MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

GERARDA HOGANA

od 16. srpnja 2020. ( 1 )

Predmet C‑427/19

Bulstrad Vienna Insurance Group АD

protiv

Olympic Insurance Company Ltd

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2009/138/EZ – Odluka o otvaranju postupka likvidacije nad društvom za osiguranje – Definicija – Nadležnost određivanja postojanja takve odluke – Oduzimanje odobrenja za rad društvu za osiguranje – Imenovanje privremenog likvidatora – Nepostojanje sudskog postupka u slučaju insolventnosti – Prekid svih sudskih postupaka protiv društva za osiguranje”

I. Uvod

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku proizlazi iz postupka između dioničkog društva za osiguranje Bulstrad Vienna Insurance Group AD („Bulstrad”) i ciparskog društva za osiguranje Olympic Insurance Company Limited („Olympic”). Postupak se odnosi na isplatu odštetne tražbine koju Olympic, kao društvo majka bugarskog društva kćeri, duguje društvu Bulstrad, prema navodu potonjeg.

U bitnome, zahtjev u pitanju ovisi o tumačenju članka 274. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) ( 2 ), u njezinoj verziji u relevantnom trenutku u glavnom postupku. Konkretno, postavljenim se pitanjima pita proizlazi li iz tog članka da se ciparski zakon koji predviđa prekid sudskog postupka kada se društvu za osiguranje oduzme odobrenje za rad te se imenuje privremeni likvidator mora primijeniti i pred bugarskim sudovima, gdje se taj postupak odvija. Međutim, prije razmatranja tih pitanja potrebno je izložiti relevantne zakonodavne tekstove.

II. Pravni okvir

A. Pravo Europske unije

Uvodne izjave 117. do 130. Direktive 2009/138 predviđaju sljedeće:

„(117)

S obzirom na to da nisu usklađena nacionalna zakonodavstva o reorganizacijskim mjerama i postupcima likvidacije, primjereno je u okviru unutarnjeg tržišta osigurati uzajamno priznavanje reorganizacijskih mjera i zakonodavstava država članica koja se odnose na likvidaciju u vezi s društvima za osiguranje, kao i potrebnu suradnju, uzimajući u obzir potrebu za jedinstvom, univerzalnošću, usklađenošću i javnošću takvih mjera te istovjetnim tretmanom i zaštitom vjerovnika društva za osiguranje.

[…]

(119)

Potrebno je razlikovati nadzorna tijela za potrebe reorganizacijskih mjera i postupaka likvidacije i nadzornih tijela društava za osiguranje.

[…]

(121)

Potrebno je propisati uvjete pod kojim su postupci likvidacije koji, iako nisu utemeljeni na insolventnosti, uključuju redoslijed prioriteta plaćanja isplata odštetnih zahtjeva, obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive. Potraživanja zaposlenika društva za osiguranje koja proizlaze iz ugovora o radu i radnih odnosa trebala bi biti takva da se mogu subrogirati na nacionalni sustav za osiguranje radničkih potraživanja. Ta subrogirana potraživanja trebaju imati korist od tretmana koji je određen zakonodavstvom matične države članice (lex concursus).

(122)

Reorganizacijske mjere ne isključuju otvaranje likvidacijskog postupka. Likvidacijski postupak se stoga treba moći otvoriti i bez donošenja reorganizacijskih mjera ili nakon donošenja reorganizacijskih mjera i može se zaključiti nagodbom ili drugim odgovarajućim mjerama, uključujući reorganizacijske mjere.

(123)

Samo nadležna tijela matične države članice treba ovlastiti da donose odluke o postupcima likvidacije društava za osiguranje. Odluke trebaju imati učinke na cijelom području Zajednice i trebaju ih priznati sve države članice. Odluke treba objaviti u skladu s postupcima matične države članice i u Službenom listu Europske unije. Informacije trebaju također biti dostupne poznatim vjerovnicima koji borave unutar Zajednice i koji trebaju imati pravo prijaviti tražbine i podnijeti obrazloženje tražbina.

[…]

(125)

Svi uvjeti za otvaranje, vođenje i zaključivanje postupka likvidacije trebaju biti uređeni propisima matične države članice.

(126)

Kako bi se osiguralo usklađeno djelovanje među državama članicama nadzorna tijela matične države članice i tijela svih drugih država članica trebaju biti žurno obaviještena o otvaranju postupka likvidacije.

[…]

(128)

Otvaranje postupka likvidacije treba uključivati oduzimanje odobrenja za rad koje je izdano društvu za osiguranje, osim ako je to odobrenje već ranije oduzeto.

[…]

(130)

Kako bi se zaštitila opravdana očekivanja i sigurnost određenih transakcija u državama članicama koje nisu matična država članica potrebno je donijeti propise koji se primjenjuju na učinke reorganizacijskih mjera i postupka likvidacije na parnične postupke u tijeku i na pojedine izvršne mjere koje proizlaze iz tih parničnih postupaka.”

U skladu s člankom 14. te direktive, naslovljenim „Načelo odobrenja za rad”:

„1. Za početak obavljanja djelatnosti izravnog osiguranja ili reosiguranja koje su obuhvaćene ovom Direktivom potrebno je prethodno odobrenje za rad.

2. Od nadzornih tijela matične države članice odobrenje za rad iz stavka 1. može zatražiti:

(a)	svako društvo koje ustanovljava svoje sjedište na državnom području te države članice ili

(b)	svako društvo za osiguranje koje, nakon dobivanja odobrenja za rad u skladu sa stavkom 1., želi proširiti svoje poslovanje na cijelu vrstu osiguranja ili na vrste osiguranja osim onih za koje je već dobilo odobrenje.”

Stavak 2. članka 15. Direktive 2009/138, naslovljenog „Opseg odobrenja za rad”, propisuje:

„U skladu s člankom 14. odobrenje za rad se izdaje za određenu vrstu izravnog osiguranja navedenu u dijelu A Priloga I. ili u Prilogu II. Ono obuhvaća cijelu vrstu osiguranja osim ako podnositelj zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad želi obuhvatiti samo neke rizike koji pripadaju toj vrsti osiguranja.”

Stavak 1. članka 144. te direktive, naslovljenog „Oduzimanje odobrenja za rad”, predviđa sljedeće:

„1. […]

Nadzorno tijelo matične države članice oduzet će odobrenje za rad koje je izdano društvu za osiguranje odnosno društvu za reosiguranje u slučaju da to društvo nije usklađeno s minimalnim potrebnim kapitalom, a nadzorno tijelo smatra da je dostavljeni financijski plan očito neodgovarajući ili ako se predmetno društvo ne uskladi s odobrenim planom u roku od tri mjeseca od dana kad je utvrđeno postojanje neusklađenosti s minimalnim potrebnim kapitalom.”

7.	Direktiva 2009/138 sadržava glavu IV., naslovljenu „Reorganizacija i likvidacija društava za osiguranje”, u kojoj se nalaze članci 267. do 296.

Članak 267. te direktive, naslovljen „Područje primjene ove glave”, propisuje:

„Ova se glava primjenjuje na reorganizacijske mjere i postupke likvidacije vezane uz sljedeće:

(a)	društva za osiguranje;

(b)	podružnice društava za osiguranje iz treće zemlje koje se nalaze na području Zajednice.”

Članak 268. te direktive, naslovljen „Definicije”, propisuje:

„1. Za potrebe ove glave, primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)	‚nadležna tijela’ znači upravna ili sudska tijela država članica koja su nadležna za reorganizacijske mjere ili postupke likvidacije;

[…]

(d)

‚postupak likvidacije’ znači skupni postupak koji obuhvaća prodaju imovine društva za osiguranje i podjelu prihoda između vjerovnika, dioničara ili članova, prema potrebi, što nužno obuhvaća bilo koje djelovanje od strane nadležnih tijela, uključujući kad je skupni postupak prekinut nagodbom ili drugom odgovarajućom mjerom, bez obzira na to da li se ti postupci temelje na insolventnosti ili su dobrovoljni ili prinudni;

[…]”

10.

Članak 269., naslovljen „Donošenje reorganizacijskih mjera – primjenjivo pravo”, glasi:

„1. Samo nadležna tijela matične države članice imaju pravo donijeti odluku o reorganizacijskim mjerama s obzirom na društvo za osiguranje, uključujući njegove podružnice.

2. Reorganizacijske mjere ne isključuju otvaranje likvidacijskog postupka od strane matične države članice.

3. Reorganizacijske mjere se uređuju zakonima, propisima i postupcima koji su u primjeni u matičnoj državi članici, ako u odredbama članaka 285. do 292. nije drukčije predviđeno.

4. Reorganizacijske mjere koje su poduzete u skladu sa zakonodavstvom matične države članice imaju bez ograničenja pravni učinak na cijelom području Zajednice bez daljnjih formalnosti, uključujući i prema trećim stranama u drugim državama članicama, čak i kad zakonodavstvo tih drugih država članica ne predviđa takve reorganizacijske mjere ili kad za njihovu provedbu vrijede uvjeti koji nisu ispunjeni.

5. Pravni učinak reorganizacijskih mjera na cijelom području Zajednice nastupa istodobno s nastupanjem pravnih učinaka u matičnoj državi članici.”

11.

Članak 270., naslovljen „Informacije nadzornim tijelima”, propisuje:

„Nadležna tijela matične države članice hitno obavješćuju nadzorna tijela te države članice o svojoj odluci o bilo kojim reorganizacijskim mjerama, ako je moguće prije donošenja takve mjere i, ako to nije moguće, odmah nakon donošenja mjere.

Nadzorna tijela matične države članice hitno obavješćuju nadzorna tijela svih drugih država članica o odluci donošenja reorganizacijskih mjera, uključujući i o mogućim praktičnim učincima takvih mjera.”

12.

Stavak 1. članka 271. Direktive 2009/138, naslovljenog „Objavljivanje odluka o reorganizacijskim mjerama”, glasi:

„Kad je u matičnoj državi članici moguće podnijeti pritužbu protiv reorganizacijske mjere, nadležna tijela matične države članice, upravitelj ili bilo koja osoba koja ima pravo to učiniti u matičnoj državi članici javno objavljuje odluku o reorganizacijskoj mjeri u skladu s postupcima o javnom objavljivanju predviđenim u matičnoj državi članici i, nadalje, u Službenom listu Europske unije objavljuju čim je prije moguće izrijeku rješenja kojim se utvrđuje reorganizacijska mjera.

[…]

Nadzorna tijela drugih država članica koja su obaviještena o odluci o reorganizacijskoj mjeri u skladu s člankom 270. mogu osigurati objavljivanje takve odluke na svojem državnom području na način koji ona smatraju primjerenim.”

13.

U skladu s člankom 273., naslovljenim „Otvaranje postupka likvidacije – informacije za nadzorna tijela”:

„1. Samo nadležna tijela matične države članice imaju pravo donijeti odluku o otvaranju postupka likvidacije nad društvom za osiguranje, uključujući njegove podružnice u drugim državama članicama. Ta se odluka može donijeti prije, ili nakon donošenja, reorganizacijskih mjera.

2. Odluka o otvaranju postupka likvidacije nad društvom za osiguranje, uključujući njegove podružnice u drugim državama članicama, donesena u skladu s pravom matične države članice, se priznaje na cijelom području Zajednice bez daljnjih formalnosti i njezin pravni učinak u Zajednici nastupa istodobno s nastupanjem pravnih učinaka u državi članici u kojoj je otvoren postupak.

3. Nadležna tijela matične države članice hitno obavješćuju nadzorna tijela te države članice o odluci o otvaranju postupka likvidacije, ako je moguće prije otvaranja postupka i, ako to nije moguće, odmah nakon otvaranja postupka.

Nadzorna tijela matične države članice hitno obavješćuju nadzorna tijela svih drugih država članica o odluci o otvaranju postupka likvidacije, uključujući i o mogućim praktičnim učincima takvog postupka.”

14.

Članak 274. te direktive, naslovljen „Pravo koje se primjenjuje”, predviđa:

„1. Odluka o otvaranju postupka likvidacije nad društvom za osiguranje, postupak likvidacije i njegovi učinci se uređuju pravom koje se primjenjuje u matičnoj državi članici ako u odredbama članaka od 285. do 292. nije drukčije predviđeno.

2. Propisi matične države članice uređuju najmanje sljedeće:

(a)	imovinu koja pripada likvidacijskoj masi i kako treba postupati s imovinom koju je steklo, ili je prenesena na, društvo za osiguranje nakon otvaranja likvidacijskog postupka;

(b)	ovlaštenja društva za osiguranje ili likvidatora;

(c)	pretpostavke za valjanost prijeboja;

(d)	kakav učinak ima otvaranje likvidacijskoga postupka na postojeće ugovore u kojima je društvo za osiguranje strana;

(e)	učinke pokretanja likvidacijskog postupka na pojedinačne postupke za ostvarivanje tražbina koje su pokrenuli vjerovnici, osim učinaka na parnice u tijeku prema članku 292.;

(f)	koje se tražbine mogu prijaviti u odnosu na likvidacijsku masu društva za osiguranje i kako treba postupati s tražbinama koje su nastale nakon otvaranja likvidacijskog postupka;

(g)	pravila koja uređuju prijavu, ispitivanje i utvrđivanje tražbina;

(h)	pravila koja uređuju diobu utrška dobivenog unovčenjem imovine, isplatni red tražbina i prava vjerovnika koji su nakon otvaranja likvidacijskog postupka na temelju stvarnog prava ili prijeboja djelomično namireni;

(i)	pretpostavke i učinke zaključenja likvidacijskoga postupka, posebno nagodbom;

(j)	prava vjerovnika nakon zaključenja likvidacijskoga postupka;

(k)	stranu koja snosi troškove likvidacijskoga postupka, uključujući i troškove koji proizlaze iz njega; i

(l)	pravila koje su pravne radnje ništetne, pobojne ili djelomično ništetne jer oštećuju ukupnost vjerovnika.”

15.

Stavak 1. članka 280. Direktive 2009/138, naslovljenog „Objavljivanje odluka o postupku likvidacije”, propisuje:

„Nadležna tijela, likvidator ili bilo koja druga osoba koja je imenovana u tu svrhu od strane nadležnog tijela objavljuje odluku o pokretanju postupka likvidacije u skladu s postupcima za objavljivanje predviđenim u matičnoj državi članici i također objavljuje izrijeku odluke o otvaranju postupka likvidacije u Službenom listu Europske unije.

Nadzorna tijela svih drugih država članica koje su obaviještene o otvaranju postupka likvidacije u skladu s člankom 273. stavkom 3. mogu osigurati objavu takvih odluka na svojem državnom području na primjeren način.”

16.	Članak 292. te direktive, naslovljen „Parnice u tijeku”, glasi: „Za učinke reorganizacijskih mjera ili likvidacijskoga postupka na parnice u tijeku o imovini ili o pravu koji su oduzeti društvu za osiguranje mjerodavno je samo pravo države članice u kojoj se parnica vodi.”

B. Ciparsko pravo

17.

U skladu s ciparskim pravom, sud može imenovati prethodnog likvidatora nakon podnošenja zahtjeva za otvaranje postupka likvidacije, ali prije nego što je takav postupak otvoren. Imenovanje privremenog likvidatora obično se traži zbog opasnosti od ugrožavanja imovine društva, to jest zbog opasnosti od njezina rasipanja prije otvaranja postupka likvidacije, što bi otežalo njezino prikupljanje i preciznu raspodjelu između vjerovnika društva ( 3 ). Uloga privremenog likvidatora u bitnome je očuvati i zaštititi imovinu i status quo društva ( 4 ). Točan opseg ovlasti privremenog likvidatora određuje se odlukom o imenovanju. Međutim, privremeni likvidator načelno nije ovlašten upravljati poslovima društva te ih usmjeravati, što ostaje odgovornost njegovih menadžera ( 5 ). Osim toga, u skladu sa sudskom praksom te države članice, likvidator nije ovlašten dijeliti imovinu društva ( 6 ).

18.

Osobito, u skladu s člankom 215. Peri Eterion Nomosa (Zakon o trgovačkim društvima), naslovljenim „Ovlast prekidanja ili ograničavanja postupka protiv društva”:

„U bilo kojem trenutku nakon podnošenja zahtjeva za otvaranje postupka likvidacije, a prije njegova otvaranja, društvo ili bilo koji vjerovnik ili doprinosnik društva može:

(a)	ako se protiv društva vodi bilo koji drugi spor ili postupak pred bilo kojim općinskim sudom ili pred Vrhovnim sudom, podnijeti takvom sudu zahtjev za prekid tog spora ili postupka; te

(b)	ako se protiv društva vodi bilo koji drugi spor, podnijeti sudu nadležnom za likvidaciju društva zahtjev za ograničavanje postupka likvidacije u vidu odnosnog spora,

a sud kojem je relevantni zahtjev podnesen može, ovisno o slučaju, prekinuti ili ograničiti spor ili postupak, pod uvjetima koje smatra prikladnima.”

19.

Članak 220. tog zakona, naslovljen „Prekid postupka protiv društva nakon otvaranja postupka likvidacije”, propisuje:

„Protiv društva se ne može pokrenuti niti nastaviti nijedan postupak nakon što je otvoren postupak likvidacije ili imenovan privremeni likvidator, osim uz odobrenje suda te u skladu s uvjetima koje sud odredi.”

20.

Članak 227. tog zakona, naslovljen „Imenovanje i ovlasti privremenog likvidatora”, propisuje:

„1. Podložno odredbama ovog članka, sud može kao privremenog likvidatora imenovati stečajnog upravitelja (‚insolvency practitioner’), ovlaštenog u skladu sa Zakonom o stečajnim upraviteljima, u bilo kojem trenutku nakon podnošenja zahtjeva za otvaranje postupka likvidacije, radi zaštite imovine društva i osiguravanja stabilnosti statusa društva.

2. Privremeni likvidator može se imenovati u bilo kojem trenutku prije otvaranja postupka likvidacije. Kao privremeni likvidator može se imenovati stečajni upravitelj (‚official receiver’) ili bilo koja druga prikladna osoba.

2.A Privremeni likvidator izvršava ovlasti koje mu je sud dodijelio.

3. Sud može ovlasti privremenog likvidatora ograničiti odlukom o njegovu imenovanju.”

C. Bugarsko pravo

21.

Članak 624. stavak 2. Kodeksa za zastrahovaneto (Zakonik o osiguranju) predviđa:

„Ako nadležno tijelo druge države članice obavijesti [Komisija za finansov nadzor (Komisija za financijski nadzor)] o otvaranju postupka likvidacije ili stečajnog postupka, ona poduzima mjere za obavještavanje javnosti.”

22.

Članak 44. Kodeksa na meždunarodnoto častno pravo (Zakonik o međunarodnom privatnom pravu) predviđa:

„1. Strano pravo se tumači i primjenjuje na način na koji se tumači i primjenjuje u državi u kojoj je doneseno.

2. Neprimjena stranog prava kao i njegovo pogrešno tumačenje i pogrešna primjena razlog su za ulaganje pravnih lijekova.”

III. Činjenično stanje glavnog postupka i zahtjev za prethodnu odluku

23.

Bulstrad, društvo za osiguranje registrirano u Bugarskoj, podnijelo je tužbu Sofijskom rajonenom sadu (Općinski sud u Sofiji, Bugarska). Društvo Bulstrad tom tužbom zahtijeva da se Olympicu, društvu za osiguranje registriranom na Cipru, naloži da mu plati iznos od 7603,63 bugarska leva (BGN) (približno 3887 eura) na ime povrata naknade iz osiguranja isplaćene u vezi s cestovnom nesrećom, zajedno s troškovima likvidacije u iznosu od 25,00 bugarskih leva (približno 13 eura).

24.

Tužitelj ističe da je vozač jednog vozila osiguranog pri Olympicu 5. siječnja 2018. u gradu Banskom u Bugarskoj nanio materijalnu štetu drugom vozilu, osiguranom pri Bulstradu. Budući da je vozač potonjeg vozila imao kasko osiguranje, tužitelj mu je isplatio 7603,63 bugarska leva (približno 3887 eura) naknade iz osiguranja. Društvo Bulstrad isplatom naknade iz osiguranja stupilo je u prava neposrednog oštećenika u odnosu na štetnika i njegovo osiguranje. Društvo Bulstrad poslalo je društvu Olympic zahtjev za povrat isplaćene naknade iz osiguranja, ali potonje još nije ispunilo taj zahtjev, iako ga je primilo 6. srpnja 2018. Posljedično, društvo Bulstrad pokrenulo je spor protiv tuženika, preko njegove bugarske podružnice, zahtijevajući da mu se naloži plaćanje traženih iznosa i snošenje sudskih troškova.

25.

Sud koji je uputio zahtjev zaključio je da je nadležan prema članku 13. stavku 2. u vezi s člankom 11. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.). Međutim, nacionalni sud je tijekom postupka obaviješten da su nadležna ciparska tijela društvu Olympic oduzela odobrenje za rad kao društvu za osiguranje zato što nije bilo usklađeno s potrebnim kapitalom te da je za to društvo imenovan privremeni likvidator, koji preuzima sva financijska i zakonska prava koja društvo ima ili se čini da ih ima te kojima upravlja. Taj je sud zaključio da su te radnje ciparskih tijela jednakovrijedne odluci o otvaranju postupka likvidacije te je rješenjem od 26. rujna 2018. prekinuo postupak protiv društva Olympic u skladu s odredbama bugarskog Zakonika o osiguranju, kojim je prenesena Direktiva 2009/138.

26.

Društvo Bulstrad zatražilo je nastavak postupka zato što je on, uzimajući u obzir način na koji je Varhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) protumačio relevantne odredbe, nepravilno prekinut. Prema tom tumačenju, navedene dvije radnje ciparskih tijela ne mogu se smatrati jednakovrijednima odluci o otvaranju postupka likvidacije u matičnoj državi članici u smislu bugarskog zakonodavstva kojim je prenesen članak 274. Direktive 2009/138.

27.

Sud koji je uputio zahtjev na to je od bugarske Komisije za financijski nadzor zatražio da navede ima li kakve informacije o otvaranju likvidacijskog ili stečajnog postupka nad društvom Olympic pred nadležnim sudom u Cipru te, ako je takav postupak pokrenut, u kojoj je fazi i je li imenovan likvidator ili stečajni upravitelj („trustee”). Ta je komisija u dopisu od 19. ožujka 2019. navela da od nadležnog ciparskog tijela do tada nije zaprimila nikakve informacije o otvaranju postupka likvidacije nad društvom Olympic.

28.

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev prekinuo je postupak i uputio Sudu sljedeća pitanja:

„1.

Treba li prilikom tumačenja članka 630. Kodeksa za zastrahovaneto (Zakonik o osiguranju) u svjetlu članka 274. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) polaziti od pretpostavke da odluka tijela države članice o oduzimanju odobrenja za rad društvu za osiguranje te o imenovanju njegova privremenog likvidatora a da pritom nije otvoren sudski postupak likvidacije čini ‚odluku o otvaranju postupka likvidacije’?

Jesu li sudovi drugih država članica u skladu s člankom 274. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) dužni primjenjivati pravne propise države članice u kojoj osiguravatelj, kojemu je oduzeto odobrenje za rad i kojemu je imenovan privremeni likvidator, ima svoje sjedište, a kojima je previđeno da se u slučaju imenovanja likvidatora moraju prekinuti svi sudski postupci protiv tog društva i kada to nije izričito predviđeno njihovim nacionalnim pravom?”

29.	Pisana očitovanja Sudu podnijele su bugarska vlada i Europska komisija.

IV. Analiza

A. Dopuštenost prethodnih pitanja

30.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o njima samo ako ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na njih, ako je problem hipotetski ili ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ( 7 ).

31.

U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev izvijestio je, nakon što je podnio svoj zahtjev za prethodnu odluku, da su ga bugarska nadzorna tijela obavijestila da je odlukom od 30. srpnja 2019. pokrenut postupak likvidacije nad društvom Olympic te da je ta odluka 23. kolovoza 2019. objavljena u Službenom listu Cipra. Dana 4. veljače 2020. Sud je upitao sud koji je uputio zahtjev želi li ostati pri svojim pitanjima.

32.	Nacionalni sud rješenjem od 21. veljače 2020. odgovorio je da želi ostati pri svojem zahtjevu.

33.

Budući, kao prvo, da Sud u ovom predmetu raspolaže svim činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi dao odgovor na pitanja koja su mu upućena, kao drugo, da u spisu Suda nema dokaza o tome da je problem hipotetski te, kao treće, da nije očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, zahtjev za prethodnu odluku ne može se proglasiti nedopuštenim. Naime, u području insolventnosti točan datum na koji se eventualni postupci koji su u tijeku pred sudovima drugih država članica trebaju prekinuti vrlo je često iznimno važan.

B. Meritum

1. Prvo pitanje

34.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 274. Direktive 2009/138 tumačiti na način da odluka tijela matične države članice društva za osiguranje o oduzimanju odobrenja za rad tom društvu te o imenovanju njegova privremenog likvidatora a da pritom nije formalno donesena sudska odluka o otvaranju postupka likvidacije čini „odluku o otvaranju postupka likvidacije” u smislu tog članka.

35.	U skladu s člankom 274. stavkom 1. Direktive 2009/138, odluka o otvaranju postupka likvidacije nad društvom za osiguranje, postupak likvidacije i njegovi učinci uređuju se pravom koje se primjenjuje u matičnoj državi članici.

36.

Međutim, članak 268. stavak 1. točka (d) te direktive predviđa da, za potrebe njezine glave IV. (koja je naslovljena „Reorganizacija i likvidacija društava za osiguranje” te sadržava članak 274.), pojam „postupak likvidacije” znači „skupni postupak koji obuhvaća prodaju imovine društva za osiguranje i podjelu prihoda između vjerovnika, dioničara ili članova, prema potrebi, što nužno obuhvaća bilo koje djelovanje od strane nadležnih tijela, uključujući kad je skupni postupak prekinut nagodbom ili drugom odgovarajućom mjerom, bez obzira na to da li se ti postupci temelje na insolventnosti ili su dobrovoljni ili prinudni” ( 8 ). Dakle, iako je na matičnim državama članicama da odrede pod kojim se uvjetima može donijeti odluka o otvaranju postupka likvidacije kao i oblik te učinke tog postupka, značenje pojma „postupak likvidacije” u smislu Direktive 2009/138 ne ovisi o nacionalnom pravu: umjesto toga, ono pretpostavlja da postupak u pitanju odgovara definiciji tog pojma u članku 268. stavku 1. točki (d).

37.

Kada je riječ o nadležnosti za određivanje treba li neku odluku smatrati donesenom radi otvaranja postupka koji odgovara toj definiciji te stoga odlukom o otvaranju postupka likvidacije, Direktiva 2009/138 ne sadržava nijednu odredbu koja sudovima matične države članice daje isključivu nadležnost ocjenjivanja pravne naravi odluke koju donesu nadležna tijela te države članice. Ona ne predviđa ni da nadležna tijela, kad donose odluku o otvaranju postupka likvidacije, moraju poštovati određene bitne formalnosti, tako da se odluka može prepoznati kao takva. Osim toga, ne sadržava popis postupaka iz raznih država članica koji se moraju smatrati postupcima likvidacije, zahvaljujući kojem bi ih sudovi drugih država članica lako mogli prepoznati. Naprotiv, članak 273. stavak 2. samo propisuje da odluke o otvaranju postupka likvidacije treba priznati na cijelom području Unije bez daljnjih formalnosti osim onih koje su predviđene zakonodavstvom matičnih država članica ( 9 ).

38.

Istina, članak 273. stavak 2. Direktive 2009/138 predviđa načelo uzajamnog priznavanja odluka o otvaranju postupka likvidacije. Međutim, kako je to navedeno u članku 267., glava IV. – te stoga i načelo uzajamnog priznavanja iz članka 273. – primjenjuje se samo na odluke za koje je utvrđeno da se odnose na postupak likvidacije u smislu te direktive ( 10 ).

39.

Dakle, i iz konteksta i iz ciljeva Direktive 2009/138 proizlazi da su sudovi drugih država članica nadležni odrediti treba li odluku tijela matične države članice smatrati odlukom o otvaranju postupka likvidacije u smislu Direktive 2009/138. Međutim, ako je to slučaj, ti sudovi moraju dopustiti njihovo stupanje na snagu.

40.

Iz teksta članka 268. stavka 1. točke (d) Direktive 2009/138 slijedi da, kako bi se radilo o odluci o otvaranju postupka likvidacije, moraju biti ispunjena dva uvjeta. Kao prvo, predmet postupka mora biti prodaja imovine društva za osiguranje i podjela prihoda između vjerovnika. Kao drugo, u njemu moraju sudjelovati nadležna tijela, to jest, u skladu s člankom 268. stavkom 1. točkom (a) te direktive, „upravna ili sudska tijela država članica koja su nadležna za reorganizacijske mjere ili postupke likvidacije”.

41.

U ovom se predmetu, kako smo vidjeli, postavlja pitanje treba li odluku o oduzimanju odobrenja za rad društvu za osiguranje te o imenovanju privremenog likvidatora smatrati odlukom o otvaranju postupka likvidacije ili odlukom koja podrazumijeva postojanje takvog postupka u smislu Direktive 2009/138.

42.	Što se tiče imenovanja privremenog likvidatora, budući da je ono samo privremeno, donošenje takve odluke nužno podrazumijeva da će se kasnije imenovati stalni likvidator, sa zadaćom da proda imovinu društva za osiguranje.

43.

Iako Sud nije nadležan tumačiti nacionalno pravo, primijeniti pravilo prava Unije na određeni predmet niti ocjenjivati odredbu nacionalnog prava s obzirom na takvo pravilo, on ipak može upotrijebiti sve informacije iz svojeg spisa kako bi pojasnio situaciju na koju sud koji je uputio zahtjev upućuje u svojim pitanjima te mu tako pružio tumačenje koje bi mu moglo biti od koristi prilikom ocjenjivanja učinaka te odredbe ( 11 ).

44.

U ovom je predmetu iz spisa Suda jasno, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom u pitanju, da se odluka o određivanju privremenog stečajnog upravitelja donosi nakon podnošenja zahtjeva za otvaranje postupka likvidacije, ali prije eventualne odluke suda o tom zahtjevu ( 12 ). Osim toga, prema tom istom nacionalnom zakonodavstvu, privremeni likvidator načelno nije ovlašten prodavati imovinu društva za osiguranje ili isplaćivati dividende vjerovnicima ( 13 ). Međutim, činjenica da privremeni likvidator nema te ovlasti – što je, naravno, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri – isključuje mogućnost da bi takva odluka mogla podrazumijevati otvaranje ili postojanje postupka likvidacije u smislu Direktive 2009/138, upravo zato što se ta obilježja smatraju bitnima kako bi se odluka smatrala odlukom o otvaranju postupka likvidacije za potrebe članka 268. stavka 1. točke (d) Direktive 2009/138.

45.	Što se tiče oduzimanja odobrenja za rad, valja istaknuti da se u Direktivi 2009/138 pravi razlika između takve odluke i odluke o otvaranju postupka likvidacije.

46.

Kao prvo, posljedice svake od tih odluka određene su u različitim glavama Direktive, to jest u glavi I. odnosno glavi IV. Prema članku 144. u vezi s člankom 14. Direktive 2009/138, oduzimanje odobrenja služi tomu da se odnosnom društvu zabrani obavljanje djelatnosti povezanih s vrstom osiguranja za koju je to prethodno odobrenje dano. Nasuprot tomu, u skladu s člankom 273. te direktive, donošenje odluke o otvaranju postupka likvidacije ima pravne učinke koje pravo matične države članice pridaje takvom postupku.

47.

Kao drugo, dok prema članku 144. u vezi s člankom 13. točkom 10. Direktive 2009/138 odluku o oduzimanju odobrenja donosi nacionalno tijelo ili nacionalna tijela koja su zakonom ili uredbom ovlaštena nadzirati društva za osiguranje ili reosiguranje, članak 268. točka (d) u vezi s točkom (a) predviđa da odluku o otvaranju postupka likvidacije donose upravna ili sudska tijela država članica koja su nadležna za reorganizacijske mjere ili postupke likvidacije ( 14 ). Istina, ta tijela mogu biti ista, ali to nije nužno slučaj ( 15 ).

48.

Kao treće, postoje različite vrste odluka, koje imaju različite ciljeve. U skladu s člankom 15. i sljedećima Direktive 2009/138 te njezinim uvodnim izjavama 8. i 11., postupak izdavanja odobrenja za rad osigurava da su društva koja obavljaju djelatnosti osiguranja ili reosiguranja usklađena s odgovarajućim pravilima te da mogu svoje poslove obavljati u cijeloj Uniji. Što se tiče odluka o otvaranju postupka likvidacije, iz članka 268. stavka 1. točke (d) Direktive 2009/138 proizlazi da one služe pripremanju prodaje imovine društva za osiguranje i podjele prihoda između vjerovnika, iako do potonjeg ne mora u konačnici doći ( 16 ). Iz uvodne izjave 121. Direktive 2009/138 slijedi da se donošenje takve odluke ne može temeljiti na insolventnosti.

49.

Kao četvrto, dok članak 144. stavak 2. Direktive 2009/138 za slučaj oduzimanja odobrenja za rad predviđa da nadzorno tijelo države članice samo obavijesti nadzorna tijela drugih država članica, članak 273. stavak 3. Direktive 2009/138 za slučaj donošenja odluke o otvaranju postupka likvidacije predviđa da nadležna tijela obavijeste druga tijela ne samo o svojoj odluci nego i o praktičnim učincima koje bi takav postupak mogao imati. Osim toga, kada je riječ o odluci o otvaranju postupka likvidacije, članak 280. te direktive propisuje da nadležna tijela, likvidator ili bilo koja druga osoba koja je imenovana u tu svrhu od strane nadležnog tijela objavljuje odluku o otvaranju postupka likvidacije u skladu s postupcima za objavljivanje predviđenima u matičnoj državi članici kao i izreku odluke o otvaranju postupka likvidacije u Službenom listu Europske unije.

50.

Iz toga slijedi, kako je to istaknula bugarska vlada, da su „odluka o oduzimanju odobrenja za rad”, s jedne strane, i „odluka o otvaranju postupka likvidacije”, s druge, različite odluke. Budući da Direktiva 2009/138 ne sadržava nijednu odredbu koja državama članicama nalaže da smatraju da oduzimanje odobrenja za rad podrazumijeva odluku o otvaranju postupka likvidacije ili da je ono takvoj odluci jednakovrijedno, postojanje „odluke o otvaranju postupka likvidacije” u smislu Direktive 2009/138 ne može se zaključiti na temelju pukog oduzimanja odobrenja za rad društvu za osiguranje. Posve je moguće, primjerice, da se odluka o oduzimanju određenog odobrenja za rad donese zbog razloga koji se ne tiču insolventnosti društva za osiguranje.

51.

Istina, članak 279. Direktive 2009/138 predviđa da otvaranje postupka likvidacije uzrokuje, u skladu s postupkom iz članka 144. te direktive, oduzimanje odobrenja za rad. Međutim, obratno ne vrijedi jer Direktiva 2009/138 ne zahtijeva da država članica u slučaju oduzimanja odobrenja za rad zbog same te činjenice automatski otvori postupak likvidacije. Naprotiv, u uvodnoj izjavi 128. Direktive 2009/138 navodi se da „[o]tvaranje postupka likvidacije treba uključivati oduzimanje odobrenja za rad koje je izdano društvu za osiguranje, osim ako je to odobrenje već ranije oduzeto” ( 17 ), što podrazumijeva da otvaranje postupka likvidacije ne uzrokuje automatski oduzimanje odobrenja za rad ( 18 ).

52.

Iako Direktiva 2009/138 ne nalaže državama članicama da propišu da oduzimanje svih odobrenja za rad automatski rezultira otvaranjem postupka likvidacije nad društvom za osiguranje u smislu članka 268. stavka 1. točke (d) Direktive 2009/138 čak i bez potrebe za donošenjem zasebne odluke, ona državama članicama ipak ne zabranjuje usvajanje takvog propisa. Stoga sudovi drugih država članica na temelju činjenice da je donesena odluka o oduzimanju odobrenja za rad moraju zaključiti da je postupak likvidacije pokrenut samo ako zakonodavstvo matične države članice to predviđa, što pretpostavlja da su nadležna tijela u smislu članka 268. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 i nadzorna tijela u smislu članka 13. točke 10. te direktive određena.

53.

Iz spisa Suda u ovom predmetu ne čini se da nacionalno zakonodavstvo u pitanju predviđa da oduzimanje odobrenja za rad automatski rezultira otvaranjem postupka likvidacije. Naprotiv, bugarska vlada tvrdi da je Općinski sud u Nikoziji u odluci od 30. srpnja 2019. o otvaranju postupka likvidacije nad društvom Olympic utvrdio da odluka nadležnog tijela o oduzimanju odobrenja za obavljanje djelatnosti osiguranja ne podrazumijeva istodobnu i automatsku likvidaciju društva za osiguranje.

54.

Iz navedenog proizlazi da odluka nadležnog tijela o oduzimanju odobrenja za rad i imenovanju privremenog likvidatora ne čini „odluku o otvaranju postupka likvidacije” u smislu članka 268. stavka 1. točke (d) Direktive 2009/138, osim ako (na način predviđen tom potonjom odredbom) nacionalno zakonodavstvo propisuje bilo da je privremeni likvidator ovlašten prodati imovinu odnosnog društva za osiguranje i podijeliti prihode između vjerovnika bilo da oduzimanje odobrenja za rad rezultira automatskim otvaranjem postupka likvidacije, bez potrebe da drugo tijelo donese zasebnu odluku u tom pogledu.

55.

Iako se pitanje nacionalnog suda odnosi samo na otvaranje postupka likvidacije, također treba naglasiti da, u skladu s člankom 268. stavkom 1. točkom (c) Direktive 2009/138, pojam „reorganizacijske mjere” znači „mjere koje podrazumijevaju bilo koje djelovanje nadležnih tijela koje je namijenjeno očuvanju ili ponovnoj uspostavi financijske situacije u društvu za osiguranje i koje, osim tog društva za osiguranje, utječe na prethodna prava stranaka, što uključuje, ali nije ograničeno na mjere koje podrazumijevaju mogućnost obustave plaćanja, odlaganje provedbenih mjera ili smanjenje potraživanja”. Iz toga proizlazi da je reorganizacijskom mjerom u smislu glave IV. Direktive 2009/138 moguće smatrati odluku koja ispunjava sljedeća tri uvjeta:

–	odluku su donijela nadležna tijela, to jest, u skladu s člankom 268. stavkom 1. točkom (a), upravna ili sudska tijela država članica koja su nadležna za reorganizacijske mjere ili postupke likvidacije;

–	odluka je namijenjena očuvanju ili ponovnoj uspostavi financijske situacije u društvu za osiguranje;

–	odluka utječe na prethodna prava stranaka različitih od samog društva za osiguranje.

56.

U ovom predmetu određeni elementi spisa Suda sugeriraju da je, kao prvo, odluku o imenovanju privremenog likvidatora donijelo tijelo koje je također nadležno za reorganizacijske mjere ili postupke likvidacije. Kao drugo, ta je odluka namijenjena očuvanju imovine dotičnog društva za osiguranje. Kao treće, ona utječe ne samo na poslovno upravljanje tim društvom nego i na prethodna prava drugih stranaka. U skladu s člankom 220. Zakona o trgovačkim društvima, protiv društva se ne može otvoriti niti nastaviti nijedan postupak nakon što je imenovan privremeni likvidator, osim uz odobrenje suda. Stoga odluka o određivanju privremenog likvidatora može činiti reorganizacijsku mjeru u smislu članka 268. stavka 1. točke (c) Direktive 2009/138. Međutim, to je isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi.

57.

Ako je to slučaj, članak 269. stavak 4. Direktive 2009/138 predviđa da druge države članice te time i njihova sudska tijela priznaju učinke koje ta mjera ima na temelju zakonodavstva matične države članice, čak i ako nadležna tijela potonje nisu obavijestila tijela prvonavedenih bilo o donošenju te mjere bilo o njezinim učincima, kako to zahtijeva članak 270. Direktive 2009/138.

58.

Ako odluku iz predmetnog slučaja o oduzimanju odobrenja za rad društvu za osiguranje i imenovanju privremenog likvidatora, s obzirom na učinak koji zakonodavstvo matične države članice pridaje takvim odlukama, treba smatrati reorganizacijskom mjerom ili odlukom o otvaranju postupka likvidacije, druge države članice bile bi obvezne, u skladu s člankom 269. stavkom 4. odnosno člankom 273. stavkom 2. Direktive 2009/138, priznati učinke koje pravo matične države članice pridaje takvim odlukama.

59.

Istina, članak 292. Direktive 2009/138 propisuje da je „[z]a učinke reorganizacijskih mjera ili likvidacijskoga postupka na parnice u tijeku o imovini ili o pravu koji su oduzeti društvu za osiguranje, mjerodavno […] samo pravo države članice u kojoj se parnica vodi”. Međutim, u ovom slučaju glavni postupak ne odnosi se na imovinu ili na pravo koji su već oduzeti društvu za osiguranje ( 19 ).

60.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prvo pitanje odgovori u smislu da članak 274. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da odluka tijela države članice o oduzimanju odobrenja za rad društvu za osiguranje i imenovanju privremenog likvidatora ne čini „odluku o otvaranju postupka likvidacije” u smislu te direktive, osim ako nacionalno zakonodavstvo predviđa bilo da je taj privremeni likvidator ovlašten prodati imovinu tog društva i prihode podijeliti između vjerovnika bilo da oduzimanje odobrenja za rad automatski rezultira otvaranjem postupka likvidacije, bez potrebe za donošenjem ikakve daljnje odluke u tom pogledu.

61.

Ako takvu odluku nije moguće smatrati odlukom o otvaranju postupka likvidacije, ali je ona donesena kako bi se osiguralo očuvanje poslovne imovine te onemogućuje otvaranje ili nastavak bilo kojeg spora ili postupka protiv društva za osiguranje osim uz odobrenje suda, treba je smatrati reorganizacijskom mjerom u smislu glave IV. Direktive 2009/138.

62.	Ako se odluka može kvalificirati kao odluka o otvaranju postupka likvidacije ili kao reorganizacijska mjera u smislu glave IV. Direktive 2009/138, priznaje se na cijelom području Unije bez daljnjih formalnosti.

2. Drugo pitanje

63.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u biti pita jesu li sudovi drugih država članica dužni primjenjivati pravne propise matične države članice društva za osiguranje kojima je previđeno da se u slučaju oduzimanja odobrenja za rad tom društvu i imenovanja privremenog likvidatora moraju prekinuti svi sudski postupci protiv tog društva i kada takav propis ne postoji u njihovu nacionalnom zakonodavstvu.

64.

Iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da je, kako bi druge države članice na temelju Direktive 2009/138 bile obvezne prekinuti svoje sudske postupke zbog donošenja odluke matične države članice, potrebno, kao prvo, da ta odluka čini bilo reorganizacijsku mjeru bilo odluku o otvaranju postupka likvidacije u smislu glave IV. te direktive i, kao drugo, da zakonodavstvo matične države članice propisuje da se u slučaju donošenja takve odluke prekidaju svi sudski postupci protiv odnosnog društva. Naime, u skladu s člankom 269. stavkom 4. i člankom 273. stavkom 2. Direktive 2009/138, države članice dužne su priznati učinke koje zakonodavstvo matične države članice pridaje tim dvjema vrstama odluka. S obzirom na to, iako nacionalni sud nije naveo odredbe tumačenje kojih traži, iz spisa Suda može se zaključiti da su to članak 269. stavak 4. i članak 273. stavak 2. te direktive.

65.

U tom kontekstu, drugo pitanje shvaćam na način da je Sudu postavljeno jer se glavni postupak odnosi na spor između dvaju pojedinaca ( 20 ). Međutim, budući da je direktiva akt upućen državama članicama te da je one moraju prenijeti u svoja nacionalna prava, odredbe direktive mogu imati izravan učinak samo ako su jasne, precizne i bezuvjetne te ako ih država članica nije pravilno prenijela u propisanom roku. Čak i kad su ti uvjeti ispunjeni, direktiva nikada ne može sama po sebi stvoriti obveze za pojedinca pa se na nju kao takvu nije moguće pozivati protiv njega ( 21 ). Naime, širiti mogućnost pozivanja na odredbu direktive koja nije prenesena ili je nepravilno prenesena na područje odnosa između pojedinaca značilo bi priznati Uniji ovlast da s izravnim učinkom utvrđuje obveze na teret pojedinaca, iako ona tu ovlast ima samo prilikom donošenja uredbi ( 22 ).

66.	Prema tome, čak se ni jasna, precizna i bezuvjetna odredba direktive koja dodjeljuje prava ili nameće obveze pojedincima ne može primijeniti kao takva u okviru spora koji suprotstavlja isključivo pojedince ( 23 ).

67.	Međutim, Sud je uvažio situacije koje, a da nisu iznimke, jednostavno nisu obuhvaćene tim načelom, bilo zbog toga što spor u pitanju ne čini, strogo govoreći, spor između pojedinaca ili zbog umetanja nacionalnog ili Unijina pravila koje ima izravan učinak te na koje se pojedinci mogu pozvati.

68.

Kao prvo, odredba direktive može se primijeniti u okviru spora između pojedinaca ako jedan od tih pojedinaca, koji je pod vlašću države, izvršava zadaću u javnom interesu te su mu povjerene ovlasti šire od onih koje proizlaze iz redovnih propisa ( 24 ). Naime, budući da pojedinca u takvoj situaciji nije moguće smatrati redovnom fizičkom osobom, direktiva mu može nametnuti obveze. Međutim, ta situacija u predmetnom slučaju nije primjenjiva jer se društvima za osiguranje načelno ne povjeravaju nikakve javne ovlasti te ih se stoga ne može smatrati javnim tijelima u tom smislu.

69.

Kao drugo, kako to pokazuje nedavna presuda Suda u predmetu Smith, odredba direktive može se uzeti u obzir u sporu između pojedinaca ako konkretizira uvjete primjene općeg načela prava Unije ili temeljno pravo na koje je moguće izravno se pozvati ( 25 ). U takvoj situaciji obveze pojedincima ne nameće direktiva kao takva, nego – u skladu sa sudskom praksom Suda – opće načelo ili temeljno pravo, kako su utjelovljena u toj direktivi.

70.

Za potrebe ovog predmeta nije potrebno proučavati tu liniju sudske prakse ili, u predmetima koji se tiču Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), mjeru u kojoj je ona sukladna posebnim ograničenjima koja na područje njezine primjene nameće članak 51. stavak 1. Povelje. Čak i ako je ta linija sudske prakse u pravu utoliko što sugerira da određena opća temeljna načela prava Unije mogu nalagati ono što u biti čini oblik horizontalnog učinka direktiva, jedini argument koji se u tom smislu može istaknuti jest argument da članak 269. stavak 4. i članak 273. stavak 2. Direktive 2009/138 moguće konkretiziraju obvezu lojalne suradnje između država članica, koja je utvrđena u članku 4. stavku 3. prvom podstavku UEU‑a ( 26 ). Međutim, to potonje načelo ne stvara samostalnu obvezu državama članicama ( 27 ). Posljedično, iako Sud katkad upućuje na načelo lojalne suradnje kako bi naglasio važnost poštovanja dane odredbe prava Unije ( 28 ), tim se načelom ne može opravdati primjena odredbi neprenesene direktive u postupku između pojedinaca. U suprotnom, na članak 4. stavak 3. UEU‑a moglo bi se pozivati u gotovo svim slučajevima kako bi se praktički nametnulo ono što u praksi čini oblik horizontalnog izravnog učinka.

71.

U svakom slučaju, načelo suradnje o kojem se eventualno radi u ovom predmetu ne tiče se odnosa između države članice i Unije, nego odnosa između država članica. U ovom slučaju, međutim, načelo lojalne suradnje ne predviđa pravno pravilo koje je izravno primjenjivo kao takvo, nego samo određuje nekoliko pitanja o kojima države članice prema potrebi međusobno pregovaraju ( 29 ).

72.

Kao treće, iako direktiva nikada ne može sama po sebi stvoriti obveze pojedincima, obvezujuća narav koju stječe nakon što istekne rok za njezino prenošenje nameće obvezu nacionalnim tijelima da svoje domaće pravo tumače u skladu s njom ( 30 ). S obzirom na to, kako bi osigurali pravnu zaštitu koju pojedinci izvode iz odredbi prava Unije, nacionalni sudovi od kojih je zatraženo tumačenje nacionalnog prava moraju uzeti u obzir sva pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje kako bi ga protumačili, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta i svrhe direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisan rezultat ( 31 ).

73.

Naravno, ključne su riječi „u najvećoj mogućoj mjeri”. Načelo da se nacionalno pravo mora tumačiti u skladu s pravom Unije ograničeno je određenim drugim općim pravnim načelima, uključujući načelo pravne sigurnosti. Obveza nacionalnog suda da se prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila domaćeg prava vodi pravom Unije ne može poslužiti kao osnova za tumačenje nacionalnog prava koje je contra legem.

74.

Također treba podsjetiti na to da se pojedinci i privatni subjekti u svojem ponašanju mogu voditi nacionalnim pravom koje prevladava u pojedinim državama članicama. Ne smiju se smatrati odgovornima za činjenicu – ako ona to jest – da određena država članica nije ispunila svoju obvezu prenošenja dane direktive na način koji ta direktiva zahtijeva niti im se mogu nametnuti pravne posljedice neispunjenja te obveze. Ključno načelo svakog uređenog pravnog sustava – poput Unijina – jest da između osobne i pravne odgovornosti mora postojati veza. To je dodatni razlog zbog kojeg direktiva, nužno i radi osiguravanja osnovne pravičnosti, ne smije imati horizontalan izravan učinak prema privatnim, nedržavnim subjektima, upravo zato što se propusti države članice u pogledu prijenosa direktive ne smiju odraziti na nedužne treće strane koje nisu odgovorne u tom pogledu.

75.

Sve to znači da nacionalni sud ne može – i ne treba – praktički izmijeniti nacionalni zakonodavni tekst pod krinkom usklađenog tumačenja jer bi se time potkopao nacionalni zakonodavni proces. Naravno, donošenje propisa izabranih predstavnika države u okviru vlastitih parlamentarnih i zakonodavnih sustava stup je demokratske naravi država članica Unije. S obzirom na to, u sporu između pojedinaca nije se moguće pozvati na direktivu kako bi se iz primjene izuzeo propis države članice koji se protivi toj direktivi ( 32 ).

76.	U predmetnom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da odredi može li se njegovo nacionalno zakonodavstvo, u svjetlu tih načela, tumačiti na način da predviđa prekid svih postupaka protiv društva za osiguranje u slučaju oduzimanja njegova odobrenja za rad i imenovanja privremenog likvidatora.

77.

Stoga predlažem da se na drugo pitanje odgovori u smislu da članak 269. stavak 4. i članak 273. stavak 2. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da u sporu između pojedinaca sudovi drugih država članica nisu dužni primjenjivati pravne propise matične države članice društva za osiguranje kojima je previđeno da se u slučaju oduzimanja odobrenja za rad tom društvu i imenovanja privremenog likvidatora moraju prekinuti svi sudski postupci protiv tog društva ako takav propis ne postoji u njihovu nacionalnom zakonodavstvu, osim ako, kao prvo, takvo oduzimanje ili takvo imenovanje predstavlja reorganizacijsku mjeru ili odluku o otvaranju postupka likvidacije u smislu glave IV. te direktive i, kao drugo, zakonodavstvo druge države članice može se tumačiti na način da dopušta taj prekid, što zahtijeva da takvo tumačenje ne postane tumačenje contra legem.

V. Zaključak

78.

S obzirom na navedeno, predlažem da se na pitanja koja je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način:

Članak 274. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) treba tumačiti na način da odluka tijela države članice o oduzimanju odobrenja za rad društvu za osiguranje i imenovanju privremenog likvidatora ne čini „odluku o otvaranju postupka likvidacije” u smislu te direktive, osim ako nacionalno zakonodavstvo predviđa bilo da je taj privremeni likvidator ovlašten prodati imovinu tog društva i prihode podijeliti između vjerovnika bilo da oduzimanje odobrenja za rad automatski rezultira otvaranjem postupka likvidacije, bez potrebe za donošenjem ikakve daljnje odluke u tom pogledu.

Ako se odluka može kvalificirati kao odluka o otvaranju postupka likvidacije ili kao reorganizacijska mjera u smislu glave IV. Direktive 2009/138, priznaje se na cijelom području Unije bez daljnjih formalnosti.

Članak 269. stavak 4. i članak 273. stavak 2. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da u sporu između pojedinaca sudovi drugih država članica nisu dužni primjenjivati pravne propise matične države članice društva za osiguranje kojima je previđeno da se u slučaju oduzimanja odobrenja za rad tom društvu i imenovanja privremenog likvidatora moraju prekinuti svi sudski postupci protiv tog društva ako takav propis ne postoji u njihovu nacionalnom zakonodavstvu, osim ako, kao prvo, takvo oduzimanje ili takvo imenovanje predstavlja reorganizacijsku mjeru ili odluku o otvaranju postupka likvidacije u smislu glave IV. te direktive i, kao drugo, zakonodavstvo druge države članice može se tumačiti na način da dopušta taj prekid, što zahtijeva da takvo tumačenje ne postane tumačenje contra legem.

( 1 ) Izvorni jezik: engleski

( 2 ) SL 2009., L 335, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 153. i ispravci SL 2014., L 219, str. 66. i SL 2014., L 278, str. 24.)

( 3 ) Vidjeti u tom pogledu presudu Općinskog suda u Nikoziji, Unibrand Secretarial Services Limited/Εταιρεία Tricor Limited (HE9769), zahtjev br. 310/13, 9/7/2015 (CY:EDLEF:2015:A282) i presudu Općinskog suda u Limasolu, AZOVMASHINVEST HOLDING LTD, zahtjev br. 380/14, 18/1/2017 (CY:EDLEM:2017:A18).

( 4 ) Vidjeti u tom pogledu presudu Općinskog suda u Nikoziji, Tricor Limited, zahtjev br. 310/13, 13/1/2016 (CY:EDLEF:2016:A16).

( 5 ) Vidjeti u tom pogledu presudu Općinskog suda u Larnaki, Nίκο Κυριακίδη, Προσωρινό Παραλήπτη/Assofit Holdings Limited, zahtjev br. 26/2012, 28/5/2013 (CY:EDLAR:2013:A90).

( 6 ) Vidjeti u tom pogledu presude Općinskog suda u Nikoziji Unibrand Secretarial Services Limited/Εταιρεία Tricor Limited (HE9769), zahtjev br. 310/13, 9/7/2015 (CY:EDLEF:2015:A282) i Tricor Limited, zahtjev br. 310/13, 13/1/2016 (CY:EDLEF:2016:A16). Vidjeti također u tom pogledu članak 233. Zakona o trgovačkim društvima.

( 7 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2010., Ioannis Katsivardas – Nikolaos Tsitsikas (C‑160/09, EU:C:2010:293, t. 27.).

( 8 ) Moje isticanje

( 9 ) Pojmu „formalnosti” iz članka 3. stavka 2. i članka 6. stavka 1. Direktive 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. travnja 2001. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija (SL 2001., L 125, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 14.), čiji je tekst sličan tekstu članka 269. stavka 4. i članka 273. stavka 2. Direktive 2009/138, u sudskoj je praksi dan prilično širok opseg. Vidjeti presudu od 24. listopada 2013., LBI (C‑85/12, EU:C:2013:697, t. 40.).

( 10 ) Vidjeti, po analogiji, u pogledu područja primjene načela uzajamnog priznavanja u kaznenim stvarima, presudu od 6. prosinca 2018., IK (izvršenje dodatne kazne) (C‑551/18 PPU, EU:C:2018:991, t. 51.). Ako određeni akti Unije koji se tiču priznavanja presuda sudovima matičnih država članica daju isključivu nadležnost za određenu vrstu pitanja ili sudove kojima je tužba podnesena obvezuju u pogledu činjeničnog stanja na temelju kojih se sud matične države članice proglasio nadležnim, sud države članice kojemu je tužba podnesena nadležan je ocijeniti je li dana situacija obuhvaćena područjem primjene tih akata.

( 11 ) Vidjeti u tom pogledu presude od 16. srpnja 2015., Abcur (C‑544/13 i C‑545/13, EU:C:2015:481, t. 34.) i od 20. svibnja 2010., Ioannis Katsivardas – Nikolaos Tsitsikas (C‑160/09, EU:C:2010:293, t. 24.).

( 12 ) Vidjeti članak 227. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima.

( 13 ) Vidjeti u tom pogledu presude Općinskog suda u Nikoziji Unibrand Secretarial Services Limited/Εταιρεία Tricor Limited (HE9769), zahtjev br. 310/13, 9/7/2015 (CY:EDLEF:2015:A282) i Tricor Limited, zahtjev br. 310/13, 13/1/2016 (CY:EDLEF:2016:A16) te Poiitis A., Η εκκαθάριση Εταιρειών, 2. izd., Larnaka, 2015., str. 89.

( 14 ) Zbog tog razloga članak 273. stavak 3. Direktive 2009/138 predviđa da nadležna tijela matične države članice obavješćuju nadzorna tijela te države članice, to jest tijela nadležna za oduzimanje odobrenja za rad, o odluci o otvaranju postupka likvidacije, ako je moguće prije otvaranja postupka.

( 15 ) Vidjeti u tom pogledu uvodnu izjavu 119. Direktive 2009/138.

( 16 ) Osim toga, u skladu s tim odredbama, uvjeti za donošenje prvonavedenih su usklađeni, dok uvjete za donošenje potonjih određuju države članice.

( 17 ) Moje isticanje

( 18 ) U tom pogledu, prema članku 15. stavku 2. Direktive 2009/138, odobrenje za rad izdaje se za određenu vrstu izravnog osiguranja ili čak samo za neke rizike koji pripadaju toj vrsti osiguranja. Budući da je moguće da je istom društvu za osiguranje izdano nekoliko odobrenja za rad, oduzimanje odobrenja za rad za danu vrstu osiguranja ne znači nužno da društvo ne može više ostvarivati svoje poslovne ciljeve. Međutim, kada se odobrenje oduzme zbog konkretne činjenice da društvo za osiguranje nije usklađeno s potrebnim kapitalom, oduzimanje odobrenja bez naknadnog otvaranja postupka likvidacije na prvi se pogled može činiti nelogičnim. Naime, kako proizlazi iz članaka 101. i 129. Direktive 2009/138, potreban kapital određuje se s obzirom na sve vrste djelatnosti društva za osiguranje. Posljedično, ako društvo za osiguranje nije usklađeno s potrebnim kapitalom predviđenim u Direktivi 2009/138, tom se društvu oduzimanju sva odobrenja za rad. Budući da društva za osiguranje, u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2009/138, načelno ne moraju imati nikakve poslovne ciljeve izvan djelatnosti osiguranja i poslova koji iz te djelatnosti izravno proizlaze, može se dogoditi da ona nakon oduzimanja odobrenja više ne mogu ostvarivati svoje poslovne ciljeve. Unatoč tomu, kako je naglašeno u uvodnoj izjavi 128. direktive, jasno je da je zakonodavac Unije namjerno odlučio ne zahtijevati od država članica da propišu da oduzimanje svih odobrenja za rad automatski rezultira otvaranjem postupka likvidacije nad društvom za osiguranje, možda zato što se ne može isključiti da bi to društvo moglo preživjeti.

( 19 ) U tom je pogledu zanimljivo istaknuti da je članak 32. Direktive 2001/24, koji glasi jednako kao članak 292. Direktive 2009/138, u sudskoj praksi, a osobito u presudi od 24. listopada 2013., LBI (C‑85/12, EU:C:2013:697, t. 53.), tumačen na temelju uvodne izjave 30. Direktive 2001/24. Ako članak 32. Direktive 2001/24 glasi potpuno jednako kao članak 292. Direktive 2009/138, uvodna izjava 130. Direktive 2009/138, za razliku od uvodne izjave 30. Direktive 2001/24, ne pravi razliku između parnica u tijeku i pojedinačnih izvršnih mjera koje proizlaze iz parnica, već ih, kako se čini, promatra zajedno. S obzirom na tu uvodnu izjavu i tekst članka 292. Direktive 2009/138, čini se da je, u skladu s tom direktivom, presudan kriterij pitanje odnosi li se tekući postupak na imovinu kojom je društvo već sadržajno raspolagalo.

( 20 ) Ističem da je sud koji je uputio zahtjev u predmetnom slučaju prekinuo glavni postupak protiv tuženika. Međutim, iz te se činjenice same po sebi ne može zaključiti da je drugo pitanje hipotetsko. Doduše, taj je prekid određen zato što je protiv tuženika otvoren postupak likvidacije, a ne zato što imenovanje privremenog likvidatora prema ciparskom pravu čini reorganizacijsku mjeru. S obzirom na predloženi odgovor na prvo pitanje i u mjeri u kojoj se ne može isključiti da bugarsko pravo, kako ga tumače sudovi te države članice, ne dopušta prekid postupka protiv društva za osiguranje u slučaju donošenja reorganizacijskih mjera u smislu članka 268. stavka 1. točke (c) Direktive 2009/138, na drugo je pitanje potrebno odgovoriti.

( 21 ) Vidjeti, primjerice, presude od 10. listopada 2017., Farrell (C‑413/15, EU:C:2017:745, t. 31.) i od 7. kolovoza 2018., Smith (C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 42.). Budući da se Direktiva 2009/138, u skladu s njezinim člankom 309. stavkom 1., u nacionalna prava morala prenijeti do 31. ožujka 2015., može se smatrati da su ti uvjeti ispunjeni u predmetnom slučaju.

( 22 ) Vidjeti, primjerice, presudu od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (C‑684/16, EU:C:2018:874, t. 66.). Kad Unija može odabrati između donošenja direktive i uredbe, činjenica da je zakonodavac odabrao donijeti direktivu nužno podrazumijeva da je namjeravao isključiti mogućnost da donesene odredbe proizvode izravan horizontalni učinak.

( 23 ) Presuda od 7. kolovoza 2018., Smith (C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 43.)

( 24 ) Presuda od 7. kolovoza 2018., Smith (C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 45.)

( 25 ) Vidjeti u tom pogledu, primjerice, presudu od 7. kolovoza 2018., Smith (C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 46. do 48.).

( 26 ) Istina, svrha reorganizacijskih mjera ili odluka o otvaranju postupka likvidacije jest zaštita dotičnog društva od opasnosti od insolventnosti i namirenje njegovih vjerovnika u najvećoj mogućoj mjeri. Međutim, iz toga se ne može zaključiti da odredbe Direktive 2009/138, kao što su članak 269. stavak 4. ili članak 273. stavak 2., konkretiziraju temeljna prava poput slobode poduzetništva, koja je predviđena u članku 16. Povelje, ili pravo na vlasništvo, zajamčeno u njezinu članku 17. Naime, kako to jasno proizlazi iz njezinih članaka 269., 273. i 274., Direktivom 2009/138 nastoji se osigurati uzajamno priznavanje reorganizacijskih mjera i postupaka likvidacije, bez usklađivanja materijalnih pravila koja se odnose na bilo koje od toga dvoje. Posljedično, nije vjerojatno da ta prava konkretizira Direktiva 2009/138, nego propisi država članica.

( 27 ) Vidjeti, primjerice, presudu od 27. rujna 2017., Puškár (C‑73/16, EU:C:2017:725, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

( 28 ) Vidjeti, primjerice, presudu od 3. ožujka 2016., Komisija/Malta (C‑12/14, EU:C:2016:135, t. 37.). Međutim, načelo lojalne suradnje ne omogućuje državi članici da zaobiđe obveze koje ima na temelju prava Unije (presuda od 18. listopada 2016., Nikiforidis (C‑135/15, EU:C:2016:774, t. 54.)), uključujući činjenicu da se načelu pravne sigurnosti protivi to da direktiva pojedincu nameće pravne obveze.

( 29 ) Vidjeti po analogiji presudu od 26. svibnja 2016., NN (L) International (C‑48/15, EU:C:2016:356, t. 38.).

( 30 ) Ta obveza nije iznimka od načela da direktiva ne može stvarati obveze za pojedince. Naime, obveza koju će pojedinci u tom slučaju imati neće biti posljedica te direktive kao takve, nego nacionalnog zakonodavstva jer se direktiva kroz njega primjenjuje.

( 31 ) Presuda od 7. kolovoza 2018., Smith (C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 39.)

( 32 ) Vidjeti u tom pogledu presude od 19. travnja 2016., DI (C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 32.) i od 22. siječnja 2019., Cresco Investigation (C‑193/17, EU:C:2019:43, t. 73.).