1.

Žaliteljica svojom žalbom zahtijeva poništenje presude Općeg suda Europske unije od 8. studenoga 2018., Troszczynski/Parlament (T‑550/17, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:754), kojom je Opći sud odbio njezinu tužbu za poništenje odluke Europskog parlamenta od 14. lipnja 2017. o ukidanju žaliteljičina zastupničkog imuniteta (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.

Sud će u ovom predmetu morati odlučiti o dosegu imuniteta koji svaki zastupnik u Europskom parlamentu uživa na temelju Protokola br. 7 o povlasticama i imunitetima Europske unije priloženog UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol) ( 2 ). Imat će priliku ponovno potvrditi svoju sudsku praksu u tom području, osobito načela utvrđena u presudi od 6. rujna 2011. u predmetu, Patriciello ( 3 ), i na taj način pružiti korisne upute i smjernice kojima se pridonosi boljoj suradnji između Europskog parlamenta i pravosudnih tijela država članica.

3.

U članku 8. Protokola određuje se:

„Članovi Europskog parlamenta ne mogu biti podvrgnuti nikakvom obliku ispitivanja, zadržavanja ili sudskog postupka zbog izraženih mišljenja ili glasovanja pri obnašanju svojih dužnosti.”

4.

U članku 9. tog protokola određuje se:

„Tijekom zasjedanja Europskog parlamenta njezini članovi uživaju:

Na isti se način imunitet primjenjuje na članove tijekom putovanja do mjesta ili iz mjesta sastajanja Europskog parlamenta.

Ako je član zatečen u počinjenju kaznenog djela, nije moguće pozivanje na imunitet te u tom slučaju Europski parlament može ostvariti svoje pravo na skidanje imuniteta jednom od svojih članova.”

5.

U članku 5. stavku 2. Poslovnika Europskog parlamenta (osmi saziv – srpanj 2014.) (u daljnjem tekstu: Poslovnik) navodi se:

„Zastupnički imunitet nije osobna povlastica zastupnika već jamstvo neovisnosti Parlamenta kao cjeline i njegovih zastupnika.”

6.

Žaliteljica Mylène Troszczynski (u daljnjem tekstu: žaliteljica) izabrana je za zastupnicu u Europskom parlamentu 1. srpnja 2014.

7.

Dana 23. rujna 2015. na žaliteljičinom Twitter računu objavljena je fotografija na kojoj se nalazila skupina žena odjevena u odjeću kojom je, osim očiju, bilo pokriveno cijelo njihovo lice i za koju se činilo da čeka ispred Fonda za obiteljske naknade (CAF). Fotografija je bila popraćena sljedećim komentarom: „CAF u Rosny‑sous‑Boisu 9. prosinca 2014. Nošenje burke navodno je zabranjeno zakonom…” (u daljnjem tekstu: sporni tweet).

8.

Glavni direktor CAF‑a u Seine‑Saint‑Denisu (Francuska) je 27. studenoga 2015. podnio privatnu tužbu zbog javne klevete javne uprave.

9.

Državni odvjetnik iz Bobignyja (Francuska) je 19. siječnja 2016. otvorio sudsku istragu o poticanju na mržnju ili nasilje usmjereno protiv pojedinca ili skupine pojedinaca zbog njihova porijekla ili njihove određene etničke, nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti ili nepripadnosti te zbog javne klevete.

10.

Sudac istrage pozvao je žaliteljicu na prvo saslušanje zakazano za 20. rujna 2016. Nakon što je žaliteljica odbila odazvati se tom pozivu na temelju svojeg imuniteta zastupnice u Europskom parlamentu, sudac istrage je podneskom od 23. rujna 2016. zatražio da se Parlamentu podnese zahtjev za ukidanje navedenog imuniteta.

11.

Državni odvjetnik pri cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) je dopisom od 1. prosinca 2016., zajedno s povoljnim mišljenjem, francuskom ministru pravosuđa proslijedio zahtjev suca istrage kako bi on navedeni zahtjev proslijedio predsjedniku Parlamenta. Francuski ministar pravosuđa je istog dana predsjedniku Parlamenta proslijedio zahtjev za ukidanje žaliteljičina zastupničkog imuniteta suca istrage pri tribunal de grande instance de Bobigny (Okružni sud u Bobignyju, Francuska).

12.

Predsjednik Parlamenta je 16. siječnja 2017. na plenarnoj sjednici objavio da će taj zahtjev biti upućen Odboru za pravna pitanja.

13.

Odbor za pravna pitanja je 11. travnja 2017. saslušao žaliteljicu. Navedeni odbor podnio je svoje izvješće 12. lipnja 2017.

14.

Parlament je odlukom od 14. lipnja 2017. ukinuo žaliteljičin imunitet.

15.

Nakon što je Općem sudu bila podnesena tužba, potpredsjednik Okružnog suda u Bobignyju nadležan za istragu rješenjem od 26. travnja 2018. uputio je žaliteljicu u postupak pred tribunal correctionnel (Sud za lakša kaznena djela, Francuska).

16.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. kolovoza 2017. žaliteljica je pokrenula postupak za poništenje sporne odluke i naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpjela zbog te odluke.

17.

U prilog svojem zahtjevu žaliteljica je istaknula četiri tužbena razloga: prvi, koji se temelji na povredi članka 8. Protokola; drugi, koji se temelji na povredi članka 9. Protokola; treći, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i načela jednakog postupanja te načela dobre uprave; četvrti, koji se temelji na povredi prava obrane i prigovoru nezakonitosti članka 9. stavka 9. i članka 150. stavka 2. Poslovnika.

18.

Opći sud je prva dva tužbena razloga razmotrio zajedno na način da je najprije podsjetio na sudsku praksu u skladu s kojom je na Parlamentu, ako zaključi da djela na kojima se temelji zahtjev za ukidanje zastupničkog imuniteta nisu obuhvaćena člankom 8. Protokola, da provjeri uživa li zastupnik za ta djela imunitet iz članka 9. Protokola i, ako je tako, odluči treba li taj imunitet ukinuti ili ne.

19.

Kada je riječ o argumentaciji koju je žaliteljica iznijela u prilog tim dvama tužbenim zahtjevima, nju je Opći sud u svrhu svoje analize podijelio na pet prigovora: prvi, koji se temelji na primjeni članka 26. francuskog Ustava na sporni tweet; drugi, koji se temelji na tome da je navedeni tweet mišljenje izraženo pri obnašanju žaliteljičinih parlamentarnih dužnosti u smislu članka 8. Protokola; treći, koji se temelji na povredi temeljnog prava na slobodu izražavanja koju je Parlament počinio neopravdanim ukidanjem žaliteljičina zastupničkog imuniteta; četvrti, koji se temelji na tome da žaliteljica nije autor spornog tweeta; peti, koji se temelji na povredi žaliteljičine neovisnosti i neovisnosti Parlamenta.

20.

Kada je riječ o prvom prigovoru, Opći sud ga je odbio kao bespredmetan. On je u točki 41. pobijane presude utvrdio da se razlog zbog kojeg je Parlament smatrao da se žaliteljica nije mogla pozvati na članak 26. francuskog Ustava nije odnosio na to što je sporna izjava objavljena na Twitteru, nego na nemogućnost da se sporni tweet okvalificira kao izraženo mišljenje ili glasovanje pri žaliteljičinom obnašanju dužnosti u smislu članka 8. Protokola.

21.

Kad je riječ o drugom prigovoru, Opći sud ga je u točki 54. pobijane presude odbio kao neosnovan. Utvrdio je da je sporni tweet, u biti, bio usmjeren na izražavanje žaljenja zbog nepoštovanja francuskog zakona kojim se zabranjuje pokrivanje lica u javnom prostoru. Budući da se taj tweet odnosio na točno određeni događaj koji se navodno dogodio, povrijedivši francuski zakon, pred tijelom zaduženim za pružanje javne usluge na francuskom državnom području i koji se nije mogao smatrati općim zauzimanjem stajališta o aktualnim temama ili temama kojima se bavi Parlament, Opći sud je presudio da Parlament, time što je smatrao da se optužbe protiv žaliteljice nisu odnosile na mišljenja ili glasovanja izražena pri obnašanju njezinih dužnosti zastupnice u Parlamentu u smislu članka 8. Protokola, nije počinio očitu pogrešku u ocjeni.

22.

Kada je riječ o trećem prigovoru, Opći sud ga je u točki 59. pobijane presude također odbio kao neosnovan podsjetivši na članak 8. Protokola kojim se nastoji osigurati sloboda izražavanja i neovisnost zastupnika i koji je stoga „usko povezan sa slobodom izražavanja”. Budući da djela koja se žaliteljici stavljaju na teret nisu obuhvaćena navedenim člankom, Opći sud je iz toga zaključio da Parlament nije povrijedio tu slobodu.

23.

Kad je riječ o četvrtom prigovoru, Opći sud ga je odbio kao bespredmetan. U točkama 61. i 62. pobijane presude naveo je da se, s jedne strane, „pitanje ispunjenja uvjeta za ukidanje imuniteta u trenutku u kojem mu je za to podnesen zahtjev razlikuje od pitanja koje se sastoji u određivanju jesu li djela koja se zastupniku stavljaju na teret utvrđena” i, s druge strane, da nije na Parlamentu da odlučuje o odgovornosti žaliteljice za ta djela ni da određuje je li ona autor spornog tweeta ili nije.

24.

Naposljetku, peti prigovor koji je Opći sud utvrdio u okviru prvog i drugog tužbenog razloga obijen je kao neosnovan. Prema mišljenju Općeg suda, iz točaka 66. i 67. pobijane presude, s obzirom na to da se u članku 9. Protokola izričito predviđa mogućnost ukidanja imuniteta koji uživaju zastupnici na temelju te odredbe, „[n]e može se, stoga, Parlamentu prigovoriti to što je, s obzirom na okolnosti ovog slučaja i nakon što mu je proslijeđen zahtjev francuskog ministra pravosuđa, smatrao primjerenim ukinuti žaliteljičin imunitet proizašao iz [Protokola] kako bi se francuskim pravosudnim tijelima omogućilo da nastave istragu koju su vodila”. U svakom slučaju, u skladu s mišljenjem Općeg suda, žaliteljica nije ukazala ni na jednu okolnost koja bi mogla dovesti do utvrđenja da je Parlament u ovom slučaju povrijedio neovisnost koju žaliteljica ima na temelju svojeg svojstva zastupnice.

25.

Što se tiče trećeg tužbenog razloga, čiji se prvi dio temelji na povredi obveze obrazlaganja i načela jednakog postupanja, a drugi dio na povredi načela dobre uprave, Opći sud ga je u točki 102. pobijane presude odbio u cijelosti.

26.

U okviru prvoga dijela žaliteljica je istaknula da se na nju, u biti, trebalo primijeniti načelo br. 2 Obavijesti br. 11/2003 članovima Odbora za pravna pitanja i unutarnje tržište Parlamenta od 6. lipnja 2003. o „Ukidanju imuniteta u skladu s člankom [9.] Protokola o povlasticama i imunitetima. Načela utvrđena na temelju predmeta koji se odnose na izražavanje mišljenja” (u daljnjem tekstu: Obavijest br. 11/2003), u skladu s kojom „je temeljno načelo da se, u slučaju u kojem radnje za koje je zastupnik optužen ulaze u okvir njegove političke djelatnosti ili su s njom izravno povezane, imunitet ne ukida”.

27.

Da bi odbio tu tvrdnju, Opći sud se oslanja na sudsku praksu u skladu s kojom ga Obavijest br. 11/2003 ne može vezati jer ona nije akt Parlamenta u smislu članka 288. UFEU‑a ( 4 ). Opći sud je naveo da, s jedne strane, s obzirom na to da žaliteljica nije precizirala radnje ili izjave koje su stavljene na teret zastupnicima za koje je navela da se na njih primjenjuje navedena Obavijest ni okolnosti u kojima su se predmetna djela odvila, ona nije dokazala da je situacija tih zastupnika usporediva s njezinom. S druge strane, s obzirom na to da, u ovom slučaju, nije postojala izravna veza između spornog tweeta i žaliteljičinih zastupničkih dužnosti, ona nije dokazala ni da je Parlament odstupio od načela br. 2 (točka 81. pobijane presude).

28.

U okviru drugog dijela trećeg tužbenog razloga tužitelj ističe da je Parlament, u biti, povrijedio načelo dobre uprave time što u ovom slučaju nije utvrdio postojanje fumus persecutionis, kako je to definirano u Obavijesti br. 11/2003, odnosno slučaja u kojem je trebalo pretpostaviti da je sudski postupak protiv žaliteljice bio pokrenut s namjerom da se nanese šteta njezinim političkim djelatnostima. Prema žaliteljičinu mišljenju, taj postupak je pokrenuo tadašnji francuski ministar pravosuđa koji je bio protivnik Front nationala, političke stranke čiji je ona jedan od predstavnika. Štoviše, taj postupak pokrenut je uoči izborne kampanje.

29.

Opći sud odbio je drugi dio trećeg tužbenog zahtjeva navevši, kao prvo, da žaliteljica nije pružila „nijedan konkretan element, osim razlike u političkoj ideologiji, kojim bi se moglo dokazati da je francuska vlada, a osobito francuski ministar pravosuđa, progonila Front national”, ni da „je isključivo, ili barem djelomično, njezino pripadanje Front nationalu potaknulo otvaranje sudske istrage u ovom slučaju” ( 5 ).

30.

Kao drugo, Opći sud je utvrdio da se na temelju nijednog elementa ne može smatrati da je do zahtjeva za ukidanje žaliteljičina zastupničkog imuniteta došlo u okviru sudskog postupka koji se odvijao na neuobičajen način, osobito što se tiče rokova.

31.

Kao treće, Opći sud je, nakon što je ponovio da se pitanje ispunjenja uvjeta za ukidanje zastupničkog imuniteta u trenutku u kojem je za to podnesen zahtjev razlikuje od pitanja utvrđenja djela koja se predmetnom zastupniku stavljaju na teret, ocijenio da nijedan element na koji se žaliteljica pozvala u tom kontekstu – bilo, kao prvo, da je njezin pomoćnik sastavio sporni tweet bez njezina znanja bilo, kao drugo, da je sporna slika bila fotomontaža napravljena od javno dostupne snimke koja je već bila prosljeđivana i dijeljena na internetu a da pritom nikakav sudski postupak nije bio pokrenut, osobito od strane CAF‑a u Seine‑Saint‑Denisu bilo, kao treće, da je žaliteljica obrisala tweet čim je za njega saznala i bilo, kao četvrto, da u slučaju osude riskira da joj se, kao sporedna, izrekne zabrana kandidiranja na izborima kao i gubitka mandata zastupnice u Europskom parlamentu i svih njezinih izbornih ovlasti – nije „među okolnostima koje je Parlament morao uzeti u obzir kako bi utvrdio jesu li u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ukidanje zastupničkog imuniteta” ( 6 ).

32.

Podredno, Opći sud je utvrdio da se odlukom o upućivanju u postupak pred sudom za lakša kaznena djela, koju je potpredsjednik Okružnog suda u Bobignyju donio nakon sporne odluke i dostavio na raspravi, nastojalo proturječiti žaliteljičinoj argumentaciji o postojanju fumus persecutionis od strane francuskih pravosudnih tijela. Opći sud je naglasio da u tom pogledu, u skladu s navedenom odlukom, okolnost da žaliteljica nije autor spornog tweeta nije prepreka tomu da se protiv nje pokrene sudski postupak na temelju francuskog zakona od 29. srpnja 1881. o slobodi tiska (u daljnjem tekstu: Zakon od 29. srpnja 1881.).

33.

Naposljetku, u točkama 105. do 120. pobijane presude Opći sud je ispitao i odbio četvrti tužbeni razlog za poništenje, koji se temelji na povredi prava obrane i prigovoru nezakonitosti članka 9. stavka 9. i članka 150. stavka 2. Poslovnika.

34.

Žaliteljica od Suda zahtijeva da:

35.

Parlament od Suda zahtijeva da:

36.

Zastupnici u Europskom parlamentu predstavnici su građana Unije. Pomno prate probleme građana, interesnih skupina i poduzeća. Izabrani na općim neposrednim, slobodnim i tajnim izborima na mandat u trajanju od pet godina predstavljaju vezu između građana i raznih institucija. Kao članovi Parlamenta, oni daju demokratski legitimitet cjelokupnom procesu integracije. Zastupnici u Europskom parlamentu uživaju ne samo središnju ulogu u zakonodavnom postupku, s obzirom na to da su, među ostalim, ovlašteni predlagati amandmane na nacrte tekstova koji su im podneseni na glasanje, nego mogu predlagati i rezolucije u svim područjima svoje nadležnosti. Također utječu na djelatnosti Vijeća i Europske komisije jer mogu potaknuti te institucije na djelovanje. Tako sudjeluju u donošenju odluka o važnim suvremenim pitanjima poput klimatskih promjena, migracija, ljudskih prava u svijetu, sporazuma s trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama i uređenja financijskih tržišta. Osim toga, zastupnici u Europskom parlamentu izvršavaju važnu nadzornu ovlast s obzirom na to da izglasavaju proračun Unije, potvrđuju sastav Komisije, mogu osnivati istražne odbore i čak izglasati nepovjerenje članovima Komisije, koji su tada prisiljeni dati ostavku.

37.

Kako bi se osiguralo da svoj mandat obnašaju potpuno samostalno i bez uplitanja, europskim zastupnicima dodjeljuje se poseban status. Kako je to Sud naveo u presudi donesenoj u spojenim predmetima C‑200/07 i C‑201/07, Marra ( 7 ), zastupnički imunitet europskih zastupnika, kako je predviđen u člancima 8. i 9. Protokola, podrazumijeva dva oblika zaštite koja se uobičajeno priznaju članovima nacionalnih parlamenata država članica, odnosno imunitet zbog izraženih mišljenja i glasovanja pri obnašanju zastupničkih dužnosti i zastupnička nepovredivost koja se u načelu sastoji od zaštite od sudskih postupaka ( 8 ). Valja navesti da svrha imuniteta dodijeljenog Protokolom nije uopće ta da se zastupnicima pruži osobna korist nego zaštita Parlamenta, pri obnašanju njegovih djelatnosti, od prepreka i rizika od ugrožavanja njegova pravilnog funkcioniranja, kako je Sud na to nedavno podsjetio u predmetu u kojem je donesena presuda Junqueras Vies ( 9 ).

38.

Prema tomu, logično je da se Parlamentu omogući da sam odredi nastoji li se sudskim postupkom pokrenutim protiv jednog od njegovih članova ugroziti njegovo funkcioniranje. Naime, kako to proizlazi iz članka 9. trećeg stavka Protokola, taj posebni status ne može biti prepreka pravu Parlamenta da ukine imunitet jednog od svojih članova. Upravo je na temelju te odredbe Parlament nakon zahtjeva francuskih tijela ukinuo žaliteljičin imunitet. U okviru spora pred Općim sudom žaliteljica je Parlamentu, osim povrede nekoliko postupovnih jamstava, prigovorila da je neusklađeno primijenio odredbe Protokola jer je pogrešno protumačio doseg njezina zastupničkog imuniteta. Nasuprot tomu, žaliteljica u ovom predmetu Općem sudu prigovara „očitu pogrešku u ocjeni” koja se mora definirati s postupovnog stajališta kako bi se žalbu moglo razmotriti na odgovarajući način.

39.

Žaliteljica u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga, objedinjena u samo jednom odjeljku naslovljenom „Povreda prava Unije koju ju počinio Opći sud – pogreška koja se tiče prava i pogrešna pravna kvalifikacija djela – očita pogreška u ocjeni”. Žaliteljica prigovara Općem sudu da je počinio „očitu pogrešku u ocjeni” u analizi drugog i trećeg tužbenog razloga tužbe za poništenje sporne odluke na temelju članka 263. UFEU‑a. Prema njezinu mišljenju, svaka od dviju navodnih pogrešaka u ocjeni ima „posljedice na pravnu kvalifikaciju koju Opći sud daje danim izjavama i njihovu kontekstu te na neprimjenu odredbi članaka 8. i 9. Protokola [u njezinu korist]”.

40.

Prije analize dvaju žalbenih razloga želim naglasiti da se žaliteljica služi prilično nepreciznom terminologijom kako bi opisala navodne pogreške Općeg suda. Osim toga, kako će se vidjeti kasnije, nije jasno utvrđeno u kojoj mjeri bi navodne pogreške u ocjeni koje navodi žaliteljica mogle dovesti u pitanje pravnu valjanost određenih zaključaka koje je Opći sud donio u pobijanoj presudi. S obzirom na to, čini mi se potrebnim podsjetiti na načela koja karakteriziraju žalbeni postupak i koja će služiti kao mjerila tijekom analize.

41.

U skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba je ograničena na pitanja prava te se može podnijeti zbog nenadležnosti Općeg suda, zbog povrede postupka pred Općim sudom kojom se povređuju interesi podnositelja žalbe ili zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda. Ocjena činjenica i dokaza stoga ne predstavlja, osim u slučaju iskrivljavanja, pravno pitanje koje podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku ( 10 ). Međutim, radi se o iskrivljavanju kad je, bez izvođenja novih dokaza, ocjena postojećih elemenata očito pogrešna ili očito protivna njihovu tekstu ( 11 ). Nasuprot tomu, Sud je nadležan za provođenje nadzora nad njihovom pravnom kvalifikacijom i pravnim zaključcima koje je iz toga izveo Opći sud ( 12 ). Na temelju tih načela u nastavku valja ispitati žalbene razloge koje je istaknula žaliteljica.

42.

Najprije, kada je riječ o pogrešci u ocjeni koja je navodno počinjena u analizi drugog tužbenog razloga, žaliteljica Općem sudu prigovara, kao prvo, to što je utvrdio da događaj koji je komentiran spornim tweetom, zbog njegova zemljopisnog položaja u Francuskoj, nije dio tema od interesa zastupnika u Europskom parlamentu, kao drugo, da mišljenje nužno čini opće zauzimanje stajališta i da se ne može odnositi na točno određeni događaj i, kao treće, da „za zastupnika stavljanje u fokus postupanja suprotnog francuskom zakonu nije aktualna tema”.

43.

Žaliteljica ističe da se za razliku od prvog navodno pogrešnog utvrđenja Općeg suda svaki zastupnik bira u svojoj državi, predstavlja svoje birače i tijekom svojega mandata mora održavati nužnu vezu s njima „podsjećajući, među ostalim, na činjenice koje ih zanimaju ili ih se tiču”.

44.

Za razliku od drugog navodno pogrešnog utvrđenja Općeg suda, žaliteljica ističe, kao prvo, da je ono protivno Obavijesti br. 11/2003, a osobito njezinu načelu br. 2, kao drugo, da se na temelju Zakona od 29. srpnja 1881. sporni tweet smatra mišljenjem i, kao treće, da, prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava iz njegove presude od 8. listopada 2009., Brunet‑Lecomte i Tanant protiv Francuske ( 13 ), „uvredljive, klevetničke i druge izjave mogu postati dio političke rasprave i biti zaštićene temeljnim pravom na slobodu izražavanja kada postoji opći interes da ih se raspravi”.

45.

Žaliteljica osporava treće navodno pogrešno utvrđenje Općeg suda time što ističe da je, s jedne strane, nošenje burke u javnom prostoru, kao vanjske manifestacije pripadnosti islamu, „pitanje od općeg interesa koje se tiče javnog života poput prava žena” i, s druge strane, da je Opći sud trebao primijeniti sudsku praksu utvrđenu u presudi Patriciello s obzirom na to da se, za odbijanje ukidanja zastupničkog imuniteta zastupnika, pozvao na „opći interes njegovih birača u okviru njegovih političkih djelatnosti”.

46.

Parlament ističe da se ta tri prigovora temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Navodi da, kao prvo, pozivajući se na točku 53. pobijane presude, Opći sud ne tvrdi da komentirani događaj, zbog činjenice njegova zemljopisnog položaja u Francuskoj, nije dio tema od interesa zastupnika u Europskom parlamentu, nego da se sporni tweet odnosi na točno određeni događaj koji se ne može smatrati općim zauzimanjem stajališta o aktualnim temama ili temama kojima se bavi Parlament.

47.

Kao drugo, prema mišljenju Parlamenta, Opći sud nije utvrdio da mišljenje mora predstavljati opće zauzimanje stajališta koje se ne može odnositi na točno određeni događaj, već da konkretno predmetno mišljenje nije bilo očito izravno povezano sa žaliteljičinim zastupničkim dužnostima.

48.

Kao treće, prema mišljenju Parlamenta, Opći sud nije zaključio da to što je zastupnik u fokus stavio postupanje suprotno nacionalom zakonu nije aktualna tema nego isključivo to da se sporni tweet nije mogao smatrati općim zauzimanjem stajališta o aktualnim temama.

49.

Osim toga, kada je riječ o upućivanju na presudu Patriciello, Parlament naglašava da predmetni citat proizlazi iz točke 12. navedene presude, koja je dio iznošenja činjenica u predmetu podnesenom Sudu, a ne njezina obrazloženja.

50.

Najprije želim naglasiti da iz članka 8. Protokola jasno proizlazi da članovi Parlamenta „ne mogu biti podvrgnuti nikakvom obliku ispitivanja, zadržavanja ili sudskog postupka zbog izraženih mišljenja ili glasovanja pri obnašanju svojih dužnosti” ( 14 ). Analiza teksta te odredbe dopušta zaključak da se zastupnik u Europskom parlamentu može legitimno pozvati na svoj zastupnički imunitet kada postoji dovoljno uska veza između njegovih izraženih mišljenja ili glasovanja i dužnosti koje uobičajeno obnaša. Do takvog zaključka je također moguće doći ako tu odredbu analiziramo uzimajući u obzir njezin cilj, koji je već spomenut u mojim uvodnim napomenama ( 15 ), a koji se sastoji od zaštite pravilnog funkcioniranja Parlamenta od svakog uplitanja.

51.

To tumačenje potvrđeno je presudom Patriciello, u kojoj je Sud tu odredbu tumačio na način da se njome zahtijeva da „veza između izraženog mišljenja i zastupničkih dužnosti mora biti izravna i očita” ( 16 ). U tom kontekstu valja navesti da je Sud podržao tumačenje pojma imuniteta koje je poprilično ograničavajuće ( 17 ), i to zbog razloga koji mi se čine relevantnima. Naveo je da imunitet iz članka 8. Protokola „definitivno može spriječiti pravosudna tijela i nacionalne sudove da izvršavaju svoje nadležnosti u području progona i sankcioniranja kažnjivih djela u cilju osiguranja poštovanja javnog poretka na njihovu državnom području i, istodobno, na taj način osobe oštećene tim izjavama u potpunosti lišiti pristupa pravosuđu, uključujući, ako postoji, mogućnosti ishođenja naknade pretrpljene štete pred građanskim sudovima” ( 18 ). Iz toga proizlazi potreba pojedinačne ocjene ispunjenja uvjeta za valjano pozivanje na imunitet zastupnika u Europskom parlamentu ( 19 ).

52.

Međutim, primjećujem određene paralele između okolnosti ovog spora i onih predmeta Patriciello koje mi se čini važno navesti u ovoj analizi radi boljeg razumijevanja obrazloženja Općeg suda. U tim dvama predmetima zastupnici o kojima je riječ su se izjasnili – bilo oni sami ili preko trećeg – o činjenicama za koje se pretpostavlja da su se dogodile izvan Parlamenta i da nisu očito povezane s dužnostima zastupnika u Europskom parlamentu.

53.

Naime, u predmetu Patriciello zastupnik u pitanju komentirao je navodno nezakonito postupanje policijskog službenika u svojoj matičnoj državi članici, a okolnosti kojega je Sud ocijenio „relativno udaljenim[a] od dužnosti člana Europskog parlamenta i koje su, stoga, […] malo vjerojatno izravno povezane s općim interesom za građane”. Dakle, kad je riječ o zahtjevu za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, Sud je smatrao da, podložno ocjenama koje mora dati sud koji je uputio zahtjev, „čak i da se takva veza može utvrditi, ona ne može biti očita” ( 20 ).

54.

U ovom predmetu francuska pravosudna tijela žaliteljici prigovaraju da je na svojem Twitter računu objavila fotografiju koja je navodno povezana s događajem koji se navodno dogodio u zgradi javnog tijela koja se nalazila na području žaliteljičine matične države članice. Konkretnije, iz točke 52. pobijane presude proizlazi da se sporni tweet odnosio na „izražavanje žaljenja zbog nepoštovanja francuskog zakona […] kojim se zabranjuje pokrivanje lica u javnom prostoru koje je počinila skupina žena odjevena u odjeću kojom je, osim očiju, bilo pokriveno cijelo njihovo lice i za koju se činilo da čeka ispred CAF‑a u Rosny‑sous‑Boisu”. Smatram da veza između te aktivnosti i tipičnih dužnosti zastupnika u Europskom parlamentu, opisanih u mojim uvodnim napomenama ( 21 ), nije očita. U svakom slučaju, ništa više nego u okolnostima u kojima je došlo do presude Patriciello. Ne naslućuje se nikakva veza s ciljevima ili politikama Unije na koje bi Parlament trebao utjecati u svojoj ulozi donositelja odluka. Ne čini se ni da se predmetnim djelatnostima može prijeći čisto lokalna razina. Slijedom navedenog, okolnosti dvaju predmeta valja procijeniti na isti način s pravnog stajališta.

55.

Stoga se slažem s ocjenom Općeg suda iz točke 54. pobijane presude u pogledu nepostojanja izravne i očite veze između, s jedne strane, djela koja se pripisuju žaliteljici i njezinim suradnicima i, s druge strane, njezinih dužnosti kao zastupnice. Valja dakle zaključiti da je Opći sud, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, potvrdio da se navodne aktivnosti nisu odnosile na mišljenja ili glasovanja koja je žaliteljica izrazila pri obnašanju dužnosti zastupnice u Parlamentu u smislu članka 8. Protokola.

56.

Prije nego što završim s ovim dijelom analize, želio bih dati neka pojašnjenja o točki 12. presude Patriciello kojoj, čini se, žaliteljica pridaje posebnu važnost u svrhu tumačenja Protokola. Ona u svojim očitovanjima ističe da navedeni redak sadržava pravna „načela” koja je Opći sud trebao primijeniti na nju. Valja utvrditi da predmetni redak nije dio obrazloženja presude nego sažetka činjeničnog okvira. Stoga se iz toga ne može izvesti zaključak ni o jednom pravnom načelu koje bi moglo obvezivati Opći sud. Osim toga, u mjeri u kojoj se poziva na razloge zbog kojih je Parlament svojevremeno odlučio zaštititi imunitet zastupnika u Europskom parlamentu o kojem je bila riječ, odnosno činjenicu da je potonji intervenirao „u općem interesu svojih birača, u okviru svojih političkih djelatnosti”, dovoljno je skrenuti pozornost na činjenicu da ocjena na kojoj se temelji ta odluka, koja se oslanja na preporuku Odbora za pravna pitanja Parlamenta, nije imala nikakav utjecaj na tumačenje koje je Sud dao članku 8. Protokola. Upravo suprotno, iz izreke presude Patriciello jasno proizlazi da djelatnost poput one ranije opisane nije obuhvaćena imunitetom koji se tom odredbom dodjeljuje. Iz toga slijedi da se žaliteljica ne može u svoju korist pozivati na činjenična utvrđenja sadržana u točki 12. presude Patriciello.

57.

Budući da jedan od osnovnih kriterija članka 8. Protokola nije ispunjen, nije, u načelu, nužno ispitati je li predmetna djelatnost izražavanje „mišljenja” u smislu te odredbe. Naime, Sud se u presudi Patriciello ograničio na podsjećanje da se taj pojam „mora shvatiti u širem smislu, na način da obuhvaća komentare ili izjave koje po svojem sadržaju odgovaraju navodima koji čine subjektivne ocjene” ( 22 ), a da pritom sudu koji je uputio zahtjev nije dao dodatne smjernice kako bi mu omogućio provjeru jesu li izjave zastupnika o kojem je riječ bile obuhvaćene tim pojmom. Stoga se ne može kategorički isključiti mogućnost da određena izjava zastupnika koja se odnosi na određenu temu, koja je u središtu javne rasprave na europskoj razini, poput tema spomenutih u mojim uvodnim napomenama ( 23 ), i koja izražava osobno uvjerenje zastupnika, predstavlja takvo mišljenje.

58.

Na subjektima nadležnima za primjenu Protokola i nadgledanje njegove pravilne primjene, prije svega na Parlamentu kada mu se podnese zahtjev za ukidanje imuniteta, je da razmotre to pitanje u pojedinom slučaju ( 24 ). U ovom slučaju, primjećujem da se u spornoj odluci Parlament suzdržava od izričitog kvalificiranja predmetne aktivnosti kao „mišljenja”, što bi se moglo protumačiti kao namjera da se žaliteljici dodijeli pretpostavka nevinosti. Takav pristup je moguć ako se u obzir uzme širi smisao tog pojma ( 25 ). Nadalje, primjećujem da to pitanje nije izričito razmotreno ni u postupku pred Općim sudom.

59.

U svakom slučaju ne čini mi se relevantnim razmotriti to pitanje u ovom žalbenom postupku uzimajući u obzir činjenicu da se žaliteljičini prigovori odnose isključivo na ocjenu koju je Opći sud dao kriteriju vezanom uz „izravnu i očitu vezu” s dužnostima zastupnika u Europskom parlamentu. Razmatranje pitanja predstavlja li fotomontaža povezana s događajem do kojeg možda nikad nije došlo izražavanje „mišljenja” u smislu članka 8. Protokola značilo bi prekoračenje dosega sudskog nadzora koji je specifičan za žalbeni postupak.

60.

Moja ranija razmatranja čine temelj na kojem mi sada valja analizirati prigovore koje je istaknula žaliteljica. Kako ću objasniti u toj analizi, navedenim prigovorima ukazuje se na netočno tumačenje pobijane presude, što dovodi u sumnju osnovanost ( 26 ) prvog žalbenog razloga.

61.

Suprotno onom što tvrdi žaliteljica, Opći sud u točki 53. pobijane presude nije utvrdio da navodni događaj komentiran u spornom tweetu, zbog svojeg zemljopisnog položaja u Francuskoj, nije bio dio tema od interesa zastupnika u Europskom parlamentu. Nasuprot tomu, Opći sud nije kategorički isključio to da događaji vezani uz problematiku povezanu s islamizmom i kršenjem prava žena – koji utječu na niz država u svijetu, uključujući Francusku – doista mogu predstavljati pitanja od općeg interesa.

62.

Valja pojasniti da je Opći sud posebno u navedenoj točki 53. objasnio da se „sporna fotografija i tweet više čine namjerom da se u fokus stavi postupanje suprotno francuskom zakonu nego izrazom zabrinutosti za zaštitu prava žena”. Opći sud je iz toga zaključio da „činjenica da je žaliteljica zamjenski član Odbora za prava žena i ravnopravnost spolova Parlamenta ne može omogućiti pripisivanje spornog tweeta njezinim dužnostima kao zastupnice”. Ta činjenična ocjena u isključivoj nadležnosti Općeg suda ne može se dovesti u pitanje u okviru žalbenog postupka, tim više što žaliteljica nije dostavila nikakav dokaz koji ukazuje na eventualnu pogrešku koja se tiče prava.

63.

Iz toga slijedi da valja odbiti taj prigovor jer se temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

64.

Suprotno onomu što ističe žaliteljica, Opći sud nije utvrdio ni da mišljenje, u načelu, nužno predstavlja opće zauzimanje stajališta ni da se ono ne može odnositi na točno određeni događaj. Naime, iz točke 46. pobijane presude proizlazi da, u svrhu ispitivanja predstavlja li sporni tweet mišljenje koje je žaliteljica izrazila pri obnašanju svojih zastupničkih dužnosti, Opći sud taj pojam nije ograničio na opće zauzimanje stajališta, pri čemu se isključuje svako upućivanje na točno određeni događaj. Naprotiv, Opći sud se oslonio na pojam „mišljenja” koji je razvio Sud i koji je ranije naveden ( 27 ), a prema kojem ga treba razumjeti u širem smislu ne isključujući pritom nijednu od tih dviju mogućnosti.

65.

Međutim, iako se mišljenje zasigurno može odnositi na točno određeni događaj, u ovom je predmetu nesporno da se sporni tweet odnosi na točno određeni događaj koji se navodno dogodio u jednom mjestu u Francuskoj i koji se ne može smatrati općim zauzimanjem stajališta o aktualnim temama ili temama kojima se uobičajeno bavi Parlament tijekom rasprava ili rada u različitim odborima ( 28 ), poput onih koje sam naveo u uvodnim napomenama ( 29 ). Valja imati na umu, kako sam ranije utvrdio, da tema nije izravno i očito povezana sa žaliteljičinim zastupničkim dužnostima kako je propisano člankom 8. Protokola.

66.

Budući da se taj prigovor temelji na pogrešnom tumačenju, predlažem da ga se odbije.

67.

Zakon od 29. srpnja 1881. na koji se pozvala žaliteljica, a koja smatra da je sporni tweet „mišljenje”, čini mi se irelevantnim u ovom kontekstu, tim više jer se opseg imuniteta iz članka 8. Protokola mora utvrditi isključivo na temelju prava Unije. Naime, kao što je to Sud naveo u svojoj sudskoj praksi, za razliku od zastupničke nepovredivosti iz članka 9. prvog stavka točke (a) Protokola, koja ovisi o nacionalnom pravu, opseg imuniteta iz članka 8. Protokola treba, u nedostatku upućivanja na nacionalno pravo, utvrditi isključivo na temelju prava Unije ( 30 ).

68.

Stoga predlažem odbiti i ovaj prigovor jer proizlazi iz povrede autonomnosti prava Unije.

69.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

70.

Kad je riječ o očitoj pogrešci u ocjeni koju je Opći sud navodno počinio u analizi trećeg tužbenog razloga, žaliteljica ističe tri prigovora.

71.

Prvi se temelji na tome da je Opći sud utvrdio „da nije na Parlamentu da zna jesu li djela koja se zastupniku o kojemu je riječ stavljaju na teret utvrđena”, iako je Parlament ispitao te činjenice, „priznavši u svojoj odluci da [žaliteljica] nije autor tweeta”.

72.

Svojim drugim prigovorom žaliteljica Općem sudu prigovara da iz određenih dijelova spisa nije izvukao pravilne pravne zaključke, osobito iz članka 42. Zakona od 29. srpnja 1881. u kojem se utvrđuje „kaskadna odgovornost” kojom se nadležnim nacionalnim tijelima omogućuje pokrenuti postupak protiv žaliteljičina pomoćnika, autora tweeta, i to odvojeno od žaliteljice.

73.

Naime, žaliteljica svojim trećim prigovorom prigovara Općem sudu da je iz odluke kojom je se upućuje u postupak pred sudom za lakša kaznena djela izvukao „pravni zaključak suprotan onomu koji se [u toj odluci] navodi”, s obzirom na to da žaliteljica nije bila autor spornog tweeta i da ga je uklonila čim je za njega saznala, čime se dokazuje da nije imala namjeru počiniti kazneno djelo. Nadalje, činjenica da je žaliteljica jedina bila upućena u postupak pred sudom za lakša kaznena djela, dok je u pogledu autora spornog tweeta nastupila zastara pokretanja postupka, ukazuje na „sučevu nepopustljivost” u pogledu žaliteljice i otkriva „namjeru da joj se na političkom planu nanese šteta, a što je postupanje karakteristično za fumus persecutionis”.

74.

Parlament smatra da je drugi žalbeni razlog nedopušten. Kao prvo, žaliteljica nije pojasnila zašto je tumačenje članka 9. Protokola, koje je usvojio Opći sud, prema kojem nije na Parlamentu da utvrdi jesu li djela koja se stavljaju na teret predmetnoj zastupnici utvrđena, pogrešno i slijedom toga u čemu se sastoji pogreška koju je počinio Opći sud. Žaliteljica nije dovoljno precizno navela ni pravne argumente u prilog svojoj kritici ili pravni temelj na osnovi kojeg je Opći sud trebao doći do drukčijeg zaključka. Isto vrijedi i za kritiku točke 100. pobijane presude u kojoj je Opći sud utvrdio da se Parlamentu ne može prigovoriti da nije izvukao zaključak iz činjenice da žaliteljica nije bila autor spornog tweeta i da ga je izbrisala čim je za njega saznala.

75.

Zatim, Parlament ističe da se, u nedostatku pravnih argumenata u prilog žaliteljičinoj kritici i nenavođenja pravnog temelja na kojem je Opći sud trebao izvesti drukčiji zaključak, ne može razaznati pravni zaključak koji je prema mišljenju žaliteljice Opći sud trebao izvući iz članka 42. Zakona od 29. srpnja 1881.

76.

Naime, Parlament ističe da žaliteljica ne može prigovarati ocjeni koju je Opći sud dao odluci kojom je ona upućena sudu za lakša kaznena djela jer se radi o dokazu. Ocjena činjenica i dokaza nije pravno pitanje koje kao takvo podliježe kontroli Suda u okviru žalbe, osim u slučaju iskrivljavanja tih činjenica i dokaza, što žaliteljica nije navela i što očito ne proizlazi iz spisa predmeta.

77.

Kada je riječ o prvom prigovoru drugog žalbenog razloga, najprije valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju točno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži, kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušten ( 31 ). Tom zahtjevu ne udovoljava, i stoga treba biti odbijen kao očito nedopušten, prigovor ograničen na komentiranje jedne točke pobijane presude a da se pritom na iznosi usklađena pravna argumentacija kojom se konkretno utvrđuje pogreška koja se tiče prava kojom je ta točka zahvaćena ( 32 ).

78.

Međutim, primjećujem da žaliteljica nije navela u čemu se točno sastoji pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud. Ona ne navodi dovoljno precizno ni pravne argumente koji idu u prilog njezinoj kritici i ne pojašnjava pravni temelj na osnovi kojeg je Opći sud trebao izvesti drukčiji zaključak. Stoga se može smatrati da taj prigovor ne ispunjava ranije navedene uvjete dopuštenosti.

79.

Međutim, za svaki slučaj valja ispitati odlomke pobijane presude koje je žaliteljica istaknula kako bi se provjerilo postoje li očiti nedostatci u obrazloženju, osobito pravnoj ocjeni činjenica, koji mogu predstavljati pogrešku koja se tiče prava.

80.

Kao prvo, valja navesti da analiza točaka 60. do 62. pobijane presude, na koje žaliteljica očito upućuje, ne omogućava zaključak da je Opći sud u ocjeni činjenica počinio pogrešku. Naprotiv, Opći sud se s pravom ograničava na podsjećanje da je pitanje odgovornosti zastupnika za djela koja mu se stavljaju na teret u nadležnosti tijela države članice koja je podnijela zahtjev za ukidanje imuniteta.

81.

Štoviše, valja pojasniti da Opći sud Parlamentu ne prigovara da je povrijedio nadležnost tih tijela. Naime, Parlament se u spornoj odluci suzdržao od konačne pravne ocjene činjenica prema francuskom kaznenom pravu, čime se ograničio na ponavljanje optužnice koju su francuska pravosudna tijela podnijela protiv žaliteljice. Osim toga, budući da Parlament navodi da je slika podijeljena na Twitteru u stvarnosti bila fotomontaža koju je objavio njezin pomoćnik, a koja je kasnije uklonjena, on se ograničava na sažimanje činjenica koje su dovele do zahtjeva za ukidanje imuniteta. Parlament se ne izjašnjava o žaliteljičinoj odgovornosti za eventualno korištenje njezina Twitter računa od strane njezina pomoćnika. Iz toga slijedi da, suprotno onomu što, čini se, sugerira žaliteljica, odlomci predmetne sporne odluke predstavljaju samo uzimanje na znanje činjenica od strane Parlamenta. Nadalje, ništa u pobijanoj presudi ne omogućava pretpostaviti da je Opći sud pogrešno razumio smisao i pravnu vrijednost očitovanja Parlamenta.

82.

Stoga, budući da Opći sud nije počinio pogrešku u ocjeni koja može predstavljati iskrivljavanje činjenica, predlažem odbiti taj prigovor.

83.

Kad je riječ o drugom prigovoru, slažem se s kritikom Parlamenta u vezi s nedostatkom jasnoće argumenta koji je istaknula žaliteljica, prema kojem je Opći sud trebao „izvući pravni zaključak iz članka 42. Zakona od 29. srpnja 1881.”. Uzimajući u obzir nedostatnost argumentacije, smatram da taj prigovor također ne ispunjava uvjete dopuštenosti žalbe, kako su oni utvrđeni u sudskoj praksi i ranije spomenuti ( 33 ).

84.

Ipak ću radi potpunosti ispitati taj prigovor s obzirom na točke 100. i 101. pobijane presude koje, prema žaliteljičinom mišljenju sadržavaju pogrešku u ocjeni Općeg suda, iako se ona suzdržava od toga da objasni u čemu se sastoji ta pogreška i koje bi bile njezine pravne posljedice.

85.

Najprije želim napomenuti da se u članku 42. Zakona od 29. srpnja 1881., koji navodi žaliteljica, utvrđuju kategorije osoba odgovornih za kaznena djela i prekršaje počinjene putem tiska. Stoga valja utvrditi da predmetne francuske odredbe spadaju u područje francuskog nacionalnog kaznenog prava. Iako nije jasno što je žaliteljica točno očekivala od Općeg suda, smatram da ona, u biti, zahtijeva primjenu nacionalnog prava u ovom slučaju. Ako se ovo tumačenje prigovora pokaže točnim, žaliteljica bi, po svemu sudeći, svoj zahtjev temeljila na shvaćanju da predmetna nacionalna odredba može za nju biti povoljna, omogućujući joj da izbjegne kazneni postupak. Međutim, ta ideja nije potkrijepljena dokazima ni činjenicama. Štoviše, smatram dvojbenim da taj aspekt može biti relevantan u svrhu ovog postupka.

86.

U tom pogledu važno je naglasiti da, kako je na to podsjetio Opći sud u točki 62. pobijane presude, nije na Parlamentu da odlučuje o pitanju odgovornosti predmetnog zastupnika za djela koja mu se stavljaju na teret s obzirom na to da je to u nadležnosti tijela države članice koja su podnijela zahtjev za ukidanje imuniteta. Naime, samo su ta tijela ovlaštena za tumačenje i primjenu kaznenog prava predmetne države članice, djelujući u granicama državnog suvereniteta („ius puniendi”) ( 34 ). Ta razmatranja a fortiori vrijede za Opći sud čija je sudska nadležnost ograničena na ispitivanje tužbe za poništenje podnesene protiv sporne odluke. Iz toga proizlazi da, suprotno onomu što smatra žaliteljica, Opći sud nije bio ovlašten primijeniti članak 42. Zakona od 29. srpnja 1881. u ovom slučaju.

87.

Stoga, u nedostatku pogreške koja se tiče prava, taj prigovor također valja odbiti.

88.

Kada je riječ o trećem prigovoru, podupirem stajalište Parlamenta, prema kojem sama tvrdnja očite pogreške koju je navodno počinio Opći sud u ocjeni jednog dokaza – odnosno rješenja od 26. travnja 2018., kojim je potpredsjednik Okružnog suda u Bobignyju nadležan za istragu žaliteljicu uputio u postupak pred sudom za lakša kaznena djela – ne ispunjava ranije navedeni kriterij točnog određivanja žalbenog razloga. Osobito, nije razvidno koja je pogreška počinjena ni koji je „pravni zaključak” Opći sud trebao izvući iz ocjene tog dokaza.

89.

Ipak ću radi potpunosti provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točki 101. pobijane presude, koju žaliteljica navodi u svojim očitovanjima.

90.

Kao što sam to naveo u svojim uvodnim napomenama, nadležnost Suda u okviru ovog žalbenog postupka ograničena je na pravna pitanja, a što u pogledu sudskog nadzora ocjene činjenica i dokaza podrazumijeva obvezu provjere je li Opći sud primijenio ispravne kriterije, je li ih je pravilno kvalificirao s pravnog stajališta i je li iz toga izvukao zakonite zaključke ( 35 ).

91.

Smatram da se žaliteljica na podatke sadržane u ranije navedenom rješenju od 26. travnja 2018. oslanja kao dokaz kako bi potkrijepila shvaćanje da se protiv nje nije trebao pokrenuti sudski postupak jer je sporni tweet objavio njezin pomoćnik. Naime, žaliteljica se u svojim podnescima žali da je „ona jedina koja je upućena u postupak pred sudom za lakša kaznena djela, s obzirom na to da je u odnosu na njezina pomoćnika nastupila zastara pokretanja postupka”. Pod pretpostavkom da je to tumačenje žaliteljičina stajališta ispravno, ona, čini se, Općem sudu prigovara da iz toga nije izvukao „pravni zaključak”, to jest da nije poništio spornu odluku zbog toga što se ona temeljila na navodno netočnoj pretpostavci, odnosno žaliteljičinoj kaznenoj odgovornosti.

92.

Na taj argument valja odgovoriti da, kao što sam to već naveo, Opći sud nije nadležan odlučivati o pitanju odgovornosti predmetnog zastupnika za djela koja mu se stavljaju na teret jer je za to pitanje isključivo mjerodavno nacionalno pravo ( 36 ). Slijedom navedenog, neovisno o ishodu kaznenog postupka u tijeku, koji za cilj ima upravo pojašnjenje tog pitanja i koji može dovesti do osude ili oslobođenja žaliteljice, Opći sud nije mogao zamijeniti nacionalna pravosudna tijela na način da poništi spornu odluku zbog mogućeg nepostojanja kaznene odgovornosti. Dakle, Opći sud se s pravom suzdržao od odlučivanja o žaliteljičinoj kaznenoj odgovornosti, ograničivši se samo na predmetno rješenje iz kojeg proizlazi da sudac istrage raspolaže s dovoljno elemenata za opravdanje upućivanja žaliteljice u postupak pred sudom za lakša kaznena djela.

93.

Žaliteljičina argumentacija mora se odbiti s obzirom na to da se očito temelji na nedostatku znanja o podjeli nadležnosti između nacionalnih pravosudnih tijela i sudova Unije.

94.

Čini se da žaliteljica također kritizira obrazloženje koje je Opći sud u točki 101. presude dao u odnosu na navodno nepostojanje fumus persecutionis. Prema njezinu mišljenju, predmetno rješenje „pokazuje sučevu nepopustljivost u pogledu izabranog predstavnika kojeg želi pod svaku cijenu izvesti pred sud za lakša kaznena djela” u „namjeri da mu na političkom planu nanese štetu”. Iz toga se može zaključiti da žaliteljica Općem sudu prigovara da nije pravilno ocijenio okolnosti ovog slučaja i da stoga nije poništio spornu odluku.

95.

U tom pogledu najprije napominjem da iz sporne odluke jasno proizlazi da je Parlament na temelju ocjene činjenica zaključio da ne postoji sumnja na fumus persecutionis. Naime, u izvješću o zahtjevu za ukidanje imuniteta koje je izradio Odbor za pravna pitanja Parlamenta izričito se navodi da „ne postoji dovoljno ozbiljna pretpostavka da je sudska istraga, koja je otvorena nakon tužbe za klevetu javne uprave koju je podnio CAF, bila pokrenuta s namjerom nanošenja štete žaliteljičinoj zastupničkoj djelatnosti”. Stoga Opći sud nije imao nijedan objektivan razlog da u pitanje dovede istinitost ili valjanost te ocjene. Naprotiv, Opći sud potvrdu te ocjene nalazi u podacima sadržanima u rješenju od 26. travnja 2018., u kojem se navodi postojanje dovoljno dokaza za opravdanje upućivanja žaliteljice u postupak pred sudom za lakša kaznena djela. Žaliteljica je dakle pogrešno smatrala da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio priznati rizik od progona s jedinim ciljem da joj se nanese šteta.

96.

Podredno, valja naglasiti da je Opći sud u točkama 83. do 101. pobijane presude proveo detaljnu analizu argumenata koje je žaliteljica navela u prilog postojanju fumus persecutionis, na kraju koje ih je odbio u cijelosti. Vodeći računa o činjenici da je ocjena činjenica u isključivoj nadležnosti Općeg suda i da žaliteljica nije podnijela nijedan dosljedan i dovoljno potkrijepljen argument koji bi mogao dovesti u pitanje usklađenost obrazloženja Općeg suda s postupovnim načelima koji uređuju ocjenu činjenica i dokaza u okviru tužbe za poništenje, valja potvrditi zaključke Općeg suda o nepostojanju naznaka o fumus persecutionis u ovom slučaju.

97.

Iz toga slijedi da, u nedostatku pogreške u ocjeni rješenja od 26. travnja 2018. kao dokaza, argument na koji se pozvala žaliteljica valja smatrati neosnovanim.

98.

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti taj prigovor.

99.

Po završetku ove analize smatram da se drugi žalbeni razlog ne može prihvatiti. Predlažem odbiti ga kao nedopušten ili, u svakom slučaju, kao očito neosnovan.

100.

Na temelju prethodnih razmatranja Sudu predlažem da: