–

za društvo Ferrari SpA, R. Pansch, S. Klopschinski, A. Sabellek i H. Hilge, Rechtsanwälte,

–

za DU, M. Krogmann, Rechtsanwalt,

–

za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier, W. Mölls i M. Šimerdová, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2008., L 299, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 149.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između društava Ferrari SpA i DU u vezi s brisanjem, zbog nepostojanja stvarne uporabe, dvaju žigova čiji je nositelj društvo Ferrari.

3

Uvodne izjave 6. i 10. Direktive 2008/95 glasile su kako slijedi:

[…]

4

Članak 7. te direktive, naslovljen „Iscrpljenje prava koja proizlaze iz žiga”, predviđao je u stavku 1.:

„Žig ne daje nositelju žiga pravo zabraniti njegovu uporabu za proizvode koji su stavljeni na tržište u [Europskoj uniji] pod tim žigom od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.”

5

Čanak 10. navedene direktive, naslovljen „Uporaba žigova”, u stavku 1. prvom podstavku predviđao je:

„Ako u neprekinutom razdoblju od pet godina od zaključenog postupka registracije nositelj nije stvarno koristio žig u državi članici u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran, ili ako je takva uporaba suspendirana tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina, žig podliježe sankcijama iz ove Direktive, osim ako ne postoje opravdani razlozi za neuporabu.”

6

Članak 12. iste direktive, naslovljen „Razlozi za opoziv”, predviđao je u stavku 1.:

„Žig može biti opozvan ako se u neprekinutom razdoblju od pet godina nije stvarno koristio u državi članici u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran, a ne postoje opravdani razlozi za neuporabu.

Međutim, nitko ne može zahtijevati da se prava nositelja na žig opozovu ako je u razdoblju između isteka petogodišnjeg razdoblja i podnošenja zahtjeva za opoziv došlo do početka ili nastavka stvarne uporabe žiga.

Početak ili nastavak uporabe u razdoblju od tri mjeseca koje prethodi podnošenju zahtjeva za opoziv, a koje je započelo najranije nakon isteka neprekinutoga petogodišnjeg razdoblja neuporabe, ne uzima se u obzir ako su pripreme za početak ili nastavak uporabe počele tek nakon što je nositelj saznao da zahtjev za opoziv može biti podnesen.”

7

Članak 13. Direktive 2008/95, naslovljen „Razlozi za odbijanje ili opoziv ili proglašavanje žiga ništavim vezano za samo neke proizvode ili usluge”, glasio je:

„Kada razlozi za odbijanje registracije ili opoziv ili proglašavanje žiga ništavim postoje u odnosu na samo neke proizvode ili usluge na koje se taj žig primjenjuje ili za koje je registriran, odbijanje registracije ili opoziv ili proglašavanje žiga ništavim obuhvaća isključivo te proizvode i usluge.”

8

Članak 26. Gesetza über den Schutz von Marken und sonstigen Kennzeichen (Markengesetz) (Zakon o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova) od 25. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 3082.) (u daljnjem tekstu: Zakon o žigovima), naslovljen „Uporaba žiga”, propisuje:

„(1)   Ako ostvarivanje prava koja proizlaze iz registriranog žiga ili održavanje registracije ovisi o tome je li se žig upotrebljavao, nositelj žiga ga je morao stvarno upotrebljavati u tuzemstvu za proizvode ili usluge za koje je registriran, osim ako postoje opravdani razlozi za neuporabu.

(2)   Uporaba žiga uz odobrenje nositelja smatra se uporabom od strane nositelja.

(3)   Uporaba žiga u obliku koji odstupa od registracije smatra se uporabom registriranog žiga ako odstupanje ne mijenja razlikovni karakter žiga. Prva rečenica se primjenjuje i ako je žig također registriran u obliku u kojem je korišten.

(4)   Uporabom u tuzemstvu se smatra i stavljanje žiga na proizvode ili njihovo pakiranje ili omot u tuzemstvu, ako je proizvod isključivo namijenjen izvozu.

(5)   Ako je potrebna uporaba unutar pet godina od trenutka registracije, trenutak registracije se, u slučajevima kada se protiv registracije podigne prigovor, zamjenjuje trenutkom okončanja postupka povodom prigovora.”

9

Članak 49. Zakona o žigovima, naslovljen „Opoziv”, propisuje

„(1)   Registracija žiga se briše na zahtjev zbog opoziva ako se žig nije upotrebljavao u skladu s člankom 26. u neprekinutom razdoblju od pet godina nakon dana registracije. Međutim, nitko ne može zahtijevati da se prava nositelja na žig opozovu ako je u razdoblju između isteka petogodišnjeg razdoblja i podnošenja zahtjeva za brisanje žiga došlo do početka ili nastavka uporabe žiga u skladu s člankom 26. Početak ili nastavak uporabe u razdoblju od tri mjeseca koje prethodi podnošenju zahtjeva za brisanje žiga, a koje je započelo najranije nakon isteka neprekinutog petogodišnjeg razdoblja neuporabe, ne uzima se u obzir ako su pripreme za početak ili nastavak uporabe počele tek nakon što je nositelj saznao da zahtjev za brisanje žiga može biti podnesen. […]

[…]

(3)   Ako razlog za opoziv postoji samo za dio proizvoda ili usluga za koje je žig registriran, registracija se briše samo za te proizvode ili usluge.”

10

Članak 115. Zakona o žigovima, naslovljen „Naknadno oduzimanje zaštite”, glasi:

„(1)   Za međunarodno registrirane žigove zahtjev ili tužba za oduzimanje zaštite zamjenjuje zahtjev ili tužbu za brisanje žiga zbog opoziva (članak 49.) […]

(2)   U slučaju podnošenja zahtjeva za oduzimanje zaštite u skladu s člankom 49. stavkom 1. zbog nedovoljne uporabe, umjesto dana registracije relevantan je dan

11

Članak 124. Zakona o žigovima, naslovljen „Odgovarajuća primjena odredaba o učinku međunarodnih žigova koji su registrirani u skladu s Madridskim sporazumom”, određuje:

„Na međunarodno registrirane žigove, čija se zaštita na temelju članka 3. Protokola koji se odnosi na Madridski sporazum proteže na područje Savezne Republike Njemačke, se odgovarajuće primjenjuju članci od 112. do 117., s time da se, umjesto odredaba iz Madridskog sporazuma koje su navedene u tim člancima, primjenjuju odgovarajuće odredbe Protokola koji se odnosi na Madridski sporazum.”

12

Članak 5. stavak 1. Konvencije između Švicarske i Njemačke o recipročnoj zaštiti patenata, dizajna i žigova, potpisane u Berlinu 13. travnja 1892. kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Konvencija iz 1892.) određuje da štetne pravne posljedice koje prema zakonima ugovornih stranaka proizlaze iz činjenice neuporabe žiga u određenom roku, neće nastati ako je došlo do uporabe na području druge ugovorne stranke. [neslužbeni prijevod]

13

Društvo Ferrari je nositelj sljedećeg žiga:

14

Taj je žig registriran 22. srpnja 1987. pri Svjetskoj organizaciji za intelektualno vlasništvo, kao međunarodni žig br. 515107, za sljedeće proizvode iz razreda 12. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen:

„Vozila; uređaji za kretanje kopnom, zrakom ili vodom, osobito automobili i njihovi dijelovi”.

15

Isti je žig 7. svibnja 1990. također registriran pri Deutsches Patent- und Markenamtu (Njemački ured za patente i žigove, Njemačka) kao žig br. 11158448 za sljedeće proizvode iz razreda 12.:

„Kopnena vozila, aerogliseri i brodovi kao i njihovi dijelovi; motori za kopnena vozila; sastavni dijelovi automobila, osobito poluge za vuču, prtljažnici vozila, nosači za skije, blatobrani, lanci za snijeg, deflektori zraka, nasloni za glavu, sigurnosni pojasevi, sigurnosna sjedala za djecu.”

16

Budući da je Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) naložio brisanje, zbog opoziva, dvaju žigova društva Ferrari navedenih u točkama 14. i 15. ove presude (u daljnjem tekstu zajedno: sporni žigovi), s obrazloženjem da tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina društvo Ferrari nije stvarno upotrebljavalo te žigove u Njemačkoj i Švicarskoj za proizvode za koje su bili registrirani, društvo Ferrari je podnijelo žalbu protiv odluka tog suda pred Oberlandesgerichtom Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka).

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je između 1984. i 1991. društvo Ferrari prodavalo model sportskog automobila pod nazivom „Testarossa”, kao i nasljedne modele 512 TR i F512 M do 1996. godine. Tijekom 2014. društvo Ferrari proizvelo je jedini primjerak modela „Ferrari F12 TRS”. Iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je, tijekom razdoblja relevantnog za ocjenu uporabe spornih žigova, društvo Ferrari koristilo te žigove za označavanje rezervnih dijelova i pribora za vrlo skupe luksuzne sportske automobile koji su prethodno prodavani pod tim žigovima.

18

Smatrajući da uporaba žiga ne mora uvijek biti značajna da bi se smatrala stvarnom, i uzimajući također u obzir činjenicu da je društvo Ferrari koristilo sporne žigove za skupe sportske automobile, koji se obično proizvode samo u malom broju, sud koji je uputio zahtjev ne dijeli stajalište prvostupanjskog suda prema kojem opseg uporabe na koji se poziva društvo Ferrari nije dovoljan dokaz stvarne uporabe tih žigova.

19

Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, upitno je treba li uzeti u obzir takve posebnosti u slučaju spornih žigova s obzirom na to da oni nisu registrirani za skupe luksuzne sportske automobile, nego, općenito, za automobile i njihove dijelove. Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi, ako bi trebalo ispitati jesu li se sporni žigovi stvarno upotrebljavali na masovnom tržištu automobila i njihovih dijelova, najprije trebalo zaključiti da takva uporaba nije postojala.

20

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da društvo Ferrari tvrdi da je nakon provjere preprodavalo rabljena vozila označena spornim žigovima. Prvostupanjski sud smatrao je da to ne predstavlja novu uporabu spornih žigova jer su nakon prvog stavljanja na tržište proizvoda koji su bili označeni tim žigovima prava koja je društvo Ferrari imalo na temelju njih iscrpljena i ono ne može zabraniti preprodaju tih proizvoda.

21

Budući da pojam „uporaba radi očuvanja stečenih prava koja proizlaze iz žiga” ne može imati širi opseg od opsega uporabe koja povređuje žig, uporaba koju nositelj tog žiga ne može zabraniti trećim osobama ne može, prema prvostupanjskom sudu, predstavljati uporabu radi očuvanja stečenih prava koja proizlaze iz navedenog žiga. Društvo Ferrari je pak tvrdilo da je prodaja rabljenih vozila označenih spornim žigovima značila novo priznanje predmetnog vozila s njegove strane i da je stoga predstavljala novu uporabu radi očuvanja stečenih prava koja proizlaze iz spornih žigova.

22

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je u okviru glavnih postupaka društvo Ferrari tvrdilo da je isporučilo rezervne dijelove i pribor za vozila označena spornim žigovima i nudilo usluge održavanja tih vozila. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da su u razdoblju od 2011. do 2016. rezervni dijelovi koje je društvo Ferrari stvarno prodavalo za vozila označena spornim žigovima ostvarili prihod od otprilike 17000 eura, što ne predstavlja dovoljnu uporabu za očuvanje prava koja proizlaze iz spornih žigova. Točno je da u svijetu postoji samo 7000 primjeraka automobila označenih spornim žigovima. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne objašnjava male količine rezervnih dijelova koji su prodavani pod spornim žigovima.

23

Iako svjestan sudske prakse proizašle iz presude od 11. ožujka 2003., Ansul (C‑40/01, EU:C:2003:145), sud koji je uputio zahtjev primjećuje, s jedne strane, da iz „Smjernica za ispitivanje žigova Europske unije” (dio C, odjeljak 6., stavak 2.8.) Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) proizlazi da primjena te sudske prakse mora ostati iznimna.

24

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da glavni postupci imaju dodatnu posebnost jer sporni žigovi obuhvaćaju i dijelove automobila, tako da bi primjena sudske prakse proizišle iz presude od 11. ožujka 2003., Ansul (C‑40/01, EU:C:2003:145), imala za posljedicu to da se uporaba spornih žigova za dijelove automobila smatra uporabom tih žigova za automobile, iako se oni već više od 25 godina ne prodaju pod tim žigovima. Osim toga, postavlja se pitanje može li stvarna uporaba žiga proizlaziti iz činjenice da njegov nositelj nastavlja nuditi rezervne dijelove i usluge za proizvode koji su se ranije prodavali pod tim žigom a da se pritom potonji ne koristi za označavanje tih dijelova ili usluga.

25

Što se tiče teritorijalnog opsega uporabe koja se zahtijeva člankom 12. stavkom 1. Direktive 2008/95, sud koji je uputio zahtjev podsjeća da ta odredba zahtijeva uporabu „u [predmetnoj] državi članici”. Naime, pozivajući se na presudu od 12. prosinca 2013., Rivella International/OHIM (C‑445/12 P, EU:C:2013:826, t. 49. i 50.), utvrdio je da je Sud presudio da uporaba žiga u Švicarskoj ne dokazuje stvarnu uporabu žiga u Njemačkoj. Međutim, prema sudskoj praksi Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka), Konvencija iz 1892. ostaje na snazi i moraju je primjenjivati njemački sudovi, uzimajući u obzir članak 351. UFEU‑a. Takva bi primjena ipak mogla stvoriti poteškoće u slučaju njemačkog žiga na koji se, iako ga se ne može izbrisati primjenom njemačkog prava, također ne bi bilo moguće pozvati u prigovoru kako bi se spriječila registracija žiga Unije.

26

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u glavnim postupcima također postavlja pitanje stranke koja mora snositi teret dokazivanja stvarne uporabe žiga. U skladu s njemačkom sudskom praksom, valjalo bi primijeniti opća načela građanskog postupka, što bi značilo da je, također u slučaju zahtjeva za opoziv zbog neuporabe registriranog žiga, tužitelj taj koji snosi teret dokazivanja činjenica na kojima se temelji taj zahtjev, čak i ako je riječ o negativnim činjenicama, poput nepostojanja uporabe žiga.

27

Kako bi se uzela u obzir činjenica da podnositelj zahtjeva za opoziv često nema saznanja o točnim okolnostima uporabe žiga, njemačka sudska praksa nalaže nositelju predmetnog žiga sekundarni teret navođenja da detaljno i opsežno iznese način kako je koristio žig. Nakon što je ta obveza nositelja žiga ispunjena, na stranci koja zahtijeva brisanje tog žiga je da pobije te navode.

28

Posljedica primjene tih načela na sporove u glavnom postupku omogućila bi da se o njima odluči bez nalaganja izvođenja dokaza, s obzirom na to da je društvo Ferrari dovoljno detaljno iznijelo okolnosti uporabe koju je izvršavalo te je također iznijelo i dokaze, dok je DU samo osporavao tvrdnje društva Ferrari a da pritom nije iznio dokaze. Prema tome, treba smatrati da on nije zadovoljio teret dokazivanja. S druge strane, ako bi potonji teret bio na društvu Ferrari kao nositelju spornih žigova, bilo bi potrebno ispitati dokaze koje je ono podnijelo.

29

U tim je okolnostima Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su istovjetna u obama predmetima:

30

Svojim prvim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. i članak 13. Direktive 2008/95 tumačiti na način da za žig registriran za kategoriju proizvoda i rezervnih dijelova od kojih su sastavljeni, kao što su automobili i njihovi dijelovi, treba smatrati da je bio predmetom „stvarne uporabe” u smislu navedenog članka 12. stavka 1. za sve proizvode iz te kategorije i rezervne dijelove od kojih su sastavljeni ako se upotrebljavao na takav način samo za neke od tih proizvoda, poput skupih luksuznih sportskih automobila ili samo za rezervne dijelove ili pribor nekih od tih proizvoda.

31

Kao prvo, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 12. stavkom 1. Direktive 2008/95, žig može biti opozvan ako se u neprekinutom razdoblju od pet godina nije stvarno koristio u državi članici u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran, a ne postoje opravdani razlozi za njegovu neuporabu.

32

Sud je presudio da članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da je žig u „stvarnoj uporabi” ako se rabi sukladno svojoj osnovnoj funkciji, koja se sastoji u jamčenju istovjetnosti podrijetla proizvoda ili usluga za koje je registriran kako bi stvorio ili sačuvao tržište za te proizvode ili usluge, iz čega su isključene uporabe simbolične naravi čiji je jedini cilj osiguranje prava zajamčenih žigom (presuda od 11. ožujka 2003., Ansul, C‑40/01, EU:C:2003:145, t. 43.).

33

Ocjena karaktera stvarnosti uporabe žiga treba se zasnivati na ukupnosti činjenica i okolnosti koje su prikladne za utvrđivanje kakva je doista njegova tržišna uporaba, osobito imajući u vidu onu koja se smatra opravdanom u relevantnom ekonomskom sektoru kako bi se održali ili stvorili dijelovi tržišta u korist proizvoda ili usluga koji su zaštićeni žigom, prirodu tih proizvoda ili usluga, karakteristike tržišta te opseg i učestalost uporabe žiga (presuda od 11. ožujka 2003., Ansul, C‑40/01, EU:C:2003:145, t. 43.).

34

Okolnost da se uporaba žiga ne odnosi na proizvode koji su novo ponuđeni na tržištu, nego na proizvode koji se već prodaju nije takve prirode da bi tu uporabu lišila njezina karaktera stvarnosti ako nositelj isti žig stvarno rabi za rezervne dijelove koji ulaze u sastav ili strukturu tih proizvoda ili proizvoda ili usluga koji se izravno odnose na proizvode koji se već prodaju i koji su namijenjeni zadovoljenju potreba njihovih klijenata (presuda od 11. ožujka 2003., Ansul, C‑40/01, EU:C:2003:145, t. 43.).

35

Iz te sudske prakse proizlazi da činjenica da je nositelj žiga rabio registrirani žig za rezervne dijelove koji čine sastavni dio proizvoda obuhvaćenih tim žigom može predstavljati „stvarnu uporabu” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95 ne samo za same rezervne dijelove nego i za proizvode obuhvaćene navedenim žigom. U tom pogledu nije važno što registracija navedenog žiga ne obuhvaća samo cijele proizvode nego i njihove rezervne dijelove.

36

Kao drugo, iz članka 13. Direktive 2008/95 proizlazi da ako razlog za opoziv, poput onog predviđenog u članku 12. stavku 1. te direktive, postoji samo za neke proizvode ili usluge za koje je taj žig prijavljen ili registriran, opoziv se odnosi samo na dotične proizvode ili usluge.

37

Kada je riječ o pojmu „neki proizvodi ili usluge” iz članka 13. Direktive 2008/95, valja istaknuti da će potrošač koji želi kupiti proizvod ili uslugu iz kategorije proizvoda ili usluga koja je osobito precizno i usko definirana, ali unutar koje nije moguće obavljati značajne podjele, povezati sa žigom registriranim za tu kategoriju proizvoda ili usluga sve proizvode ili usluge koji joj pripadaju, tako da će taj žig ispuniti svoju osnovnu funkciju jamčenja porijekla tih proizvoda ili usluga. U tim okolnostima dovoljno je zahtijevati od nositelja takvog žiga da dokaže stvarnu uporabu svojeg žiga za dio proizvoda ili usluga iz te homogene kategorije (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 42.).

38

S druge strane, što se tiče proizvoda ili usluga okupljenih u okviru široke kategorije, koja se može podijeliti na više samostalnih potkategorija, potrebno je od nositelja žiga registriranog za tu kategoriju proizvoda ili usluga zahtijevati da dostavi dokaz o stvarnoj uporabi svojeg žiga za svaku od tih samostalnih potkategorija jer će se u suprotnome moći opozvati njegova prava na žig za samostalne potkategorije za koje on nije podnio takav dokaz (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 43.).

39

Naime, ako je nositelj žiga registrirao svoj žig za širok raspon proizvoda ili usluga koje bi eventualno mogao prodavati, ali to nije učinio tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina, njegov interes da ima korist od zaštite svojeg žiga u odnosu na te proizvode ili usluge ne može prevladati nad interesom konkurenata da koriste istovjetan ili sličan znak za navedene proizvode ili usluge, odnosno da zatraže registraciju tog znaka kao žiga (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 43.).

40

Što se tiče relevantnog kriterija ili više njih koje treba primijeniti radi utvrđivanja dosljedne potkategorije proizvoda ili usluga koja se može samostalno razmatrati, kriterij svrhe i namjene predmetnih proizvoda ili usluga bitan je kriterij za potrebe definicije samostalne potkategorije proizvoda (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 44.).

41

Stoga je važno konkretno ocijeniti, ponajprije u odnosu na proizvode ili usluge za koje je nositelj žiga podnio dokaz o uporabi svojeg žiga, jesu li oni samostalna potkategorija u odnosu na proizvode i usluge predmetnog razreda proizvoda ili usluga, na način da se poveže proizvode ili usluge za koje je dokazana stvarna uporaba s kategorijom proizvoda ili usluga obuhvaćenih registracijom tog žiga (presuda od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 46.).

42

Iz razmatranja navedenih u točkama 37. do 41. ove presude proizlazi da pojam „određeni tržišni segment”, na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, nije sam po sebi relevantan za ocjenu toga jesu li proizvodi ili usluge za koje je nositelj žiga upotrebljavao taj žig obuhvaćeni samostalnom potkategorijom kategorije proizvoda ili usluga za koje je taj žig registriran.

43

Naime, kao što to proizlazi iz točke 37. ove presude, u tom pogledu jedino je važno pitanje hoće li potrošač, koji želi kupiti proizvod ili uslugu iz kategorije proizvoda ili usluga obuhvaćenih predmetnim žigom, povezati s tim žigom sve proizvode ili usluge koji pripadaju toj kategoriji.

44

Međutim, takva se pretpostavka ne može isključiti samo zato što, u skladu s gospodarskom analizom, različiti proizvodi ili usluge koji su uključeni u navedenu kategoriju pripadaju različitim tržištima ili različitim segmentima tržišta. To je tim više slučaj kada postoji legitimni interes nositelja žiga da proširi svoj raspon proizvoda ili usluga za koje je njegov žig registriran (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 51.).

45

U ovom slučaju, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev navodi da je nositelj žigova o kojima je riječ u glavnom postupku upotrebljavao te žigove za rezervne dijelove i pribor „vrlo skupih luksuznih sportskih automobila”, valja istaknuti, kao prvo, da iz razmatranja navedenih u točkama 40. i 42. do 44. ove presude proizlazi da sama činjenica da se proizvodi za koje se žig upotrebljavao prodaju po posebno visokoj cijeni i, slijedom toga, mogu dolaziti sa specifičnog tržišta nije dovoljna kako bi se smatralo da čine samostalnu potkategoriju razreda proizvoda za koje je taj žig registriran.

46

Kao drugo, točno je da su automobili kvalificirani kao „sportski” snažni automobili te se stoga mogu koristiti u automobilskom sportu. Međutim, riječ je samo o jednoj od mogućih namjena takvih automobila, koji se također mogu upotrebljavati, kao i svako drugo vozilo, za cestovni prijevoz osoba i njihovih osobnih stvari.

47

Međutim, kada proizvodi na koje se žig odnosi imaju, kao što je to čest slučaj, više ciljeva i namjena, ne može se utvrditi postojanje posebne potkategorije proizvoda uzimajući zasebno u obzir svaku svrhu koju ti proizvodi mogu imati jer takav pristup ne bi omogućio dosljedno utvrđivanje samostalnih potkategorija te bi imao za posljedicu pretjerano ograničavanje prava nositelja žiga (vidjeti po analogiji presudu od 16. srpnja 2020., ACTC/EUIPO, C‑714/18 P, EU:C:2020:573, t. 51.).

48

Iz toga slijedi da sama činjenica da su automobili za koje je žig bio upotrebljavan kvalificirani kao „sportski” nije dovoljna da bi se smatralo da spadaju pod samostalnu potkategoriju automobila.

49

Naposljetku, kao treće, pojam „luksuza”, na koji upućuje pojam „luksuzni”, koji upotrebljava sud koji je uputio zahtjev, mogao bi biti relevantan za više vrsta automobila, tako da činjenica da su automobili za koje se žig upotrebljavao kvalificirani kao „luksuzni automobili” također nije dovoljna da bi se smatralo da čine samostalnu potkategoriju automobila.

50

Stoga, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, činjenica da je društvo koje je nositelj žigova o kojima je riječ u glavnom postupku upotrebljavalo te žigove za rezervne dijelove i pribor „vrlo skupih luksuznih sportskih automobila” nije dovoljna za zaključak da je te žigove koristilo samo za dio proizvoda na koje se odnose ti žigovi, u smislu članka 13. Direktive 2008/95.

51

Međutim, iako okolnost da je žig upotrebljavan za proizvode kvalificirane kao „vrlo skupe” ne može biti dovoljna da bi se smatralo da ti proizvodi čine samostalnu potkategoriju proizvoda za koje je taj žig bio registriran, ona je ipak relevantna za ocjenu pitanja je li se taj žig „stvarno upotrebljavao” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

52

Naime, ta okolnost može dokazati da, unatoč relativno malom broju jedinica proizvoda prodanih pod predmetnim žigom, uporaba tog žiga nije bila samo simbolična, nego predstavlja uporabu navedenog žiga u skladu s njegovom bitnom funkcijom, koju, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 32. ove presude, treba kvalificirati kao „stvarnu uporabu” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

53

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 1. i članak 13. Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da žig registriran za kategoriju proizvoda i rezervnih dijelova od kojih se oni sastoje treba smatrati kao da je bio predmetom „stvarne uporabe” u smislu navedenog članka 12. stavka 1. za sve proizvode iz te kategorije i za rezervne dijelove koji ih čine ako je on bio predmetom takve uporabe samo za neke od tih proizvoda, kao što su skupi luksuzni sportski automobili, ili samo za rezervne dijelove ili pribor od kojih se sastoje spomenuti proizvodi, osim ako iz relevantnih činjenica i dokaza ne proizlazi da je potrošač koji želi kupiti iste proizvode njih percipirao kao samostalnu potkategoriju kategorije proizvoda za koje je predmetni žig bio registriran.

54

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 tumačiti na način da nositelj žiga može stvarno upotrebljavati žig kada preprodaje rabljene proizvode koji se prodaju pod tim žigom.

55

Valja istaknuti da je točno da preprodaja rabljenog proizvoda označenog žigom kao takva ne znači da se taj žig „upotrebljava” u smislu sudske prakse navedene u točki 32. ove presude. Naime, navedeni žig bio je upotrijebljen kada ga je njegov nositelj stavio na novi proizvod prilikom prvog stavljanja na tržište tog proizvoda.

56

Međutim, ako nositelj predmetnog žiga stvarno upotrebljava taj žig, sukladno njegovoj osnovnoj funkciji koja se sastoji u jamčenju istovjetnosti podrijetla proizvoda za koje je registriran, prilikom preprodaje rabljenih proizvoda, takva uporaba može predstavljati „stvarnu uporabu” navedenog žiga u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

57

Članak 7. stavak 1. Direktive 2008/95, koji se odnosi na iscrpljenje prava koja proizlaze iz žiga, potvrđuje to tumačenje.

58

Naime, iz te odredbe proizlazi da žig ne daje nositelju žiga pravo zabraniti njegovu uporabu za proizvode koji su već stavljeni na tržište u Uniji pod tim žigom od strane tog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.

59

Iz toga slijedi da se žig može upotrebljavati za proizvode koji su već stavljeni na tržište pod tim žigom. Činjenica da nositelj žiga ne može trećim osobama zabraniti uporabu svojeg žiga za proizvode koji su već stavljeni na tržište pod tim žigom ne znači da ih on sam ne može upotrebljavati za te proizvode.

60

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da nositelj žiga može stvarno upotrebljavati žig kada preprodaje rabljene proizvode koji se prodaju pod tim žigom.

61

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 tumačiti na način da nositelj žiga stvarno upotrebljava žig kada pruža određene usluge koje se odnose na proizvode koji su prethodno prodavani pod tim žigom a da se prilikom pružanja tih usluga taj žig ne upotrebljava.

62

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda navedene u točki 34. ove presude, stvarna uporaba, od strane njegova nositelja, žiga registriranog za određene proizvode, za usluge koje se izravno odnose na proizvode koji se već prodaju i namijenjene su zadovoljavanju potreba klijenata tih proizvoda može predstavljati „stvarnu uporabu” tog žiga u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

63

Međutim, iz iste sudske prakse proizlazi da takva uporaba pretpostavlja faktičnu uporabu predmetnog žiga prilikom pružanja usluga o kojima je riječ. Naime, u slučaju izostanka uporabe tog žiga očito ne može biti riječ o njegovoj „stvarnoj uporabi” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

64

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da nositelj žiga stvarno upotrebljava žig kada pruža određene usluge koje se odnose na proizvode koji su prethodno prodavani pod tim žigom, pod uvjetom da se te usluge pružaju pod navedenim žigom.

65

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 351. UFEU‑a tumačiti na način da dopušta sudu države članice da primijeni konvenciju sklopljenu prije 1. siječnja 1958. ili, za države koje pristupaju Uniji, prije datuma njihova pristupanja, kao što je Konvencija iz 1892., kojom se predviđa da se uporaba žiga registriranog u toj državi članici na državnom području treće zemlje ugovorne stranke te konvencije treba uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja je li se taj žig „stvarno upotrebljavao” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95.

66

Valja istaknuti da, s obzirom na to da se članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 poziva na stvarnu uporabu žiga „u državi članici”, njime se isključuje uzimanje u obzir uporabe u trećoj zemlji, kao što je Švicarska Konfederacija.

67

Međutim, budući da je Konvencija iz 1892. donesena prije 1. siječnja 1958., primjenjuje se članak 351. UFEU‑a. U skladu s drugim stavkom te odredbe, države članice poduzimaju sve odgovarajuće korake za otklanjanje utvrđenih neusklađenosti između sporazuma sklopljenog prije pristupanja države članice i UFEU‑a.

68

Iz toga proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti može li se eventualna neusklađenost između prava Unije i Konvencije iz 1892. izbjeći na način da joj se u najvećoj mogućoj mjeri i uz poštovanje međunarodnog prava pruži tumačenje u skladu s pravom Unije (vidjeti po analogiji presudu od 18. studenoga 2003., Budějovický Budvar, C‑216/01, EU:C:2003:618, t. 169.).

69

U nedostatku mogućnosti usklađenog tumačenja Konvencije iz 1892., Savezna Republika Njemačka dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi se uklonila neusklađenost te konvencije s pravom Unije, po potrebi njezinim otkazivanjem. Međutim, dok čeka takvo ukidanje, članak 351. prvi stavak UFEU‑a ovlašćuje je da nastavi primjenjivati tu konvenciju (vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2003., Budějovický Budvar, C‑216/01, EU:C:2003:618, t. 170. do 172.).

70

Točno je da, kao što je to primijetio sud koji je uputio zahtjev, primjena Konvencije iz 1892. od strane Savezne Republike Njemačke može dovesti do poteškoća s obzirom na to da se na žig registriran u Njemačkoj, iako ga se može zadržati u registru samo na temelju njegove stvarne uporabe na području Švicarske Konfederacije, ne bi bilo moguće pozivati u prigovoru na registraciju žiga Unije jer u slučaju zahtjeva za podnošenje dokaza o stvarnoj uporabi tog žiga podnesenog u postupku povodom prigovora nositelj navedenog žiga ne bi mogao podnijeti takav dokaz samo za područje Unije.

71

Međutim, te su poteškoće neizbježna posljedica neusklađenosti Konvencije iz 1892. s pravom Unije i mogu nestati samo uklanjanjem te neusklađenosti, koju je Savezna Republika Njemačka dužna provesti u skladu s člankom 351. drugim stavkom UFEU‑a.

72

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 351. prvi stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da dopušta sudu države članice da primijeni konvenciju sklopljenu između države članice Unije i treće zemlje prije 1. siječnja 1958. ili, za države koje pristupaju Uniji, prije datuma njihova pristupanja, poput Konvencije iz 1892., kojom se predviđa da se uporaba žiga registriranog u toj državi članici na državnom području te treće zemlje treba uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja je li se taj žig „stvarno upotrebljavao” u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95, sve dok jedna od mjera iz drugog stavka te odredbe ne omogući uklanjanje moguće neusklađenosti između UFEU‑a i te konvencije.

73

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 tumačiti na način da je teret dokazivanja činjenice da se žig „stvarno upotrebljavao”, u smislu te odredbe, na nositelju tog žiga.

74

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu pojašnjava da je, u skladu s općim načelima građanskog postupka koja se primjenjuju u Njemačkoj, u slučaju zahtjeva za opoziv žiga zbog neuporabe teret dokazivanja neuporabe navedenog žiga na tužitelju s obzirom na to da je nositelj tog žiga samo dužan potpuno i detaljno iznijeti način na koji ga je upotrebljavao a da ne treba pružiti o tome dokaz.

75

Treba napomenuti kako je točno da uvodna izjava 6. Direktive 2008/95 navodi, među ostalim, da države članice trebaju zadržati slobodu određivanja pravila postupka u vezi s opozivom žigova stečenih registracijom.

76

Međutim, iz toga se ne može zaključiti da je pitanje tereta dokazivanja stvarne uporabe, u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95, u okviru postupka opoziva žiga zbog neuporabe, takva postupovna odredba koja je u nadležnosti država članica (vidjeti po analogiji presudu od 19. lipnja 2014., Oberbank i dr., C‑217/13 i C‑218/13, EU:C:2014:2012, t. 66.).

77

Štoviše, ako pitanje tereta dokazivanja stvarne uporabe žiga u okviru postupka opoziva zbog neuporabe tog žiga pripada u područje nacionalnog prava država članica, to bi za nositelje žigova moglo rezultirati zaštitom koja je promjenjiva ovisno o zakonu o kojemu je riječ, tako da cilj „jednake zaštite u zakonodavstvima svih država članica”, kako je naveden u uvodnoj izjavi 10. Direktive 2008/95 i u njoj označen kao „temeljni”, ne bi bio postignut (vidjeti po analogiji presudu od 19. lipnja 2014., Oberbank i dr., C‑217/13 i C‑218/13, EU:C:2014:2012, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

78

Također treba podsjetiti na to da je u presudi od 26. rujna 2013., Centrotherm Systemtechnik/OHIM i centrotherm Clean Solutions (C‑610/11 P, EU:C:2013:593, t. 61.), Sud presudio, što se tiče opoziva žiga Unije, da se načelom prema kojem je na nositelju žiga da dokaže njegovu stvarnu uporabu zapravo samo odražava ono što se zahtijeva zdravim razumom i osnovnim zahtjevom učinkovitosti postupka.

79

Sud je iz toga zaključio da je načelno na nositelju žiga Unije na koji se odnosi zahtjev za opoziv da utvrdi stvarnu uporabu tog žiga (presuda od 26. rujna 2013., Centrotherm Systemtechnik/OHIM i centrotherm Clean Solutions, C‑610/11 P, EU:C:2013:593, t. 63.).

80

Međutim, ta razmatranja također vrijede, što se tiče dokaza stvarne uporabe, u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 2008/95, za žig registriran u državi članici.

81

Naime, treba utvrditi da je nositelj osporavanog žiga najsposobniji pribaviti dokaze konkretnih radnji kojima bi potkrijepio tvrdnju da se njegov žig stvarno upotrebljavao (vidjeti po analogiji presudu od 19. lipnja 2014., Oberbank i dr., C‑217/13 i C‑218/13, EU:C:2014:2012, t. 70.).

82

Slijedom toga, na šesto pitanje valja odgovoriti da članak 12. stavak 1. Direktive 2008/95 treba tumačiti na način da je teret dokazivanja činjenice da je žig bio predmet „stvarne uporabe” u smislu te odredbe na nositelju tog žiga.

83

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: