1.

Protivnik zahtjeva u ovom predmetu uzdržavano je dijete koje boravi u Poljskoj. Od poljskih sudova ishodio je odluku kojom se utvrđuje obveza uzdržavanja njegova oca (podnositelj zahtjeva) koji boravi u Njemačkoj. Nakon što je ishodio odluku o proglašenju izvršivosti poljske odluke o uzdržavanju u Njemačkoj, protivnik zahtjeva sada traži izvršenje te odluke u toj državi članici. Podnositelj zahtjeva protivi se izvršenju odluke zbog ispunjenja svojih obveza plaćanja u pretežitom dijelu. Tvrdi da je on sam platio uzdržavanje i da je u njegovo ime državna naknada također isplaćena protivniku zahtjeva posredstvom Poljskog fonda za uzdržavanje.

2.

Ovaj predmet odnosi se na zahtjev za obustavu izvršenja na temelju podmirenja duga koji je podnositelj zahtjeva podnio pred njemačkim sudovima. Glavno pitanje postavljeno u ovom zahtjevu za prethodnu odluku odnosi se na to jesu li njemački sudovi nadležni za odlučivanje o tom zahtjevu na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o [sudskoj] nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja ( 2 ).

3.

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 glasi: „Ova se Uredba primjenjuje na obveze uzdržavanja koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, roditeljstva, braka ili tazbine.”.

4.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 4/2009, u svrhe uredbe: „‚sudska odluka’ znači odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja koju je donio sud države članice, neovisno o tome kako je odluka nazvana, uključujući rješenje, nalog, presudu, nalog za izvršenje te odluku sudskog službenika o troškovima ili izdacima. […]”.

5.

Člankom 3. Uredbe br. 4/2009 predviđa se da „[u] stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja u državama članicama sudsku nadležnost ima:

[…]”

6.

U članku 8. Uredbe br. 4/2009, naslovljenom „Ograničenje nadležnosti”, stavak 1. propisuje: „Kad se odluka donosi u državi članici ili državi ugovornici Haške konvencije iz 2007. u kojoj uzdržavana osoba uobičajeno boravi, obveznik uzdržavanja ne može pokrenuti postupak za promjenu odluke ili za donošenje nove odluke ni u jednoj državi članici sve dok uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište u državi članici u kojoj je odluka donesena.”

7.

Poglavlje IV. Uredbe br. 4/2009 odnosi se na „priznavanje, izvršivost i izvršenje sudskih odluka”. To poglavlje sastoji se od triju odjeljaka: odjeljak 1. primjenjuje se na odluke donesene u državi članici koju obvezuje Haški protokol iz 2007. (članci 17. do 22.) ( 3 ); odjeljak 2. primjenjuje se na odluke donesene u državi članici koju ne obvezuje Haški protokol iz 2007. (članci 23. do 38.); a odjeljak 3. sadržava zajedničke odredbe (članci 39. do 43.).

8.

Člankom 21. Uredbe br. 4/2009, naslovljenim „Odbijanje ili suspenzija izvršenja”, koji se nalazi u gore navedenom odjeljku 1., određuje se:

„1.   Razlozi za odbijanje ili suspenziju izvršenja na temelju prava države članice izvršenja primjenjuju se, ako nisu nespojivi s primjenom stavaka 2. i 3.

2.   Nadležno tijelo u državi članici izvršenja na zahtjev obveznika uzdržavanja u cijelosti ili djelomično odbija izvršenje odluke suda podrijetla, ako je pravo na izvršenje odluke suda podrijetla zastarjelo uslijed učinka preskripcije ili zastare prema pravu države članice podrijetla ili pravu države članice izvršenja, ovisno o tome koja država članica određuje dulje vrijeme zastare.

Nadalje, nadležno tijelo u državi članici izvršenja na zahtjev obveznika uzdržavanja u cijelosti ili djelomično odbija izvršenje odluke suda podrijetla, ako je proturječna s odlukom donesenom u državi članici izvršenja ili s odlukom donesenom u drugoj državi članici ili u trećoj državi koja ispunjava uvjete potrebne za priznavanje u državi članici izvršenja.

Odluka kojom se mijenja prethodna odluka o uzdržavanju na temelju promijenjenih okolnosti ne smatra se proturječnom odlukom u smislu drugog podstavka.

[…]”

9.

Članak 41. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 glasi: „Ovisno o odredbama ove Uredbe, postupak za izvršenje sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici uređuje se pravom države članice izvršenja. Odluka donesena u državi članici koja je izvršiva u državi članici izvršenja provodi se pod jednakim uvjetima kao i odluka donesena u toj državi članici izvršenja.”

10.

U skladu s člankom 42. Uredbe br. 4/2009: „Sudska odluka koju donese država članica ni pod kojim se uvjetima ne smije razmatrati s obzirom na njezin sadržaj u državi članici u kojoj se traži priznavanje, izvršivost ili postupak izvršenja.”

11.

Članak 75. Uredbe br. 4/2009 sadržava prijelazne odredbe: U njemu se navodi:

„1.   Ova se Uredba, podložno stavcima 2. i 3., primjenjuje samo na postupke započete nakon početka njezine primjene za sudske nagodbe potvrđene ili sklopljene nakon tog datuma te za autentične isprave.

2.   Primjenjuju se odjeljci 2. i 3. poglavlja IV.:

[…]

[Uredba (EZ) br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 4 )] i nadalje se primjenjuje za priznavanje i izvršenje koji se provode na dan kad započinje primjena ove Uredbe.

[…]”

12.

Uvodnom izjavom 10. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 5 ) određuje se:

13.

Člankom 1. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012 predviđa se:

„Ova se Uredba [ne] primjenjuje [na]:

[…]

[…]”

14.

Člankom 24. Uredbe br. 1215/2012, koji se nalazi u odjeljku 6. poglavlja II., koji se odnosi na „isključivu nadležnost”, određuje se da „[s]ljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:

[…]

15.

U skladu s člankom 66. Gesetza zur Geltendmachung von Unterhaltsansprüchen mit ausländischen Staaten ili Auslandsunterhaltsgesetza (Zakon o ostvarivanju prava na uzdržavanje iz drugih država, Auslandsunterhaltsgesetz; u daljnjem tekstu: AUG) ( 6 ):

„(1)   Ako je inozemna odluka izvršiva u skladu s [Uredbom br. 4/2009] bez postupka egzekvature ili ako je proglašena izvršivom u skladu s tom uredbom […], dužnik može podnijeti prigovor protiv same tražbine u postupku pokrenutom u skladu s člankom 120. stavkom 1. [Gesetza über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i o izberivoj sudskoj nadležnosti); u daljnjem tekstu: FamFG], zajedno s člankom 767. [Zivilprozessordnunga (njemački Zakon o građanskom postupku); u daljnjem tekstu: ZPO)]. Ako je riječ o sudskoj odluci, ona se primjenjuje samo ako su razlozi na kojima se temelje prigovori nastali tek nakon donošenja odluke.

(2)   Ako je prisilno izvršenje odluke dopušteno u skladu s jednom od konvencija navedenih u članku 1. stavku 1., prvoj rečenici broj 2, dužnik može podnijeti prigovor protiv same tražbine u postupku pokrenutom u skladu s člankom 120. stavkom 1. [FamFG‑a], u vezi s člankom 767. [ZPO‑a], samo ako se razlozi na kojima se temelje njegovi prigovori ne pojave:

(3)   Zahtjev podnesen u skladu s člankom 120. stavkom 1. [FamFG‑a], u vezi s člankom 767. [ZPO‑a], mora se podnijeti sudu koji je odlučio o zahtjevu za donošenje naloga za izvršenje. U slučajevima iz stavka 1. nadležnost se utvrđuje u skladu s člankom 35. stavcima 1. i 2.”

16.

U skladu s člankom 767. ZPO‑a:

„(1)   Dužnici imaju obvezu istaknuti prigovore protiv same tražbine utvrđene presudom podnošenjem odgovarajuće tužbe pred prvostupanjskim sudom pred kojim se vodi postupak.

(2)   Takvi prigovori putem tužbe mogu se istaknuti samo ako su se razlozi na kojima se temelje pojavili tek nakon zaključenja rasprave koja je, na temelju odredaba ovog zakona, bila posljednja mogućnost isticanja prigovora i stoga se oni više ne mogu istaknuti osporavanjem u postojećoj parnici.

(3)   U tužbi koju dužnik podnosi mora istaknuti sve prigovore koje je mogao istaknuti u trenutku podnošenja tužbe.”

17.

Točka 120. stavak 1. FamFG‑a glasi:

„Izvršenje u bračnim i obiteljskim sporovima provodi se u skladu s odredbama [ZPO‑a] koje se odnose na prisilno izvršenje.”

18.

Podnositelj zahtjeva u ovom predmetu boravi u Njemačkoj. Otac je uzdržavanog djeteta koje boravi u Poljskoj.

19.

Odlukom Općinskog suda u Krakovu od 26. svibnja 2009. podnositelju zahtjeva naloženo je da plaća mjesečno uzdržavanje od 500,00 poljskih zlota (PLN) za svoju kćer, počevši od 1. rujna 2008., kao i 430,00 poljskih zlota mjesečno retroaktivno za razdoblje od 19. lipnja 2008. do 31. kolovoza 2008. (u daljnjem tekstu: poljska odluka o uzdržavanju).

20.

Protivnik zahtjeva je 20. srpnja 2016. pred Amtsgerichtom Köln (Općinski sud u Kölnu, Njemačka), sudom koji je uputio zahtjev, podnio zahtjev za priznanje poljske odluke o uzdržavanju i proglašenje njezine izvršnosti u Njemačkoj u skladu s Uredbom br. 4/2009.

21.

Rješenjem od 27. srpnja 2016. sud koji je uputio zahtjev odlučio je u skladu s člankom 23. i sljedećima te člankom 75. stavkom 2. Uredbe br. 4/2009 naložiti izvršenje poljske odluke o uzdržavanju. Na temelju te odluke protivnik zahtjeva traži izvršenje poljske odluke o uzdržavanju u odnosu na podnositelja zahtjeva u Njemačkoj.

22.

Žalbom izjavljenom 5. travnja 2018. sudu koji je uputio zahtjev podnositelj zahtjeva usprotivio se izvršenju odluke o uzdržavanju. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, tražbina protivnika zahtjeva za uzdržavanje na kojoj se temelji poljska odluka o uzdržavanju već je ispunjena. Naime, podnositelj zahtjeva tvrdi da je osobno u razdoblju od 2008. do 2010., uključujući i tu godinu, platio uzdržavanje u ukupnom iznosu od 6640,05 poljskih zlota te da je od prosinca 2010. protivniku zahtjeva Poljski fond za uzdržavanje isplaćivao državnu naknadu u visini od 500 poljskih zlota mjesečno. Podnositelj zahtjeva je objasnio da je taj fond za uzdržavanje s njim bio u kontaktu i da je iznose koje je taj fond isplatio protivniku zahtjeva on vratio u skladu sa svojim imovinskim stanjem. Podnositelj zahtjeva smatra da je time tražbina protivnika zahtjeva za uzdržavanje u svakom slučaju u pretežitom dijelu ispunjena.

23.

Sud koji je uputio zahtjev objasnio je da smatra da je zahtjev za obustavu izvršenja vezan za uzdržavanje u smislu Uredbe br. 4/2009. Međutim, taj sud smatra da, u skladu s navedenom uredbom, nije nadležan. Naime, uvjeti iz članka 3. te uredbe nisu ispunjeni. Ipak, sud koji je uputio zahtjev smatra da je spriječen proglasiti se nenadležnim po službenoj dužnosti u skladu s člankom 10. Uredbe br. 4/2009
jer se, za razliku od zahtjeva za promjenu odluke o uzdržavanju u skladu s člankom 8. navedene Uredbe, zahtjevi za obustavu izvršenja ne navode izričito u Uredbi br. 4/2009 ili u Uredbi br. 1215/2012.

24.

U tim je okolnostima Amtsgericht Köln (Općinski sud u Kölnu) prekinuo postupak i uputio sljedeća prethodna pitanja:

25.

Protivnik zahtjeva, njemačka, poljska i portugalska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 27. studenoga 2019. podnositelj zahtjeva, njemačka i poljska vlada te Europska komisija iznijeli su usmena očitovanja.

26.

U nastavku iznosim strukturu ovog mišljenja. Najprije ću iznijeti nekoliko uvodnih pojašnjenja o dosegu i značenju dvaju pitanja postavljenih Sudu (A). Zatim ću utvrditi relevantni pravni okvir za okolnosti iz ovog predmeta. U tu svrhu usredotočit ću se na primjenjivost Uredbe br. 4/2009 u fazi izvršenja odluka o uzdržavanju i na ono što se iz te uredbe može zaključiti u pogledu nadležnosti u predmetima koji se odnose na izvršenje (B). Naposljetku ću razmotriti posebno pitanje je li zahtjev za obustavu izvršenja na temelju podmirenja duga dio postupka izvršenja, tako da su nadležni sudovi države članice izvršenja (C).

27.

Dva pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu i koja je, prema mojem mišljenju, najbolje razmotriti zajedno, u bitnome imaju za cilj pojasniti je li taj sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu za obustavu izvršenja poljske odluke o uzdržavanju u Njemačkoj. Međutim, pitanja nisu tako postavljena. Sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, je li u slučaju zahtjeva za obustavu izvršenja riječ o stvari koja se odnosi na obvezu uzdržavanja u smislu Uredbe br. 4/2009. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita je li u slučaju niječnog odgovora na to pitanje zahtjev za obustavu izvršenja obuhvaćen pojmom postupka izvršenja sudskih odluka u smislu članka 24. stavka 5. Uredbe br. 1215/2012.

28.

Način na koji je prvo prethodno pitanje oblikovano temelji se na sljedećoj pretpostavci. Sud koji je uputio zahtjev sklon je smatrati da bi, kad bi Sud presudio da je u slučaju zahtjeva za obustavu izvršenja riječ o stvari koja se odnosi na obvezu uzdržavanja u smislu Uredbe br. 4/2009, to značilo da sud koji je uputio zahtjev nije nadležan. Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi u tom slučaju trebalo ispuniti opće kriterije za utvrđivanje nadležnosti u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja, kako je predviđeno člankom 3. Uredbe br. 4/2009, uključujući one vezane za zahtjev za obustavu izvršenja, što nije slučaj u glavnom postupku. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi sudovi u Poljskoj bili primjereniji za ispitivanje tvrdnje podnositelja zahtjeva da je ispunio svoju obvezu na temelju članka 3. točaka (a) i (b) Uredbe br. 4/2009. Stoga svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita može li se, samo u slučaju da Sud niječno odgovori na prvo pitanje, njegova nadležnost temeljiti na članku 24. stavku 5. Uredbe br. 1215/2012.

29.

Ukratko, čini se da sud koji je uputio zahtjev razumije da postoje dvije međusobno isključive mogućnosti. Ako bi se primjenjivala Uredba br. 4/2009, to bi značilo da sud koji je uputio zahtjev nije nadležan u skladu s člankom 3. te uredbe. Samo u slučaju da Uredba br. 4/2009 nije primjenjiva, bi li se nadležnost mogla temeljiti na članku 24. stavku 5. Uredbe br. 1215/2012, prema kojem su sudovi države članice izvršenja nadležni u postupcima koji se odnose na takvo izvršenje?

30.

Prema mojem mišljenju, prosudba opisana u prethodnoj točki temelji se na pogrešnoj pretpostavci. Naime, kao što će to biti izneseno u nastavku, primjenjivost Uredbe br. 4/2009 ne upućuje na nenadležnost suda koji je uputio zahtjev. Prema mojem mišljenju, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, potrebno je utvrditi, kao prvo, primjenjuje li se Uredba br. 4/2009 u fazi izvršenja odluka o uzdržavanju i što se iz te uredbe može zaključiti vezano za sudsku nadležnost u toj fazi. Tu ću analizu provesti u sljedećem odjeljku ovog mišljenja (B). Nakon što sam zaključio da se Uredba br. 4/2009 primjenjuje u fazi izvršenja i da iz sustava te uredbe proizlazi da nadležnost imaju sudovi država članica izvršenja, analizirat ću posebno pitanje na kojem se temelji ovaj predmet, koje se odnosi na nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za obustavu izvršenja koji se temelji na podmirenju duga (C).

31.

Briselska konvencija i Uredba br. 44/2001 sadržavale su posebne odredbe vezane za nadležnost u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja ( 7 ). Uredbom br. 4/2009 izmijenjena je Uredba br. 44/2001 i to zamjenom odredaba koje su primjenjive na stvari koje se odnose na obveze uzdržavanja ( 8 ). Uredba br. 4/2009 stoga predstavlja lex specialis vezano za pitanja nadležnosti, primjenjivog prava, priznavanja odluka i suradnje u posebnom području obveza uzdržavanja. Uredbom br. 1215/2012 stavljena je izvan snage Uredba br. 44/2001. Za razliku od Uredbe br. 44/2001 i Briselske konvencije koje joj prethode, Uredba br. 1215/2012 sada izričito isključuje obveze uzdržavanja iz svojeg područja primjene, a one su obuhvaćene Uredbom br. 4/2009 ( 9 ).

32.

Unatoč činjenici da Uredba br. 4/2009 sadržava posebna poglavlja posvećena nadležnosti (poglavlje II.), kao i priznavanju, izvršivosti i izvršenju sudskih odluka (poglavlje IV.), ona ne sadržava nikakvo izričito pravilo o nadležnosti vezano za izvršenje odluka u stvarima koje se odnose na uzdržavanje.

33.

Ta je situacija u suprotnosti s Uredbom br. 1215/2012, čiji članak 24. stavak 5. sadržava izričito pravilo kojim se u postupcima koji se odnose na izvršenje sudskih odluka dodjeljuje isključiva nadležnost sudovima države članice u kojoj je sudska odluka izvršena ili treba biti izvršena. Takvo se pravilo nalazilo i u Uredbi br. 44/2001, kao i u Briselskoj konvenciji ( 10 ).

34.

Na temelju tog pravnog okvira zainteresirane strane koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu donijele su drukčije zaključke.

35.

Portugalska vlada, slijedeći pristup koji zagovara sud koji je uputio zahtjev, smatra da se, zbog zaštitnog cilja Uredbe br. 4/2009 vezano za uzdržavane osobe, zahtjev za obustavu izvršenja treba smatrati tužbom koja se odnosi na obveze uzdržavanja uređene tom uredbom. Iako to nije izričito formulirano tim riječima, čini se da portugalska vlada, slijedeći pristup suda koji je uputio zahtjev, shvaća da se trebaju primijeniti pravila o nadležnosti iz članaka 3. i 4. te uredbe. Protivnik zahtjeva ima sličan pristup.

36.

Pisana očitovanja poljske vlade počivaju na pretpostavci da Uredba br. 4/2009 ne uređuje nadležnost u fazi izvršenja. Ta vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da se, s obzirom na to da ne utječe na prava i obveze priznate u odluci o uzdržavanju, zahtjev za obustavu izvršenja ne odnosi na uzdržavanje i da je stoga uređen člankom 24. stavkom 5. Uredbe br. 1215/2012. U odgovoru na pitanje koje je postavio Sud poljska je vlada promijenila svoje stajalište vezano za vremensku primjenu propisa i tvrdila na raspravi da je relevantna odredba članak 22. stavak 5. Uredbe br. 44/2001.

37.

Njemačka vlada i Komisija u bitnome tvrde da se Uredba br. 4/2009 primjenjuje. Međutim, suprotno onomu što je smatrao sud koji je uputio zahtjev, one drže da, iako je Uredba br. 4/2009 primjenjiva, to ne znači da sud koji je uputio zahtjev nije nadležan, nego da taj sud jest nadležan u ovom predmetu. Podnositelj zahtjeva se u bitnome slaže s tim stajalištem. Prema mišljenju njemačke vlade i Komisije, ni Uredba br. 1215/2012 ni Uredba br. 44/2001 nisu primjenjive u ovom predmetu.

38.

Slažem se s potonjim stajalištem: primjenjiva je samo Uredba br. 4/2009. Međutim, time se ne utvrđuje nenadležnost suda koji je uputio zahtjev.

39.

Kao prvo, nije upitno da se odluka o uzdržavanju o kojoj je riječ u ovom predmetu, čije izvršenje protivnik zahtjeva sada traži, odnosi na obvezu uzdržavanja koja proizlazi iz obiteljskog odnosa u smislu članka 1. Uredbe br. 4/2009. Poljska odluka o uzdržavanju izravno ulazi u područje primjene Uredbe br. 4/2009. Ovaj predmet odnosi se na izvršenje te odluke.

40.

Činjenica da je ovaj predmet u postupovnoj fazi izvršenja ne dovodi do zaključka da se glavni predmet više ne odnosi na obveze uzdržavanja. Predmet postupka ostaje isti. Naime, u poglavlju IV. Uredbe br. 4/2009 sadržana su posebna pravila o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja.

41.

Kao drugo, točno je da poglavlje IV., koje se odnosi na priznavanje i izvršenje odluka o uzdržavanju, ne sadržava nikakvo izričito pravilo o nadležnosti u fazi izvršenja.

42.

Međutim, suprotno onomu što, čini se, smatraju sud koji je uputio zahtjev i portugalska vlada, iz te činjenice ne proizlazi da se primjenjuju pravila o nadležnosti utvrđena u poglavlju II. Uredbe br. 4/2009. Kao što to pravilno ističe njemačka vlada, poglavljem II., osobito člankom 3. Uredbe br. 4/2009, utvrđuju se pravila o sudskoj nadležnosti u glavnom postupku vezano za sadržaj, ali ne i vezano za izvršenje takvih odluka.

43.

Kao treće, čak i ako poglavlje IV. Uredbe br. 4/2009 ne sadržava nikakvo izričito pravilo o nadležnosti vezano za izvršenje, to se pravilo može smatrati svojstvenim sustavu te uredbe.

44.

Općenito, međunarodna nadležnost za izvršenje pripada sudovima države članice na čijem se državnom području zahtijeva izvršenje. Kao što to ističe poljska vlada, to je pravilo izraz onoga što se može smatrati općim načelom međunarodnog prava povezanim s državnim suverenitetom: samo tijela države izvršenja mogu donijeti odluku o izvršenju sudskih odluka, pri čemu mjere izvršenja mogu provoditi samo tijela države članice u kojoj se nalazi imovina ili osobe protiv kojih se traži izvršenje. To pravilo vrijedi a fortiori kada je sudska odluka već priznata izvršnom u državi članici u kojoj se traži izvršenje.

45.

Stoga se nije potrebno pozivati na članak 24. stavak 5. Uredbe br. 1215/2012 kao na supsidijarnu odredbu kako bi se utvrdilo da su sudovi države članice izvršenja također nadležni za izvršenje odluka o uzdržavanju koje ulaze u područje primjene Uredbe br. 4/2009. Naime, taj se članak može smatrati izrazom upravo navedenog općeg načela ( 11 ).

46.

Nadalje, supsidijarna primjena Uredbe br. 1215/2012 u ovom slučaju bila bi prilično problematična s obzirom na to da su obveze uzdržavanja izričito isključene iz njezina područja primjene ( 12 ). U svakom slučaju, uzimajući u obzir činjenicu da članak 24. stavak 5. Uredbe br. 1215/2012 sadržava pravilo za koje se može smatrati da je svojstveno sustavu Uredbe br. 4/2009, može se postaviti pitanje koja bi bila dodana vrijednost takve supsidijarne primjene.

47.

Jednako tako, ne može se izvesti nikakav valjani zaključak iz činjenice da Uredba br. 1215/2012 sadržava izričito pravilo vezano za to, dok ga Uredba br. 4/2009 ne sadržava: kao što je to na raspravi istaknula Komisija, činjenica da se to pravilo izričito prepoznaje u Uredbi br. 1215/2012 povezano je sa strukturom te uredbe, koja sadržava nekoliko odredbi o isključivoj nadležnosti. To nije slučaj s Uredbom br. 4/2009 kojom se ne uspostavlja isključiva nadležnost. Slažem se s Komisijom da je zakonodavac Unije mogao smatrati da nije potrebno ponovno navesti to pravilo u okviru Uredbe br. 4/2009. Tko bi drugi bio nadležan za izvršenje nego država članica u kojoj se izvršenje traži?

48.

To potvrđuje i članak 41. stavak 1. Uredbe br. 4/2009, u kojem se navodi: „Ovisno o odredbama ove Uredbe, postupak za izvršenje sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici uređuje se pravom države članice izvršenja.” Prema toj odredbi, „[o]dluka donesena u državi članici koja je izvršiva u državi članici izvršenja provodi se pod jednakim uvjetima kao i odluka donesena u toj državi članici izvršenja.” Tu bi odredbu bilo teško objasniti ako nadležnost za izvršenje ne bi bila na sudovima države članice u kojoj se izvršenje traži.

49.

Međutim, sada treba pojasniti je li zahtjev za obustavu izvršenja koji se temelji na podmirenju duga dio postupka izvršenja, na način da je i on u nadležnosti sudova države članice izvršenja.

50.

Ključno pitanje koje se postavlja jest treba li smatrati da je zahtjev za obustavu izvršenja koji se temelji na podmirenju duga, za potrebe nadležnosti, dio postupka izvršenja. Sudska praksa Suda u vezi s Briselskom konvencijom i Uredbom br. 44/2001 upućuje na to da bi odgovor na to pitanje trebao biti potvrdan (1). Zaključak iz te sudske prakse valjan je u pogledu Uredbe br. 4/2009 kada se uzmu u obzir posebna ograničenja utvrđena kako sudskom praksom Suda tako i tom uredbom (2). To me dovodi do zaključka da su sudovi države članice izvršenja nadležni za odlučivanje o zahtjevima kojima se nastoji obustaviti izvršenje na temelju činjenice da je dug podmiren, čak i ako sudjelovanje Poljskog fonda za uzdržavanje u podmirenju duga doista dodaje određeni stupanj složenosti (3).

51.

Na temelju odredaba o nadležnosti Briselske konvencije kao i Uredbe br. 44/2001, sudska praksa Suda potvrdila je da su u području pravnih sredstava protiv izvršenja u načelu nadležni sudovi države članice u kojoj se traži izvršenje.

52.

U predmetu As‑Autoteile Service bila je riječ o zahtjevu za obustavu izvršenja presude njemačkog suda kojom su dosuđeni troškovi u okviru sudskog postupka, na temelju iste nacionalne odredbe o kojoj je riječ u ovom slučaju (članak 767. ZPO‑a). Zahtjev se odnosio na prijeboj između prava čije se izvršenje traži (pravo na troškove) i tražbine koja je bila temelj prvotnog postupka, u odnosu na koje su se njemački sudovi već proglasili nenadležnima. Načelno je Sud utvrdio da je postupak „poput onog na temelju članka 767. [ZPO‑a] kao takav obuhvaćen odredbom o nadležnosti [koja je sadržana u Briselskoj konvenciji] zbog svoje uske povezanosti s postupkom izvršenja” ( 13 ).

53.

Slično tomu, Sud je u presudi Hoffmann, nakon što je potvrdio da Briselska konvencija ne sadržava posebna pravila o izvršenju, utvrdio da se „inozemna presuda za čije je izvršenje izdan nalog izvršava u skladu s postupovnim pravilima nacionalnog prava suda pred kojim se izvršenje traži, uključujući ona koja se odnose na pravne lijekove” ( 14 ).

54.

Taj je pristup poslije potvrđen u presudi Prism Investments. U tom se predmetu radilo o tužbi za poništenje koju je dužnik podnio protiv odluke o proglašenju izvršivosti koju je donio nizozemski sud vezano za presudu donesenu u Belgiji zato što je presuda već izvršena financijskom nagodbom. Sud je smatrao da Uredba br. 44/2001 ne dopušta odbijanje ili ukidanje odluke o proglašenju izvršivosti presude na tom temelju ( 15 ). Međutim, potvrdio je da se razlog koji se temelji na ispunjenju te obveze može istaknuti „pred sudom nadležnim za izvršenje u državi članici izvršenja” s obzirom na to da se, „prema ustaljenoj sudskoj praksi, nakon što je ta presuda uključena u pravni poredak države članice izvršenja, nacionalno zakonodavstvo države članice koje se odnosi na izvršenje primjenjuje na isti način kao i presude koje su donijeli nacionalni sudovi” ( 16 ).

55.

Međutim, iz te sudske prakse ne bi se trebalo zaključiti da se sve vrste zahtjeva podnesenih u fazi izvršenja na temelju bilo kojeg razloga trebaju smatrati dopuštenima pred sudovima države članice izvršenja. Naime, sudskom praksom također su izričito postavljena ograničenja nadležnosti sudova države članice izvršenja na temelju odredaba o nadležnosti sadržanih u Briselskoj konvenciji kao i Uredbi br. 44/2001 i Uredbi br. 1215/2012.

56.

Konkretnije, u presudi AS Autoteile Service Sud je naveo da činjenica što je postupak za obustavu izvršenja, poput onog sadržanog u članku 767. ZPO‑a, obuhvaćen člankom 16. stavkom 5. Briselske konvencije, ne rješava pitanje prigovora koji se mogu istaknuti ne zadirući u ograničenja postavljena navedenom odredbom ( 17 ). Kako bi riješio to pitanje, Sud je uzeo u razmatranje opću strukturu Briselske konvencije, a osobito odnos između posebne odredbe o nadležnosti za izvršenje i općeg pravila prema kojem se osobe s domicilom u državi ugovornici tuži pred sudovima te države ( 18 ). S obzirom na to da se isključiva nadležnost sudova države članice u kojoj se presuda treba izvršiti temelji na posebnoj vezi između postupka i te države članice, Sud je utvrdio da stranka ne može iskoristiti tu odredbu o isključivoj nadležnosti kako bi pred tim sudovima pokrenula spor za koji su, u skladu s općim pravilima, nadležni sudovi druge države članice ( 19 ).

57.

Jednako tako, u presudi Hoffmann, u kontekstu Briselske konvencije, Sud je postavio ograničenja na pravne lijekove protiv izvršenja koji su dostupni pred sudovima države članice izvršenja, proglasivši da su ti pravni lijekovi nedopušteni kada je „žalbu protiv izvršenja inozemne presude čije je izvršenje naloženo pokrenula ista osoba koja je mogla izjaviti žalbu protiv naloga za izvršenje koja se temelji na razlogu na koji se mogla pozvati u takvoj žalbi” ( 20 ).

58.

Ograničenja nadležnosti sudova države članice izvršenja vezana za određene zahtjeve za obustavu izvršenja nedavno su potvrđena u presudi Reitbauer i dr. U tom predmetu Sud je odbio razlog za obustavu izvršenja kojim se tražilo utvrđenje da tražbina više ne postoji zbog protutužbe jer takav zahtjev izlazi iz okvira pitanja izvršenja kao takvog i stoga nije sadržavao dovoljan stupanj tražene bliskosti s tom ovrhom koji je potreban da bi se opravdala primjena pravila o isključivoj nadležnosti iz članka 24. stavka 5. Uredbe br. 1215/2012 ( 21 ).

59.

Stoga se čini da iz sudske prakse Suda proizlazi da su, u načelu, za pravna sredstva protiv izvršenja nadležni sudovi države članice izvršenja na temelju dvaju elemenata: kao prvo, zbog bliskosti s postupkom izvršenja; kao drugo, na temelju pravila prema kojem, nakon što postanu dio pravnog sustava države članice, s odlukama iz druge države članice treba postupati jednako kao s nacionalnim odlukama. U nedostatku posebnih pravila u zakonodavstvu Unije, presude jedne države članice priznate u drugoj državi članici izvršavaju se u skladu s postupovnim pravilima nacionalnog prava suda pred kojim se izvršenje traži.

60.

Međutim, postoje ograničenja vezana za narav pravnih lijekova koja se u toj fazi pred navedenim sudovima mogu zatražiti. Kao prvo, sudovi države članice izvršenja nisu nadležni za sporove koji nemaju dovoljan stupanj bliskosti s izvršenjem ili koji bi bili u nadležnosti sudova druge države da su pokrenuti samostalno. Kao drugo, stranka se pred navedenim sudovima ne može pozivati na razloge koji su se mogli istaknuti žalbom protiv odluke o zahtjevu za proglašenje izvršivosti. Razlozi koji su se mogli istaknuti u okviru prvotnog postupka a fortiori su nedopušteni u fazi izvršenja.

61.

Sljedeće pitanje koje treba razmotriti jest vrijede li načela koja proizlaze iz sudske prakse analizirane u prethodnom odjeljku i za tumačenje Uredbe br. 4/2009.

62.

Stajalište je suda koji je uputio zahtjev da, ako bi se uzdržavana osoba morala braniti od zahtjeva za obustavu izvršenja u državi izvršenja, zaštitni cilj Uredbe br. 4/2009 ne bi bio ispunjen. Od uzdržavane osobe koja je, u skladu s odredbama o nadležnosti iz Uredbe br. 4/2009, u državi članici svojeg uobičajenog boravišta ishodila odluku o uzdržavanju tražilo bi se stoga da tu odluku u drugoj državi članici brani od napada obveznika uzdržavanja koji je u prvotnom postupku izgubio. Pored navedenoga, sud koji je uputio zahtjev smatra da su sudovi države u kojoj je prvotno donesena odluka o zahtjevu u puno boljem položaju za ocjenjivanje prigovora vezanih za sadržaj zahtjeva nego sudovi druge države članice u kojoj se odluka treba samo izvršiti.

63.

To je također, u bitnome, stajalište koje zastupa portugalska vlada, koja je izrazila određenu sumnju u relevantnost prethodne sudske prakse vezane za Uredbu br. 4/2009 zbog njezine specifične svrhe namijenjene zaštiti uzdržavane osobe.

64.

Prema mojem mišljenju, glavna razmatranja koja proizlaze iz sudske prakse sažete u prethodnom odjeljku jednako su primjenjiva na zahtjeve za obustavu izvršenja u okviru Uredbe br. 4/2009. Iako je cilj zaštite uzdržavane osobe kao slabije stranke jasno potvrđen Uredbom br. 4/2009, smatram da to ne bi trebalo dovesti do napuštanja jednog od temeljnih načela zajedničkog svim mjerama suradnje u građanskim stvarima, odnosno toga da su mjere vezane za izvršenje u djelokrugu države članice izvršenja.

65.

Kao prvo, u skladu s tom logikom, članak 41. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 potvrđuje glavnu pretpostavku navedene sudske prakse, s obzirom na to da određuje da „[o]visno o odredbama ove Uredbe, postupak za izvršenje sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici uređuje se pravom države članice izvršenja” i da se „[o]dluka donesena u državi članici koja je izvršiva u državi članici izvršenja provodi pod jednakim uvjetima kao i odluka donesena u toj državi članici izvršenja”.

66.

Kao drugo, utvrđenje prema kojem sudovi države članice u kojoj se traži izvršenje u načelu moraju biti nadležni za odlučivanje o zahtjevima za obustavu izvršenja ni na koji način ne odstupa od posebnih jamstava o nadležnosti predviđenih Uredbom br. 4/2009, uzimajući u obzir ograničenja koja su već utvrđena sudskom praksom.

67.

Naime, uzimajući u obzir posebni cilj Uredbe br. 4/2009, odnosno zaštitu uzdržavane osobe kao slabije stranke, pravila o nadležnosti koja su u njoj sadržana imaju svrhu olakšati toj stranci ispunjenje njezine tražbine ( 22 ). Zbog toga, nakon što se odluka donese u državi članici u kojoj ona boravi, samo sudovi te države članice mogu poduzimati radnje u cilju promjene ili preispitivanja te odluke. Dva pravila Uredbe br. 4/2009 odražavaju taj cilj zaštite. S jedne strane, prema članku 8. Uredbe br. 4/2009, postupak za izmjenu odluke donesene u državi članici u kojoj uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište ne može pokrenuti obveznik uzdržavanja u bilo kojoj drugoj državi članici, sve dok je uzdržavana osoba u državi članici u kojoj je ta odluka donesena. S druge strane, članak 42. zabranjuje da se sadržaj sudske odluke donesene u prvoj državi članici preispituje u državi članici u kojoj se traži izvršenje.

68.

Međutim, tim se dvjema odredbama ne protivi rješavanje zahtjeva za obustavu izvršenja koji ne uključuje promjenu ili preispitivanje odluke o uzdržavanju donesene u prvoj državi članici na temelju nadležnosti sudova države članice izvršenja.

69.

Kao treće, treba istaknuti da je u ovom predmetu odluka o uzdržavanju „ugrađena” u pravni poredak Njemačke, države članice izvršenja, putem odluke o proglašenju izvršivosti koja je izdana u skladu s člankom 23. Uredbe br. 4/2009. Koji bi smisao bio u tome da se u kasnijoj fazi samog izvršenja treba vratiti u državu članicu u kojoj je donesena odluka o uzdržavanju? Prema mojem mišljenju, takvim bi se rješenjem samo formalno uvažio zaštitni cilj uredbe. To bi prije dovelo do nesigurnosti.

70.

Naposljetku, posebni cilj Uredbe br. 4/2009 da zaštiti uzdržavanu osobu ne bi trebao imati učinak na dodjeljivanja sudske nadležnosti u predmetima koji su usko povezani s izvršenjem sudovima države u kojoj uzdržavana osoba boravi. Točno je da je cilj Uredbe br. 4/2009 olakšati, koliko je to moguće, naplatu međunarodnih zahtjeva za uzdržavanje. Međutim, „olakšavanje” ne podrazumijeva preokretanje cjelokupne logike na kojoj se temelji sustav priznavanja i izvršenja odluka o uzdržavanju. Suprotno onomu što, čini se, smatraju sud koji je uputio zahtjev, portugalska vlada i protivnik zahtjeva, zaštitni cilj Uredbe br. 4/2009 ne bi trebao dovesti do zaključka da je predmetni zahtjev u ovom slučaju samostalan zahtjev koji dovodi do novog postupka o uzdržavanju, za koji se nadležnost treba ex novo dodijeliti u skladu s kriterijima iz članka 3. te uredbe. Između ostalog, to bi moglo imati štetan učinak na stvarnu naplatu tražbina na ime uzdržavanja neopravdanim produljenjem postupka izvršenja.

71.

Nadalje, i uzgredno, kao što je to na raspravi istaknula njemačka vlada, Uredba br. 1215/2012 utvrđuje pravila o nadležnosti čija je svrha zaštititi različite „slabije stranke” (kao što je to predviđeno u uvodnoj izjavi 18. vezano za osiguranje, potrošačke ugovore i ugovore o radu). Međutim, pravilo o nadležnosti vezano za izvršenje (i pravne lijekove protiv izvršenja) ne mijenja činjenica da je nadležnost u prvotnom postupku određena s obzirom na jedno od posebnih pravila čiji je cilj zaštita jedne od tih slabijih stranaka.

72.

Stoga smatram da utvrđenje prema kojem nadležnost za zahtjev za obustavu izvršenja načelno pripada sudovima države članice u kojoj se izvršenje traži također vrijedi u okviru Uredbe br. 4/2009.

73.

U ovom predmetu zahtjev za obustavu izvršenja temelji se na tvrdnji podnositelja zahtjeva prema kojoj je dug utvrđen odlukom o uzdržavanju već, barem u pretežitom dijelu, podmiren. Dio dugovanog iznosa izravno je isplatio protivniku zahtjeva. Poljski fond za uzdržavanje također je u ime podnositelja zahtjeva isplatio dio duga na ime uzdržavanja. Podnositelj zahtjeva također tvrdi da je te iznose vratio Poljskom fondu za uzdržavanje u skladu sa svojim imovinskim stanjem. Kao što je podnositelj zahtjeva pojasnio na raspravi, spor u ovom predmetu proizlazi iz činjenice da protivnik zahtjeva ne priznaje da se iznos koji je platio Poljski fond za uzdržavanje uračunava u dug podnositelja zahtjeva.

74.

Prema mojem mišljenju, čini se da je zahtjev za obustavu izvršenja na temelju navedenih razloga u skladu s ograničenjima, utvrđenima Uredbom br. 4/2009 i sudskom praksom Suda, općeg pravila prema kojem sudska nadležnost za zahtjeve usko povezane s izvršenjem pripada sudovima države članice u kojoj se traži izvršenje.

75.

Kao prvo, temelj zahtjeva za obustavu izvršenja u ovom je predmetu usko povezan s postupkom izvršenja i ne može se smatrati zahtjevom kojim se traži promjena odluke o uzdržavanju u smislu članka 8. Uredbe br. 4/2009 ni preispitivanje sadržaja te odluke u smislu članka 42. navedene uredbe.

76.

Dvojbe suda koji je uputio zahtjev javljaju se upravo zato što smatra da se zahtjev za obustavu izvršenja u ovom predmetu može usporediti s postupkom za promjenu odluke o uzdržavanju u smislu članka 8. Uredbe br. 4/2009. Takvo stajalište u bitnome dijele portugalska vlada i protivnik zahtjeva.

77.

Ja se s tim gledištem ne slažem. Kao što to ističe njemačka vlada, treba značajno razlikovati zahtjeve koji se odnose na izvršenje i one koji se odnose na promjenu odluke o uzdržavanju. Dok potonji u konačnici mogu dovesti do promjene sadržaja odluke kojom se utvrđuje dug na ime uzdržavanja, prvonavedeni nemaju nikakav utjecaj na utemeljenost sudske odluke.

78.

Ispunjenje tražbine jedan je od temelja zahtjeva za obustavu koji se obično priznaje u fazi izvršenja. Kao što to ističu i njemačka vlada i Komisija, zahtjev za obustavu izvršenja koji se temelji na podmirenju duga ne mijenja niti ima za cilj preispitivanje sadržaja ili pravne valjanosti pripadajuće odluke kojom se utvrđuje dug, već je usmjeren isključivo protiv izvršivosti te odluke. Preciznije, kao što je to istaknula Poljska vlada, riječ je o iznosu do kojeg se odluka o uzdržavanju može izvršiti. Stoga je, prema mojem mišljenju, takav zahtjev usko povezan s izvršenjem i nije jednak ni „postupku za promjenu odluke” na temelju članka 8. ni preispitivanju sadržaja odluke u smislu članka 42. Uredbe br. 4/2009.

79.

Međutim, čini se da sudjelovanje Poljskog fonda za uzdržavanje može predstavljati temelj ocjene suda koji je uputio zahtjev prema kojoj bi poljski sudovi bili primjereniji za rješavanje podmirenja duga. Ne smatram da uključivanje Poljskog fonda za uzdržavanje mijenja zaključak koji proizlazi iz prethodne točke.

80.

Poljska je vlada na raspravi objasnila da se Poljski fond za uzdržavanje uključuje na temelju zakona i zamjenjuje obveznika uzdržavanja uzdržavane osobe: dug se podmiruje razmjerno iznosima koje je fond platio umjesto obveznika uzdržavanja koji zatim mora navedene iznose izravno vratiti fondu. Taj je sustav u skladu s ulogom javnih tijela koja često isplaćuju naknade uzdržavanim osobama umjesto obveznika uzdržavanja. Ta je uloga priznata člankom 64. Uredbe br. 4/2009 ( 23 ). Sa stajališta duga obveznika uzdržavanja, sudjelovanje fonda odnosi se na način podmirenja duga i ne utječe na sadržaj odluke o uzdržavanju koja ostaje nepromijenjena. Stoga se čini da se dogodilo upravo to da je treća strana djelomično podmirila dug u ime obveznika uzdržavanja, potvrđujući da je zahtjev za obustavu izvršenja u glavnom postupku jedan od zajedničkih prigovora protiv izvršenja duga.

81.

Točno je da uključivanje javnih tijela kao što je Poljski fond za uzdržavanje u prekograničnim postupcima vezanima za uzdržavanje doista može dodatno povećati složenost vezano za dokaze. U vezi s time, može biti korisno podsjetiti na to da članak 64. stavak 4. Uredbe br. 4/2009 izričito predviđa, za ovršne postupke u koje su takva tijela izravno uključena, da ona na zahtjev trebaju pribaviti sve dokumente potrebne za utvrđivanje da je naknada isplaćena uzdržavanoj osobi. Smatram da za osiguranje učinkovite primjene Uredbe br. 4/2009 takva obveza javnih tijela postoji i u odnosu na postupke utemeljene na toj uredbi u slučajevima u kojima su ona isplatila naknade umjesto isplata uzdržavanja obveznika uzdržavanja te u slučajevima u kojima obveznik uzdržavanja tvrdi da je navedene iznose vratio fondu za uzdržavanje.

82.

Kao drugo, kao što ističe Njemačka vlada, iz uvodne izjave 30. Uredbe br. 4/2009 proizlazi da je zakonodavac Unije izričito smatrao da bi se obveznik uzdržavanja trebao moći pozvati na podmirenje duga prema uvjetima predviđenima u državi članici u kojoj se traži izvršenje. Naime, u uvodnoj izjavi nudi se „namirenje duga od strane obveznika uzdržavanja u trenutku izvršenja” kao primjer razloga za odbijanje izvršenja koji je dopustiv u skladu s člankom 21. Uredbe br. 4/2009 ( 24 ). Točno je da članak 21. nije primjenjiv u okolnostima iz ovog predmeta ( 25 ). Međutim, činjenica da se članak 21. javlja u odjeljku 1. poglavlja IV. može se objasniti u kontekstu ukidanja sustava egzekvature, zbog potrebe za utvrđenjem nekih ograničenja razloga za odbijanje izvršenja u okviru nacionalnog prava. U tom kontekstu, ako se podmirenje duga u trenutku izvršenja smatra jednim od dopuštenih razloga odbijanja izvršenja, ako je to predviđeno pravom države članice izvršenja u okviru odjeljka 1. poglavlja IV., isto bi se trebalo a fortiori primjenjivati u odnosu na odjeljak 2. poglavlja IV. kada se ne primjenjuje nikakvo ograničenje razlogâ za odbijanje izvršenja, poput onih iz članka 21. ( 26 ).

83.

Kao treće, ograničenja predviđena nacionalnim odredbama koje se primjenjuju na ovaj predmet osiguravaju da se razlozi na koje se moglo pozvati pred poljskim sudovima ne mogu na taj način isticati pred njemačkim sudovima. Kao što to navodi Njemačka vlada, članak 66. stavak 1. AUG‑a obvezniku uzdržavanja dopušta samo isticanje prigovora koji se temelje na okolnostima do kojih je došlo nakon donošenja odluke o uzdržavanju. Tvrdnje iz predmetnog zahtjeva, koje se temelje na podmirenju uzdržavanja, nisu se mogle istaknuti u glavnom postupku vezanom za uzdržavanje. Pored navedenoga, također je bitno istaknuti da se te tvrdnje nisu mogle istaknuti u žalbi protiv odluke o zahtjevu za proglašenje izvršivosti pred njemačkim sudovima. Ti sudovi mogu odbiti ili opozvati takvo proglašenje samo zbog razloga predviđenih člankom 24. Uredbe br. 4/2009, a podmirenje duga nije među navedenim razlozima ( 27 ).

84.

Stoga zaključujem da je zahtjev za obustavu izvršenja koji se temelji na podmirenju duga obuhvaćen postupkom i uvjetima izvršenja koji su, u skladu s člankom 41. stavkom 1. Uredbe br. 4/2009, uređeni pravom države članice izvršenja pod istim uvjetima kao i odluke donesene u toj državi članici. Kao prvo, takav je zahtjev usko povezan s izvršenjem. Kao drugo, predmet takvog zahtjeva nije izmjena ili preispitivanje sadržaja odluke o uzdržavanju. Kao treće, on se ne poziva ni na jednu tvrdnju koja se mogla istaknuti pred poljskim sudovima tijekom postupka u kojem je donesena odluka o uzdržavanju (ni u tom pogledu nijedan razlog za odbijanje ili opoziv odluke o proglašenju izvršivosti pred njemačkim sudovima).

85.

Zbog tih razloga smatram da nadležnost za odlučivanje o zahtjevu protiv izvršenja koji se temelji na podmirenju duga imaju sudovi države članice u kojoj se traži izvršenje. Radi sveobuhvatnosti, umjesto zaključka želio bih istaknuti dva argumenta. Kao prvo, rasprava u ovom mišljenju i zaključak do kojeg sam došao odnosili su se samo na razlog za prigovor koji se temelji na podmirenju duga. Kao drugo, osim tog posebnog razloga, nije zauzeto nikakvo stajalište o općoj usklađenosti članka 767. ZPO‑a s pravom Unije.

86.

Predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Amtsgericht Köln (Općinski sud u Kölnu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Uredbu Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o [sudskoj] nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja, a osobito njezin članak 41. stavak 1., treba tumačiti na način da su sudovi države članice u kojoj se traži izvršenje odluke o uzdržavanju donesene u drugoj državi članici nadležni za odlučivanje o zahtjevu za obustavu izvršenja, s obzirom na to da je on usko povezan s postupkom izvršenja, da mu nije cilj promjena ili preispitivanje odluke o uzdržavanju i da se temelji na razlozima koji se nisu mogli istaknuti pred sudom koji je donio odluku o uzdržavanju. Čini se da su ti uvjeti ispunjeni u zahtjevu za obustavu izvršenja temeljenom na podmirenju duga o kojem je riječ u ovome predmetu, što u konačnici ipak treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.