Presuda Suda (veliko vijeće) od 17. prosinca 2020. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Kammergericht Berlin – Njemačka) – Postupak o izručenju BY

(Predmet C-389/19) (1)

(Zahtjev za prethodnu odluku - Građanstvo Europske unije - Članci 18. i 21. UFEU-a - Izručenje građanina Unije u treću zemlju - Osoba koja je stekla građanstvo Unije tek nakon što je prenijela središte svojih interesa u državu članicu od koje se traži izručenje - Područje primjene prava Unije - Zabrana izručenja koja se primjenjuje samo na vlastite državljane - Ograničenje slobodnog kretanja - Opravdanje koje se temelji na sprečavanju nekažnjavanja - Proporcionalnost - Obavještavanje države članice čiji je tražena osoba državljanin - Obveza država članica od kojih se traži izručenje i onih čije državljanstvo imaju tražene osobe da od treće zemlje koja je uputila zahtjev za izručenje zatraže da im dostavi spis kaznenog predmeta - Nepostojanje)

(2021/C 53/10)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Kammergericht Berlin

Stranke glavnog postupka

uz sudjelovanje: Generalstaatsanwaltschaft Berlin

Izreka

Članke 18. i 21. UFEU-a treba tumačiti na način da se primjenjuju na situaciju građanina Europske unije koji ima državljanstvo jedne države članice, a boravi na državnom području druge države članice kojoj je treća zemlja uputila zahtjev za njegovo izručenje, čak i ako je taj građanin središte svojih interesa premjestio u tu drugu državu članicu dok još nije imao status građanina Unije.

Članke 18. i 21. UFEU-a treba tumačiti na način da, ako je država članica čije državljanstvo ima tražena osoba – građanin Unije u odnosu na kojeg je drugoj državi članici upućen zahtjev treće zemlje za izručenje – obaviještena o postojanju tog zahtjeva od strane države članice kojoj je on upućen, nijedna od tih dviju država članica nije dužna zatražiti primjerak spisa kaznenog predmeta od treće zemlje koja je uputila zahtjev za izručenje, a kako bi se državi članici čiji je tražena osoba državljanin omogućilo da ocijeni mogućnost samostalnog poduzimanja kaznenog progona protiv te osobe. Ako je uredno obavijestila državu članicu čiji je osoba o kojoj je riječ državljanin o postojanju zahtjeva za izručenje, o svim pravnim i činjeničnim elementima koje je u okviru zahtjeva za izručenje priopćila treća zemlja koja ga je uputila kao i o svakoj promjeni situacije tražene osobe koja je relevantna za eventualno izdavanje europskog uhidbenog naloga protiv nje, država članica kojoj je zahtjev upućen može tu osobu izručiti bez čekanja da država članica čiji je ta osoba državljanin službenom odlukom odustane od izdavanja takvog uhidbenog naloga koji se odnosi barem na ista djela kao što su to ona iz zahtjeva za izručenje ako potonja država članica propusti izdati takav nalog u razumnom roku koji joj je u tu svrhu odredila država članica od koje se traži izručenje, vodeći računa o svim okolnostima predmeta.

Članke 18. i 21. UFEU-a treba tumačiti na način da država članica kojoj je treća zemlja uputila zahtjev za izručenje radi kaznenog progona građanina Unije, državljanina druge države članice, nije dužna odbiti izručenje i sama poduzeti kazneni progon, kad je taj progon dopušten njezinim nacionalnim pravom.

(1) SL C 288, 26. 8. 2019.