1

Svojom žalbom, Hércules Club de Fútbol SAD (u daljnjem tekstu: klub Hércules CF) zahtijeva ukidanje rješenja predsjednika Općeg suda Europske unije od 22. ožujka 2018., Hércules Club de Fútbol/Komisija (T‑766/16 R, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2018:170), kojim je taj sud odbio njegov zahtjev za suspenziju primjene Odluke Komisije (EU) 2017/365 od4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je dodijelila Španjolska u korist Valencia Club de Fútbol [SAD], Hércules Club de Fútbol [SAD] i Elche Club de Fútbol [SAD] (SL 2017., L 55, str. 12., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Žalitelj, klub Hércules CF, profesionalni je nogometni klub koji je osnovan 1922. i sudjeluje u španjolskoj drugoj B nogometnoj ligi.

3

U 2012. i 2013. Europska komisija je upozorena na postojanje navodnih državnih potpora koje je Generalitat Valenciana dodijelio u obliku jamstava za bankovne zajmove u korist triju nogometnih klubova Autonomne zajednice Valencije među kojima je i klub Hércules CF.

4

Komisija je 4. srpnja 2016. donijela spornu odluku. U članku 1. te odluke ona je utvrdila u biti da je Kraljevina Španjolska nezakonito dodijelila državne potpore nespojive s unutarnjim tržištem, među ostalim zakladi Fundación Hércules Club de Fútbol (u daljnjem tekstu: zaklada Fundación Hércules), u iznosu od 6143000 eura po osnovi državnog jamstva koje je Instituto Valenciano de Finanzas, financijska institucija u okviru Generalitat Valenciana , dodijelio za bankovni zajam odobren zakladi Fundación Hércules za upis dionica kluba Hércules CF, u kontekstu povećanja kapitala ovog potonjeg. U člancima 2. do 4. sporne odluke Komisija je naložila Kraljevini Španjolskoj da trenutačno i stvarno izvrši povrat predmetne državne potpore od kluba Hércules CF, uključujući kamate tekuće od datuma kad je potpora stavljena ovom potonjem na raspolaganje te da joj dostavi podatke o provedbi te odluke.

5

Žalitelj je tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. studenoga 2016. pokrenuo postupak za, u bitnome, poništenje sporne odluke.

6

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana, žalitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kako bi se suspendirala primjena članka 2. sporne odluke u dijelu u kojem je Komisija odredila povrat predmetne državne potpore od njega.

7

Dana 9. studenoga 2016. predsjednik Općeg suda postavio je žalitelju pitanja radi davanja pisanog odgovora, na koja je on odgovorio istog dana.

8

Rješenjem od 11. studenoga 2016. predsjednik Općeg suda privremeno je, u skladu s člankom 157. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, odobrio suspenziju primjene do donošenja rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite.

9

Dana 11. prosinca 2017. predsjednik Općeg suda pozvao je žalitelja „da pruži aktualne podatke o svojem financijskom stanju potkrijepljene prikladnim pisanim dokazima, uključujući zadnji revidirani financijski izvještaj, kao i bilo koju drugu vrstu relevantnih podatka u vezi s izmjenama koje su uslijedile nakon podnošenja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu”. Žalitelj je 21. prosinca 2017. postupio u skladu s tim zahtjevom. Dana 18. siječnja 2018. Komisija je zauzela stajalište o odgovorima koje je žalitelj pružio.

10

Dana 22. ožujka 2018. predsjednik Općeg suda je donio pobijano rješenje kojim je odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

11

U tu je svrhu predsjednik Općeg suda prije svega ispitao je li pretpostavka glede hitnosti ispunjena. U tom je pogledu on u točki 33. pobijanog rješenja osobito podsjetio na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, u slučaju zahtjeva za suspenziju primjene akta Unije, određivanje zatražene privremene mjere opravdano samo ako akt o kojem se radi predstavlja odlučujući razlog teške i nepopravljive štete na koju se poziva. Dodao je u točki 35. navedenog rješenja da, kada je šteta na koju se poziva financijske naravi, zatražene privremene mjere su opravdane ako bi se pokazalo da bi se, u nedostatku tih mjera, stranka koja ih traži našla u situaciji koja bi dovela u opasnost njezinu financijsku održivost prije donošenja odluke kojom se okončava postupak o meritumu stvari ili u kojoj bi se znatno utjecalo na njezin tržišni udio u vezi s, posebno, njezinom veličinom i prihodom njezina poduzeća kao i eventualno s karakteristikama grupe kojoj pripada.

12

Iz točke 41. pobijanog rješenja proizlazi da je radi dokazivanja da je zatražena suspenzija primjene hitna, žalitelj naveo, s jedne strane, da bi povrat predmetnog iznosa ugrozio njegovu financijsku održivost i time doveo do njegove likvidacije, i, s druge strane, da bi njegova likvidacija imala posljedice nenovčane naravi jer on ne bi više mogao sudjelovati u sportskim natjecanjima, što bi se negativno odrazilo kako na organizatore natjecanja tako i na klubove sudionike, te da bi njegov nestanak doveo do sukoba unutar društva i gospodarskih gubitaka u regiji.

13

Glede toga je predsjednik Općeg suda u točki 42. pobijanog rješenja utvrdio da šteta na koju se žalitelj pozivao jest novčane naravi.

14

Na kraju analize dokaza koje je žalitelj podnio, predsjednik Općeg suda je u biti, u točkama 48. do 53. pobijanog rješenja, zaključio da s obzirom na nedostatnost informacija koje je žalitelj pružio, nije u mogućnosti ocijeniti, može li se radi ispitivanja hitnosti ograničiti na ispitivanje žaliteljeve situacije razmatrane zasebno ili mora uzeti u obzir moguće uloge trećih osoba ili njegovih dioničara. Predsjednik Općeg suda je tako zaključio da uslijed žaliteljeva propusta da prikaže istinitu i cjelokupnu sliku svojeg financijskog stanja, on ne može zaključiti da postoji rizik za njegovu financijsku održivost.

15

Predsjednik Općeg suda je stoga odbio žaliteljev zahtjev za privremenu pravnu zaštitu i ukinuo svoje rješenje od 11. studenoga 2016.

16

Svojom žalbom žalitelj u biti od Suda zahtijeva da:

17

Žalitelj je zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Suda 27. lipnja 2018., podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

18

Zbog spriječenosti potpredsjednika i predsjednice prvog vijeća Suda, predsjednik drugog vijeća Suda određen je 4. lipnja 2018., na temelju članka 13. Poslovnika Suda, da obavlja dužnosti suca privremene pravne zaštite.

19

U svojem odgovoru na žalbu podnesenom tajništvu Suda 20. lipnja 2018., Komisija zahtijeva da se:

20

Rješenjem predsjednika drugog vijeća Suda od 5. srpnja 2018., Hércules Club de Fútbol/Komisija (C‑334/18 P(R)–R, neobjavljeno, EU:C:2018:548), donesenim bez saslušanja drugih stranaka u postupku u skladu s člankom 160. stavkom 7. Poslovnika Suda, primjena sporne odluke suspendirana je, i to do donošenja rješenja do kojeg će doći najranije između onog kojim se završava postupak privremene pravne zaštite i onog kojim se odlučuje o ovoj žalbi.

21

U svojoj žalbi žalitelj je zahtijevao da se suspenzija primjene sporne odluke odredi inaudita altera parte.

22

Na temelju članka 160. stavka 4. Poslovnika Suda, takav se zahtjev mora podnijeti zasebnim aktom, a takav je akt uostalom i podnesen tajništvu Suda, kao što je to istaknuto u točki 17. ovog rješenja.

23

Iz toga proizlazi da je navedeni zahtjev nedopušten zbog toga što je postavljen u žalbi (vidjeti u tom smislu presude od 21. siječnja 1965., Merlini/Visoka vlast, 108/63, EU:C:1965:4, str. 12., i od 17. lipnja 1965., Italija/Komisija, 32/64, EU:C:1965:61, str. 484., kao i rješenje potpredsjednika Suda od 16. lipnja 2016., ICA Laboratories i dr./Komisija, C‑170/16 P(R), neobjavljeno, EU:C:2016:462, t. 21. do 24.).

24

Komisija osporava dopuštenost žalbe kojom se, prema njegovu mišljenju, nastoji ishoditi nova ocjena činjenica koje je Opći sud utvrdio.

25

U tom pogledu valja istaknuti da u okviru svojeg prvog žalbenog razloga žalitelj ističe u biti da je predsjednik Općeg suda pogrešno pretpostavio, s jedne strane, da radi procjene financijskog stanja poduzeća valja uzeti u obzir hipotetske nenaplatne uloge trećih osoba ili manjinskih dioničara, te, s druge strane, da bi se ulozima takvih osoba mogao u ovom slučaju postići iznos iz naloga za povrat.

26

Takvim se žalbenim razlogom nastoji, u biti, dovesti u pitanje dostatnost obrazloženja za utvrđenje iz točke 49. pobijanog rješenja prema kojem žalitelj može raspolagati ulogom treće osobe kako bi pokrio svoje financijske obveze koje proizlaze iz naloga za povrat.

27

No, ustaljena je sudska praksa da utvrđivanje je li obrazloženje rješenja predsjednika Općeg suda nedostatno, jest pravno pitanje na koje se, kao takvo, može pozvati u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljeno, EU:C:2013:866, t. 67.).

28

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je predsjednik Općeg suda povrijedio prava obrane time što je svoj zaključak da njegovo financijsko stanje nije istinito i cjelovito prikazano, zasnovao na navodnoj izmjeni žaliteljeve dioničarske strukture koja uopće nije navedena u okviru postupka pred Općim sudom.

29

No, takva moguća povreda prava obrane pred Općim sudom jest pravno pitanje koje je dopušteno u stadiju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 38.).

30

Iz toga proizlazi da je žalba dopuštena.

31

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe dva žalbena razloga.

32

U okviru svojeg prvog žalbenog razloga, usmjerenog protiv točke 49. pobijanog rješenja, žalitelj prigovara predsjedniku Općeg suda da je svoj zaključak prema kojem informacije koje je on dostavio nisu bile niti potpune niti pouzdane, zasnovao na dvostrukoj predmnjevi. Naime, ovaj potonji je, s jedne strane, pogrešno pretpostavio da radi procjene financijskog stanja poduzeća valja uzeti u obzir hipotetske nenaplatne uloge trećih osoba ili manjinskih dioničara i time zaključiti da osobe voljne uložiti skromna sredstva u poduzeće isto kontroliraju ili pripadaju istoj grupi. S druge strane, žalitelj tvrdi da je čak i pod pretpostavkom da stvaranje takve predmnjeve nije zahvaćeno pogreškom koja se tiče prava, predsjednik Općeg suda je samo, i to pogrešno, pretpostavio da se ulozima takvih osoba mogao postići iznos iz naloga za povrat.

33

Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju. Smatra da je radi ocjene žaliteljeva materijalnog položaja Opći sud s pravom uzeo u obzir sredstva kojima u cjelini raspolaže grupa kojoj ovaj potonji pripada. To je osobito slučaj glede nogometnog kluba čiji ne samo dioničari, već i članovi te simpatizeri imaju interes da klub nastavi obavljati svoje sportske djelatnosti.

34

U točki 28. pobijanog rješenja, predsjednik Općeg suda je osobito podsjetio, s jedne strane, da sudac privremene sudske zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako se utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta interesima stranke koja ih traži, te da su, s druge strane, ove pretpostavke kumulativne, tako da zahtjeve za privremene mjere valja odbiti već i ako jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena. On je u točki 38. pobijanog rješenja također naglasio da sudac privremene pravne zaštite mora raspolagati konkretnim i preciznim navodima, potkrijepljenima detaljnim dokazima u pisanom obliku i ovjerenima, kojima se dokazuje situacija u kojoj se nalazi stranka koja traži privremene mjere i koji omogućavaju ocjenu posljedica koje će najvjerojatnije nastupiti u slučaju nedonošenja traženih mjera, što u načelu zahtijeva od navedene stranke, posebno kad se poziva na nastanak financijske štete, da u prilogu dostavi dokumente koji daju istinitu i cjelokupnu sliku njezine financijske situacije.

35

Potom je predsjednik Općeg suda ispitao je li pretpostavka glede hitnosti ispunjena.

36

U tom je pogledu podsjetio, u točkama 44. do 47. pobijanog rješenja, da radi ocjene materijalnog položaja društva, osobito njegove financijske održivosti, valja uzeti u obzir obilježja grupe društava s kojom je ono povezano preko svoje dioničarske strukture te osobito sredstva kojima ta grupa u cjelini raspolaže, a što može suca privremene pravne zaštite navesti na ocjenu da pretpostavka glede hitnosti nije ispunjena unatoč insolventnosti društva žalitelja koja je, razmatrana zasebno, predvidljiva. On je stoga naglasio da težinu navodne štete treba ocijeniti na razini grupe koja se sastoji od fizičkih ili pravnih osoba koje ju kontroliraju ili su njezini članovi, jer podudaranje interesa dotičnog društva i tih osoba opravdava da se interes tog društva za nastavkom obavljanja svoje djelatnosti ne ocijeni neovisno o njihovom interesu za nastavkom njegova postojanja. Dodao je da se ta sudska praksa ne primjenjuje samo na pravne osobe, već i na fizičke osobe koje kontroliraju dotično društvo.

37

Što se tiče primjene te sudske prakse na žaliteljev materijalni položaj, predsjednik Općeg suda je u točkama 48. i 49. pobijanog rješenja istaknuo sljedeće:

38

Valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odluke Općeg suda moraju biti dostatno obrazložene kako bi Sud mogao obavljati svoj nadzor. U tom je pogledu dostatno da je argumentacija jasna i razumljiva te da, s druge strane, njome može obrazložiti zaključak koji želi potkrijepiti (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 18. listopada 2002., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑232/02 P(R), EU:C:2002:601, t. 56., i rješenje potpredsjednika Suda od 19. prosinca 2013., Komisija/Njemačka, C‑426/13 P(R), EU:C:2013:848, t. 66.).

39

Osim toga, iz također ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da Općem sudu ona ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu i da obrazloženje Općeg suda, dakle, može biti implicitno, pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora (rješenje potpredsjednika Suda od 14. lipnja 2016., Chemtura Netherlands/EFSA, C‑134/16 P(R), neobjavljeno, EU:C:2016:442, t. 47. i navedena sudska praksa).

40

Kao što to žalitelj ističe, u ovom slučaju iz točke 48. pobijanog rješenja proizlazi da je on u svojem podnesku od 21. prosinca 2017. naveo predsjedniku Općeg suda, i to na njegov poziv iz točke 9. ovog rješenja, da se njegov predsjednik obvezao da će s obzirom na okolnost da iznos plaća određenih igrača premašuje žaliteljeve prihode, pokriti ulozima pojedinaca manjak koji je zabilježen u tom pogledu.

41

Kao što je to u biti naveo predsjednik Općeg suda u točki 49. pobijanog rješenja, iako ova izjava žaliteljeva predsjednika doduše dokazuje okolnost da je ovaj potonji u mogućnosti raspolagati, u ograničenoj mjeri, ulogom pojedinaca kako bi pokrio manjak u novčanom toku iz navedene izjave, ona sama po sebi i uslijed izostanka drugih razloga u tom pogledu ne dopušta da se radi procjene žaliteljeva materijalnog položaja zaključi da se za takve uloge mora, u skladu sa sudskom praksom koju je predsjednik Općeg suda spomenuo u točkama 44. do 47. pobijanog rješenja i koja je navedena u točki 36. ovog rješenja, smatrati da potječu od grupe društava s kojom je žalitelj povezan preko svoje dioničarske strukture, s obzirom na to da je predsjednik Općeg suda osim toga izričito naglasio u tom pogledu da se radi o ulozima „treće osobe”.

42

Kao što je to žalitelj s pravom istaknuo, takva izjava sama po sebi i uslijed izostanka drugih razloga u tom pogledu, ne dopušta ni da se stvori zaključak da se takvim ulozima pojedinaca, ograničenima na manjak u novčanom toku uzrokovan isplatom plaća sportskom osoblju kluba koji sudjeluje u španjolskoj drugoj B nogometnoj ligi, može postići iznos iz predmetnog naloga za povrat.

43

Stoga valja zaključiti da je pobijano rješenje nedostatno obrazloženo u tom pogledu.

44

Iz toga proizlazi da je prvi žalbeni razlog osnovan.

45

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga, usmjerenog protiv točke 50. pobijanog rješenja, žalitelj ističe da je predsjednik Općeg suda povrijedio prava obrane time što je svoja utvrđenja o navodnim izmjenama u žaliteljevoj dioničarskoj strukturi zasnovao na informacijama kojih nema u spisu Općeg suda i o čijoj relevantnosti stranke nisu bile saslušane.

46

Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju. Nesporno je da žalitelj nije predsjedniku Općeg suda priopćio izmjenu nastalu u njegovoj dioničarskoj strukturi. U tom pogledu nije relevantna okolnost je li taj element uzet u obzir radi ispitivanja žaliteljeve financijske održivosti.

47

Načelo kontradiktornosti dio je prava obrane. Ono se primjenjuje u svakom postupku koji može dovesti do odluke institucije Unije koja osjetno utječe na interese neke osobe. Sudovi Unije osiguravaju da se načelo kontradiktornosti poštuje pred njima i da ga oni sami poštuju (presuda od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 50. i 51. kao i navedena sudska praksa).

48

Tako je Sud već presudio da bi osnovno pravno načelo bilo povrijeđeno ako bi se sudska odluka temeljila na činjenicama i dokumentima o kojima same stranke ili jedna od njih nisu bile u mogućnosti zauzeti stajalište (vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 52. kao i navedenu sudsku praksu).

49

Što se u ovom slučaju tiče razmatranja predsjednika Općeg suda o mogućoj promjeni u žaliteljevoj dioničarskoj strukturi, točke 50. do 52. pobijanog rješenja glase kako slijedi:

50

Glede toga, iz točke 50. pobijanog rješenja, a osobito iz korištenja izraza „čini se”, proizlazi da je svoj zaključak o navodim promjenama u žaliteljevoj dioničarskoj strukturi predsjednik Općeg suda zasnovao na elementima koji se nisu nalazili u spisu Općeg suda, jer je Komisija u tom pogledu navela u svojem odgovoru na žalbu da je ta promjena u dioničarskoj strukturi bila „spomenuta u ondašnjem tisku”.

51

Osim toga, nesporno je da unatoč okolnosti da je na takvim elementima zasnovan zaključak predsjednika Općeg suda prema kojem žalitelj nije prikazao istinitu i cjelokupnu sliku svojeg financijskog stanja, strankama nije bilo omogućeno da zauzmu stajalište o postojanju i relevantnosti takvih elemenata čime je prekršeno načelo kontradiktornosti.

52

Iz toga proizlazi da je drugi žalbeni razlog također osnovan.

53

Imajući u vidu prethodna razmatranja, pobijano rješenje valja ukinuti.

54

Na temelju članka 61. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, kad Sud ukida odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. Ta se odredba primjenjuje i na žalbe koje se podnose u skladu s člankom 57. drugim stavkom tog statuta (rješenje potpredsjednika Suda od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 59., i rješenje potpredsjednika Suda od 18. listopada 2016., EMA/Pari Pharma, C‑406/16 P(R), neobjavljeno, EU:C:2016:775, t. 49.).

55

Budući da se u predmetu nije mogla donijeti odluka, on se mora u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije vratiti Općem sudu na odlučivanje.

Slijedom navedenog, sudac privremene pravne zaštite rješava: