Tužba podnesena 29. studenoga 2018. – Tilly-Sabco protiv Vijeća i Komisije

(Predmet T-707/18)

(2019/C 54/37)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Tužitelj: Tilly-Sabco (Guerlesquin, Francuska) (zastupnici: R. Milchior i S. Charbonnel, odvjetnici)

Tuženici: Europska komisija, Vijeće Europske unije

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

—	proglasi dopuštenom tužbu za poništenje Uredbe Vijeća (EU) br. 2018/1277 od 18. rujna 2018. o utvrđivanju izvoznih subvencija za meso peradi (SL 2018, L 239, str. 1.);

posljedično,

—	poništi Uredbu Vijeća (EU) br. 2018/1277 od 18. rujna 2018. o utvrđivanju izvoznih subvencija za meso peradi (SL 2018, L 239, str. 1.);

—	ponajprije utvrdi i presudi Vijeće odgovornim za pogrešku zbog donošenja Uredbe (EU) br. 2018/1277 od 18. rujna 2018. koja će se poništiti;

—	podredno utvrdi i presudi Komisiju odgovornom jer je omogućila da Vijeće donese Uredbu (EU) br. 2018/1277 od 18. rujna 2018. koja će se poništiti, ako i samo u slučaju da se ne utvrdi Komisijina odgovornost u okviru postupka u predmetu T-437/18;

—	krajnje podredno utvrdi i presudi odgovornost Vijeća i Komisije za donošenje Uredbe (EU) br. 2018/1277 od 18. rujna 2018. koja će se poništiti, ako i samo u slučaju da se ne utvrdi Komisijina odgovornost u okviru postupka u predmetu T-437/18;

—	utvrdi i presudi da je uslijed pogreške koju je počinilo Vijeće i/ili Komisija nastala šteta za društvo Tilly-Sabco;

posljedično,

—

kao prvo,

—

utvrdi i presudi da Vijeće duguje tužitelju iznos od 3 238 000 eura glavnice od kojih:

—	2 848 000 eura koji odgovaraju neisplaćenim subvencijama na temelju prodaja ostvarenih tijekom razdoblja od 19. srpnja do 31. prosinca 2013.;

—	390 000 eura naknade izgubljene dobiti u vezi s neostvarenom prodajom dodatnih 3 550 tona državama na Bliskom istoku tijekom istog razdoblja;

—

naloži Vijeću plaćanje iznosa od 3 238 000 eura glavnice,

—	ponovno procijenjenog na temelju kompenzacijskih kamata od poništenja Uredbe (EU) br. 689/2013 do donošenja presude u ovom postupku po stopi godišnje inflacije koju za predmetno razdoblje u državi članici u kojoj društvo ima poslovni nastan utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije);

—	uvećanog za zatezne kamate od donošenja ove presude do potpune isplate, po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka (ESB) za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

—

podredno,

—

utvrdi i presudi da Komisija duguje tužitelju iznos od 3 238 000 eura glavnice od kojih:

—	2 848 000 eura koji odgovaraju neisplaćenim subvencijama na temelju prodaja ostvarenih tijekom razdoblja od 19. srpnja do 31. prosinca 2013.;

—	390 000 eura naknade izgubljene dobiti u vezi s neostvarenom prodajom dodatnih 3 550 tona državama na Bliskom istoku tijekom istog razdoblja;

—

naloži Komisiji plaćanje iznosa od 3 238 000 eura glavnice,

—	ponovno procijenjenog na temelju kompenzacijskih kamata od poništenja Uredbe (EU) br. 689/2013 do donošenja presude u ovom postupku po stopi godišnje inflacije koju za predmetno razdoblje u državi članici u kojoj društvo ima poslovni nastan utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije);

—	uvećanog za zatezne kamate od donošenja ove presude do potpune isplate, po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka (ESB) za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

—	utvrdi i presudi da se iznos glavnice i kamata čije se plaćanje nalaže Komisiji u ovom predmetu može umanjiti na visinu iznosa čije joj se plaćanje može naložiti u okviru predmeta T-437/18;

—	naloži Komisiji plaćanje neimovinske štete zbog počinjenja dvostruke povrede u iznosu ex aequo et bono od 20 000 eura;

—

krajnje podredno,

—

utvrdi i presudi da Vijeće i Komisija duguju tužitelju iznos od 3 238 000 eura glavnice, koji Opći sud mora raspodijeliti među njima, od kojih:

—	2 848 000 eura koji odgovaraju neisplaćenim subvencijama na temelju prodaja ostvarenih tijekom razdoblja od 19. srpnja do 31. prosinca 2013.;

—	390 000 eura naknade izgubljene dobiti u vezi s neostvarenom prodajom dodatnih 3 550 tona državama na Bliskom istoku tijekom istog razdoblja;

—

naloži Vijeću i Komisiji plaćanje iznosa od 3 238 000 eura glavnice, koji Opći sud mora raspodijeliti među njima,

—

iznosa glavnice utvrđenog za Vijeće s jedne strane i Komisiju s druge strane, ponovno procijenjenog na temelju kompenzacijskih kamata od poništenja Uredbe (EU) br. 689/2013 do donošenja presude u ovom postupku po stopi godišnje inflacije koju za predmetno razdoblje u državi članici u kojoj društvo ima poslovni nastan utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije);

—	uvećanog za zatezne kamate od donošenja ove presude do potpune isplate, po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka (ESB) za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

—	naloži Vijeću i Komisiji plaćanje troškova ovog postupka i traži od Općeg suda da odluči o mogućoj raspodjeli troškova između njih.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe šest tužbenih razloga.

Prvi tužbeni razlog temelji se na zlouporabi postupka ili povredi postupka jer tužitelj smatra da postupak zamjene poništenog akta nije bio poštovan u ovom slučaju s obzirom da je Komisija autor poništenog akta, to jest Uredbe (EU) br. 689/2013 od 18. srpnja 2013. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi (SL 2013, L 196, str. 13.), a Vijeće je na temelju različitih tekstova donijelo novu uredbu od 18. rujna 2018.

2.	Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi pravila o usporednosti oblika jer, s jedne strane, novu uredbu nije donijela Komisija nego Vijeće i, s druge strane, Komisija je trebala imati potporu Upravljačkog odbora za zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta.

Treći tužbeni razlog temelji se na nepostojanju pravne osnove pobijane uredbe jer članak 43. stavak 3. UFEU-a, koji je bio uzet kao jedina moguća pravna osnova za donošenje pobijane uredbe, ne dopušta Vijeću da donese takvu uredbu. Stoga ne postoji pravni temelj koji bi dopustio Vijeću da odredi izvozne subvencije za meso peradi.

4.	Četvrti tužbeni razlog temelji se na zlouporabi postupka jer je, kako bi postupila u skladu s presudom Suda od 20. rujna 2017., Tilly-Sabco/Komisija, (C-183/16 P, EU:C:2017:704), Komisija trebala sama donijeti akt o zamjeni poništene uredbe, a ne tražiti od Vijeća da donese akt „umjesto nje”.

Peti tužbeni razlog temelji se na nedostatnosti obrazloženja ili pogrešci u obrazloženju, kako u pogledu forme jer pobijana uredba ne objašnjava zašto je bilo potrebno tražiti od Vijeća da donese taj akt ni zašto i kako je članak 43. stavak 3. UFEU-a jedini pravni temelj koji dopušta njezino donošenje, tako i u pogledu temelja za određivanje izvoznih subvencija jer Vijeće, kao i ranije Komisija, nisu uzeli u obzir nikakve ekonomske analize.

6.	Šesti tužbeni razlog temelji se na nedosljednosti pobijane uredbe jer je Vijeće donijelo, bez promišljanja i analize, istovjetnu uredbu na temelju pogrešne i nevažeće pravne osnove te stoga nije uzelo u obzir ranije navedenu presudu Suda.

Prema tužiteljevu mišljenju, iz poništenja te nove Uredbe (EU) br. 2018/1277 prvenstveno proizlazi pravo da mu Vijeće nadoknadi štetu koju je pretrpio zbog njezina donošenja. Podredno, tužitelj podnosi tužbu za naknadu štete protiv Komisije koja je inicijator donošenja te nove uredbe koja treba biti poništena. Konačno, krajnje podredno, od Općeg suda traži da utvrdi zajedničku podijeljenu odgovornost Vijeća i Komisije s obzirom da su ta dva tijela počinila zasebne povrede.