1.1

Na temelju kojih kriterija treba utvrditi je li neki materijal pripremni dizajnerski materijal u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2009/24/EZ ( 1 ) Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa? Mogu li takav pripremni dizajnerski materijal činiti dokumenti u kojima su utvrđeni zahtjevi u pogledu funkcija koje računalni program mora obavljati i rezultata koje mora postići, primjerice, detaljni opisi investicijskih načela ili modela rizika za upravljanje imovinom, uključujući matematičke formule koje treba primijeniti u računalnom programu?

1.2

Mora li materijal, da bi ga se smatralo pripremnim dizajnerskim materijalom u smislu direktive, biti toliko cjelovit i detaljan da u praksi nije potrebno da osoba koja piše kod donosi ikakve neovisne odluke?

1.3

Znači li isključivo pravo na pripremni dizajnerski materijal u smislu Direktive 2009/24 da treba smatrati da je računalni program koji od tog materijala kasnije nastane prilagodba pripremnog dizajnerskog materijala te stoga ovisno djelo za potrebe autorskog prava (članak 4. stavak 1. točka (b) Direktive 2009/24/EZ), ili da su pripremni dizajnerski materijal i softver različiti oblici izražaja istog djela ili da se radi o dvama neovisnim djelima?

2.1

Može li se konzultanta zaposlenog u drugom društvu koji nekoliko godina radi za istog klijenta te koji je, u izvršavanju svojih obveza ili slijedeći upute svojeg poslodavca, razvio računalni program smatrati zaposlenikom [društva-klijenta] u smislu članka 2. stavka 3. Direktive 2009/24/EZ?

2.2

Na temelju kojih kriterija treba utvrditi je li netko zaposlenik u smislu te odredbe?

3.1

Znači li članak 11. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ( 2 ) da mora postojati mogućnost ishođenja sudskog naloga, čak i u situaciji u kojoj su tužitelj i stranka protiv koje se traži izdavanje tog sudskog naloga sunositelji spornog prava intelektualnog vlasništva?

3.2

Ako je odgovor na pitanje 3.1. potvrdan, dovodi li do ikakvog drukčijeg zaključka činjenica da se isključivo pravo odnosi na računalni program, a taj se program ne distribuira niti stavlja na raspolaganje javnosti, nego ga odnosni sunositelj samo koristi za obavljanje svoje djelatnosti?