1.

Članak 6. stavak 3. Direktive o staništima ( 2 ) zahtijeva da planovi ili projekti, koji bi mogli imati značajan utjecaj na zaštićeno područje, budu predmet prethodne procjene prihvatljivosti utjecaja s obzirom na ciljeve očuvanja. No je li produljenje građevinske dozvole, koja je vremenski ograničena na deset godina, za daljnjih pet godina plan ili projekt u smislu te odredbe? Ili izvornu dozvolu i njezino produljenje treba smatrati jedinstvenom radnjom, tako da isto ne zahtijeva daljnje ispitivanje? To pitanje valja razjasniti u ovom prethodnom postupku irskog High Courta (Visoki sud, Irska).

2.

Odobravanje planova i projekata, koji bi na područje zaštićeno u skladu s Direktivom o staništima ili Direktivom o očuvanju ptica ( 3 ) mogli imati značajan utjecaj, uređeno je člankom 6. stavcima 2. i 3. Direktive o staništima kako slijedi:

„2.   Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogorša[vanje stanja] prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo utjecati na ciljeve ove Direktive.

3.   Svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je procjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na to područje, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. U svjetlu zaključaka procjene utjecaja na područje i sukladno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja od šire javnosti.”

3.

Prema zahtjevu za prethodnu odluku relevantne su sljedeće odredbe Planning and Development Act 2000 (No. 30 of 2000) (Zakon o prostornom planiranju i razvoju iz 2000. (br. 30 iz 2000.), u daljnjem tekstu: ZPPR iz 2000.).

4.

Člankom 40. stavkom 1. ZPPR‑a iz 2000. predviđeno je da dozvola prestaje važiti nakon isteka roka za fazu izgradnje iz građevinske dozvole:

„40. – (1)   U skladu sa stavkom 2., dozvola izdana u skladu s ovim dijelom, nakon isteka odgovarajućeg roka (ali ne dovodeći u pitanje valjanost ičega učinjenog u skladu s tim stavkom prije isteka tog roka), prestaje proizvoditi učinke u pogledu

5.

Članak 42. ZPPR‑a iz 2000. predviđa mogućnost produljenja trajanja građevinske dozvole. Ukratko, u članku 42. navode se alternativne osnove na kojima se može temeljiti zahtjev za produljenje trajanja. Prva je ako su bitni radovi u skladu s građevinskom dozvolom izvedeni tijekom razdoblja koje se želi produljiti, a izvođenje radova će se završiti u razumnom roku. Druga je ako su postojali trgovinski, gospodarski ili tehnički razlozi izvan kontrole podnositelja zahtjeva zbog kojih je bilo bitno otežano započeti ili obaviti bitne radove u skladu s građevinskom dozvolom.

6.

Kada je riječ o drugoj osnovi, tj. trgovačkim, gospodarskim ili tehničkim razlozima, u članku 42. propisan je niz zaštitnih mjera kojim se želi osigurati da stare građevinske dozvole ne ugroze razvoj politike planiranja. Na primjer, produljenje trajanja ne može se odobriti ako je došlo do značajnih promjena u razvojnim ciljevima u okviru plana izvođenja radova od datuma odobrenja zbog kojih izvođenje radova više ne bi bilo u skladu s pravilnim planiranjem i održivim razvojem tog područja. Ono također ne smije biti u proturječnosti s ministarskim smjernicama.

7.

Prije svega, dodatno je unesena zaštitna mjera kako bi se osigurala sukladnost s Direktivom PUO ( 4 ) i Direktivom o staništima. Točnije, ako izvođenje radova nije započelo, lokalno tijelo za planiranje mora biti sigurno da je, prije nego što je dodijeljena građevinska dozvola, napravljena procjena učinaka na okoliš ili procjena prihvatljivosti utjecaja, ili obje te procjene, ako je potrebno (članak 42. stavak 1. točka (a) podtočka (ii) broj IV.).

8.

Članak 42. sadržava dodatnu zaštitnu mjeru u pogledu trajanja razdoblja za koje se može odobriti produljenje. Izričito je propisano da dodatno razdoblje ne smije prelaziti pet godina. Osim toga, zahtjev za produljenje trajanja može se podnijeti samo jednom.

9.

Članci 146.B i 146.C ZPPR‑a iz 2000. propisuju postupak kojim se može izmijeniti određena vrsta građevinske dozvole, a koji postoji za slučaj izvođenja radova u pogledu strateške infrastrukture. Nijedna izričita odredba u tim člancima ne uređuje izvršavanje provjere ili izradu procjene prihvatljivosti u smislu Direktive o staništima.

10.

Članak 50. ZPPR‑a iz 2000. predviđa da osoba može dovesti u pitanje valjanost odluke o izvođenju radova samo podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Za zahtjev za zaštitu zakonitosti propisan je rok od osam tjedana. High Court (Visoki sud) ima diskrecijsko pravo produžiti taj rok u određenim okolnostima.

11.

Nacionalni sudovi tumače da se takvim rokom tužitelja sprječava da u postupku zaštite zakonitosti u pogledu kasnije odluke o izvođenju radova podnese prigovore, koji se, u biti, odnose na raniju odluku o izvođenju radova u pogledu koje je rok već odavno istekao. Sud ovo utvrđuje pomoću obrazloženja tužbe, a ne samo na temelju formalnog tužbenog zahtjeva.

12.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi činjenično stanje prikazano u daljnjem tekstu.

13.

Odobrenje za plinski terminal, točnije terminal za uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina dao je An Bord Pleanála, irsko tijelo za planiranje, 31. ožujka 2008.

14.

Planirani projekt trebao bi graničiti s dvama sadašnjim područjima Naturea 2000, to jest s posebnim zaštićenim područjem prema Direktivi o staništima „Lower River Shannon” (donji tok rijeke Shannon – oznaka područja IE0002165) i posebnim zaštićenim područjem prema Direktivi o zaštiti ptica „River Shannon and River Fergus Estuaries” (estuarij rijeka Shannon i Fergus – oznaka područja IE0004077).

15.

Dozvola je dana na temelju nacionalnog propisa kojim Direktiva o staništima nije pravilno prenesena. Službena odluka o izdavanju građevinske dozvole stoga uopće ne upućuje na Direktivu o staništima niti na dva europska zaštićena područja. Shodno tome, ne može se, prema zahtjevu za prethodnu odluku, reći da odluka „sadržava potpuna, precizna i konačna utvrđenja i zaključke koji mogu otkloniti svaku razumnu znanstvenu sumnju o učincima radova koji su predviđeni […]” ( 5 ).

16.

Dozvola je propisala desetogodišnji rok za provedbu i dovršenje predloženog izvođenja radova (u daljnjem tekstu: faza izgradnje). Rok nije propisan za uporabu plinskog terminala nakon toga (u daljnjem tekstu: operativna faza).

17.

U ovom slučaju izvođenje radova nije započelo tijekom tog razdoblja od deset godina. Nositelj projekta objašnjava da je do kašnjenja došlo među ostalim zbog promjena u irskoj politici u pogledu pristupa nacionalnoj mreži za prijenos plina i, općenito, zbog gospodarske situacije nakon 2008.

18.

U rujnu 2017. nositelj projekta podnio je zahtjev za izmjenu uvjeta za izvođenje radova kako bi se faza izgradnje produljila za dodatnih pet godina. Tijelo za planiranje donijelo je odluku o odobrenju tog zahtjeva, tako da rok za fazu izgradnje sada istječe 31. ožujka 2023.

19.

Friends of the Irish Environment pobijali su produljenje faze izgradnje u postupku zaštite zakonitosti pred High Courtom (Visoki sud).

20.

High Court (Visoki sud) je stoga Sudu uputio sljedeća pitanja:

21.

Friends of the Irish Environment, An Bord Pleanála, to jest irsko tijelo za planiranje, i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Sud je odlučio ne održati raspravu jer smatra da raspolaže dovoljnim informacijama.

22.

Prvim, drugim i četvrtim prethodnim pitanjem treba razjasniti je li članak 6. stavak 3. Direktive o staništima uopće primjenjiv na produljenje građevinske dozvole. S druge strane, treće pitanje tiče se prethodne procjene može li odluka o produljenju značajno utjecati na zaštićena područja, tako da bi se o tome morala dati cjelovita procjena. Petim pitanjem High Court (Visoki sud) želi saznati mora li on na vlastitu inicijativu tumačiti nacionalno pravo u skladu s Direktivom o staništima ili to stranke moraju zahtijevati. Šesto pitanje se u konačnici tiče obvezujućeg učinka prvotnog odobrenja za ispitivanje prigovora protiv odluke o produljenju.

23.

Prvo, drugo i četvrto pitanje, koja treba obraditi zajedno, trebaju razjasniti treba li odluku o produljenju dozvole za izgradnju postrojenja smatrati odobrenjem za provedbu projekta, tako da se primjenjuje članak 6. stavak 3. Direktive o staništima. Pri tome High Court (Visoki sud) želi drugim pitanjem saznati jesu li za to relevantni određeni razlozi. Smatram da se četvrtim pitanjem traži odgovor na to treba li produljenje faze izgradnje u ovom slučaju ocijeniti drukčije nego produljenje operativne faze, o kojemu je donesena novija presuda o produljenju trajanja rada nuklearnih elektrana ( 6 ).

24.

Članak 6. Direktive o staništima sadržava niz posebnih obveza i postupaka kako bi se osiguralo, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. stavka 2., održavanje ili, prema potrebi, povrat u povoljno stanje očuvanosti prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore u interesu Europske unije ( 7 ).

25.

U tu svrhu članak 6. stavak 3. Direktive o staništima utvrđuje postupak procjene kojemu je cilj prethodnom provjerom zajamčiti to da plan ili projekt bude odobren samo ako neće negativno utjecati na cjelovitost tog područja ( 8 ).

26.

Člankom 6. stavkom 3. Direktive o staništima predviđene su u tu svrhu dvije faze. Prva, utvrđena u prvoj rečenici te odredbe, zahtijeva da države članice provedu procjenu prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta na zaštićeno područje kada postoji vjerojatnost da će taj plan ili projekt imati značajan utjecaj na to područje. U drugoj fazi, koja je predviđena u drugoj rečenici te odredbe i koja nastupa nakon gore navedene odgovarajuće procjene, odobravanje takvog plana ili projekta veže se uz uvjet da on negativno ne utječe na cjelovitost predmetnog područja, uz iznimku predviđenu odredbama članka 6. stavka 4. Direktive o staništima ( 9 ).

27.

Dvojbe nacionalnog suda počivaju na tome da je izgradnja plinskog terminala konačno odobrena već odlukom iz 2008. te da je spornom odlukom iz 2018. valjanost te dozvole samo produljena. Stoga valja razjasniti je li ta druga odluka odobrenje za plan ili projekt u smislu članka 6. stavka 3. druge rečenice Direktive o staništima.

28.

U tom pogledu valja prvo ustvrditi da je irsko tijelo za planiranje odobrilo projekt time što je 2018. izdalo spornu dozvolu. Prema tekstu članka 6. stavka 3. druge rečenice Direktive o staništima takvo je odobrenje dopušteno samo ako je uzimajući u obzir zaključke procjene prihvatljivosti utjecaja na područje tijelo utvrdilo da neće postojati negativan utjecaj na cjelovitost dotičnog područja.

29.

Irsko tijelo za planiranje na to uzvraća prije svega da produljenje odobrenja za rad Sud ne smatra odobrenjem projekta u smislu Direktive PUO ako nije povezano s radovima ili zahvatima radi promjene materijalnog stanja lokacije ( 10 ). Međutim, ovaj prigovor nije uvjerljiv jer je pojam projekta iz Direktive PUO, čiji je predmet opća procjena učinaka projekata na okoliš, uže definiran nego u Direktivi o staništima ( 11 ). Osim toga, odobrenje projekta postojalo bi i prema kriterijima iz Direktive PUO jer se bez produljenja odobrenja ne bi mogao izgraditi plinski terminal, dakle ne bi se mogli izvesti predviđeni radovi ili zahvati radi promjene materijalnog stanja lokacije.

30.

Međutim, procjena produljenja nepotrebna je ako se to produljenje i odluka iz 2008. trebaju smatrati samo jednom, jedinstvenom radnjom. U okviru daljnjih koraka radi provedbe takve jedinstvene radnje nije potrebna nova procjena prema članku 6. stavku 3. Direktive o staništima ( 12 ).

31.

S jedne strane, Sud smatra da se ponavljajuća aktivnost, ako je odobrena prema nacionalnom pravu prije stupanja na snagu Direktive o staništima, može prilikom svakog kasnijeg zahvata smatrati zasebnim projektom u smislu te direktive. U protivnom bi ta aktivnost trajno izbjegla svaku prethodnu procjenu svojih utjecaja na dotično područje ( 13 ).

32.

Unatoč tome Sud dopušta da određene aktivnosti, imajući, među ostalim, u vidu njihovo ponavljanje, njihovu prirodu i njihove uvjete za provođenje, treba smatrati jedinstvenom radnjom pa se one mogu smatrati jednim i istim projektom u smislu članka 6. stavka 3. Direktive o staništima ( 14 ). U ovom bi slučaju u obzir došla samo primjena zabrane pogoršanja prema članku 6. stavku 2. Direktive o staništima ( 15 ) kojom se ispitivanje usklađenosti sa zaštitnim ciljevima zaštićenih područja zahtijeva samo pod određenim okolnostima ( 16 ).

33.

Ova je sudska praksa nastala s obzirom na primjenjivost ratione temporis članka 6. stavka 3. Direktive o staništima. U slučaju starog projekta, koji je prvi put odobren prije nego što se režim zaštite počeo primjenjivati, njegova kasnija primjena može, naime, podrazumijevati znatno dodatno opterećenje, tako da nositelja projekta treba posebno zaštititi. Prema mojem mišljenju, njome se legitimna očekivanja nositeljâ projekta želi stoga zaštititi određenim izuzimanjem od obveza po osnovi procjene iz članka 6. stavka 3.

34.

Iako se u ovom slučaju ne radi o ponavljajućim aktivnostima, prvotno odobrenje iz 2008. i sporno odobrenje tiču se istog projekta. Nadalje, tijelo za planiranje ističe da, osim produljenja faze izgradnje spornim odobrenjem nisu izmijenjeni opseg projekta i njegovi mogući učinci na okoliš, osobito na dotična zaštićena područja.

35.

Isto tako se način i okolnosti odluke o produljenju protive tome da se tu odluku zajedno s odobrenjem iz 2008. smatra jedinstvenom radnjom i da se time projektu da prednost naspram primjeni članka 6. stavka 3. Direktive o staništima, koja proizlazi iz njegova teksta.

36.

Kao prvo, u ovom se slučaju ne radi o starom projektu koji je odobren prije nego što se primjenjivao članak 6. stavak 3. Direktive o staništima. Naprotiv, već su se na odobrenje iz 2008. primjenjivali ti zahtjevi. Stoga je s aspekta prava Unije povod za to da se nositelja projekta zaštiti pravnim konceptom jedinstvene radnje znatno manji.

37.

Naime, procjena prihvatljivosti utjecaja odluke o produljenju zahtijevala bi tek ograničeni napor u slučaju odgovarajuće procjene odobrenja iz 2008. Moglo bi se u bitnome uputiti na raniju procjenu, a u obzir bi se morale uzeti samo izmjene koje se nastupile od tada.

38.

No ako je izvorni projekt odobren uz povredu članka 6. stavka 3., postoji znatno manja potreba za zaštitu nositelja projekta nego u slučaju starog odobrenja na koje se još nisu primjenjivali stroži zahtjevi. Ovo tim više vrijedi jer bitni zahtjevi za procjenu prihvatljivosti utjecaja prema članku 6. stavku 3. nisu bili poznati tek od presude protiv Irske spomenute u zahtjevu za prethodnu odluku ( 17 ) koja je donesena nedugo prije odobrenja iz 2008., nego ih je Sud znatno ranije odredio ( 18 ). Upravo je u slučaju velikog projekta, kao što je predmetni, nositelj projekta morao biti svjestan tih zahtjeva prava Unije, čak i ako je odobrenje iz 2008. možda bilo u skladu s nacionalnim pravom.

39.

Kao drugo, irskim je pravom izričito predviđeno da produljenje faze izgradnje zahtijeva novo odobrenje. Shodno tome, u drugom pitanju (točka c) High Court (Visoki sud) s pravom ističe okolnost da izgradnja plinskog terminala ne bi bila moguća bez spornog odobrenja jer je prvotno odobrena faza izgradnje protekla.

40.

U tom je smislu Sud u presudi o produljenju trajanja rada nuklearnih elektrana naglasio da je trajanje rada predmetnih postrojenja već bilo isteklo odnosno da bi uskoro isteklo te da je samo produljeno spornim uređenjem ( 19 ). Nasuprot tomu, ponavljajuće mjere održavanja vodnog puta, koje je Sud priznao kao moguće jedinstvene radnje ( 20 ), bile su dopuštene već u samo jednom odobrenju, prije nego što se počeo primjenjivati članak 6. stavak 3. Direktive o staništima ( 21 ).

41.

Primjena članka 6. stavka 3. Direktive o staništima na produljenje odgovara uostalom svrsi vremenski ograničenog odobrenja za izvođenje određenih radova. Istek roka dopušta i zahtijeva u pravilu da se ispita jesu li pretpostavke za odobrenje i dalje ispunjene. Stoga je, primjerice, Direktivom o industrijskim emisijama ( 22 ) i Uredbom o zaštiti bilja ( 23 ) predviđeno da se odobrenja izdaju privremeno i da se ispituju prije njihova produljenja. Doduše, predmet ovih odobrenja nije projektna faza izgradnje, nego operativna faza odnosno faza uporabe. Čak se i u fazi izgradnje podrazumijeva da nakon isteka vremenskog ograničenja relevantne okolnosti i propisi mogu biti drukčiji nego prilikom prvotnog odobrenja.

42.

U tom je pogledu prije svega od praktičnog značenja to da je odobrenje iz 2008. bilo izdano na temelju odredbe nacionalnog prava kojom Direktiva o staništima nije pravilno prenesena (drugo pitanje (točka a)) i da nije sadržavalo potpuna, precizna i konačna utvrđenja i zaključke koji su mogli otkloniti svaku razumnu znanstvenu sumnju o učincima radova koji su bili predviđeni (drugo pitanje (točka b)). Oboje dovodi do toga da je procjena odobrenja iz 2008. samo od vrlo ograničenog značenja za procjenu produljenja ( 24 ). No ako prvotna procjena nije bila dostatna, tim je više potrebno da se povodom nove odluke popune moguće praznine ( 25 ).

43.

Načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne dovode do drukčijeg zaključka. Pravna sigurnost i moguća legitimna očekivanja uspostavljena odobrenjem iz 2008. mogla su se, naime, odnositi samo na razdoblje tijekom kojeg se plinski terminal smio graditi u skladu s tim odobrenjem.

44.

Sporno odobrenje odnosi se, međutim, na vrijeme nakon isteka faze izgradnje iz odobrenja iz 2008. Za to razdoblje nije na temelju ranije odluke mogla nastati ni pravna sigurnost niti su se mogla stvoriti legitimna očekivanja. Naprotiv, nesporno je da izgradnja plinskog terminala nije moguća bez spornog odobrenja jer je prvotno odobrena faza izgradnje bila protekla. Za novu se fazu podrazumijeva pak da se radi o situaciji koja se nije mogla smatrati već postojećom, tako da se primjenjuje članak 6. stavak 3. Direktive o staništima ( 26 ).

45.

Stoga Friends of the Irish Environment s pravom rade usporedbu s presudom Wells ( 27 ) koja se odnosila na Direktivu PUO. Iako iz razloga pravne sigurnosti ta direktiva ne zahtijeva procjenu utjecaja na okoliš u slučajevima u kojima je odobrenje dodijeljeno nakon roka za prenošenja Direktive PUO, postupak za izdavanje odobrenja formalno je pokrenut prije tog trenutka (takozvani pipeline projekti) ( 28 ). No odluka koja je nužna da se spriječi prestanak važenja postojećeg odobrenja smatra se novim odobrenjem u smislu Direktive PUO, za koje je potrebna procjena ( 29 ).

46.

Kao treće, odluka o produljenju u ovom slučaju omogućuje prvotnu provedbu radova, dakle radnju koju bi prema članku 6. stavku 3. Direktive o staništima trebalo ispitati glede toga može li imati značajan negativan utjecaj na dotična zaštićena područja. No opasnost od takvog utjecaja odlučujuća je za pitanje je li procjena prihvatljivosti utjecaja nužna ( 30 ) jer je cilj ocjene otkloniti takve opasnosti ( 31 ).

47.

U tome leži bitna razlika u odnosu na ponavljajuće aktivnosti koje se pod određenim okolnostima mogu priznati kao jedinstvena radnja ( 32 ) jer takve radnje u pravilu neće dodatno negativno utjecati na zaštićeno područje ako se ponavljaju u neizmijenjenom obliku.

48.

U okviru drugog pitanja (točka (d)) razmatra se je li taj treći aspekt toliko značajan da se odluka o produljenju ne bi morala ocijeniti ako bi radovi radi provedbe projekta već bili izvedeni, to jest ako bi negativan utjecaj već djelomično nastupio.

49.

No na to pitanje ne treba odgovoriti u ovom postupku jer radovi još nisu izvedeni. Osim toga, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da ni na temelju takvih radova ne bi nastalo pravo da se projekt dovede do kraja i nakon odobrene faze izgradnje ( 33 ).

50.

Stoga odluku o produljenju odobrenja za izgradnju postrojenja, uslijed čijeg se nepostojanja radovi ne smiju izvoditi, treba smatrati samostalnim odobrenjem za projekt, tako da se primjenjuje članak 6. stavak 3. Direktive o staništima.

51.

Trećim pitanjem High Court (Visoki sud) želi saznati koje razloge mora nadležno tijelo uzeti u obzir prilikom prethodne procjene u okviru faze 1 prema članku 6. stavku 3. Direktive o staništima.

52.

U skladu s člankom 6. stavkom 3. prvom rečenicom Direktive o staništima, svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na ta područja, s obzirom na ciljeve očuvanja područja.

53.

Tako se člankom 6. stavkom 3. prvom rečenicom Direktive o staništima zahtjev za provođenje procjene prihvatljivosti utjecaja nekog plana ili projekta uvjetuje postojanjem vjerojatnosti ili opasnosti da će imati značajan utjecaj na dotično područje ( 34 ). S obzirom na, osobito, načelo opreznosti, takva opasnost postoji kad se, uzimajući u obzir najbolje znanstvene spoznaje u toj materiji, ne može isključiti da taj plan ili projekt može utjecati na ciljeve očuvanja tog područja ( 35 ). Ocjena opasnosti mora se izvršiti osobito s obzirom na posebna obilježja i okolišne uvjete područja na koje se odnosi takav plan ili projekt ( 36 ).

54.

Stoga se navedeni aspekti moraju u potpunosti uzeti u obzir prilikom prethodne procjene kako bi se opravdalo nepostojanje obveze cjelovite procjene.

55.

Naizgled implicitno utvrđenje tijela za planiranje u okviru odobrenja iz 2008., da projekt neće negativno utjecati na cjelovitost područja, jest s tim u vezi činjenična indicija. Njezin značaj ovisi o razlozima na kojima je tijelo za planiranje zasnovalo ovo utvrđenje. Budući da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da to odobrenje još 2008. nije sadržavalo potpuna, precizna i konačna utvrđenja i zaključke koji mogu otkloniti svaku razumnu znanstvenu sumnju o učincima radova, njime se danas a fortiori ne može isključiti opasnost od negativnog utjecaja na područje.

56.

Naprotiv, potrebne su nove znanstvene spoznaje kako procjena prihvatljivosti utjecaja ne bi bila obvezna. Tim bi se spoznajama trebalo, kao prvo, popuniti praznine u procjeni iz 2008. i, kao drugo, uzeti u obzir izmjene projekta, dotičnih zaštićenih staništa i vrsta ( 37 ) i znanstvenih spoznaja, do kojih je došlo u međuvremenu. Po potrebi se moraju uključiti i drugi planovi i projekti koji su nastali u međuvremenu, ako bi oni zajedno s planom ili projektom koje treba ispitati mogli znatno negativno utjecati na područje.

57.

Stoga na treće pitanje treba odgovoriti da se procjena prihvatljivosti utjecaja iz članka 6. stavka 3. prve rečenice Direktive o staništima mora provesti ako se na temelju najboljih relevantnih znanstvenih spoznaja ne može isključiti to da plan ili projekt negativno utječe na ciljeve očuvanja tog područja. Ranija procjena istog plana ili projekta može tu opasnost isključiti samo u mjeri u kojoj sadržava potpuna, precizna i konačna utvrđenja i zaključke koji mogu otkloniti svaku razumnu znanstvenu sumnju o učincima radova. Prethodnom se procjenom moraju stoga dodatno popuniti moguće praznine u toj ranijoj procjeni i uzeti u obzir je li projekt u međuvremenu izmijenjen, jesu li nastali i drugi planovi i projekti, koji bi zajedno s planom ili projektom koji treba ispitati mogli znatno negativno utjecati na područje, ali i to jesu li u slučaju dotičnih zaštićenih staništa i vrsta nastupile promjene te postoje li nove znanstvene spoznaje.

58.

Petim pitanjem High Court (Visoki sud) želi saznati koliko daleko doseže obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava ako stranke nisu izričito zahtijevale to tumačenje.

59.

U pozadini tog pitanja stoji okolnost da tijelo za planiranje nije sporno produljenje odobrenja zasnovalo na odredbama kojima je predviđena procjena prihvatljivosti utjecaja prema članku 6. stavku 3. Direktive o staništima, to jest članku 42. ZPPR‑a iz 2000., nego na člancima 146.B i 146.C ZPPR‑a iz 2000., kojima se takva procjena ne zahtijeva. Odabir pravne osnove nije, doduše, izrijekom bio predmet tužbe u glavnom postupku.

60.

Upućivanje na to da je određeni tužbeni razlog izričito istaknut ukazuje na primjenu sudske prakse prema kojoj sudovi moraju po službenoj dužnosti ispitati određena pitanja. U skladu s njom, pravo Unije ne nalaže, doduše, nacionalnim sudovima da po službenoj dužnosti ispitaju pitanje povrede odredbe prava Unije ako bi ispitivanjem tog pitanja morali prekoračiti okvir spora kako su ga stranke odredile. Ti sudovi moraju po službenoj dužnosti ispitati pravne aspekte koji proizlaze iz prisilne odredbe prava Unije samo ako su prema nacionalnom pravu dužni ili ovlašteni to učiniti u slučaju prisilne odredbe nacionalnog prava ( 38 ).

61.

No pri pomnijem razmatranju ta sudska praksa nije relevantna u ovom slučaju jer su Friends of the Irish Environment – koliko je vidljivo iz spisa – u stvari općenito istaknuli da je povrijeđen članak 6. stavak 3. Direktive o staništima. Dakle, nema povoda da se to pitanje ispita po službenoj dužnosti.

62.

Naprotiv, radi se o tome smije li se pozivanje na tu odredbu uvjetovati time da se stranka pozove i na odredbe nacionalnog prava čija su primjena i usklađeno tumačenje nužni da se otkloni moguća povreda prava Unije.

63.

Kao što to Friends of the Environment i Komisija točno iznose, sudska praksa je s tim u vezi jednoznačna.

64.

Naime, Sud je opetovano presuđivao da se obveza država članica na postizanje rezultata, koju nameće direktiva, i njihova dužnost da poduzmu sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, potrebne da se osigura ispunjenje te obveze odnosi na sva tijela država članica, uključujući i sudove kad je riječ o stvarima koje pripadaju u njihovu nadležnost ( 39 ).

65.

Iz toga slijedi da su, kada primjenjuju nacionalno pravo, nacionalni sudovi, koji to pravo moraju tumačiti, obvezni uzeti u obzir pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje da bi ga protumačili u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisani rezultat i time ispunili zahtjevi iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a ( 40 ).

66.

Ako to nije moguće, u skladu s nadređenosti prava Unije, nacionalni sudovi zaduženi za primjenu, u okviru svojih nadležnosti, odredaba prava Unije dužni su osigurati puni učinak tih odredaba, prema potrebi samostalnim donošenjem odluke o neprimjeni svake suprotne odredbe nacionalnog prava ( 41 ). Ova je obveza ograničena time da barem direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu ( 42 ).

67.

Nije potrebno, pak, da stranke pred nacionalnim sudovima konkretno i izričito zahtijevaju koje od normi nacionalnog prava ti sudovi trebaju usklađeno tumačiti ili izuzeti iz primjene. Utvrđivanje ovih normi i razvoj načina postupanja kako bi se otklonilo moguće proturječje između nacionalnog prava i prava Unije dio je obveze nacionalnih sudova u vidu postizanja cilja predviđenog u direktivi.

68.

Iz glavnog postupka nije uostalom vidljivo zašto bi High Court (Visoki sud) morao uložiti napor u utvrđivanje pravilne pravne osnove za produljenje faze izgradnje ako bi utvrdio da je produljenje odobreno uz povredu članka 6. stavka 3. Direktive o staništima.

69.

U svakom slučaju, obveza nacionalnog suda da nacionalne propise što je više moguće tumači u skladu s pravom Unije ne pretpostavlja da stranke postupka koji je u tijeku pred njim izričito zahtijevaju to posebno tumačenje ako te stranke barem ističu povredu mjerodavnih odredaba prava Unije.

70.

Šestim pitanjem High Court (Visoki sud) želi saznati mora li izuzeti iz primjene pravilo nacionalnog postupovnog prava kojim se podnositelju prigovora onemogućava da u okviru kasnijeg zahtjeva za odobrenje osporava valjanost ranijeg odobrenja (koje je isteklo).

71.

Ovo je pitanje postavljeno samo za slučaj da se članak 6. stavak 3. Direktive o staništima mora primijeniti na produljenje jer je prvotno odobrenje bilo izdano na temelju odredbe nacionalnog prava kojom Direktiva o staništima nije pravilno prenesena. Kao što je već prikazano, taj aspekt nije, međutim, relevantan ( 43 ), tako da odgovor nije potreban.

72.

Ovim se pitanjem ponovno upozorava, osim toga, na načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja. Iako su ona relevantna za primjenu članka 6. stavak 3. Direktive o staništima, ista se, međutim, primjenjuju u okviru pravnog koncepta jedinstvene radnje koji je već razmotren ( 44 ). To je također razlog zbog kojeg ne treba posebno odgovoriti na šesto pitanje.

73.

Stoga predlažem Sudu da odluči kako slijedi: