—

poništi pobijanu odluku u njezinoj cijelosti, s posljedicom da se nijedna verzija Odluke o povredi ne može objaviti dok Opći sud ne odluči o tužbi za poništenje te odluke,

—

alternativno, djelomično poništi pobijanu odluku, tako da na snazi održi izmjene koje je Europska komisija odbila kako je to navedeno u tužbenim razlozima 2. do 4. i

—

naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija povrijedila načelo pretpostavke nedužnosti jer je odbila zahtjev tužiteljâ da se objava bilo koje nepovjerljive verzije Odluke od 7. prosinca 2016. (u daljnjem tekstu: Odluka o povredi) (1) odgodi dok Opći sud ne odluči o tužbi tužiteljâ za njezino poništenje. Odluka o povredi donesena je protivno pretpostavci nedužnosti kao što je to utvrđeno u presudi od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T-180/15, EU:T:2017:795, t. 253. do 269.). Stoga se tužitelji nalaze u istom položaju poput onih koji nisu adresati odluke: ne uživaju sva uobičajena jamstva koja se dodjeljuju radi ostvarivanja prava obrane u okviru redovnog postupka u kojem se donosi odluka o meritumu. Tužitelji tvrde da to sprečava objavu Odluke o povredi dok Opći sud ne preispita Komisijina utvrđenja.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija preko službenika za usmene rasprave djelovala izvan svojih ovlasti na temelju članka 8. stavka 2. Odluke 2011/695/EU (u daljnjem tekstu: Opis posla službenika za usmene rasprave) (2) u cilju poništenja odluke Glavne uprave za tržišno natjecanje da ne objavi dio Odluke o povredi (i oslanjajući se na tu nezakonitu odluku kako bi odbila spriječiti objavu analognih dijelova Odluke o povredi). Komisija, djelujući preko službenika za usmene rasprave nema ovlasti da to učini (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Pilkington Group/Komisija, T-462/12, EU:T:2015:508, t. 31.).

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija pogriješila u ocjeni zahtjeva tužiteljâ podnesenih na temelju članka 8. stavka 2. Opisa posla službenika za usmene rasprave te na taj način povrijedila poslovnu tajnu kako je to propisano u toj odredbi, u članku 339. UFEU-a i u članku 28. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (3). Komisija je pogriješila utvrdivši da sporni dokumenti ne ispunjavaju kriterije za informacije obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne (vidjeti presudu od 30. svibnja 2006., Bank Austria Creditansalt/Komisija, T-198/03, EU:T:2006:136) i iz drugih razloga.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija povrijedila načelo koje uređuje zaštitu identiteta pojedinaca u odnosu na bivšeg zaposlenika i članove uprave tužiteljâ, uključujući pravo na poštovanje privatnog života zaštićeno člankom 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Tužitelji tvrde da je Komisija predložila objavu informacija koje otkrivaju ili mogu otkriti otkriti identitet tog bivšeg zaposlenika i navodno psihološko stanje zaposlenika tužiteljâ u to vrijeme.