biti relevantne za primjenu Okvirne odluke i koje stoga treba uzeti u obzir. To osobito vrijedi kad je riječ o osuđujućim presudama koje su donesene u trećim državama, s obzirom na to da sudovi tih država nisu obuhvaćeni područjem primjene Okvirne odluke.

89.

Naposljetku, to proizlazi i iz sudske prakse Suda koja se odnosi na dvostruku kažnjivost. Točno je da je dvostruka kažnjivost relevantna za činjenične elemente na kojima se temelji kazneno djelo, kako su izloženi u presudi donesenoj u državi izdavateljici naloga ( 35 ). Međutim, i u pogledu dvostruke kažnjivosti bitno je počinjenje kaznenog djela, a ne osuđujuća presuda. Naime, u skladu s člankom 7. stavkom 3. Okvirne odluke 2008/909/PUP ( 36 ), država izvršiteljica naloga može priznati presudu pod uvjetom da se ona odnosi na djela koja su kaznena djela na temelju prava države članice izvršiteljice naloga.

90.

Dakle, pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 4. točkom 7. podtočkom (b) Okvirne odluke 2002/584 ako se utvrdi da je tražena osoba u državi izdavateljici naloga izvršila kažnjive pripremne radnje koje su u konkretnom slučaju neodvojivo povezane s kaznenim djelom za koje je tražena osoba osuđena.

91.

Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi: