1

Tužitelj, Tokin Corp., društvo je sa sjedištem u Japanu koje proizvodi i prodaje elektrolitske kondenzatore od tantala. To je društvo do 19. travnja 2017. bilo poznato pod nazivom NEC Tokin Corporation.

2

Od 1. kolovoza 2009. do 31. siječnja 2013. tužitelj je bio u isključivom vlasništvu društva Nec Corp.

3

Predmetna povreda odnosi se na elektrolitske kondenzatore od aluminija i tantala. Kondenzatori su električne komponente u kojima se elektrostatički pohranjuje energija u električnom polju. Elektrolitski kondenzatori upotrebljavaju se u gotovo svim elektroničkim proizvodima, kao što su osobna računala, tableti, telefoni, rashladni uređaji, hladnjaci, perilice rublja, automobilski proizvodi i industrijski uređaji. Raspon kupaca je stoga vrlo raznolik. Elektrolitski kondenzatori, točnije elektrolitski kondenzatori od aluminija i tantala, proizvodi su čija je cijena važan čimbenik konkurentnosti.

4

Dana 4. listopada 2013. Panasonic i njegova društva kćeri podnijeli su Europskoj komisiji zahtjev za priznavanje zabilježbe na temelju točaka 14. i 15. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.) pružajući informacije o navodnom postojanju povrede u sektoru elektrolitskih kondenzatora.

5

Dana 28. ožujka 2014. Komisija je na temelju članka 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) zatražila informacije od više poduzetnika koji posluju u sektoru elektrolitskih kondenzatora, među kojima i tužitelja.

6

Tužitelj je 21. svibnja 2014., zajedno s društvom Nec, Komisiji podnio zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji iz 2006.

7

Dana 4. studenoga 2015. Komisija je usvojila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama koju je među ostalim uputila i tužitelju.

8

Komisija je saslušala adresate obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, među kojima i tužitelja, na raspravi održanoj od 12. do 14. rujna 2016.

9

Dana 21. ožujka 2018. Komisija je donijela Odluku C(2018) 1768 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.40136 – Kondenzatori) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

10

Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) u sektoru elektrolitskih kondenzatora, u kojoj je sudjelovalo devet poduzetnika ili grupacija poduzetnika, to jest Elna, Hitachi AIC, Holy Stone, Matsuo, Nichicon, Nippon Chemi‑Con, Rubycon, Sanyo (referirajući se na Sanyo i Panasonic zajedno), Nec i tužitelj, zajedno nazvani NEC Tokin (u daljnjem tekstu zajedno: sudionici u zabranjenom sporazumu) (uvodna izjava 1. i članak 1. pobijane odluke).

11

Komisija u bitnome ističe da se predmetna povreda dogodila između 26. lipnja 1998. i 23. travnja 2012., na cijelom području EGP‑a, a sastojala se od sporazuma i/ili usklađenih praksi čiji je cilj bilo usklađivanje politika cijena u pogledu nabave elektrolitskih kondenzatora od aluminija i tantala (uvodna izjava 1. pobijane odluke).

12

Zabranjeni sporazum u osnovi je bio organiziran putem multilateralnih sastanaka koji su se uglavnom održavali u Japanu, svakog mjeseca ili svakog drugog mjeseca, na razini rukovodećih kadrova zaduženih za prodaju, i svakih šest mjeseci, na razini uprave, uključujući i predsjednike uprave (uvodne izjave 63., 68. i 738. pobijane odluke).

13

Multilateralni sastanci su najprije, od 1998. do 2003., bili organizirani pod nazivom „Klub za elektrolitske kondenzatore”, „Konferencija za elektrolitske kondenzatore” ili „Sastanci ECC”. Nakon toga, između 2003. i 2005., organizirani su pod nazivom „Konferencija aluminij – tantal”, „Grupa za kondenzatore od aluminija ili tantala” ili „Sastanci ATC”. Naposljetku, između 2005. i 2012., organizirani su pod nazivom „Grupa za ispitivanje tržišta” ili „Marketinška grupa” (u daljnjem tekstu: sastanci MK). Usporedno sa sastancima MK te kao njihov dodatak, između 2006. i 2008. organizirani su sastanci „Povećanje troškova” ili „Povećanje kondenzatora” (u daljnjem tekstu: sastanci CUP) (uvodna izjava 69. pobijane odluke).

14

Osim tih multilateralnih sastanaka, sudionici u zabranjenom sporazumu po potrebi su također održavali bilateralne i trilateralne ad hoc kontakte (uvodne izjave 63., 75. i 739. pobijane odluke).

15

U sklopu razgovora protivnih tržišnom natjecanju sudionici u zabranjenom sporazumu u biti su razmjenjivali informacije o cijenama i budućim cijenama, o budućim sniženjima cijena i rasponima tih smanjenja, o ponudi i potražnji, uključujući buduću ponudu i potražnju, te su u pojedinim slučajevima sklapali i primjenjivali sporazume o cijenama i postupali u skladu s njima (uvodne izjave 62., 715., 732. i 741. pobijane odluke).

16

Komisija je smatrala da je postupanje sudionika u zabranjenom sporazumu činilo oblik sporazuma i/ili usklađenog djelovanja sa zajedničkim ciljem, a to je izbjegavanje cjenovnog konkuriranja i usklađivanje njihova budućeg postupanja u vezi s prodajom elektrolitskih kondenzatora, smanjujući time nesigurnost na tržištu (uvodne izjave 726. i 731. pobijane odluke).

17

Komisija je zaključila da je to postupanje imalo jedinstveni protutržišni cilj (uvodna izjava 743. pobijane odluke).

18

Komisija je utvrdila tužiteljevu odgovornost zbog njegova izravnog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu od 29. siječnja 2003. do 23. travnja 2012., osim u pogledu sastanaka CUP (uvodne izjave 944. i 1022. te članak 1. točka (e) pobijane odluke).

19

Osim toga, Komisija je utvrdila odgovornost društva Nec, kao matičnog društva koje drži cijeli tužiteljev kapital, za razdoblje od 1. kolovoza 2009. do 23. travnja 2012., osim u pogledu sastanaka CUP (uvodne izjave 945. i 1022. te članak 1. točka (e) pobijane odluke).

20

Člankom 2. točkama (f) i (g) pobijane odluke s jedne se strane tužitelju i društvu Nec izriče novčana kazna u iznosu od 5036000 eura koju oni moraju platiti „zajedno i solidarno”, a s druge se strane tužitelju izriče novčana kazna u iznosu od 8814000 eura.

21

Za potrebe izračuna iznosa novčanih kazni Komisija je primijenila metodologiju predviđenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se izriču u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) (uvodna izjava 980. pobijane odluke).

22

Kao prvo, pri određivanju osnovnog iznosa novčanih kazni izrečenih tužitelju Komisija je uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje tijekom posljednje cijele poslovne godine sudjelovanja u povredi, u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006. (uvodna izjava 989. pobijane odluke).

23

Komisija je izračunala vrijednost prihoda od prodaje na temelju prodaje elektrolitskih kondenzatora od aluminija i tantala fakturirane korisnicima sa sjedištem u EGP‑u (uvodna izjava 990. pobijane odluke).

24

Osim toga, Komisija je izračunala mjerodavnu vrijednost prihoda od prodaje odvojeno za svaku od dvije kategorije proizvoda, odnosno posebno za elektrolitske kondenzatore od aluminija i posebno za elektrolitske kondenzatore od tantala, te je na njih primijenila različite koeficijente ovisno o trajanju (uvodna izjava 991. pobijane odluke).

25

Što se tiče tužitelja, Komisija je utvrdila koeficijent za trajanje od 9,23, koji odgovara razdoblju od 29. siječnja 2003. do 23. travnja 2012. (uvodna izjava 1007. tablica 1. pobijane odluke).

26

Komisija je odredila na 16 % udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi na temelju težine povrede. U tom je pogledu smatrala da se horizontalni „sporazumi” o usklađivanju cijena po svojoj prirodi ubrajaju u najteže povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u te da je zabranjeni sporazum obuhvaćao cijelo područje EGP‑a (uvodne izjave 1001. do 1003. pobijane odluke).

27

Komisija je primijenila dodatni iznos od 16 % na temelju točke 25. Smjernica iz 2006. kako bi se osiguralo da izrečena novčana kazna ima dostatan odvraćajući učinak (uvodna izjava 1009. pobijane odluke).

28

Komisija je stoga utvrdila osnovni iznos novčane kazne od 16799000 eura za tužitelja, od čega je iznos od 6108000 eura odgovarao osnovnom iznosu novčane kazne koju tužitelj treba platiti zajedno i solidarno s društvom Nec (uvodna izjava 1010. tablica 2. pobijane odluke).

29

Kao drugo, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija je s jedne strane tužitelju i društvu Nec odobrila, zbog postojanja olakotnih okolnosti, smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 3 % jer nije utvrđeno da su sudjelovali na sastancima CUP i jer nema dokaza da su za njih znali (uvodna izjava 1022. pobijane odluke).

30

S druge strane, Komisija je ocijenila da je u trenutku počinjenja predmetne povrede već bila utvrđena odgovornost društva Nec za protutržišno ponašanje, i to Odlukom Komisije C(2011) 180/09 final od 19. svibnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38.511 – DRAM). Prema tome, Komisija je smatrala da se osnovni iznos novčane kazne za društvo Nec treba povećati za 50 % zbog postojanja otegotne okolnosti u obliku ponavljanja povrede (uvodne izjave 1011. do 1013. pobijane odluke).

31

Kao treće, Komisija je tužitelju i društvu Nec odobrila, zbog njihove suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 2006., smanjenje od 15 % na iznos novčane kazne koja bi im inače bila izrečena za povredu (uvodne izjave 1104. i 1105. pobijane odluke).

32

Komisija je stoga izrekla tužitelju i društvu Nec novčane kazne u ukupnom iznosu od 16445000 eura (uvodna izjava 1139. tablica 3. pobijane odluke).

[omissis]

33

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. lipnja 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

34

Komisija je 26. rujna 2018. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

35

Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 22. studenoga 2018. odnosno 29. siječnja 2019.

36

Opći sud je na prijedlog svojeg drugog vijeća i u skladu s člankom 28. svojeg Poslovnika odlučio predmet uputiti proširenom sastavu suda.

37

Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u deveto prošireno vijeće kojemu je ovaj predmet slijedom toga i dodijeljen.

38

Na prijedlog sutkinje izvjestiteljice, Opći sud (deveto prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika pisanim je putem strankama postavio pitanja pozivajući ih da na njih odgovore na raspravi. Usmena izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 12. listopada 2020.

39

Nakon smrti suca B. Berkea, koji je preminuo 1. kolovoza 2021., tri suca čije potpise nosi ova presuda nastavila su s vijećanjima u skladu s člankom 22. i člankom 24. stavkom 1. Poslovnika.

40

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

41

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

42

Tužitelj ističe dva tužbena razloga u prilog svojem glavnom zahtjevu, čiji je cilj poništenje novčanih kazni koje su mu izrečene, i podrednom zahtjevu, kojim traži smanjenje iznosa tih novčanih kazni. Ti se tužbeni razlozi temelje na različitim pogreškama i povredama koje je počinila Komisija i koje se, kad je riječ o prvom tužbenom razlogu, odnose na referentno razdoblje odabrano za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje radi izračuna osnovnog iznosa novčanih kazni i, što se tiče drugog tužbenog razloga, na to što Komisija nije primijenila niži koeficijent težine zbog tužiteljeva nesudjelovanja na sastancima CUP.

51

U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da je Komisija povrijedila granice svoje diskrecijske ovlasti na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i povrijedila načelo proporcionalnosti time što je pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne upotrijebila vrijednost prihoda od prodaje tužitelja tijekom posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi.

[omissis]

79

Kao treće, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na činjenici da je Komisija izmijenila datum prestanka povrede znajući da će učinak te izmjene biti povećanje vrijednosti tužiteljevih prihoda od prodaje i, posljedično, povećanje iznosa novčane kazne.

80

U ovom slučaju naravno valja utvrditi da je u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama koju je Komisija uputila navedeno da je tužitelj sudjelovao u povredi do 11. prosinca 2013. (vidjeti točku 310. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama), dok Komisija u pobijanoj odluci navodi, s jedne strane, da je predmetna povreda trajala do 23. travnja 2012. i, s druge strane, da je tužitelj u njoj sudjelovao do tog datuma (vidjeti uvodnu izjavu 971. i članak 1. točku (e) pobijane odluke).

81

Međutim, valja podsjetiti na to da, imajući u vidu poštovanje prava obrane u vođenju upravnih postupaka u području politike tržišnog natjecanja, članak 27. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 predviđa slanje strankama obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, u toj se obavijesti moraju jasno navesti svi važni elementi na koje se Komisija oslanja u tom stadiju postupka. Ti se elementi mogu sažeto navesti i odluka ne mora nužno biti identična obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku s obzirom na to da ta obavijest čini pripremni dokument čije su činjenične i pravne ocjene isključivo privremene (vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., SNIA/Komisija, C‑448/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:801, t. 41. i 42. i navedenu sudsku praksu).

82

S obzirom na to da ocjena činjenica iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku po definiciji može biti samo privremena, naknadna odluka Komisije ne može se poništiti samo zato što konačni zaključci koji se temelje na tim činjenicama nisu istovjetni onima iz te privremene ocjene (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 2013., SNIA/Komisija, C‑448/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:801, t. 43.).

83

U tom kontekstu, Komisija treba saslušati adresate obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i, prema potrebi, uzeti u obzir njihova očitovanja kojima odgovaraju na preliminarno utvrđene činjenice u postupku te izmijeniti svoju analizu upravo kako bi poštovala njihova prava obrane. Komisija dakle mora moći pojasniti svoju ocjenu u svojoj konačnoj odluci uzimajući u obzir elemente koji proizlaze iz upravnog postupka, kako bi odustala od prigovora koji su se pokazali neutemeljenima ili kako bi strukturirala i upotpunila činjeničnu i pravnu argumentaciju u prilog prigovorima koje smatra osnovanima, ali pod uvjetom da se temelji isključivo na činjenicama o kojima su se zainteresirane osobe imale priliku očitovati i da je tijekom upravnog postupka dostavila elemente potrebne za njihovu obranu (vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., SNIA/Komisija, C‑448/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:801, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

84

Kao što je Sud već presudio, u okviru postupka nadzora koncentracija između poduzetnika, Komisija nije dužna zadržati činjenične i pravne ocjene navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Naprotiv, ona mora svoju konačnu odluku obrazložiti konačnom ocjenom utemeljenom na rezultatima cjelokupne istrage kakvi oni jesu u trenutku završetka službenog postupka. Osim toga, Komisija nije dužna objasniti moguće razlike u odnosu na privremene ocjene sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 64. i 65.). Ta se sudska praksa može primijeniti na postupak primjene članka 101. UFEU‑a, poput onoga o kojem je riječ u ovom slučaju.

85

U ovom slučaju valja istaknuti da je datum završetka povrede koji je naveden u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama bio samo privremen i da ga je Komisija nakon te obavijesti mogla još izmijeniti, i to sve do donošenja konačne odluke. Stoga se Komisiji ne može prigovoriti da je u pobijanoj odluci uzela u obzir datum završetka povrede koji je različit od onog koji je navela u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Prema tome, pobijana se odluka ne može poništiti samo zato što je u toj odluci Komisija utvrdila datum završetka povrede različit od onog koji je privremeno utvrdila u stadiju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

86

U svakom slučaju, ponajprije, iz tužiteljevih podnesaka kao i iz njegova odgovora na pitanje koje mu je postavljeno na raspravi proizlazi da on ne osporava datum završetka povrede naveden u pobijanoj odluci. Isto tako, on ne dovodi u pitanje činjenicu da je sudjelovao u toj povredi od 29. siječnja 2003. do 23. travnja 2012. i da stoga cijela posljednja godina njegova sudjelovanja u povredi odgovara razdoblju od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2012.

87

Nadalje, valja istaknuti da se Komisijina odluka o utvrđivanju datuma prestanka povrede nužno temelji na elementima koji se odnose na samu povredu, a ne na pravilima koja se primjenjuju na izračun iznosa novčanih kazni. Slijedom toga, takva odluka sama po sebi ne može činiti povredu tih pravila.

88

Naposljetku, u ovom slučaju, pod pretpostavkom da je iznos novčane kazne izrečene tužitelju veći zbog toga što je Komisija upotrijebila cijelu posljednju godinu sudjelovanja u povredi kao referentnu godinu za izračun vrijednosti prihoda od prodaje, valja primijetiti da je to povećanje u svakom slučaju posljedica Komisijine primjene pravila iz točke 13. Smjernica iz 2006. i, prema tome, metode izračuna iznosa novčane kazne koju predviđaju te smjernice.

89

Međutim, kao što to ističe Komisija, Opći sud već je presudio da skraćivanje trajanja povrede može dovesti do veće novčane kazne kada je to rezultat činjenice da je ta institucija primijenila metodu izračuna iznosa novčane kazne predviđenu Smjernicama iz 2006. (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 81. i 82.).

90

Osim toga, valja utvrditi da tužitelj nije istaknuo nijedan detaljni argument u prilog navodnoj povredi načela proporcionalnosti. U svakom slučaju, iz navedenog ne proizlazi da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti u smislu sudske prakse navedene u točki 63. ove presude primjenjujući pravilo iz točke 13. Smjernica iz 2006. u ovom predmetu i određujući datum prestanka povrede kao raniji datum od onog navedenog u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

91

Dakle, prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.

92

U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja i stvorila opasnost od diskriminacije. S jedne strane, upotrijebila je cijelu posljednju godinu sudjelovanja u povredi kako bi utvrdila vrijednost prihoda od prodaje koju je tužitelj ostvario, znajući da će to dovesti do znatno više novčane kazne. S druge strane, primijenila je tri različite metodologije za odabir referentne godine, pri čemu su te metodologije dovele do sedam različitih referentnih godina. Naime, Komisija je koristila različite referentne godine za nekoliko adresata pobijane odluke, to jest za društva Nippon, Hitachi, Nichicon, Elna i Sanyo.

[omissis]

99

Uvodno valja podsjetiti na to da je, na temelju ustaljene sudske prakse, načelo jednakog postupanja povrijeđeno samo kada se u usporedivim situacijama postupa različito ili kada se u različitim situacijama postupa jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 5. prosinca 2013., Solvay/Komisija, C‑455/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:796, t. 77. i navedenu sudsku praksu te od 11. srpnja 2014., Esso i dr./Komisija, T‑540/08, EU:T:2014:630, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

100

Također valja podsjetiti na to da, s jedne strane, u mjeri u kojoj se treba temeljiti na prometu poduzetnika uključenih u jednu te istu povredu za određivanje odnosa između novčanih kazni koje treba izreći, valja ograničiti razdoblje koje treba uzeti u obzir tako da su dobivene brojke što više usporedive. Iz toga proizlazi da određeni poduzetnik ne može zahtijevati da Komisija u njegovu slučaju odluku temelji na razdoblju različitom od onoga koje inače primjenjuje, osim ako dokaže da promet koji je ostvario tijekom toga razdoblja ne odražava, zbog razloga koji su mu svojstveni, njegovu stvarnu veličinu i gospodarsku moć ni opseg povrede koju je počinio (vidjeti presudu od 11. srpnja 2014., Sasol i dr./Komisija, T‑541/08, EU:T:2014:628, t. 334. i navedenu sudsku praksu).

101

S druge strane, valja podsjetiti na to da je za izračun iznosa novčanih kazni izrečenih poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu različito postupanje prema predmetnim poduzetnicima svojstveno izvršavanju ovlasti koje Komisija ima u tom području. Naime, u okviru svoje margine prosudbe Komisija je pozvana da individualizira sankciju prema postupanju i posebnim obilježjima tih poduzetnika kako bi u svakom slučaju jamčila potpunu djelotvornost pravila iz prava tržišnog natjecanja Unije (vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., Caffaro/Komisija, C‑447/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:797, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

102

U ovom slučaju, iz uvodne izjave 989. pobijane odluke proizlazi da je Komisija pri određivanju osnovnog iznosa novčanih kazni koje treba izreći, pozivajući se na pravilo iz točke 13. Smjernica iz 2006., koristila posljednju punu godinu (točnije posljednju punu poslovnu godinu) sudjelovanja u povredi kao referentno razdoblje za izračun vrijednosti prihoda od prodaje svih sudionika u zabranjenom sporazumu, osim društava Elna i Nippon Chemi‑Con.

103

Osim toga, iz uvodne izjave 991. pobijane odluke proizlazi da je Komisija izračunala vrijednost prihoda od prodaje za svaku kategoriju proizvoda zasebno, to jest posebno za elektrolitske kondenzatore od aluminija, a posebno za elektrolitske kondenzatore od tantala (vidjeti točku 24. ove presude).

104

Osim toga, iz uvodne izjave 1007. tablice 1. pobijane odluke proizlazi da, uzimajući u obzir različita razdoblja povrede kao i različite poslovne godine predmetnih poduzetnika, posljednja puna godina (odnosno posljednja puna poslovna godina) sudjelovanja u povredi nije uvijek ista za dotične poduzetnike.

105

Konkretno, iz uvodnih izjava 987. do 991. i 1007. pobijane odluke osobito proizlazi da je, što se tiče tužitelja, Komisija smatrala da je on sudjelovao u povredi do 23. travnja 2012. i da je posljednja puna poslovna godina prije kraja povrede bila ona od travnja 2011. do ožujka 2012.

106

Što se tiče društva Nichicon, Komisija je smatrala da je ono sudjelovalo u povredi u pogledu elektrolitskih kondenzatora od tantala do 9. ožujka 2010. i da je posljednja puna poslovna godina prije završetka povrede u vezi s tim kondenzatorima bila ona od travnja 2008. do ožujka 2009. Nadalje, Komisija je smatrala da je to društvo sudjelovalo u povredi koja se odnosila na elektrolitske kondenzatore od aluminija do 31. svibnja 2010. i da je posljednja puna poslovna godina prije završetka povrede u pogledu tih kondenzatora bila ona koja je trajala od travnja 2009. do ožujka 2010.

107

Što se tiče društva Hitachi, Komisija je smatrala da je ono sudjelovalo u povredi do 18. veljače 2010. i da je posljednja puna poslovna godina prije završetka povrede bila ona koja je trajala od travnja 2008. do ožujka 2009.

108

Što se tiče društva Sanyo, Komisija je smatrala da je ono sudjelovalo u povredi do 19. travnja 2011. i da je posljednja puna poslovna godina prije završetka povrede bila ona koja je trajala od travnja 2010. do ožujka 2011.

109

Osim toga, što se tiče društava Elna i Nippon Chemi‑Con, Komisija je smatrala da, s obzirom na to da su ta društva prestala prodavati elektrolitske kondenzatore od tantala prije prestanka svojeg sudjelovanja u povredi, u pogledu tih kondenzatora treba uzeti u obzir vrijednost prihoda od prodaje tijekom posljednje pune poslovne godine u kojoj su ih ti poduzetnici prodavali, kako bi se izbjeglo to da vrijednost prihoda od prodaje ne odražava ekonomsku važnost povrede. Stoga, što se tiče društva Elna, Komisija je smatrala da je, s obzirom na činjenicu da je ono 1. kolovoza 2010. prestalo prodavati elektrolitske kondenzatore od tantala, valjalo uzeti u obzir 2009. godinu za utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje. Što se tiče društva Nippon Chemi‑Con, Komisija je smatrala da kao referentnu godinu treba uzeti u obzir, s jedne strane, posljednju punu godinu sudjelovanja u povredi u pogledu vrijednosti prihoda od prodaje elektrolitskih kondenzatora od aluminija, odnosno godinu 2011. – 2012., i, s druge strane, posljednju punu godinu u kojoj je taj poduzetnik prodavao elektrolitske kondenzatore od tantala u pogledu vrijednosti prihoda od prodaje tih kondenzatora, odnosno godinu 2003. – 2004. (vidjeti uvodne izjave 9. i 34. i bilješku 1643. pobijane odluke).

110

Iz svega navedenog proizlazi da je Komisija, kao prvo, kako bi utvrdila osnovni iznos novčanih kazni koje treba izreći, s jedne strane, za sve sudionike u zabranjenom sporazumu, osim za društva Elna i Nippon Chemi‑Con, upotrijebila kriterij iz točke 13. Smjernica iz 2006., uzimajući u obzir vrijednost prihoda od prodaje ostvarene tijekom posljednje pune godine njihova sudjelovanja u povredi. S druge strane, Komisija je za sve sudionike u zabranjenom sporazumu zasebno izračunala relevantnu vrijednost prihoda od prodaje dviju kategorija dotičnih proizvoda, odnosno elektrolitskih kondenzatora od aluminija i tantala (vidjeti točke 102. i 103. ove presude).

111

Točno je da primjena kriterija iz točke 13. Smjernica iz 2006. nije dovela do upotrebe istog godišnjeg razdoblja za sedam poduzetnika na koje se taj kriterij odnosi, uzimajući u obzir različita razdoblja povrede koja su u odnosu na njih utvrđena (vidjeti točke 105. do 108. ove presude).

112

Međutim, valja istaknuti da je kriterij posljednje pune godine sudjelovanja u povredi Komisija primijenila dosljedno i objektivno na sedam predmetnih poduzetnika. Naime, uočena razlika između godišnjih razdoblja koja su utvrđena u odnosu na njih samo je rezultat primjene navedenog kriterija, kojim se uzimaju u obzir različita razdoblja sudjelovanja u povredi kao i različite poslovne godine predmetnih poduzetnika (vidjeti točke 105. do 108. ove presude).

113

Osim toga, iako odnosna godišnja razdoblja ne odgovaraju istoj kalendarskoj ili istoj poslovnoj godini, prihodi koje je svaki poduzetnik ostvario tijekom tih godina ipak su međusobno usporedivi. Naime, s jedne strane, što se tiče svih sudionika u zabranjenom sporazumu, osim društava Elna i Nippon Chemi‑Con, ta su godišnja razdoblja odabrana prema istom objektivnom kriteriju, a to je kriterij posljednje pune godine njihova sudjelovanja u povredi. S druge strane, što se tiče svih sudionika u zabranjenom sporazumu, Komisija je primijenila istu metodu izračuna, odvojeno uzevši u obzir vrijednost prihoda od prodaje svake od dviju vrsta predmetnih kondenzatora.

114

Stoga metoda izračuna vrijednosti prihoda od prodaje koju je Komisija primijenila nije arbitrarna i sama po sebi ne dovodi do povrede načela nediskriminacije i jednakog postupanja.

115

Štoviše, kao što je istaknuto u točki 78. ove presude, tužitelj nije dokazao da referentna godina koja je na njega primijenjena korištenjem navedenog jednoobraznog kriterija ne odražava njegovu stvarnu veličinu i gospodarsku moć na tržištu ili opseg njegove povrede.

116

Kao drugo, iz toga proizlazi da je činjenica da Komisija nije upotrijebila posljednju punu godinu sudjelovanja u povredi kao kriterij za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje elektrolitskih kondenzatora od tantala društava Elna i Nippon Chemi‑Con (vidjeti točku 109. ove presude) u ovom slučaju objektivno opravdana razlikom između situacija tih dvaju poduzetnika i situacija drugih sedam sudionika u zabranjenom sporazumu. Naime, za razliku od potonjih, prva dva poduzetnika prestala su prodavati tu vrstu kondenzatora prije prestanka svojeg sudjelovanja u povredi, što uostalom tužitelj ni ne osporava.

117

Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, kada za određenog poduzetnika prihod koji se odnosi na referentnu godinu utvrđenu za druge stranke zabranjenog sporazuma nije koristan i pouzdan pokazatelj stvarne gospodarske situacije tog poduzetnika tijekom razdoblja povrede, Komisija je ovlaštena uzeti u obzir prihod navedenog poduzetnika koji se odnosi na neku drugu godinu, a ne na tu zajedničku referentnu godinu, kako bi mogla pravilno procijeniti njegova novčana sredstva i osigurati da novčana kazna ima dovoljan preventivni učinak, ali sve to pod uvjetom da je izbor godine proveden prema dosljednom i objektivno opravdanom kriteriju (vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., Caffaro/Komisija, C‑447/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:797, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

118

U tom kontekstu, Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da treba uzeti u obzir vrijednost prihoda od prodaje tijekom posljednje pune poslovne godine u kojoj su navedena dva poduzetnika prodavala elektrolitske kondenzatore od tantala kako bi se, s jedne strane, uzela u obzir stvarna gospodarska situacija tih poduzetnika tijekom razdoblja povrede i, s druge strane, izbjeglo to da vrijednost prihoda od prodaje ne odražava ekonomsku važnost povrede.

119

Osim toga, valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da činjenica da je određivanje vrijednosti prihoda od prodaje možda bilo povoljnije za određene sudionike u zabranjenom sporazumu nego za tužitelja ne čini sama po sebi diskriminaciju. Tužiteljeva teza pretpostavlja da je određivanje iznosa novčane kazne koju Komisija treba izreći rezultat preciznog aritmetičkog postupka koji može dovesti do izricanja novčane kazne u najmanjem mogućem iznosu, što je pogrešna pretpostavka s obzirom na točku 6. Smjernica iz 2006. i sudsku praksu Suda (vidjeti po analogiji presudu od 16. veljače 2017., H&R ChemPharm/Komisija, C‑95/15 P, neobjavljena, EU:C:2017:125, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

120

Prema tome, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisija nije niti stvorila opasnost od diskriminacije niti je povrijedila načelo jednakog postupanja time što je, s jedne strane, za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje sudionika u zabranjenom sporazumu odabrala opći kriterij cijele posljednje godine sudjelovanja u povredi i, s druge strane, time što je primijenila, razmatrajući odvojeno vrijednosti prihoda od prodaje dviju predmetnih vrsta elektrolitskih kondenzatora, različit kriterij u pogledu dvaju poduzetnika koji su, za razliku od ostalih sudionika, prestali prodavati jednu od dvije vrste tih kondenzatora nekoliko godina prije kraja svojeg sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.

[omissis]

126

U tim okolnostima valja smatrati da tužitelj nije dokazao da je Komisija prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti u području određivanja iznosa novčanih kazni te da je povrijedila načela nediskriminacije i jednakog postupanja pri utvrđivanju referentne godine za određivanje iznosa prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir radi izračuna osnovnog iznosa novčanih kazni.

127

Drugi dio prvog tužbenog razloga i, prema tome, potonji tužbeni razlog stoga treba odbiti u cijelosti.

129

Komisija osporava te argumente.

[omissis]

131

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s točkama 19. do 22. Smjernica iz 2006., jedan od dvaju čimbenika na kojima se temelji osnovni iznos novčane kazne jest udio vrijednosti prihoda od predmetne prodaje koji se određuje ovisno o stupnju težine povrede. Težina svake vrste povrede ocjenjuje se u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Pri odlučivanju o visini udjela u vrijednosti prihoda od prodaje koju u danom slučaju treba uzeti u obzir, Komisija razmatra niz čimbenika kao što su narav povrede, zajednički tržišni udio svih predmetnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti provedena.

132

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, težina povrede treba biti predmet pojedinačne ocjene. Stoga prilikom određivanja iznosa novčanih kazni treba uzeti u obzir trajanje povrede i sve elemente koje može obuhvatiti ocjena njezine težine, poput ponašanja svakog poduzetnika, uloge koju je svaki od njih imao u uspostavljanju usklađenog djelovanja, koristi koju su mogli imati na temelju tog djelovanja, njihovu veličinu i vrijednost predmetne robe te opasnost koju povrede te vrste čine za Uniju (vidjeti presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 96. i navedenu sudsku praksu te od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 196. i navedenu sudsku praksu). Među tim elementima nalaze se i broj i intenzitet protutržišnih ponašanja (vidjeti presudu od 26. rujna 2018., Infineon Technologies/Komisija, C‑99/17 P, EU:C:2018:773, t. 197. i navedenu sudsku praksu).

133

U ovom slučaju valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci zaključila da postoji jedinstvena i trajna povreda koja je obuhvaćala cijelo područje EGP‑a i koja se sastojala od sporazuma i/ili usklađenih djelovanja čiji je cilj bilo usklađivanje cjenovnih politika u pogledu nabave elektrolitskih kondenzatora od aluminija i tantala (vidjeti točke 10. i 11. ove presude). Komisija je utvrdila tužiteljevu odgovornost za tu jedinstvenu i trajnu povredu, pri čemu on nije odgovoran za sastanke CUP jer je Komisija smatrala da tužiteljevo sudjelovanje na njima nije dokazano (vidjeti točku 18. ove presude).

134

Uzimajući u obzir te okolnosti, a osobito narav i zemljopisni opseg povrede, Komisija je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 16 % (vidjeti točku 26. ove presude).

135

Osim toga, Komisija je tužitelju i društvu Nec odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 3 % jer njihovo sudjelovanje na sastancima CUP nije bilo dokazano, a nema ni dokaza da su oni za njih znali (vidjeti točku 29. ove presude).

136

Iz toga slijedi da je Komisija u ovom slučaju najprije primijenila koeficijent težine povrede od 16 % i da je nakon toga ocijenila tužiteljevo pojedinačno djelovanje te mu je na temelju olakotnih okolnosti odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 3 % zbog toga što njegovo sudjelovanje na sastancima CUP nije bilo dokazano.

137

Tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje tu Komisijinu ocjenu.

138

Kao prvo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisijin pristup koji se sastoji od uzimanja u obzir tužiteljeva nesudjelovanja na sastancima CUP kao olakotne okolnosti nije protivan sudskoj praksi.

139

S jedne strane, valja ponajprije istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da Komisija može uzeti u obzir relativnu težinu sudjelovanja poduzetnika u povredi i osobite okolnosti predmeta bilo prilikom ocjene težine povrede u smislu članka 23. Uredbe br. 1/2003 ili prilikom prilagodbe osnovnog iznosa s obzirom na olakotne ili otegotne okolnosti. Dodjeljivanje takvog izbora Komisiji u skladu je sa sudskom praksom navedenom u točki 132. ove presude zato što ona u svakom slučaju zahtijeva da se prilikom određivanja iznosa novčane kazne uzme u obzir pojedinačno djelovanje predmetnog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 104. i 105. i od 26. siječnja 2017., Laufen Austria/Komisija, C‑637/13 P, EU:C:2017:51, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

140

Stoga, čak i pod pretpostavkom da točke 135. do 138. presude od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674), i točke 62., 63. i 65. do 67. presude od 10. listopada 2014., Soliver/Komisija (T‑68/09, EU:T:2014:867) idu u prilog tužiteljevu stajalištu prema kojem se njegovo nesudjelovanje na sastancima CUP moralo uzeti u obzir prilikom utvrđivanja koeficijenta težine povrede, a ne kao olakotna okolnost, taj pristup nije potkrijepljen sudskom praksom Suda navedenom u točki 139. ove presude, koja je potvrđena nakon donošenja navedenih presuda Općeg suda. Naime, iz te sudske prakse proizlazi da Komisija raspolaže marginom prosudbe pri uzimanju u obzir pojedinačnog djelovanja pojedinog poduzetnika u bilo kojem od tih stadija izračuna iznosa novčane kazne.

141

Valja dodati da na temelju načela jednakog postupanja, u smislu sudske prakse navedene u točki 99. ove presude, razlike između poduzetnika koji su sudjelovali u istom zabranjenom sporazumu, osobito u pogledu zemljopisnog opsega njihovih udjela, ne moraju nužno biti uzete u obzir prilikom određivanja koeficijenata „težina povrede” i „dodatni iznos”, radi ocjene težine povrede. Te razlike mogu biti uzete u obzir i u nekom drugom stadiju izračuna visine novčane kazne, kao što je to prilikom prilagodbe osnovnog iznosa s obzirom na olakotne i otegotne okolnosti, na temelju točaka 28. i 29. Smjernica iz 2006.

[omissis]

145

Kao drugo, valja istaknuti da se ne može prihvatiti navod tužitelja da ga je Komisija smatrala odgovornim za povredu „koju nije počinio”.

146

U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da tužitelj ne zahtijeva poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se njome utvrđuje njegova odgovornost za predmetnu povredu, nego u dijelu u kojem mu se izriču novčane kazne.

147

Nadalje, valja istaknuti da tužiteljevo nesudjelovanje na sastancima CUP ni na koji način ne mijenja činjenicu da je tužitelj sudjelovao u povredi iste vrste i istog zemljopisnog opsega poput one drugih sudionika u zabranjenom sporazumu.

148

Naime, kao što proizlazi iz točaka 12. i 13. ove presude, predmetni zabranjeni sporazum bio je organiziran putem multilateralnih sastanaka koji su se održavali na razini rukovodećih kadrova na razini prodaje i na razini uprave kao i putem ad hoc bilateralnih i trilateralnih kontakata između stranaka. Navedeni višestrani sastanci, koji su se održavali jednom mjesečno ili svaka dva mjeseca između 1998. i 2012., bili su redom organizirani pod nazivima „sastanci ECC”, „sastanci ATC”, „sastanci MK” i „sastanci CUP”. Sastanci CUP bili su sastanci koji su se održavali usporedno sa sastancima MK, kao dodatak tim sastancima, i bili su „neslužbeni sastanci” sastanaka MK, s obzirom na to da su u pravilu bili organizirani tjedan dana nakon sastanaka MK. Međutim, iako nije dokazano da je tužitelj sudjelovao na sastancima CUP, nesporno je da je tužitelj sudjelovao na drugim sastancima, osobito na sastancima MK.

149

U tom kontekstu, budući da je tužitelj sudjelovao na velikoj većini multilateralnih sastanaka na kojima je bio utanačen predmetni zabranjeni sporazum, sama činjenica da nije sudjelovao na sastancima CUP ne može izmijeniti narav ili zemljopisni opseg njegove povrede. Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da se opseg povrede koja mu je stavljena na teret razlikuje od opsega povrede koja se stavlja na teret drugim sudionicima u zabranjenom sporazumu.

150

Naposljetku, što se tiče koeficijenta težine koji je primijenjen u pobijanoj odluci, valja podsjetiti na to da se, kao opće pravilo, udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % (vidjeti točku 21. Smjernica iz 2006.). Nadalje, kako bi odlučila o udjelu vrijednosti prihoda od prodaje koji se u danom slučaju treba razmotriti unutar tog ograničenja od 30 %, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što su narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne (točka 22. Smjernica iz 2006.). Budući da se najteža ograničenja tržišnog natjecanja, kao što su horizontalni sporazumi o određivanju cijena, trebaju strogo sankcionirati, udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir za takve povrede u pravilu se nalazi u gornjem dijelu tog raspona (točka 23. Smjernica iz 2006.).

151

U ovom slučaju Komisija je utvrdila koeficijent težine od 16 %, pri čemu je uzela u obzir, s jedne strane, činjenicu da se horizontalni „sporazumi” o usklađivanju cijena po samoj svojoj naravi ubrajaju u najteže povrede članka 101. UFEU‑a i, s druge strane, da se zabranjeni sporazum protezao na cijelo područje EGP‑a (vidjeti točku 26. ove presude). Zato je ta stopa određena u iznosu koji je malo viši od sredine raspona koeficijenta težine, koji može iznositi do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje. U tim okolnostima, uzimajući u obzir narav i zemljopisni opseg povrede, ne može se smatrati da koeficijent težine od 16 % nije prikladan ili da je previsok s obzirom na težinu povrede koju je počinio tužitelj, samo zato što nije sudjelovao na sastancima CUP.

152

Iz svega navedenog proizlazi da činjenica da je Komisija u ovom slučaju primijenila koeficijent težine od 16 % za sve sudionike u zabranjenom sporazumu i da je uzela u obzir tužiteljevo nesudjelovanje na sastancima CUP tako što mu je odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne na temelju olakotnih okolnosti ne može činiti povredu ni članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 ni načela osobne odgovornosti.

153

Slijedom navedenog, drugi tužbeni razlog valja odbiti.

[omissis]

156

Podredno, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da iskoristi svoju neograničenu nadležnost kako bi ponovno izračunao odnosno smanjio iznos novčanih kazni koje su mu izrečene. Tužitelj tvrdi da novčane kazne treba ponovno izračunati, s jedne strane, tako da se u tom izračunu koristi prosjek prihoda od prodaje koje je on ostvario u EGP‑u tijekom cijelog razdoblja povrede za koje su dostupni podaci i, s druge strane, primjenom smanjenja od najmanje 3 % koeficijenta težine povrede.

[omissis]

166

Kao prvo, što se tiče tužiteljeva zahtjeva da Opći sud ponovno izračuna vrijednost prihoda od prodaje relevantnu za izračun osnovnog iznosa novčane kazne, najprije valja istaknuti da tužitelj nije iznio pravu alternativu kriteriju iz točke 13. Smjernica iz 2006., koji je upotrijebila Komisija. Naime, čini se da je razdoblje koje je tužitelj naveo radi utvrđivanja „prosječne” vrijednost prodaje, odnosno od kolovoza 2007. do ožujka 2012., odabrano samo zato što se radi o razdoblju za koje su podaci dostupni.

167

U tim se okolnostima ne može prihvatiti tužiteljev prijedlog glede primjene kriterija za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje koji, s jedne strane, ne nudi nikakvu naznaku da će navedena, tako izračunana vrijednost prihoda od prodaje odražavati njegovu veličinu i gospodarsku moć ili opseg povrede i, s druge strane, ne omogućuje poštovanje načela jednakog postupanja, kao što to uostalom i sam tužitelj priznaje (vidjeti točku 49. ove presude).

168

Kao što proizlazi iz točaka 112. i 113. ove presude, kriterij posljednje pune godine sudjelovanja u povredi primijenjen je u ovom slučaju dosljedno i objektivno u pogledu svih sudionika u zabranjenom sporazumu koji se nalaze u usporedivoj ili identičnoj situaciji. Osim toga, kada je riječ o društvima Elna i Nippon Chemi‑Con, oni su prestali prodavati elektrolitske kondenzatore od tantala prije prestanka svojeg sudjelovanja u povredi te su se zbog toga nalazili u situaciji koja ja različita od situacije sedam drugih sudionika u povredi.

169

Slijedom toga, činjenica da je Komisija upotrijebila neku drugu godinu kako bi utvrdila vrijednost prihoda od prodaje elektrolitskih kondenzatora od tantala društava Elna i Nippon Chemi‑Con u ovom se slučaju objektivno opravdava različitim položajem tih dvaju poduzetnika koji su prestali prodavati tu vrstu kondenzatora prije prestanka svojeg sudjelovanja u povredi. U tom kontekstu, ni Komisija ni Opći sud ne mogu primijeniti istovjetne kriterije na različite situacije a da utvrđena vrijednost prihoda od prodaje ne umanji ekonomsku važnost povrede (vidjeti točke 116. i 118. ove presude).

170

Prema tome, izmjena određivanja vrijednosti prihoda od prodaje relevantne za izračun osnovnog iznosa tužiteljeve novčane kazne, kako je utvrđeno u pobijanoj odluci ne može se opravdati na temelju, među ostalim, jednakosti postupanja i proporcionalnosti.

[omissis]

182

Stoga treba odbiti zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni izrečenih tužitelju i, slijedom toga, tužbu u cijelosti.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: