—

u cijelosti ukine presudu Općeg suda Europske unije od 3. svibnja 2018. u predmetu T-431/12; i

—

naloži tužiteljima u postupku pred Općim sudom da snose žaliteljeve troškove nastale u okviru ove žalbe, kao i troškove postupka pred Općim sudom u predmetu T-431/12.

1.

Žalitelj tvrdi, kao prvo, da izračun uobičajene vrijednosti nije različita metodologija u odnosu na utvrđivanje uobičajene vrijednosti upućivanjem na stvarnu domaću prodaju, s obzirom na to da oboje imaju zajednički cilj najboljeg utvrđivanja uobičajene vrijednosti uzimajući u obzir posebna obilježja svakog slučaja i podatke o troškovima/cijeni koji se s vremenom mijenjaju. Naime, u članku 2. stavcima 1. do 6. navodi se nekoliko okolnosti kojima se opravdava uporaba izračuna uobičajene vrijednosti umjesto uporabe stvarne domaće prodaje u svrhu izračuna dampinške marže od slučaja do slučaja. Ograničavanjem diskrecije institucija Unije da izračunavaju uobičajenu vrijednost tijekom djelomične privremene revizije, dok se u ranijim ispitnim postupcima u istu svrhu koristila stvarna domaća prodaja, institucije Unije lišava se mogućnosti da koriste različite mogućnosti iz članka 2. Temeljne uredbe. S obzirom na bitne razlike u cijeni između vinske kiseline proizvedene prirodnim putem i sintetički, izračun analogne uobičajene vrijednosti u Argentini u Uredbi 626/2012 najbolje je odražavao činjenicu da je argentinski analogni proizvođač proizvodio vinsku kiselinu korištenjem prirodne metode koja je skuplja od sintetičke metode koju je koristio žalitelj.

2.

Kao drugo, žalitelj u prilog svojoj žalbi navodi da su u početnom antidampinškom ispitnom postupku utvrđene dvije kategorije izvoznika: izvoznici koji surađuju, kao što je žalitelj, kojima je odobren tretman tržišnog gospodarstva (u daljnjem tekstu: MET), u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (b) Temeljne uredbe; i proizvođači koji ne surađuju, kojima nije odobren MET i u pogledu kojih su institucije Unije primijenile metodologiju „najboljih raspoloživih podataka” u skladu s člankom 18. Temeljne uredbe. Tijekom djelomične privremene revizije koja je dovela do donošenja Uredbe 626/2012, proizvođačima koji surađuju, kao što je to žalitelj, institucije Unije uskratile su MET i njihova je uobičajena vrijednost utvrđena u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (a) Temeljne uredbe upućivanjem na Argentinu, analognu zemlju koju je odabrala Komisija. Ova kategorija izvoznika nije postojala tijekom početnog ispitnog postupka. Stoga, čak i kad bi svrha članka 11. stavka 9. Temeljne uredbe bila sprečavanje institucija Unije u korištenju izračuna uobičajene vrijednosti umjesto stvarne domaće prodaje tijekom djelomične privremene revizije, quod non, institucije Unije i dalje ne bi bile spriječene u korištenju izračuna uobičajene vrijednosti u odnosu na novu kategoriju izvoznika, koji surađuju, ali im nije odobren MET, koji su se pojavili po prvi put tijekom djelomične privremene revizije.

3.

Napokon, nekoliko utvrđenja u pobijanoj presudi protivno je ustaljenoj sudskoj praksi Unije i WTO-a u pogledu utvrđivanja uobičajene vrijednosti, kao i osiguranja pravedne usporedbe cijena i poštovanja prava obrane izvoznika.