1.

Zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Tribunal Superior de Justicia de Castilla‑La Mancha (Visoki sud u Kastilji‑La Manchi, Španjolska) u ovim spojenim predmetima odnose se na tumačenje članka 20. UFEU‑a u pogledu priznavanja prava boravka državljana trećih zemalja koji su članovi obitelji (sin supruge i supružnik) španjolskog građanina koji se nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje, kao i moguće obveze provedbe konkretnog i pojedinačnog ispitivanja pitanja postoji li odnos ovisnosti između članova uže obitelji.

2.

Ti su zahtjevi upućeni u okviru sporova između Subdelegacióna del Gobierno en Toledo (Ured državne uprave vlade u Toledu, Španjolska) (u daljnjem tekstu: Ured državne uprave) i državljana trećih zemalja u pogledu činjenice da im je Ured državne uprave odbio izdati boravišnu iskaznicu kao članovima obitelji građanina Unije. Potonji se državljani, u prilog svojim zahtjevima, pozivaju na izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, kao i na sudsku praksu Suda o statusu građanina Unije. U ovim predmetima Sud ima priliku pojasniti svoju sudsku praksu koja se odnosi na izvedeno pravo boravka koje se, u određenim iznimnim okolnostima, treba priznati državljaninu treće zemlje na temelju te odredbe.

3.

Člankom 1. Direktive 2004/38/EZ ( 2 ) određuje se:

„Ovom se Direktivom utvrđuju:

[…]”

4.

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Nositelji prava”, u njegovu stavku 1. predviđa se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju.”

5.

Članak 7. stavci 1. i 2. navedene direktive glasi kako slijedi:

„1.   Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

[…]

[…]

2.   Pravo na boravak predviđeno u stavku 1. obuhvaća članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).”

6.

Članak 2. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji ( 3 ) glasi:

„U smislu ove Direktive:

[…]

[…]”.

7.

Člankom 3. te direktive predviđa se:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje kada sponzor ima boravišnu dozvolu koju je izdala država članica za razdoblje važenja od godine dana ili više i koji ima osnovane izglede za dobivanje prava na stalni boravak, ako su članovi njegove ili njezine obitelji državljani treće zemlje bez obzira na status.

[…]

3.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na članove obitelji državljanina Unije.”

8.

U skladu s člankom 4. navedene direktive:

„1.   Na temelju ove Direktive i podložno udovoljavanju uvjetima utvrđenima u poglavlju IV. i članku 16., države članice dopuštaju ulazak i boravak, sljedećim članovima obitelji:

[…]

[…]

6.   Iznimno, države članice mogu tražiti da zahtjevi u vezi s spajanjem obitelji maloljetne djece budu podnijeti prije dobi od 15 godina, kako je utvrđeno u njenom postojećem zakonodavstvu u vrijeme provedbe ove Direktive. Ako je zahtjev podnijet nakon dobi od 15 godina, države članice koje odluče primijeniti ovu iznimku dopuštaju ulazak i boravak takve djece na drugim osnovama, a ne na osnovi spajanja obitelji.”

9.

U skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive 2003/86:

„Zahtjev se podnosi i ispituje kada članovi obitelji borave izvan državnog područja države članice u kojoj boravi sponzor.

Država članica može iznimno, u odgovarajućim okolnostima, prihvatiti podneseni zahtjev kada su članovi obitelji već na njenom državnom području.”

10.

Člankom 32. španjolskog Ustava predviđa se:

„1.   Muškarac i žena imaju pravo sklopiti brak potpuno jednakopravno.

2.   Zakon utvrđuje oblike braka, dob za sposobnost sklapanja braka, prava i dužnosti bračnih drugova, uzroke rastave i raskida i njihove učinke.”

11.

U skladu s člankom 68. Códiga Civil (Građanski zakonik):

„Bračni drugovi dužni su živjeti zajedno, duguju si vjernost i uzajamno pomaganje. Osim toga, dužni su dijeliti kućanske odgovornosti, kao i brigu za pretke i potomke te druge osobe koje su im na teret.”

12.

Člankom 70. tog zakonika predviđa se:

„Bračni drugovi sporazumno utvrđuju mjesto zajedničkog boravišta, a u slučaju neslaganja, o tom pitanju odlučuje sud, koji vodi računa o interesu obitelji.”

13.

U skladu s člankom 110. navedenog zakonika:

„Otac i majka, čak i ako ne ostvaruju roditeljsko pravo, dužni su brinuti se o svojoj maloljetnoj djeci i uzdržavati ih”.

14.

U skladu s člankom 154. Građanskog zakonika

„Maloljetnici koji još nisu samostalni su pod roditeljskom skrbi svojih roditelja.

[…]”.

15.

Člankom 1. Real Decreta 240/2007, sobre entrada, libre circulación y residencia en España de ciudadanos de los Estados miembros de la Unión Europea y de otros Estados parte en el Acuerdo sobre el Espacio Económico Europeo (Kraljevska uredba 240/2007 o ulasku, slobodnom kretanju i boravku u Španjolskoj državljana država članica Europske unije i drugih država stranaka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru) ( 4 ), od 16. veljače 2007., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, određuje se:

„1.   Ovom kraljevskom uredbom uređuju se uvjeti za ostvarivanje prava na ulazak i izlazak, na slobodno kretanje, boravak, prebivalište i rad u Španjolskoj za državljane drugih država članica Europske unije i drugih država stranaka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, kao i ograničenja gore navedenih prava zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja.

2.   Sadržaj ove kraljevske uredbe ne dovodi u pitanje odredbe posebnih zakona i međunarodnih ugovora kojih je Španjolska stranka.”

16.

Člankom 2. te kraljevske uredbe propisuje se:

„Ova kraljevska uredba jednako se primjenjuje, u uvjetima koji su predviđeni, na članove obitelji državljanina druge države članice Europske unije ili druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, neovisno o njihovu državljanstvu, kada ih prate ili im se pridružuju oni koji su navedeni u nastavku:

[…]

[…]”.

17.

U skladu s člankom 7. navedene kraljevske uredbe:

„1.   Svi građani Unije ili državljani druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru imaju pravo boraviti na području Španjolske Države u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

[…]

(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret za sustav socijalne pomoći Španjolske tijekom svojeg razdoblja boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u Španjolskoj; ili,

[…]

(d) su članovi obitelji u pratnji građanina Unije ili se pridružuju građaninu Unije ili druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru koji ispunjava uvjete iz točaka (a), (b) ili (c).

2.   Pravo boravka predviđeno u stavku 1. obuhvaća članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili se pridružuju građaninu Unije ili druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru u Španjolskoj, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).

[…]

7.   Što se tiče dostatnih sredstava za život, ako se ne može utvrditi fiksni iznos, valja uzeti u obzir osobnu situaciju državljana države članice Europske unije ili druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru. U svakom slučaju, taj iznos ne smije biti viši od praga financijskih sredstava ispod kojega španjolski državljani primaju socijalnu pomoć ili najnižu mirovinu iz socijalnog osiguranja.”

18.

Člankom 8. stavkom 1. te kraljevske uredbe određuje se:

„Članovi obitelji državljanina države članice Europske unije ili druge države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru iz članka 2. ove kraljevske uredbe, koji nisu državljani jedne od tih država mogu, kada ga prate ili mu se pridružuju, boraviti u Španjolskoj u razdoblju duljem od tri mjeseca i podliježu obvezi podnošenja zahtjeva i stjecanja ‚boravišne iskaznice za člana obitelji građanina Unije’.”

19.

Osoba XU, venezuelski državljanin, rođen je 19. rujna 2001., u Venezueli. Majka osobe XU, venezuelska državljanka, nositeljica je Tarjete de Residencia Comunitaria (boravišna iskaznica Zajednice) i živi s djetetom u Španjolskoj od 2004. Osoba XU dobila je dozvolu boravka u toj državi članici.

20.

Obiteljski sud u Venezueli presudio je 20. siječnja 2011. da će se skrb nad osobom XU povjeriti njegovoj majci koja može boraviti u Španjolskoj sa svojim djetetom bez ikakvih ograničenja.

21.

Majka osobe XU i njezin očuh, španjolski državljanin koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja unutar Unije, sklopili su brak u El Visou de San Juan (Španjolska) 6. rujna 2014. Valjanost tog braka nije dovedena u pitanje.

22.

Bračni drugovi žive zajedno u El Visou de San Juan (Španjolska) od 12. prosinca 2008. U njihovu je braku 24. srpnja 2009. rođeno dijete, španjolski državljanin.

23.

Očuh osobe XU podnio je 28. rujna 2015., u korist osobe XU, zahtjev za izdavanje privremene boravišne iskaznice za člana obitelji građanina Europske unije u skladu s člankom 2. točkom (c) Kraljevske uredbe 240/2007.

24.

Taj je zahtjev odbijen zato što očuh osobe XU nije dokazao da ima, kao što se to zahtijeva člankom 7. Kraljevske uredbe 240/2007, dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji.

25.

Ured državne uprave potvrdio je 28. siječnja 2016. odbijanje zahtjeva koji je podnio očuh osobe XU. Potonji očuh osobe XU pokrenuo je upravni spor tužbom protiv te odluke Juzgadu de lo Contencioso‑Administrativo no 1 de Toledo (Sud za upravne sporove br. 1 u Toledu, Španjolska).

26.

Taj sud prihvatio je njegovu tužbu jer je smatrao da se članak 7. Kraljevske uredbe 240/2007 ne primjenjuje u ovom slučaju, s obzirom na to da se očuh osobe XU nikada nije koristio svojom slobodom kretanja unutar Unije.

27.

Državna uprava je protiv te odluke podnijela žalbu Tribunalu Superior de Justicia de Castilla‑La Mancha (Visoki sud u Kastilji‑La Manchi, Španjolska), koji je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća dva prethodna pitanja:

28.

Osoba QP, peruanski državljanin, sklopio je 25. rujna 2015. brak sa španjolskom državljankom koja se nikada nije koristila svojom slobodom kretanja unutar Unije. Zakonitost tog braka nikada nije dovedena u pitanje. Osoba QP i njegova supruga roditelji su kćeri, španjolske državljanke, rođene 11. kolovoza 2012.

29.

Osoba QP je 2. listopada 2015. podnijela zahtjev za izdavanje boravišne iskaznice za člana obitelji građanina Europske unije, kojemu je, među ostalim, priložila ugovor o radu na neodređeno vrijeme svoje supruge kao i različite platne liste.

30.

Tijekom ispitivanja spisa Ured državne uprave obavijestio je osobu QP da protiv nje postoje tri osuđujuće kaznene presude od 7. rujna 2010., 25. listopada 2010. i 16. studenoga 2016., prva i treća zbog upravljanja vozilom bez vozačke dozvole, a druga zbog vožnje u pijanom stanju, kako bi iznijela svoje očitovanje, što je i učinila.

31.

Ured državne uprave odbio je zahtjev osobe QP 14. prosinca 2015. zato što nije ispunila pretpostavke iz Kraljevske uredbe 240/2007, s obzirom na to da je upisana u kaznenu evidenciju u Španjolskoj i nema dostatna financijska sredstva za sebe i članove svoje obitelji.

32.

Ured državne uprave je 1. veljače 2016. potvrdio odbijanje zahtjeva koji je podnijela osoba QP. Ona je pokrenula upravni spor tužbom protiv te odluke Juzgadu de lo Contencioso‑Administrativo no 2 de Toledo (Sud za upravne sporove br. 2 u Toledu, Španjolska), koji je prihvatio njezinu tužbu.

33.

Državna uprava je protiv te odluke podnijela žalbu Tribunalu Superior de Justicia de Castilla‑La Mancha (Visoki sud u Kastilji‑La Manchi), koji je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34.

Odluku kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑451/19, od 29. travnja 2019., tajništvo Suda zaprimilo je 12. lipnja 2019.

35.

Odluku kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑532/19, od 17. lipnja 2019., tajništvo Suda zaprimilo je 11. srpnja 2019.

36.

Odlukom Suda od 16. travnja 2020. ti su predmeti spojeni u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude.

37.

Španjolska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja u roku određenom u članku 23. Statuta Suda Europske unije.

38.

U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika, Sud je odlučio da neće održati raspravu.

39.

Kao što je to navedeno u uvodu, ovi se predmeti u bitnome odnose na tumačenje članka 20. UFEU‑a u pogledu priznavanja prava boravka državljana trećih zemalja koji su članovi obitelji (sin supruge i supružnik) građanina Unije koji se nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje, kao i na moguću obvezu nadležnih tijela da konkretno i pojedinačno ispitaju pitanje postoji li odnos ovisnosti između članova uže obitelji.

40.

Radi jasnoće i racionalizacije te će se dvije tematske osi, koje odgovaraju prvom i drugom prethodnom pitanju, ispitati istim redoslijedom. Slijedom toga, najprije ću utvrditi ima li državljanin treće zemlje izvedeno pravo koje se temelji na članku 20. UFEU‑a u okolnostima kao što su one u ovim predmetima ( 5 ). Zatim ću razmotriti zahtjeve koji su u sudskoj praksi Suda utvrđeni za ispitivanje odnosa ovisnosti ( 6 ). U okviru svoje analize zauzet ću stajalište o nekoliko pravnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u svojim zahtjevima za prethodnu odluku. Zaključci koje ću izvesti iz te analize, sažeti u kratkom prikazu ispitivanja svake tematske osi ( 7 ), u konačnici će dati odgovore na postavljena pitanja.

41.

Potreba za temeljitom analizom prve tematske osi, koja se odnosi na moguće postojanje prava boravka u okolnostima ovih predmeta, proizlazi iz činjenice da se ne može isključiti da je članku 20. UFEU‑a protivna praksa španjolskih tijela da odbijaju izdati dozvolu boravka državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, samo zato što potonji građanin Unije nema dostatnih sredstava za sebe i tog državljanina (ni zdravstveno osiguranje).

42.

Naime, u tom kontekstu valja podsjetiti na to da je upravo to zaključak do kojeg je Sud došao u presudi od 27. veljače 2020., Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real (Bračni drug građanina Unije) (C‑836/18, u daljnjem tekstu: presuda Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real, EU:C:2020:119). Konkretnije, Sud je u toj presudi kritizirao odluku španjolskih tijela da odbiju zahtjev za spajanje obitelji koji je podnio državljanin treće zemlje, bračni drug građanina Unije samo zato što taj građanin Unije nema za sebe i svojeg bračnog druga dostatna sredstva kako ne bi postali teret za nacionalni sustav socijalne pomoći a da nisu ispitala postoji li između navedenog građanina Unije i njegova bračnog druga odnos ovisnosti koji je takav da bi, u slučaju odbijanja dodjele izvedenog prava boravka potonjem bračnom drugu, taj građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Unije kako bi mogao ostati sa svojim bračnim drugom i tako osigurati djelotvornu potporu osobi koja ovisi o njemu. Sud je nakon toga ocijenio da se članku 20. UFEU‑a protivi upravna praksa španjolskih tijela koja samo provode nacionalno zakonodavstvo na snazi ( 8 ).

43.

Okolnosti glavnih predmeta imaju nekoliko sličnosti s okolnostima u predmetu u kojem je donesena navedena presuda, u dijelu u kojem se, kao prvo, građani Unije o kojima je riječ nisu koristili svojom slobodom kretanja i u dijelu u kojem se, kao drugo, odnose na potpuno isto nacionalno zakonodavstvo kojim se prenosi članak 7. Direktive 2004/38, kojim se također predviđa slična primjena te odredbe na taj konkretan slučaj ( 9 ), čime se nadilazi ono što se zahtijeva pravom Unije. Međutim, važno je istaknuti da postoje i znatne razlike u činjenicama, koje treba posebno ocijeniti s obzirom na načela razvijena u sudskoj praksi u pogledu građanstva Unije. Naime, dok je u prethodno navedenom predmetu bila riječ o ispitivanju moguće ovisnosti između bračnih drugova bez uzdržavane djece, glavni predmeti obilježeni su prisutnošću uzdržavane djece u užoj obitelji koji su građani Unije. U tom pogledu želim naglasiti da je maloljetnicima, zbog njihove ranjivosti, potrebna povećana zaštita nacionalnih tijela, što bi se, prema mojem mišljenju, trebalo odraziti na primjenu članka 20. UFEU‑a u ovim predmetima. U tom kontekstu, i s obzirom na navedene razlike, očito je da Sud treba iznijeti nekoliko važnih pojašnjenja u pogledu opsega područja primjene te odredbe.

44.

Međutim, prije nego što se ispita pitanje mogu li se državljani trećih zemalja, u okolnostima kao što su one u ovim predmetima, stvarno pozvati na izvedeno pravo koje se temelji na članku 20. UFEU‑a zbog njihova statusa člana obitelji građanina Unije, čini mi se nužnim ukratko podsjetiti na načela koja se primjenjuju na građanstvo Unije, kao što su ona razvijena u sudskoj praksi Suda ( 10 ). Tek će nakon tog prikaza trenutačnog stanja sudske prakse u tom području prava Unije biti moguće provjeriti primjenjuju li se navedena načela u ovom slučaju ( 11 ).

45.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, koja se ponavlja u presudi Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real, člankom 20. UFEU‑a svakoj se osobi koja ima državljanstvo države članice daje status građanina Unije, koji je predodređen da bude temeljni status državljana država članica. Građanstvo Unije svakom građaninu Unije dodjeljuje temeljno i osobno pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica, koje je podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovoru i mjerama donesenima za njegovu provedbu ( 12 ).

46.

Sud je u vezi s time presudio da su članku 20. UFEU‑a protivne nacionalne mjere, uključujući odluke kojima se odbija pravo na boravak članovima obitelji građanina Unije, koje imaju za učinak oduzimanje građanima Unije stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa. Nasuprot tomu, odredbe Ugovora o građanstvu Unije ne dodjeljuju nikakvo samostalno pravo državljanima trećih zemalja. Naime, eventualna prava dodijeljena takvim državljanima nisu vlastita prava tih državljana, nego prava koja su izvedena iz onih koja uživa građanin Unije. Cilj i opravdanost tih izvedenih prava temelji se na tvrdnji da je odbijanje njihova priznanja takve prirode da povređuje slobodu kretanja građanina Unije ( 13 ).

47.

U tom je pogledu Sud već utvrdio da postoje vrlo specifične situacije u kojima se – bez obzira na činjenice da se izvedeno zakonodavstvo vezano za pravo boravka državljana trećih zemalja ne primjenjuje i da se odnosni građanin Unije nije koristio svojom slobodom kretanja – pravo boravka ipak mora odobriti državljaninu treće zemlje, članu obitelji tog građanina Unije, jer bi se u protivnom doveo u pitanje koristan učinak građanstva Unije, ako bi posljedica tog odbijanja bila ta da bi navedeni građanin stvarno morao napustiti područje Unije u cijelosti te bi na taj način bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa ( 14 ).

48.

Međutim, odbijanje odobravanja prava boravka državljaninu treće zemlje može dovesti u pitanje koristan učinak građanstva Unije samo ako između tog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, postoji odnos ovisnosti koji bi doveo do toga da je građanin Unije prisiljen pratiti državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti. Iz toga slijedi da državljanin treće zemlje može zahtijevati odobrenje izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU‑a samo ako bi, u slučaju da mu se ne odobri takvo pravo boravka, kako potonji tako i građanin Unije, član njegove obitelji, bili prisiljeni napustiti područje Unije. Stoga odobrenje takvog izvedenog prava boravka može biti predviđeno samo ako državljanin treće zemlje, član obitelji građanina Unije, ispunjava uvjete propisane na temelju drugih odredaba i osobito na temelju nacionalnog propisa koji se primjenjuje na spajanje obitelji za dobivanje prava na boravak u državi članici koje je taj građanin državljanin ( 15 ).

49.

Međutim, jednom kad se utvrdi da se državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, ne može dodijeliti nikakvo pravo boravka na temelju nacionalnog prava ili izvedenog prava Unije, činjenica da između tog državljanina i tog građanina Unije postoji takav odnos ovisnosti koji bi doveo do prisiljavanja navedenog građanina Unije da napusti područje Unije u cijelosti, u slučaju da se tog člana obitelji, državljanina treće zemlje, uputi izvan tog područja, ima za posljedicu to da članak 20. UFEU‑a načelno obvezuje državu članicu o kojoj je riječ na priznavanje izvedenog prava boravka potonjem državljaninu treće zemlje ( 16 ).

50.

U toj fazi analize valja utvrditi da je za pozivanje na članak 20. UFEU‑a potrebno da između državljanina treće zemlje i građanina Unije postoji odnos ovisnosti koji je jednako snažan kao onaj opisan u prethodnoj točki ovog mišljenja. S obzirom na to, valja napomenuti da Sud nastoji napraviti znatnu razliku između dviju kategorija odnosa u obitelji: s jedne strane, odnosa između punoljetnih bračnih drugova i, s druge strane, odnosa između roditelja i njihove maloljetne djece.

51.

U presudi od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji) (C‑82/16, u daljnjem tekstu: presuda K. A. i dr., EU:C:2018:308), Sud je pojasnio da odrasla osoba u načelu može živjeti neovisno o članovima svoje obitelji. Prema mišljenju Suda, iz toga slijedi da je priznavanje postojanja odnosa ovisnosti između dviju odraslih osoba, članova iste obitelji, koji bi mogao stvoriti izvedeno pravo na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a, moguće samo u iznimnim slučajevima u kojima dotična osoba, s obzirom na sve relevantne okolnosti, ni na koji način ne bi mogla biti odvojena od člana svoje obitelji o kojem ovisi ( 17 ).

52.

Drukčije je s maloljetnom djecom, osobito ako je riječ o djeci mlade dobi ( 18 ), jer uvelike ovise o podršci i zaštiti roditelja. Čini se da je Sud potpuno svjestan posebne zaštite koju maloljetnici trebaju u vrlo osjetljivom kontekstu upravne odluke koja je u nadležnosti nacionalnih tijela u pogledu useljavanja i koja bi mogla okončati obiteljsko jedinstvo ( 19 ). Naime, valja napomenuti da, prema mišljenju Suda, odbijanje izdavanja dozvole boravka roditelju građanina Unije koji je državljanin treće zemlje u načelu potonjem građaninu Unije neće ostaviti drugu mogućnost nego da napusti područje Unije kako bi pratio roditelja o kojem ovisi ( 20 ).

53.

Međutim, valja pojasniti da Sud ne pridaje jednaku težinu ulozi svakog roditelja kada treba odrediti odlučujući stupanj ovisnosti djece. Obiteljsku situaciju potrebno je ocijeniti u svakom slučaju zasebno, osobito u pogledu odgovornosti koju preuzima svaki roditelj pri uzdržavanju obitelji. U svojoj sudskoj praksi Sud je smatrao da su – radi utvrđivanja dovodi li odbijanje priznanja izvedenog prava boravka državljaninu treće zemlje, koji je roditelj djeteta koje je građanin Unije, do uskraćivanja stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava građanina Unije koja proizlaze iz njegova statusa te do praktičnog prisiljavanja tog djeteta da prati svojeg roditelja i, dakle, napusti područje Unije u cijelosti, – relevantni elementi pitanje čuvanja i odgoja djeteta te pitanje obavlja li roditelj koji je državljanin treće zemlje zakonsku, financijsku ili emocionalnu skrb o tom djetetu ( 21 ).

54.

Naime, kako bi se ocijenila opasnost da dotično dijete, građanin Unije, bude prisiljeno napustiti područje Unije ako se njegovu roditelju, državljaninu treće zemlje, odbije dodijeliti izvedeno pravo boravka u predmetnoj državi članici, nacionalna tijela trebaju utvrditi koji roditelj stvarno čuva i odgaja dijete i postoji li stvaran odnos ovisnosti između djeteta i roditelja, državljanina treće zemlje. Sud je u okviru te ocjene presudio da nadležna tijela moraju voditi računa o pravu na poštovanje obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), pri čemu taj članak valja tumačiti u svjetlu obveze uzimanja u obzir zaštite interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. Povelje ( 22 ).

55.

Prema mišljenju Suda, okolnost da je drugi roditelj, građanin Unije, doista sposoban i spreman sâm preuzeti svakodnevno i stvarno čuvanje i odgoj djeteta važan je element, ali nije sâm po sebi dovoljan da bi se moglo zaključiti da između roditelja, državljanina treće zemlje, i djeteta ne postoji takav odnos ovisnosti da bi dijete bilo prisiljeno napustiti područje Unije ako se tom državljaninu treće zemlje odbije pravo boravka. Naime, takvo utvrđenje mora se temeljiti na uzimanju u obzir svih okolnosti slučaja u najboljem interesu dotičnog djeteta, a osobito njegove dobi, fizičkog i emocionalnog razvoja, stupnja emocionalne povezanosti kako s roditeljem građaninom Unije tako i s roditeljem državljaninom treće zemlje, kao i moguće opasnosti u pogledu stabilnosti tog djeteta u slučaju razdvajanja od potonjeg roditelja ( 23 ).

56.

Osim toga, prema mišljenju Suda, činjenica da roditelj, državljanin treće zemlje, zajednički živi s maloljetnim djetetom, građaninom Unije, jedan je od relevantnih elemenata koji valja uzeti u obzir radi utvrđivanja postojanja međusobnog odnosa ovisnosti, ali nije nužan preduvjet. Nasuprot tomu, sama činjenica da se državljaninu države članice čini poželjnim da zbog ekonomskih razloga ili kako bi zadržao svoju obitelj na okupu unutar područja Unije članovi njegove obitelji koji nemaju državljanstvo države članice imaju mogućnost s njim boraviti na području Unije nije dovoljna da bi se prihvatilo stajalište da će građanin Unije biti prisiljen napustiti područje Unije ako mu se takvo pravo ne odobri. Dakle, postojanje obiteljske veze, bila ona biološke ili pravne prirode, između maloljetnog građanina Unije i njegova roditelja, državljanina treće zemlje, nije dostatno za opravdanje priznanja izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU‑a tom roditelju na području države članice čije je maloljetno dijete državljanin ( 24 ).

57.

Nakon tog kratkog prikaza sudske prakse Suda o izvedenom pravu boravka državljana trećih zemalja koji se temelji na njihovu statusu člana obitelji građanina Unije kao i na njihovu odnosu ovisnosti koji postoji posebno između državljanina treće zemlje i građanina Unije kada je jedna od dotičnih osoba maloljetnik, valja utvrditi primjenjuju li se načela koja proizlaze iz te sudske prakse, navedena u prethodnim točkama ovog mišljenja, na ove spojene predmete. Kao što ću to detaljno objasniti u nastavku, nekoliko me razloga navodi da na to pitanje odgovorim potvrdno.

58.

Najprije, postoje sličnosti s predmetom Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real, na koje sam već uputio u ovom mišljenju ( 25 ). Naime, kao i u prethodno navedenom predmetu, od Suda se još jednom traži da odluči, čak i neizravno, o usklađenosti s pravom Unije španjolskog zakonodavstva na snazi kojim se spajanje obitelji državljanina treće zemlje s članom njegove obitelji, državljaninom države članice koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja, uvjetuje zahtjevom da potonji državljanin države članice ima dostatna sredstva kako ne bi postali teret za nacionalni sustav socijalne pomoći.

59.

Sud je u tom pogledu presudio da se pravo Unije, u načelu, ne primjenjuje na zahtjev za spajanje obitelji podnesen u tim okolnostima, i da mu se stoga u načelu ne protivi nacionalni propis poput onog opisanog u prethodnoj točki ( 26 ). Međutim, Sud je pojasnio da se sustavnim nalaganjem takvog uvjeta bez ikakve iznimke može povrijediti izvedeno pravo boravka koje u vrlo posebnim situacijama, na temelju članka 20. UFEU‑a, treba priznati državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije ( 27 ). Čini mi se da je to pojašnjenje Suda osobito važno jer ima za učinak određivanje granica područja primjene te odredbe i, pritom, nadležnosti država članica u pogledu useljavanja.

60.

Sud je objasnio koje su se nacionalne mjere smatrale neusklađenima sa statusom građanina Unije utvrđenim člankom 20. UFEU‑a, odnosno one kojima se građanima Unije oduzima stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz navedenog statusa. Kao što sam to naveo u svojem prikazu relevantne sudske prakse, to je osobito slučaj u situaciji u kojoj je građanin Unije prisiljen napustiti područje Unije zato što je članu njegove obitelji, koji je državljanin treće zemlje, odbijeno priznavanje prava boravka. Takva situacija, u kojoj se pokazuje posebna strogost, može nastati samo ako postoji odnos koji je obilježen visokim stupnjem ovisnosti između državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije, i potonjeg građanina Unije. Posljedično, kako bi se utvrdilo mogu li se dotične osobe u ovom slučaju pozvati na članak 20. UFEU‑a kako bi ostvarile pravo boravka, valja ispitati obiteljsku situaciju svake od njih.

61.

Stoga valja napomenuti da je, neovisno o razlikama između činjeničnog okvira predmeta Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real i činjeničnog okvira glavnih predmeta, jedan od središnjih aspekata analize utvrditi postoji li, u ovom slučaju, odnos obilježen dovoljno velikom ovisnošću da bi bili ispunjeni zahtjevi koji se uspostavljaju u sudskoj praksi radi primjene te odredbe. Činjenica da ti obiteljski odnosi podrazumijevaju maloljetnu djecu zahtijeva posebnu pozornost u svrhu analize. Iz tog bi se razloga načela sudske prakse navedena u presudi K. A. i dr. i u ovom mišljenju ( 28 ) mogla pokazati relevantnima i primjenjivima. Radi sustavnog pristupa, čiji je cilj propisno uzeti u obzir posebne okolnosti svakog predmeta, predlažem da ih ispitam pojedinačno s obzirom na elemente koje nam pruža sudska praksa.

62.

U tom je kontekstu nužno podsjetiti na to da nije na Sudu niti da sam ocijeni situaciju obitelji o kojima je riječ u glavnim predmetima niti da samostalno odluči o tome je li primjereno odobriti pravo boravka dotičnim osobama. To vrijedi tim više za ocjenu njihove financijske situacije, unatoč utjecaju koji tumačenje članka 20. UFEU‑a može imati na primjenu nacionalne odredbe kojom se prenosi članak 7. Direktive 2004/38, a koja obuhvaća situaciju španjolskih državljana koji se nisu koristili svojom slobodom kretanja. Navedene su zadaće u isključivoj nadležnosti nacionalnih tijela ( 29 ). Suprotno tomu, Sud je nadležan sudu koji je uputio zahtjev pružiti sve elemente tumačenja obuhvaćene pravom Unije koji će mu omogućiti da sam temeljito ispita činjenice.

63.

U tom predmetu osoba QP, državljanin treće zemlje, nakon što je stupila u brak sa španjolskom državljankom koja se nikada nije koristila slobodom kretanja unutar Unije, traži dozvolu boravka u Španjolskoj. U njihovu je braku rođena kći, španjolska državljanka. Potonja kći, koja je trenutačno još maloljetna, također se nije koristila svojom slobodom kretanja.

64.

Najprije želim napomenuti da sud koji je uputio zahtjev navodi da, ako se osobi QP odbije dozvola boravka u Španjolskoj, on i njegova supruga navodno ne mogu poštovati obvezu zajedničkog života koju su dužni poštovati u skladu sa španjolskim zakonom. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ne navodi nikakvu okolnost kojom bi se moglo dokazati postojanje odnosa ovisnosti između tih dviju punoljetnih osoba, osim te jednostavne zakonske obveze zajedničkog života.

65.

Međutim, iz sudske praske Suda, navedene u ovom mišljenju, jasno proizlazi da je priznavanje postojanja odnosa ovisnosti između dviju odraslih osoba, članova iste obitelji, zbog kojeg bi moglo nastati izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, moguće samo u iznimnim slučajevima ( 30 ). U presudi Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real, Sud je presudio da takav odnos ovisnosti ne postoji samo zato što su punoljetni državljanin države članice koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja i njegov punoljetni bračni drug, državljanin treće zemlje, dužni živjeti zajedno, na temelju obveza koje proizlaze iz braka prema pravu države članice čiji je državljanin građanin Europske unije. Stoga se u načelu čini da odgovor na prvo prethodno pitanje jasno proizlazi iz te presude.

66.

S obzirom na navedeno, ipak smatram da Sud, kako bi dao koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev, također treba ispitati utjecaj koji, s obzirom na članak 20. UFEU‑a, može imati činjenica da je osoba QP otac maloljetnog djeteta, građanke Unije, o kojem se brine zajedno sa svojom suprugom, španjolskom državljankom i majkom tog djeteta. Konkretnije, valja utvrditi bi li obvezom, koja bi bila naložena osobi QP da napusti područje Unije, njegova kći zapravo bila prisiljena pratiti ga, iako i to dijete i njegova majka mogu zakonito boraviti u Španjolskoj.

67.

Kao što to proizlazi iz mojeg prikaza relevantne sudske prakse ( 31 ), pitanje čuvanja i odgoja djeteta kao i pitanje obavlja li roditelj koji je državljanin treće zemlje zakonsku, financijsku ili emocionalnu skrb o tom djetetu predstavljaju relevantne elemente kako bi se utvrdilo postoji li odnos ovisnosti između tog roditelja i njegova maloljetnog djeteta, građanina Unije. Utvrđenje odnosa ovisnosti, u smislu članka 20. UFEU‑a, prema kojem bi maloljetno dijete bilo prisiljeno napustiti područje Unije ako se roditelju odbije pravo boravka, mora se temeljiti na uzimanju u obzir svih okolnosti slučaja u najboljem interesu dotičnog djeteta, a osobito njegove dobi, fizičkog i emocionalnog razvoja, stupnja emocionalne povezanosti kako s roditeljem građaninom Unije tako i s roditeljem državljaninom treće zemlje, kao i moguće opasnosti u pogledu stabilnosti tog djeteta u slučaju razdvajanja od potonjeg roditelja ( 32 ).

68.

Čini mi se da iz te sudske prakse proizlazi da, kako bi se u ovom slučaju ocijenilo postojanje odnosa ovisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a, valja uzeti u obzir ne samo moguću materijalnu ovisnost tog djeteta o roditelju koji je državljanin treće zemlje, nego i važnost emocionalne povezanosti s potonjim roditeljem i posljedice koje bi njegov odlazak mogao imati na psihološku ravnotežu tog djeteta.

69.

Točno je da iz sudske prakse Suda također proizlazi ( 33 ) da sama činjenica da se državljaninu države članice može činiti poželjnim da zbog ekonomskih razloga ili kako bi zadržao svoju obitelj na okupu unutar područja Unije članovi njegove obitelji koji nemaju državljanstvo države članice imaju mogućnost s njim boraviti na području Unije nije dovoljna da bi se prihvatilo stajalište da će građanin Unije biti prisiljen napustiti područje Unije ako mu se takvo pravo ne odobri.

70.

Međutim, u okviru ove analize, ne treba zaboraviti da je Sud više puta podsjetio na ključnu važnost koju pravo Unije pridaje poštovanju obiteljskog života, kao što je to navedeno u članku 7. Povelje. Isto vrijedi za zaštitu djeteta čiji najbolji interes, u skladu s člankom 24. stavkom 2. Povelje, moraju uzeti u obzir nadležna tijela. Ta razmatranja osobito podrazumijevaju da se uzme u obzir djetetova potreba za „održavanje[m] redovitog osobnog odnosa i izrav[nim] kontakt[om] s oba roditelja”, koja je navedena u stavku 3. istog članka. Taj mi se potonji aspekt čini odlučujućim za potrebe ove analize.

71.

Prema mojem mišljenju, Sud je s pravom podsjetio na ustavni značaj prethodno navedenih prava u pravnom poretku Unije, kada je u svoje rasuđivanje, uz članak 20. UFEU‑a, uključio odredbe Povelje ( 34 ). Čini mi se očitim da je Sud namjeravao osigurati da se održi obiteljska veza između maloljetnog djeteta, građanina Unije, i njegova roditelja, državljanina treće zemlje, na području Unije, kada je to u najboljem interesu tog djeteta ( 35 ). Iz toga slijedi da općenita razmatranja, na koja se pozivaju nacionalna tijela, kao što su ona povezana s navodnom potrebom da se zaštite nacionalni sustavi socijalne pomoći, moraju prepustiti svoju prednost kada se na temelju ocjene obiteljske situacije utvrdi da postoji pravi odnos materijalne ovisnosti ili emocionalne povezanosti između dotičnih osoba, zbog kojeg može biti neophodno da se zadrži obitelj na okupu unutar područja Unije. Drugim riječima, poštovanje svih temeljnih prava koja se Ugovorima jamče svim građanima Unije na temelju njihova statusa mora imati prednost pred isključivo ekonomskim interesima država članica ( 36 ).

72.

S obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu, čini mi se da osobi QP ne bi trebalo odbiti izdavanje dozvole boravka na temelju članka 20. UFEU‑a samo zato što bi skrb nad njezinom kćeri na španjolskom državnom području u cijelosti mogla preuzeti njezina majka, građanka Unije. Naime, pristup koji bi se usredotočio samo na financijske sposobnosti majke u skladu s nacionalnim obiteljskim pravom, a zanemario ulogu koju otac eventualno ima u odgoju, skrbi i uzdržavanju djeteta, ne bi dovoljno uzeo u obzir najbolji interes tog djeteta da zadrži trajnu i korisnu vezu sa svojim ocem. Stoga takav pristup nije u skladu sa zahtjevima utvrđenima u sudskoj praksi u pogledu provedbe pojedinačnog ispitivanja.

73.

U tom smislu valja smatrati da se zahtjevi sudske prakse ne poštuju kada otac nije mogao pružiti elemente koji bi omogućili da se ocijeni jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu članka 20. UFEU‑a, kao što je činjenica da se svakodnevno i stvarno brine o maloljetnom djetetu. Izričito upućivanje Suda na taj zahtjev u presudi Chavez‑Vilchez i dr. pokazuje da okolnost da roditelj ozbiljno preuzima svoje zakonske obveze prema djetetu predstavlja dokaz, među ostalim relevantnim pokazateljima, da postoji odnos ovisnosti u smislu prethodno navedene odredbe.

74.

Što se tiče ovog slučaja valja utvrditi da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne upućuje ni na koji element iz kojeg bi se mogli izvesti jasni zaključci o ulozi oca prema svojoj kćeri. Međutim, čini mi se da je taj nedostatak informacija povezan s dvama čimbenicima koje valja razjasniti kako bi se bolje razumio činjenični kontekst u kojem su postavljena prethodna pitanja. S jedne strane, utvrđenja suda koji je uputio zahtjev temelje se na informacijama koje su dobila španjolska tijela koja, kao što navodi, ne ispituju okolnosti koje bi se mogle pokazati relevantnima za utvrđenje postojanja odnosa ovisnosti koji bi mogao prisiliti građanina Unije da napusti područje Unije. S druge strane, pozornost suda koji je uputio zahtjev usredotočuje se isključivo na odnos između bračnih drugova i ne ulazi u detalje odnosa djeteta sa svojim roditeljima.

75.

Iz tih razloga smatram da se taj nedostatak informacija ne može shvatiti kao pokazatelj nedostatka predanosti jednog ili drugog roditelja. Stoga je ključno da sud koji je uputio zahtjev obrati pozornost na ulogu koju svaki roditelj ima u užoj obitelji u skladu sa svojim sposobnostima i da primijeni elemente tumačenja koje će Sud dati u presudi koju treba donijeti u ovim predmetima.

76.

Sud koji je uputio zahtjev također treba utvrditi žive li članovi obitelji zajedno i, po potrebi, u kojim okolnostima. Sud je u svojoj praksi smatrao da je činjenica da roditelj, državljanin treće zemlje, zajednički živi s maloljetnim djetetom, građaninom Unije, jedan od relevantnih elemenata koji valja uzeti u obzir radi utvrđivanja postojanja međusobnog odnosa ovisnosti. Iako je sud koji je uputio zahtjev samo općenito uputio na obvezu bračnih drugova u španjolskom pravu da žive zajedno i da sporazumno utvrde mjesto zajedničkog boravišta, i dalje je moguće pretpostaviti postojanje obiteljskog doma. U tom slučaju, jedno od pitanja koje sud koji je uputio zahtjev treba razjasniti odnosi se na to obilježava li zajednički život kontinuitet i stabilnost koji ističu emocionalnu povezanost i privrženost te dokazuju postojanje uzajamne pomoći između dotičnih osoba.

77.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, i podložno ocjeni činjenica koju treba dati sud koji je uputio zahtjev, čini mi se da bi se „odnos ovisnosti” u smislu članka 20. UFEU‑a trebao priznati između građanina Unije, koji je maloljetan, i njegova roditelja, državljanina treće zemlje, kada potonji roditelj živi zajedno s njegovom majkom i stoga kada čuvanje i odgoj djeteta te pravnu, emocionalnu i financijsku skrb o tom djetetu svakodnevno dijele oba roditelja, i to čak i ako je drugi roditelj građanin Unije i stoga ima bezuvjetno pravo ostati na državnom području države članice čiji je državljanin. Čini mi se da se taj zaključak tim više nameće jer taj odnos ovisnosti valja tumačiti osobito s obzirom na obvezu uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta.

78.

Postojanje odnosa ovisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a sigurno ne znači da se pravo boravka mora dodijeliti u svim slučajevima. To je utvrđenje osobito točno kada se razlozi za održavanja javnog poretka i zaštitu javne sigurnosti protive takvoj odluci. Odbijanje nadležnih tijela da priznaju takvo pravo zato što je državljanin treće zemlje počinio teška kaznena djela moglo bi predstavljati prepreku.

79.

Čini se da je takva situacija u ovom slučaju, u kojem nije sporno da je roditelju, koji je državljanin treće zemlje, odbijeno priznavanje prava boravka zato što je bio osuđen za prometne prekršaje u svojoj državi članici boravišta. U skladu s informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, u kaznenu evidenciju osobe QP upisane su dvije osude za upravljanje vozilom bez dozvole i jedna zbog vožnje pod utjecajem alkohola.

80.

U tom pogledu važno je podsjetiti na to da je Sud već presudio da članak 20. UFEU‑a ne utječe na mogućnost da se države članice pozovu na iznimku koja se, među ostalim, odnosi na održavanje javnog poretka i zaštitu javne sigurnosti. Sud je ipak pojasnio da, s obzirom na to da situacija državljanina treće zemlje koji se poziva na pravo boravka na temelju te odredbe ulazi u područje primjene prava Unije, pri njezinoj ocjeni treba uzeti u obzir pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kako je utvrđeno u članku 7. Povelje, pri čemu taj članak treba tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir zaštite interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. Povelje ( 37 ).

81.

Drugim riječima, nadležna tijela dužna su provesti konkretnu ocjenu svih relevantnih okolnosti slučaja prije nego donesu odluku o nužnosti da se odbije pravo boravka državljaninu treće zemlje iz prethodno navedenih razloga. U okviru te pojedinačne ocjene nadležna tijela moraju uzeti u obzir određene kriterije koje ću navesti u nastavku.

82.

Najprije valja napomenuti da, s obzirom na to da je riječ o opravdanju odstupanja od prava boravka građana Unije ili članova njihovih obitelji, pojmovi „javni poredak” i „javna sigurnost” moraju se usko tumačiti. Tako pojam „javni poredak” u svakom slučaju pretpostavlja, uz narušavanje društvenog poretka koje čini svaka povreda zakona, postojanje stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja ugrožava temeljni interes društva. Što se tiče pojma „javna sigurnost”, iz sudske prakse proizlazi da on obuhvaća unutarnju i vanjsku sigurnost države članice pa stoga na javnu sigurnost mogu utjecati ugrožavanje djelovanja institucija i bitnih javnih službi, ugrožavanje opstanka stanovništva, opasnost od teških poremećaja u vanjskim odnosima ili miroljubivom suživotu naroda kao i ugrožavanje vojnih interesa ( 38 ).

83.

Sud je nedvojbeno presudio da, ako se odbijanje prava boravka temelji na postojanju stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje za javni poredak ili javnu sigurnost, uzimajući u obzir, među ostalim, kaznena djela koja je počinio državljanin treće zemlje, takvo je odbijanje u skladu s pravom Unije čak i ako to podrazumijeva obvezu građanina Unije, člana njegove obitelji, da napusti područje Unije ( 39 ). Nasuprot tomu, takav zaključak ne može se automatski izvesti samo na temelju okolnosti da je dotična osoba ranije kazneno osuđivana. Do njega može doći, ovisno o slučaju, samo konkretnom ocjenom svih postojećih i relevantnih okolnosti slučaja, s obzirom na načelo proporcionalnosti, najbolji interes djeteta i temeljna prava čije poštovanje Sud osigurava ( 40 ).

84.

Među kriterijima koje treba uzeti u obzir u okviru te ocjene su osobno ponašanje pojedinca o kojem je riječ, duljina i zakonitost boravka zainteresirane osobe na državnom području dotične države članice, priroda i težina počinjene povrede, stupanj trenutačne opasnosti dotične osobe za društvo, dob djece o kojoj je eventualno riječ i njihovo zdravstveno stanje kao i njihove obiteljske i gospodarske prilike ( 41 ).

85.

Stoga se pitanje koje se postavlja u ovoj fazi ocjene odnosi na to može li se, u okolnostima kao što su one u ovom slučaju, odbiti priznavanje prava boravka na temelju članka 20. UFEU‑a zato što je roditelj, koji je državljanin treće zemlje, maloljetnog djeteta, građanina Unije, bio osuđen za počinjene prometnih prekršaja.

86.

Cestovna sigurnost vrlo je važna za Uniju i njezine države članice u njihovim područjima nadležnosti, tim više što je neodvojivo povezana sa zaštitom zdravlja i života ljudi ( 42 ). Ne može se dovoljno naglasiti važnost učinkovite i dosljedne politike, kojom se na cijelom području Unije nastoje uvesti mjere s ciljem sprečavanja stradavanja ili ozbiljnih ozljeda sudionika u prometu u prometnim nesrećama ili s ciljem ublažavanja njihovih posljedica.

87.

Međutim, ozbiljno dvojim u pogledu toga da je predmetna mjera, odnosno odbijanje priznavanja prava boravka, opravdana s obzirom na osobito stroge uvjete uspostavljene sudskom praksom koje sam upravo naveo u prethodnim točkama ovog mišljenja. U svakom slučaju, čini mi se da je takva mjera očito neproporcionalna cilju osiguranja cestovne sigurnosti, osobito ako se uzmu u obzir postojeći interesi.

88.

Kao prvo, očito je da prekršaji koje je počinila osoba QP nisu takvi da ugrožavaju djelovanje institucija i bitnih javnih službi ili opstanak stanovništva. Slijedom toga, opasnost koju osoba QP predstavlja općenito za cestovnu sigurnost nije toliko ozbiljna kako bi se razumno moglo pretpostaviti da su ispunjeni kriteriji pojma „javna sigurnost”, kako ga je definirao Sud ( 43 ).

89.

Što se tiče eventualne kvalifikacije ugrožavanja javnog poretka, čini mi da predmetni prekršaji ne prekoračuju narušavanje društvenog poretka koje čini svaka povreda zakona. Iako je točno da bi tri osude za prometne prekršaje, zbog njihova broja i učestalosti, mogle uputiti na određenu nespremnost dotične osobe da poštuje zakon, valja ipak istaknuti da su osude iz 2010. i da je otada prošlo dosta vremena. Stoga bi se, ako nema drukčijih naznaka, i podložno ocjeni činjenica koju treba dati sud koji je uputio zahtjev, ta okolnost mogla više tumačiti kao znak uspješne društvene rehabilitacije.

90.

Naime, činjenica da od tada nije počinjen nijedan prekršaj pokazuje da osoba QP ne predstavlja nikakvu „stvarn[u], trenutačn[u] i dovoljno ozbiljn[u] prijetnj[u] koja ugrožava temeljni interes društva”. Stoga, zbog nedostatka konkretnih indicija i uzimajući u obzir potrebu uskog tumačenja iznimaka od članka 20. UFEU‑a, sklon sam, na temelju raspoloživih informacija, smatrati da osoba QP ne predstavlja nikakvu očitu opasnost za javni poredak. Slijedom toga, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kao što se tumači s obzirom na najbolji interes djeteta, nužno mora imati prednost u ovom slučaju.

91.

Kao drugo, valja napomenuti da, čak i pod pretpostavkom da nadležna tijela, u okviru svoje ocjene činjenica, opravdano zaključe da se ne može isključiti da osoba QP i dalje predstavlja očitu opasnost za cestovnu sigurnost, postoje učinkovita i svakako manje radikalna sredstva kako bi se spriječila ta vrsta opasnosti od odbijanja prava boravka, nakon čega eventualno mogu uslijediti mjere udaljavanja i vraćanja na granicu. Tu mogućnost treba smatrati samo krajnjom mjerom s obzirom na ozbiljne posljedice koje ona može imati za održavanje obiteljskog jedinstva i najbolji interes djeteta. Štoviše, u tom se kontekstu ne smije zanemariti da, ako bi se između oca i kćeri u ovom slučaju potvrdio odnos ovisnosti, prisilni povratak vrlo bi vjerojatno imao za posljedicu to da bi potonja kći morala slijediti svojeg oca izvan područja Unije, čime bi bila lišena stvarnog uživanja svojih prava kao građanke Unije. Stoga predmetne mjere imaju posljedice koje znatno nadilaze pojedinačnu situaciju osobe QP.

92.

Konačno, prisilno razdvajanje obitelji u okolnostima ovog slučaja bilo bi u određenoj mjeri istovjetno sankciji, a nesporno je da je osoba QP već bila osuđena za počinjene prekršaja. Iz tog razloga ne vidim zašto bi se na osobu QP trebala primijeniti dodatna sankcija, tim više što su predmetne činjenice već zastarjele. Budući da u ovom slučaju treba primijeniti načelo proporcionalnosti, smatram da su nadležna tijela trebala dati prednost mjerama koje ne ugrožavaju obiteljsko jedinstvo, a istodobno osiguravaju sprečavanje opasnosti kao i društvenu rehabilitaciju pojedinca.

93.

Budući da se nadležna tijela neosnovano pozivaju na iznimku održavanja javnog poretka ili zaštite javne sigurnosti, čini mi se da se ne mogu valjano protiviti priznavanju prava boravka na temelju članka 20 UFEU‑a.

94.

S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da se u ovom slučaju ne može a priori isključiti da osoba QP ima izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a. To utvrđenje vrijedi pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev ocijeni da postoji odnos ovisnosti između osobe QP i njezina maloljetnog djeteta, građanke Unije, koji je takav da bi, u slučaju odbijanja prava boravka osobi QP, uzdržavana građanka Unije bila prisiljena napustiti područje Unije i time bila lišena stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njezina statusa.

95.

Poput predmeta C‑532/19, predmet C‑451/19 odnosi se na obitelj koju čine, među ostalim, državljanka treće zemlje, njezin suprug, španjolski državljanin koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja unutar Unije, i njihov maloljetni sin, također španjolski državljanin koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja. Međutim, u predmetu C‑451/19, za razliku od predmeta C‑532/19, zahtjev za dozvolu boravka nije podnesen u korist državljanina treće zemlje koji je roditelj maloljetnog djeteta, građanina Unije.

96.

Naime, u skladu s informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, državljanka treće zemlje, supruga i majka građanina Unije, već ima pravo boravka na području Španjolske ( 44 ). Odbijanje španjolskih tijela da izdaju dozvolu boravka odnosi se zapravo na njezina prvog sina, osobu XU, koji, rođen u prethodnom braku te državljanke, nije građanin Unije i koji je još bio maloljetan u trenutku kada je takva odluka o odbijanju donesena ( 45 ). Iz tog proizlazi da je osoba XU, s jedne strane, sin državljanke treće zemlje, koja ima pravo boravka u Španjolskoj i, s druge strane, posinak i polubrat dvoje građana Unije.

97.

U takvim okolnostima, i uzimajući u obzir supsidijarnu primjenu izvedenog prava boravka iz članka 20. UFEU‑a ( 46 ), smatram da najprije treba ispitati može li osoba XU ostvariti pravo boravka na temelju Direktive 2003/86, a zatim ocijeniti može li ostvariti takvo pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a. Iako je sud koji je uputio zahtjev ograničio svoj zahtjev za prethodnu odluku na tumačenje potonje odredbe, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi sudu koji mu je uputio prethodno pitanje dao koristan odgovor, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju ( 47 ).

98.

U skladu s člankom 1. Direktive 2003/86, njezin je cilj utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica. U uvodnoj izjavi 4. te direktive navodi se da je spajanje obitelji prijeko potreban način omogućavanja obiteljskog života. Osim toga, ono pomaže stvaranju sociokulturne stabilnosti koja omogućava integraciju državljana trećih zemalja u državama članicama, što također služi promicanju ekonomske i socijalne kohezije, temeljnom cilju Unije. Čini mi se da je uvodna izjava 9. navedene direktive relevantna u ovom kontekstu jer iz nje proizlazi da bi se spajanje obitelji trebalo primijeniti u svakom slučaju na članove uže obitelji, to jest na supružnika i maloljetnu djecu. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da neke indicije upućuju na to da bi okolnosti ovog predmeta doista mogle biti obuhvaćene područjem primjene Direktive 2003/86.

99.

Kao prvo, s obzirom na to da majka osobe XU zakonito boravi na španjolskom državnom području, mogla bi se smatrati „sponzorom” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 2003/86. Slijedom toga, ne može se isključiti da je njezin zakonit boravak takav da joj daje pravo na spajanje obitelji na temelju članka 3. stavka 1. te direktive.

100.

U svojim pisanim očitovanjima španjolska vlada protivi se tumačenju u tom smislu i tvrdi da se članak 3. stavak 3. Direktive 2003/86 ne primjenjuje na članove obitelji građanina Unije. U tu se svrhu španjolska vlada poziva na presudu donesenu u predmetu C‑256/11, Dereci i dr. ( 48 ), u kojoj je Sud presudio, oslanjajući se, među ostalim, na tumačenje koje se temelji na povijesti nastanka te direktive da se ona ne primjenjuje na državljane trećih zemalja, članove obitelji građanina Unije koji boravi u državi članici, koji planiraju ući i ostati u toj državi članici kako bi zadržali obiteljsko jedinstvo ( 49 ).

101.

Taj mi se argument ne čini uvjerljivim je se odnosi na slučaj koji se znatno razlikuje od predmetnog slučaja. Točno je da nije sporno da se, na temelju prethodno navedene odredbe, Direktiva 2003/86 ne primjenjuje na članove obitelji građanina Unije. Međutim, želim napomenuti da je Sud uputio na tu odredbu u posebnom kontekstu u kojem su tužitelji bili državljani trećih država koji su željeli živjeti s članovima svoje obitelji, građanima Unije, koji borave u državi članici čije su državljanstvo imali potonji građani Unije. S obzirom na jasan tekst članka 3. stavka 3. Direktive 2003/86 očito je da se, u takvim okolnostima, zahtjev za spajanje obitelji ne može temeljiti na toj direktivi. Međutim, situacija u ovom predmetu drukčija je s obzirom na to da se spajanje obitelji odnosi samo na dvoje državljana trećih zemalja, odnosno osobu XU i njezinu majku.

102.

Moglo bi se odgovoriti da je situacija u ovom slučaju malo složenija s obzirom na to da je osoba XU, zapravo, posinak i polubrat dvoje građana Unije. Međutim, nisam uvjeren da je ta okolnost sama po sebi takva da sprečava primjenu Direktive 2003/86 na ovaj predmet. Naprotiv, čini mi se da preširoko tumačenje te odredbe prije ima za učinak lišavanje te direktive njezina korisnog učinka u svim slučajevima u kojima zahtjev za spajanje obitelji podnosi državljanin treće zemlje koji, na bilo koji način, ima obiteljski odnos s građaninom Unije. U najgorem slučaju, takvo bi tumačenje moglo dovesti do nepredvidivih rezultata ovisno o sastavu predmetne obitelji. Stoga bi se upravna praksa, koja bi iz toga proizašla, mogla činiti proizvoljnom. Kako bi se izbjegao takav scenarij, potreban je usklađen pristup. Valja uostalom napomenuti da španjolska vlada nije iznijela nikakav argument u prilog svojem stajalištu osim upućivanja na presudu od 15. studenoga 2011., Dereci i dr. (C 256/11, EU:C:2011:734) koja se međutim, kao što je to već navedeno u prethodnoj točki ovog mišljenja, ne odnosi na ovaj slučaj.

103.

U prilog primjeni Direktive 2003/86 na okolnosti ovog predmeta želio bih navesti presudu donesenu u predmetima C‑356/11 i C‑357/11, O i dr. ( 50 ), koja nam, prema mojem mišljenju, može pružiti nekoliko korisnih referentnih točaka. Svaki od dvaju predmeta, u kojima je donesena ta presuda, odnosio se na odbijanje izdavanja dozvole boravka državljaninu treće zemlje, u braku s državljankom treće zemlje, koji zakonito borave na području dotične države članice, a u čijem je braku rođeno dijete, također državljanin treće zemlje, koji živi sa svojom majkom u toj državi članici. Osim toga, u prethodnom braku s građaninom Unije ta je državljanka treće zemlje također rodila dijete, građanina Unije, nad kojim joj je dodijeljeno isključivo pravo na skrb.

104.

Sud je napomenuo da državljanka treće zemlje, čiji je tadašnji suprug tražio pravo na spajanje obitelji, zakonito boravi na području dotične države članice i da je njihovo zajedničko dijete također državljanin treće zemlje i stoga nema status građanina Unije. U tim je okolnostima Sud presudio da se „[s] obzirom na cilj koji se nastoji postići Direktivom 2003/86, koji se sastoji u podupiranju spajanja obitelji […] i u zaštiti koju nastoji pružiti državljanima trećih zemalja, osobito maloljetnicima, primjena te direktive ne može isključiti samo zbog činjenice da je jedan od roditelja maloljetnika, državljanin treće zemlje, ujedno i roditelj građanina Unije iz prvog braka” ( 51 ).

105.

S jedne strane, valja priznati da obiteljska struktura o kojoj je riječ u predmetu C‑451/19 nije u potpunosti istovjetna obiteljskim strukturama koje su dovele do presude od 6. prosinca 2012., O i dr. (C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776). Naime, dijete, građanin Unije, državljanke treće zemlje nije rođen u braku s građaninom Unije, koji je prestao. Osim toga, izdavanje dozvole boravka se u ovom slučaju odbija osobi XU, odnosno djetetu državljanke treće zemlje koja zakonito boravi na području Španjolske, a ne njezinu bračnom drugu.

106.

S druge strane, nisam uvjeren da takve razlike mogu spriječiti osobu XU da se s uspjehom pozove na pravo na spajanje obitelji koje proizlazi iz Direktive 2003/86. Kao prvo, valja uzeti u obzir činjenicu da je osoba XU, kada su joj španjolska tijela odbila dodijeliti pravo boravka, bila maloljetna i stoga se mogla smatrati „korisnikom” takvog prava na spajanje obitelji u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) te direktive. Kao drugo, u ovom je mišljenju već objašnjeno da majka osobe XU, u svoje ime, ispunjava kriterije statusa „sponzora” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 2003/86 ( 52 ). Kao treće, neshvatljivo je da slučajni događaj, kao što je brak s građaninom Unije, sprečava majku osobe XU da se pozove na odredbe te direktive kako bi postigla spajanje obitelji sa svojim sinom.

107.

Kao što sam to već naveo u okviru svoje analize ( 53 ), upravna praksa, kojom se isključuje primjena navedene direktive kada sponzor, koji je državljanin treće zemlje, na bilo koji način ima obiteljski odnos s građaninom Unije, unatoč činjenici da sponzor u svoje ime ispunjava kriterije za postizanje spajanja obitelji, može ugroziti pravnu sigurnost. Konačno, čini mi se potpuno nelogičnim da upravo status „građanina Unije” koji ima bračni drug dovodi do ozbiljnih nepogodnosti za državljanina treće zemlje koji želi spajanje obitelji sa svojim djetetom rođenim u prethodnoj vezi. Jedan od načina da se izbjegne takav rezultat bilo bi prilično usko tumačenje članka 3. stavka 3. Direktive 2003/86.

108.

Stoga me argumenti izneseni u prethodnim točkama ovog mišljenja navode na zaključak da se, kao što je to Sud presudio u presudi od 6. prosinca 2012., O i dr. (C 356/11 i C 357/11, EU:C:2012:776), primjena Direktive 2003/86 ne može isključiti samo zbog činjenice da je sponzor državljanin treće zemlje i roditelj građanina Unije. Trebalo bi se u sudskoj praksi priznati da činjenica da je osoba bračni drug građanina Unije ne isključuje mogućnost podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji na temelju odredbi te direktive.

109.

Uzimajući u obzir činjenicu da zahtjev za spajanje obitelji nije podnijela ni osoba XU ni njezina majka, nego suprug njezine majke, građanin Unije, čini mi se primjerenim da Sud skrene pozornost suda koji je uputio zahtjev na moguće pravo na spajanje obitelji osobe XU s vlastitom majkom, na temelju Direktive 2003/86.

110.

U tom pogledu valja napomenuti da je za obradu takvog zahtjeva potrebno provjeriti jesu li u ovom slučaju ispunjeni svi drugi zakonski uvjeti, uključujući uvjet koji se odnosi na dostatna sredstva, predviđen u članku 7. Direktive 2003/86 ( 54 ). Međutim, kao što sam to već naveo u ovom mišljenju ( 55 ), ta vrsta ocjene u nadležnosti je nacionalnih tijela. Usto, u nedostatku detaljnijih informacija, ne mogu se iznijeti daljnje smjernice u pogledu tumačenja te direktive.

111.

Ako bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da, na dan kada je zahtjev za dozvolu boravka odbijen, osoba XU nije mogla ostvariti pravo na spajanje obitelji na temelju Direktive 2003/86, na njemu je da ispita je li taj državljanin treće zemlje na taj dan ipak mogao ostvariti izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a.

112.

U skladu sa sudskom praksom Suda, već navedenom u ovom mišljenju, to može biti slučaj samo ako između osobe XU i građanina Unije, člana njezine obitelji, postoji takav odnos ovisnosti da bi prisilan odlazak osobe XU s područja Unije podrazumijevao da bi i taj građanin Unije, zapravo, bio prisiljen napustiti to područje ( 56 ). Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, predlažem da se predmetna obiteljska struktura ispita sa stajališta mogućeg utjecaja koji bi odbijanje priznavanja prava boravka osobi XU mogao imati na njezina polubrata i očuha, obojicu građana Unije.

113.

U tom pogledu valja utvrditi da bi taj utjecaj prije svega bio neizravan zbog ključne uloge koju majka ima u užoj obitelji. Kao što to uostalom naglašava sud koji je uputio zahtjev, prisilan odlazak osobe XU vrlo bi vjerojatno imao za posljedicu to da bi je njezina majka trebala pratiti u zemlju njihova podrijetla. Sud koji je uputio zahtjev temelji tu ocjenu na određenim konkretnim indicijama, odnosno na isključivom pravu majke na skrb, kao i činjenici da je osoba XU tog dana još bila maloljetna. Naime, nije teško zamisliti da bi činjenica, da majka osobe XU u praksi mora napustiti područje Unije kako bi mogla i dalje ispunjavati svoje roditeljske obveze prema svojem maloljetnom djetetu, imala određene i teške posljedice za život svih osoba na koje se to odnosi.

114.

U pogledu tog aspekta želim iznijeti nekoliko napomena kojima ću bolje prikazati izazove ovog predmeta. U okviru svoje analize skrenuo sam pozornost na vrlo osjetljiv kontekst upravne odluke koju su donijela nadležna tijela u pogledu useljavanja i koja bi mogla okončati obiteljsko jedinstvo ( 57 ). U tom kontekstu treba uzeti u obzir činjenicu da takva upravna odluka općenito dovodi do toga da se članovi obitelji suočavaju s iznimno teškim izborom, odnosno prihvatiti svoje fizičko razdvajanje ili otići zajedno u inozemstvo. Kakva god bila odluka obitelju u takvoj situaciji, budućnost će im biti obilježena brojnim nesigurnostima. Obitelj će se morati baviti egzistencijalnim pitanjima jer, ovisno o ekonomskoj situaciji i mjestu podrijetla svojih članova, takvo razdvajanje može biti samo privremeno, ali može postati i konačno. S obzirom na ta razmatranja, čini mi se da se tumačenje prava Unije koje tolerira razdvajanje članova obitelji u opisanim okolnostima teško može uskladiti s obvezom poštovanja obiteljskog života, kako je utvrđena u članku 7. Povelje.

115.

Ako su polubrat i očuh osobe XU prisiljeni slijediti majku (i njezina sina) kako bi zadržali obiteljsko jedinstvo izvan područja Unije, očito je da bi tim osobama bilo uskraćeno stvarno uživanje prava koja su im priznata kao građanima Unije. Uostalom, u tom je kontekstu važno napomenuti da bi prisilan odlazak osobe XU i njezine majke imao, na stvarno uživanje prava koja njezin polubrat odnodno njezin sin i njezin očuh odnosno njezin bračni drug imaju na temelju statusa građana Unije, vjerojatno jednak utjecaj kao što je onaj naveden u predmetu C‑532/19, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev, nakon što ocijeni činjenice, zaključi da postoji odnos ovisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a ( 58 ).

116.

Činjenica da sud koji je uputio izričito navodi mogućnost da bi polubrat i očuh osobe XU bili prisiljeni slijediti majku (i njezina sina) je, prema mojem mišljenju, pokazatelj da nije riječ o isključivo hipotetskoj situaciji. S obzirom na to, nacionalni sud zasigurno će biti dužan ocijeniti činjenice kako bi utvrdio postoje li između različitih članova obitelji odnosi koji, jer su obilježeni visokim stupnjem ovisnosti, mogu stvoriti pravo boravka za osobu XU na temelju članka 20. UFEU‑a.

117.

Što se tiče, konkretnije, utvrđenja odnosa ovisnosti u okolnostima ovog slučaja, prethodna razmatranja dokazuju da je ovaj predmet mnogo složeniji od većine drugih predmeta koje je Sud već razmatrao, a koje obilježava, kao i u predmetu C‑34/09, Ruiz Zambrano ( 59 ), iz kojeg proizlazi sudska praksa o pravu boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, postojanje odnosa ovisnosti samo između dvije osobe, odnosno državljanina treće zemlje i građanina Unije. Kao što sam to već naveo u prethodnim točkama ( 60 ), u ovom slučaju opasnost za stvarno uživanje prava dodijeljenih građanima Unije ne proizlazi izravno iz prisilnog odlaska osobe XU. Opasnost je više neizravna zato što bi majka zapravo bila prisiljena napustiti područje Unije kako bi slijedila svoje dijete, osobu XU, iako ima pravo boravka. Stoga je u središtu ispitivanja predmeta odnos između majke (i ne nužno osobe XU) i maloljetnog djeteta, građanina Unije zbog ključne uloge koju majka ima u užoj obitelji, a osobito zbog činjenice da ona ostvaruje pravo na skrb nad svoje dvoje djece (isključivu nad jednim i zajedničku nad drugim).

118.

Slijedom toga, smatram da prednost treba dati više analitičkom i fleksibilnijem pristupu koji omogućuje propisno uzimanje u obzir neizravnih učinaka u užoj obitelji. Stoga treba pojasniti sudsku praksu Suda kako bi se proširilo područje primjene članka 20. UFEU‑a te obuhvatili i takvi slučajevi. Što se tiče ovog predmeta, predlažem da se od suda koji je uputio zahtjev traži da usredotoči svoju ocjenu činjenica na odnos ovisnosti koji postoji između majke i njezina sina, građanina Unije (polubrata osobe XU), iako na osobu XU izravno utječe odbijanje nacionalnih tijela da mu priznaju pravo boravka. U skladu s tim pristupom, osoba XU bi trebala moći ostvariti pravo boravka na temelju prethodno navedene odredbe.

119.

Radi sveobuhvatnosti želim naglasiti da takav pristup uopće ne podrazumijeva nerazmjerno proširenje područja primjene članka 20. UFEU‑a na slučajeve koji zasigurno ne zaslužuju zaštitu prava Unije. Kako bih dokazao dosljednost predloženog pristupa, smatram potrebnim još jednom uputiti na predmet O i dr., s kojim glavni predmet ima određene sličnosti, kao što je činjenica da se oba predmeta odnose na skrb o djeci u obitelji s djecom iz prethodnih veza.

120.

Valja podsjetiti na to da se u presudi donesenoj u tom predmetu Sud pobrinuo da pojasni da je sud koji je uputio zahtjev mogao zaključiti da ne postoji odnos ovisnosti, u smislu članka 20. UFEU‑a, između državljanina treće zemlje, koji na temelju tog članka traži pravo boravka, i sina, građanina Unije, njegove supruge, državljanke treće zemlje koja zakonski boravi na području dotične države članice. U tu se svrhu Sud pozvao, s jedne strane, na pravo stalnog boravka na području dotične države članice, koje ima majka građanina Unije i, s druge strane, na činjenicu da njezin suprug ne obavlja zakonsku, financijsku ili emocionalnu skrb o građaninu Unije, kojem nije otac, a takvu skrb izvršava isključivo njegova supruga, majka tog građanina. Čini se da se Sud u svojoj presudi također oslonio na pretpostavku da dijete, državljanin treće zemlje, koji je rođen u braku između podnositelja zahtjeva za dozvolu boravka i njegove supruge, može ostati na području dotične države članice sa svojom majkom. Tako je potonja majka mogla živjeti sa svoje dvoje djece na području Unije ( 61 ).

121.

Suprotno tomu, u ovom je predmetu djetetu državljanke treće zemlje, koja zakonito boravi u Španjolskoj, odbijena dozvola boravka. Stoga potonja državljanka treće zemlje ne može nastaviti živjeti na području te države članice sa svoje dvoje djece. Osim toga, ako odluči pratiti osobu XU izvan području Unije, njezino drugo dijete, građanin Unije, može ostati u Uniji samo tako da mu se uskrati zajednička skrb njegovih roditelja. Zapravo je jedini način da se očuva ta zajednička skrb, naprotiv, da i to dijete i njegov otac, također građanin Unije, napuste područje Unije.

122.

Budući da se ta dva predmeta odlučujuće razlikuju, čini mi se opravdanim zaključiti da u predmetu O i dr. ne postoji „odnos ovisnosti” u smislu članka 20. UFEU‑a, kao što je Sud to i učinio, a da u ovom predmetu takav odnos postoji. Priznavanje takvog odnosa ovisnosti legitimno je samo ako su ispunjeni kriteriji utvrđeni u sudskoj praksi, što, kao što sam upravo pokazao, očito nije slučaj u predmetu O i dr. Neovisno o složenosti ta dva predmeta, nema dvojbe da članovi obitelji u ovom slučaju zaslužuju djelotvornu zaštitu, osobito kako dva građana Unije ne bi bila lišena stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa. Stoga je predloženi pristup u potpunosti usklađen sa sudskom praksom Suda.

123.

S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da se u ovom slučaju ne može a priori isključiti da osoba XU ima izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a. To utvrđenje vrijedi pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev ocijeni postojanje odnosa ovisnosti između majke osobe XU, državljanke treće zemlje, i njezina maloljetna djeteta, građanina Unije koji je takav da bi, u slučaju odbijanja prava boravka osobi XU, uzdržavani građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Unije i time bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa.

124.

Iz analize prve tematske osi proizlazi da se ne može a priori isključiti, u okolnostima ovih predmeta, da državljanin treće zemlje ima izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a ( 62 ). Podložno ocjeni koju treba dati sud koji je uputio zahtjev s obzirom na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života kao i obvezu uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta, valja utvrditi da se, u svakom od glavnih predmeta, čini da su građani Unije u takvom odnosu ovisnosti da bi, u slučaju da se državljaninu treće zemlje odbije pravo boravka, uzdržavani građanin Unije bio prisiljen napustiti područje Unije i na taj način bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa.

125.

Druga tematska os odnosi se u biti na moguću usklađenost španjolske upravne prakse sa zahtjevima sudske prakse koji se primjenjuju na ispitivanje odnosa ovisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a.

126.

Prema informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, tu praksu obilježava odbijanje izdavanja dozvole boravka državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, samo zato što potonji građanin Unije nema dostatna sredstva za sebe i tog člana svoje obitelji (ni zdravstveno osiguranje), a da se pritom nije ispitalo postoji li između njih odnos ovisnosti u smislu članka 20. UFEU‑a, odnosno takav odnos da zapravo prisiljava građanina Unije da napusti područje Unije u cijelosti ako je tom članu obitelji uskraćena dozvola boravka na španjolskom državnom području.

127.

Kao što sam to naveo u svojoj analizi prve tematske osi ( 63 ), Sud je već u točkama 34. do 54. presude Subdelegación del Gobierno en Ciudad Real imao priliku pojasniti da takva praksa nije u skladu s člankom 20. UFEU‑a.

128.

U okviru te analize predstavljeni su i relevantni kriteriji koji omogućuju da se utvrdi može li državljanin treće zemlje na temelju članka 20. UFEU‑a ostvariti izvedeno pravo boravka. Detaljno sam pojasnio da je jedan od središnjih aspekata ocjene, koju trebaju provesti nadležna tijela, utvrditi postoji li odnos koji je obilježen visokim stupnjem ovisnosti između državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije, i potonjeg građanina Unije ( 64 ). Iako sam naglašavao važnost zaštite djece mlade dobi i očuvanja, koliko je to moguće, obiteljskog jedinstva, podsjetio sam na to da nije dovoljno da nacionalna tijela uzmu u obzir moguću materijalnu ovisnost djeteta, građanina Unije, o svojem roditelju, državljaninu treće zemlje, nego i da treba utvrditi važnost emocionalne povezanosti s potonjim roditeljem i posljedice koje bi njegov odlazak mogao imati za psihološku ravnotežu tog djeteta ( 65 ).

129.

S obzirom na to, valja naglasiti da se, čak i kada postoji takav odnos ovisnosti, državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, može odbiti dozvola boravka, kada taj državljanin predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju za javni poredak ili javnu sigurnost, uzimajući u obzir, među ostalim, kaznena djela koja je počinio ( 66 ). U okviru svoje analize prve tematske osi i, konkretnije, predmeta C‑532/19, pružio sam, u pogledu kaznene evidencije koja se odnosi na osobu QP, određene korisne elemente tumačenja pojmova „javni poredak” i „javna sigurnost” ( 67 ). Konačno, podsjetio sam na to da se takva kvalifikacija „prijetnje” za te javne interese ne može automatski utvrditi, nego se do nje mora doći konkretnom ocjenom svih postojećih i relevantnih okolnosti slučaja, s obzirom na načelo proporcionalnosti, najbolji interes djeteta i temeljna prava ( 68 ).

130.

Valja utvrditi da, s obzirom na to da se španjolskom upravnom praksom ne predviđa takva analiza kako bi se utvrdilo postojanje izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU‑a, ona ne ispunjava zahtjeve koji se nalažu sudskom praksom Suda. Stoga se ta upravna praksa ne može smatrati u skladu s pravom Unije.

131.

S obzirom na prethodno navedeno, analizu druge tematske osi valja zaključiti utvrđenjem da je članku 20. UFEU‑a, kako ga se tumači u sudskoj praksi Suda, protivna prethodno opisana upravna praksa.

132.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja Tribunala Superior de Justicia de Castilla‑La Mancha (Visoki sud u Kastilji‑La Manchi, Španjolska) odgovori na sljedeći način: