Presuda Suda (prvo vijeće) od 16. srpnja 2020. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas – Litva) – u postupku koji je pokrenuo E. E.

(Predmet C-80/19) (1)

(Zahtjev za prethodnu odluku - Pravosudna suradnja u građanskim stvarima - Uredba (EU) br. 650/2012 - Područje primjene - Pojam „nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama” - Pojam „uobičajeno boravište umrlog” - Članak 3. stavak 2. - Pojam „sud” - Primjena pravila o sudskoj nadležnosti na javne bilježnike - Članak 3. stavak 1. točke (g) i (i) - Pojmovi „odluka” i „javna isprava” - Članci 5., 7. i 22. - Sporazum o izboru suda i izboru mjerodavnog prava za nasljeđivanje - Članak 83. stavci 2. i 4. - Prijelazne odredbe)

(2020/C 297/15)

Jezik postupka: litavski

Sud koji je uputio zahtjev

Lietuvos Aukščiausiasis Teismas

Stranke glavnog postupka

E. E.

uz sudjelovanje: Kauno miesto 4-ojo notaro biuro notarė Virginija Jarienė, K.-D. E.

Izreka

Uredbu (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da pojam „nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama” obuhvaća situaciju u kojoj je umrli, državljanin jedne države članice, imao boravište u drugoj državi članici na dan svoje smrti, ali nije prekinuo veze s prvom od tih država članica u kojoj se nalazi imovina koja čini njegovu ostavinu, dok njegovi nasljednici imaju boravište u tim dvjema državama članicama. Tijelo koje odlučuje o nasljeđivanju mora utvrditi posljednje uobičajeno boravište umrlog u smislu te uredbe samo u jednoj od navedenih država članica.

Članak 3. stavak 2. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da litavski javni bilježnici ne izvršavaju pravosudne funkcije prilikom izdavanja nacionalne potvrde o nasljeđivanju, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi jesu li tim javnim bilježnicima delegirane ovlasti ili djeluju pod nadzorom pravosudnog tijela te se stoga mogu smatrati „sudovima” u smislu te iste odredbe.

Članak 3. stavak 1. točku (g) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da se, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev smatra da se litavski javni bilježnici mogu kvalificirati kao „sudovi” u smislu te uredbe, potvrda o nasljeđivanju koju oni izdaju može smatrati „odlukom” u smislu te odredbe, tako da ti javni bilježnici u svrhu njezina donošenja mogu primijeniti pravila o nadležnosti predviđena u poglavlju II. navedene uredbe.

Članke 4. i 59. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da javni bilježnik jedne države članice, koji nije kvalificiran kao „sud” u smislu te uredbe može, bez primjene općih pravila o nadležnosti predviđenih navedenom uredbom, izdati nacionalne potvrde o nasljeđivanju. Ako sud koji je uputio zahtjev smatra da te potvrde ispunjavaju uvjete predviđene u članku 3. stavku 1. točki (i) iste uredbe te se stoga mogu smatrati „javnim ispravama” u smislu te iste odredbe, one u drugim državama članicama proizvode učinke koje članak 59. stavak 1. i članak 60. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 daju javnim ispravama.

Članke 4., 5., 7. i 22. kao i članak 83. stavke 2. i 4. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da volja ostavitelja kao i sporazum između njegovih nasljednika mogu dovesti do određivanja suda nadležnog u nasljednim stvarima i primjene nasljednog prava države članice koji su različiti od onih koji bi proizlazili iz primjene kriterija utvrđenih tom uredbom.

(1) SL C 148, 29. 4. 2019.