1.

Članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da učitavanje s terminalne opreme korisnika mreže ravnopravnih članova (peer-to-peer) na takvu opremu drugih korisnika te mreže dijelova, koje je navedeni korisnik prethodno preuzeo, medijske datoteke koja sadržava zaštićeno djelo – iako su ti dijelovi kao takvi upotrebljivi tek nakon određenog postotka preuzimanja – predstavlja stavljanje na raspolaganje javnosti u smislu te odredbe. Nije relevantno to što zbog postavki programa za razmjenu BitTorrent klijent automatski dolazi do učitavanja kada je korisnik, s čije terminalne opreme dolazi do navedenog učitavanja, pristao na taj program davanjem svoje suglasnosti za njegovu primjenu nakon što je o njegovim značajkama bio propisno obaviješten.

2.

Direktivu 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da se osoba koja je ugovorni nositelj određenih prava intelektualnog vlasništva, ali se tim pravima sama ne koristi, nego samo od navodnih počinitelja povrede potražuje naknadu štete, u načelu može koristiti mjerama, postupcima i pravnim sredstvima predviđenima u poglavlju II. te direktive, osim ako se u skladu s općom obvezom predviđenom njezinim člankom 3. stavkom 2. te na temelju sveobuhvatne i detaljne ocjene ne utvrdi da njezin zahtjev predstavlja zlouporabu. Konkretno, kada je riječ o zahtjevu za otkrivanje informacija na temelju članka 8. navedene direktive, treba ga također odbiti ako je neopravdan ili nerazmjeran, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

3.

Članak 6. stavak 1. prvi podstavak točku (f) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), u vezi s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., treba tumačiti na način da mu se u načelu ne protivi ni to da nositelj prava intelektualnog vlasništva odnosno treća strana za njegov račun sustavno bilježe IP adrese korisnika mreže ravnopravnih članova (peer-to-peer) čiji su internetski priključci navodno bili korišteni u aktivnostima koje povrjeđuju pravo ni otkrivanje imena i poštanskih adresa tih korisnika tom nositelju ili trećoj strani kako bi mu se omogućilo da pred građanskim sudom pokrene postupak za naknadu štete koju su mu navedeni korisnici navodno prouzročili, pod uvjetom, međutim, da su inicijative i zahtjevi u tom smislu navedenog nositelja odnosno takve treće strane opravdani, razmjerni i da ne predstavljaju zlouporabu te da njihovu pravnu osnovu čini nacionalna zakonodavna mjera, u smislu članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, kojom se ograničava opseg pravila propisanih člancima 5. i 6. te direktive, kako je izmijenjena.