–

za CEVA Freight Holland BV, B. J. B. Boersma, advocaat,

–

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, W. Roels, F. Clotuche‑Duvieusart i M. Kocjan, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 78. i 221. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000. (SL 2000., L 311, str. 17., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Staatssecretaris van Financiën (državni tajnik za financije, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik) i društva CEVA Freight Holland BV (u daljnjem tekstu: CEVA Freight) o zakonitosti određenih poziva na plaćanje carina upućenih tom društvu.

3

Uredba br. 2913/92 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 450/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 2008., L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 245.). Međutim, u skladu s člankom 188. potonje uredbe, kada je riječ o odredbama koje slijede, ta uredba nije primjenjiva na spor u glavnom postupku. Naime, na ovaj spor primjenjuju se odredbe Carinskog zakonika.

4

Članak 29. stavak 1. Carinskog zakonika propisivao je:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice […].”

5

Članak 65. tog zakonika propisivao je:

„Na zahtjev deklaranta carinska tijela mogu dopustiti izmjenu jednog ili više podataka u deklaraciji koju su već prihvatili. Izmjena ne smije imati za posljedicu da se deklaracija odnosi na drugu robu u odnosu na prvotno prijavljenu robu.

Međutim, izmjena se neće dopustiti kad se zahtijeva odobrenje nakon što carinska tijela:

6

Članak 76. stavak 1. navedenog zakonika propisivao je:

„Radi pojednostavnjenja formalnosti i postupaka, a da se istovremeno osigura da se postupci provode na pravilan način, carinska tijela, pod uvjetima propisanima u skladu s postupkom Odbora, odobravaju:

[…]

[…]”

7

Članak 78. istog zakonika propisivao je:

„1.   Carinska tijela mogu, po službenoj dužnosti ili na zahtjev deklaranta, izmijeniti deklaraciju nakon puštanja robe.

[…]

3.   Ako se revizijom deklaracije ili naknadnom provjerom utvrdi da su odredbe, koje uređuju određeni carinski postupak, bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, carinska tijela, u skladu s bilo kojim utvrđenim odredbama, poduzimaju potrebne mjere da bi se slučaj, sukladno novim raspoloživim podacima, uredio.”

8

Članak 201. stavak 2. Carinskog zakonika propisivao je:

„Carinski dug nastaje u trenutku prihvaćanja odnosne carinske deklaracije.”

9

Članak 221. stavci 1. do 3. tog zakonika propisivali su:

„1.   Nakon što se iznos carine proknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.

2.   Ako je iznos carine koji treba platiti naveden, radi ravnanja, u carinskoj deklaraciji, carinska tijela mogu odrediti da iznos neće biti priopćen u skladu sa stavkom 1., osim ako naznačeni iznos carine ne odgovara iznosu koji su oni utvrdili.

Ne dovodeći u pitanje primjenu članka 218. stavka 1. podstavka drugog, ako se iskoristi mogućnost predviđena u prethodnom podstavku, puštanje robe od strane carinskih tijela jednaka je obavještavanju dužnika o proknjiženom iznosu carine.

3.   Obavještavanje dužnika ne provodi se nakon isteka roka od tri godine od dana kad je carinski dug nastao. Rok prestaje teći ulaganjem pravnog lijeka u skladu s člankom 243. za sve vrijeme trajanja tog postupka.”

10

Članak 147. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe br. 2913/92 (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1762/95 od 19. srpnja 1995. (SL 1995., L 171, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 13., str. 115., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), u stavku 1. propisivao je:

„Za potrebe članka 29. Zakonika, činjenica da je roba koja je predmet prodaje deklarirana za puštanje u slobodni promet smatra se dostatnim pokazateljem da je roba bila prodana za izvoz u carinsko područje Zajednice. U slučaju uzastopnih prodaja prije određivanja vrijednosti takav pokazatelj je samo zadnja prodaja koja je dovela do unosa robe na carinsko područje Zajednice ili prodaje koja se dogodila na carinskom području Zajednice prije puštanja robe u slobodan promet.

Kada je prijavljena cijena koja se odnosi na prodaju koja se dogodila prije posljednje prodaje na temelju koje je roba unesena na carinsko područje Zajednice, carinskim tijelima treba na zadovoljavajući način pokazati da se ta prodaja robe dogodila radi izvoza na predmetno carinsko područje.

Primjenjuju se odredbe od članka 178. do članka 181.a.”

11

U svojstvu carinskog zastupnika društvo Ceva Freight je na zahtjev uvoznika podnijelo pojednostavnjene deklaracije za puštanje u slobodan promet u skladu s postupkom iz članka 76. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika.

12

U razdoblju od 1. ožujka do 31. listopada 2010. društvo Ceva Freight podnijelo je takve deklaracije radi puštanja u slobodan promet različitih modela uređaja za reprodukciju audio i video sadržaja. U tu svrhu to društvo je te uređaje razvrstalo u tarifne podbrojeve 84717050 i 85176200 kombinirane nomenklature, s pripadajućom carinskom stopom od 0 %. Carinska tijela pustila su navedene uređaje u slobodan promet ne naplativši na njih uvozne carine.

13

Nakon provjere tih deklaracija 2011. carinski inspektor smatrao je da je uređaje za reprodukciju o kojima je riječ trebalo razvrstati u tarifni podbroj 85219000 kombinirane nomenklature, s pripadajućom carinskom stopom od 13,9 %.

14

Dopisom od 22. veljače 2013. taj inspektor obavijestio je društvo CEVA Freight o svojoj namjeri da naplati carinski dug. U okviru naplate tog carinskog duga inspektor je utvrdio carinsku vrijednost uređaja za reprodukciju na temelju cijene koju je navelo društvo CEVA Freight, tj. cijene po kojoj su uvoznici prodavali uređaje za reprodukciju.

15

Dana 27. veljače 2013. društvo CEVA Freight u svojem odgovoru carinskom inspektoru tražilo je na temelju članka 78. Carinskog zakonika preispitivanje carinske vrijednosti, zahtijevajući da se ona izračuna na temelju nižeg iznosa cijene koju su proizvođači uređaja za reprodukciju sa sjedištem u Aziji naplatili uvoznicima jer se ta cijena također može primijeniti u svrhu izračuna carinske vrijednosti.

16

Taj inspektor izdao je 28. veljače 2013. jedinstveno porezno rješenje koje je obuhvaćalo sve pozive na plaćanje koji su se odnosili na uvozne deklaracije o kojima je riječ. To rješenje društvo CEVA Freight primilo je 4. ožujka 2013.

17

Društvo CEVA Freight zatim je podnijelo prigovor protiv navedenih poziva na plaćanje kojim je ponovilo svoj zahtjev za preispitivanje.

18

Budući da je carinski inspektor, u biti, odbio taj zahtjev, društvo CEVA Freight podnijelo je žalbu Gerechtshofu Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji je presudom od 10. veljače 2016. inspektoru naložio ponovno odlučivanje o zahtjevu za preispitivanje. Državni tajnik zatim je podnio žalbu protiv te presude u kasacijskom postupku Hoge Raadu der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske).

19

Sud koji je uputio zahtjev ističe da nije sporno da društvo CEVA Freight nije imalo sumnje u pogledu ispravnog tumačenja ili primjene članka 147. stavka 1. Provedbene uredbe u vezi s člankom 29. Carinskog zakonika na dan kada je podnijelo svoje carinske deklaracije. Međutim, on navodi da je to društvo ocijenilo da naznaka iznosa cijene uređaja za reprodukciju nije relevantna s obzirom na to da je njihov uvoz bio odobren uz izuzeće od svih carina. Taj sud navodi da je državni tajnik pred njime tvrdio da za provođenje preispitivanja deklaracija u skladu s člankom 78. Carinskog zakonika nije relevantno je li deklarant počinio pogrešku. Samo ako su podaci sadržani u deklaraciji „netočni” ili „nepotpuni” može se provesti njezino preispitivanje.

20

Prema mišljenju tog suda moguće je smatrati, ako su svi podaci sadržani u deklaraciji potpuno točni, da je deklarant vezan podacima koje je prijavio i da mora uzeti u obzir činjenicu da carinska tijela mogu koristiti te podatke bezuvjetno, pa i prilikom provjere iznosa carinskog duga. Međutim, ni materijalne odredbe Carinskog zakonika ili Provedbene uredbe koje se odnose na carinsku vrijednost ni cilj ili svrha tih odredaba nisu se protivili tome da deklarant pruži druge dodatne podatke u svrhu utvrđivanja carinske vrijednosti predmetne robe nakon prihvaćanja carinske deklaracije. U potonjem slučaju sud koji je uputio zahtjev ističe da je, u okolnostima spora kao što je onaj koji se pred njim vodi, porezna uprava bila dužna smanjiti carinsku vrijednost robe neovisno o tome što deklarant nije počinio pogrešku.

21

Usto, društvo CEVA Freight podnijelo je protužalbu i, među ostalim, tvrdi da je Gerechtshof Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) povrijedio članak 221. stavak 3. Carinskog zakonika jer je smatrao da porezno rješenje nije bilo doneseno izvan roka s obrazloženjem da u svrhu izračuna roka zastare koji je predviđen tom odredbom u obzir valja uzeti datum slanja poreznog rješenja, kao što je to predviđeno nacionalnim odredbama koje se primjenjuju u glavnom postupku, a ne datum na koji je dužnik zaprimio rješenje. Stoga se postavlja pitanje je li uvjet iz članka 221. stavka 3. tog zakonika ispunjen, a u skladu s kojim se obavještavanje dužnika mora provesti u roku od tri godine od dana kada je carinski dug nastao, ako tu obavijest dužnik nije zaprimio prije isteka tog roka.

22

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da načine obavještavanja iz članka 221. stavka 1. navedenog zakonika uređuje unutarnji pravni poredak svake države članice. Taj se sud pita je li stoga na državama članicama da utvrde datum na koji se obavijest dužniku smatra dostavljenom ili pravila za određivanje tog datuma ulaze u područje prava Unije. U takvom slučaju, sud koji je uputio zahtjev pita se još treba li u tu svrhu koristiti datum slanja ili datum primitka te obavijesti.

23

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 78. Carinskog zakonika tumačiti na način da, ako deklarant ima mogućnost izbora cijene robe prodane za izvoz na područje Unije koja se može uzeti kao temelj za utvrđivanje njezine carinske vrijednosti, on može, na temelju tog članka 78., tražiti preispitivanje carinske deklaracije koju je podnio radi izmjene prvotno navedene cijene za nižu transakcijsku cijenu kako bi smanjio iznos svojeg carinskog duga.

25

Kako bi se odgovorilo na to pitanje valja podsjetiti da iz članka 29. Carinskog zakonika, kao i iz članka 147. Provedbene uredbe proizlazi da u slučaju uzastopne prodaje robe radi njezina uvoza na carinsko područje Unije uvoznik kao cijenu koja će se uzeti kao osnova za određivanje carinske vrijednosti predmetne robe može izabrati bilo koju od cijena dogovorenih za neku od prodaja, pod uvjetom da carinskim tijelima može dostaviti sve potrebne isprave u vezi s cijenom koju je izabrao (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 27. do 31. i navedenu sudsku praksu).

26

Usto, sukladno članku 65. tog zakonika, na zahtjev deklaranta carinska tijela mogu dopustiti izmjenu jednog ili više podataka u deklaraciji koju su već prihvatili. Iz toga slijedi da deklarant može, konkretno, preispitati cijenu koju je izabrao kao temelj za utvrđivanje carinske vrijednosti predmetne robe.

27

Točno je, kao što to ističe Komisija, kad je riječ o članku 8. stavku 1. točki (a) Direktive Vijeća 79/695/EEZ od 24. srpnja 1979. o usklađivanju postupaka za puštanje robe u slobodni promet (SL 1979., L 205, str. 19.), odredbi koja je u biti istovjetna članku 65. drugom podstavku točki (c) Carinskog zakonika, da je Sud pojasnio da uvoznik, ako je uputio na jednu od cijena koja može biti temelj za utvrđivanje carinske vrijednosti, ne može izmijeniti navedenu deklaraciju nakon što je roba puštena u slobodan promet (presuda od 6. lipnja 1990., Unifert, C‑11/89, EU:C:1990:237, t. 21.).

28

Međutim, iako je prije 1. siječnja 1994. i početka primjene Carinskog zakonika deklarantu bilo zabranjeno izmjenjivati deklaraciju nakon puštanja robe u slobodan promet, članak 78. tog zakonika je od navedenog datuma, međutim, izričito uveo mogućnost da carinska tijela preispitaju deklaraciju na zahtjev deklaranta nakon puštanja robe u slobodni promet (presuda od 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 61. i 62.).

29

Tako članci 65. i 78. Carinskog zakonika predviđaju dva različita sustava koji se primjenjuju prije i nakon puštanja robe u slobodan promet na moguće izmjene podataka uzetih u obzir prilikom određivanja carinske vrijednosti i, posljedično, uvoznih carina (presuda od 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 64.).

30

S jedne strane, taj članak 65. daje pravo samom deklarantu da jednostrano ispravi svoju carinsku deklaraciju sve dok roba nije puštena u slobodan promet. Dodjela tog prava objašnjava se činjenicom da do puštanja robe u promet carinska tijela mogu, po potrebi, lako provjeriti točnost ispravaka fizičkom provjerom robe. Usto, do ispravka može doći, ovisno o slučaju, u trenutku u kojem carinska tijela još nisu odredila iznos uvoznih carina (presuda od 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 65.).

31

S druge strane, članak 78. Carinskog zakonika uspostavlja sustav koji više ograničava. Ovaj članak primjenjuje se nakon puštanja robe u slobodan promet u trenutku kada ta roba više nije dostupna, a uvozne carine su već utvrđene. Stoga se preispitivanje koje zahtijeva deklarant povjerava carinskim tijelima, te se to preispitivanje podvrgava njihovoj ocjeni kako u pogledu načina njegove provedbe tako i ishoda (presuda od 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 66.).

32

Međutim, članak 78. stavak 3. tog zakonika ne razlikuje pogreške ili propuste koji se mogu ispraviti i one koji se ne mogu ispraviti. Pojmove „netočni ili nepotpuni podaci” koji se nalaze u toj odredbi treba tumačiti tako da obuhvaćaju i tehničke pogreške ili propuste materijalne naravi kao i pogreške u tumačenju mjerodavnog prava (presuda od 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 63.).

33

Stoga valja provjeriti sadržavaju li deklaracije koje je podnijelo društvo CEVA Freight netočne ili nepotpune podatke u pogledu cijene robe koja se koristila kao temelj za određivanje carinske vrijednosti te robe.

34

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je cijena koju je navelo društvo CEVA Freight odgovarala prodajnoj cijeni robe koju su primjenjivala društva za čiji je račun društvo CEVA Freight podnijelo deklaracije, te da je stoga ta cijena bila materijalno točna i da svojim zahtjevom društvo CEVA Freight nije imalo namjeru tu cijenu izmijeniti.

35

Međutim, iz spisa također proizlazi da je društvo CEVA Freight pogriješilo u tumačenju primjenjivih propisa kada je u svojim deklaracijama navelo da roba o kojoj je riječ treba biti razvrstana u pogrešan tarifni podbroj.

36

Takva pogreška očito je utjecala na izbor transakcijske vrijednosti te robe, tj. stvarno plaćene ili plative cijene za robu koja se prodaje radi izvoza u Uniju, koja se može uzeti kao temelj za određivanje njezine carinske vrijednosti u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika i člankom 147. Provedbene uredbe.

37

Naime, na dan podnošenja tih deklaracija društvo CEVA Freight pogrešno je smatralo da je predmetnu robu trebalo klasificirati u tarifni podbroj za koji je predviđena carina od 0 % i da stoga transakcijska vrijednost te robe nema utjecaja na iznos njegova carinskog duga. Stoga je na temelju takvog pogrešnog tumačenja Carinskog zakonika i, konkretno, određivanja relevantnog tarifnog podbroja društvo CEVA Freight navelo cijenu koju je trebalo koristiti kao temelj za određivanje carinske vrijednosti. Iz spisa kojim Sud raspolaže jasno proizlazi da, da je društvo CEVA Freight na dan podnošenja deklaracija o kojima je riječ pravilno protumačilo primjenjivi tarifni podbroj s pripadajućom carinom od 13,9 %, ono bi navelo nižu transakcijsku vrijednost u svrhu smanjivanja iznosa svojeg carinskog duga.

38

Međutim, u slučaju u kojem zbog takvog pogrešnog tumačenja primjenjivih propisa deklarant za robu koja je bila predmet uzastopnih prodaja navede višu transakcijsku vrijednost kao osnovu za utvrđivanje njezine carinske vrijednosti, ta pogreška ne može se smatrati odabirom koji je po definiciji namjeran (vidjeti u tom smislu presudu 20. listopada 2005., Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 69.).

39

Stoga, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 32. ove presude, transakcijska vrijednost koju je deklarant, poput onog iz glavnog postupka, naveo u carinskoj deklaraciji predstavlja netočan podatak u smislu članka 78. Carinskog zakonika i daje pravo carinskim tijelima da provedu preispitivanje te deklaracije.

40

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 78. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da, ako deklarant ima mogućnost izbora cijene robe prodane za izvoz na područje Europske unije koja se može koristiti kao temelj za utvrđivanje njezine carinske vrijednosti i ako iz naknadne provjere proizlazi da carinska deklaracija koju je on podnio sadržava pogrešku u carinskoj klasifikaciji predmetne robe koja dovodi do primjene više carine, on može na temelju tog članka 78. zatražiti preispitivanje te deklaracije u svrhu izmjene prvotno navedene cijene za nižu transakcijsku cijenu radi smanjenja svojeg carinskog duga.

41

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 221. stavke 1. i 3. Carinskog zakonika tumačiti na način da omogućuju utvrđivanje dana na koji se obavještavanje dužnika o iznosu carine smatra provedenim u svrhu prekida roka zastare od tri godine za carinski dug i, u slučaju potvrdnog odgovora, treba li u obzir uzeti dan kada su carinska tijela poslala obavijest ili kada je dužnik primio tu obavijest.

42

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da u skladu s člankom 221. stavkom 1. Carinskog zakonika, čim se iznos carine proknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.

43

Zakonodavac Unije namjeravao je uskladiti, u stavku 3. tog članka 221., rok u kojem carinska tijela moraju dostaviti navedenu obavijest i početak tog roka. Međutim, nije pojasnio ni postupke za takvo obavještavanje, ni dan na koji ta tijela moraju intervenirati kako bi se prekinuo navedeni rok. To se objašnjava okolnošću, kao što je to Sud već istaknuo, da se članak 221. stavak 3. Carinskog zakonika primjenjuje samo na obavijest dužniku o iznosu carine te su stoga za njegovu provedbu zadužena samo nacionalna carinska tijela koja su nadležna za provođenje takve obavijesti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2003., Nizozemska/Komisija, C‑156/00, EU:C:2003:149, t. 63. i 64., i presudu od 15. ožujka 2018., Deichmann, C‑256/16, EU:C:2018:187, t. 81.).

44

Stoga, u slučaju u kojem carinski propisi Unije ne predviđaju nikakvu odredbu u pogledu sadržaja pojma „propisani postupci” ili dodjeljuju nadležnost za utvrđivanje navedenih postupaka drugim subjektima, a ne državama članicama i njihovim tijelima, valja smatrati da su ti postupci obuhvaćeni unutarnjim pravnim poretkom država članica i da nacionalna tijela prilikom provedbe tih propisa postupaju u skladu s postupovnim i materijalnim pravilima svojeg nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 52. i 53.).

45

Iz toga slijedi da je na državama članicama da odrede dan na koji se obavještavanje dužnika o iznosu dugovane carine smatra provedenim. U svakom slučaju, kao što je Sud već imao prilike pojasniti, na nadležnim nacionalnim tijelima je da osiguraju obavijest koja će omogućiti osobama odgovornima za plaćanje carinskog duga potpuno poznavanje svojih prava (presuda od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 53.).

46

Naposljetku, valja istaknuti da određivanje postupaka kojima se provodi obavještavanje dužnika o iznosu carine radi prekida roka zastare iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika predstavlja postupovno pravilo čiji je cilj zaštita prava koje osoba, poput društva CEVA Freight, ima na temelju prava Unije, a to je da ga se nakon isteka navedenog roka ne može smatrati obveznim platiti carinu na uvoz robe o kojoj je riječ na carinsko područje Unije.

47

Iz toga slijedi da je na državama članicama da prilikom određivanja dana na koji se obavijest dužniku smatra obavljenom i koji, u skladu s člankom 221. stavkom 3. Carinskog zakonika, podrazumijeva prekid roka zastare, osiguraju da primjenjiva nacionalna pravila, s jedne strane, nisu manje povoljna od onih koja se odnose na slične postupke u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i, s druge strane, da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja su dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presudu od 15. travnja 2010., Barth, C‑542/08, EU:C:2010:193, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

48

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 221. stavke 1. i 3. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da je na državama članicama da utvrde, poštujući načela djelotvornosti i ekvivalentnosti, dan na koji se obavijest dužniku o iznosu dugovanih carina mora provesti kako bi se prekinuo rok zastare od tri godine, nakon čijeg se isteka carinski dug smatra ugašenim.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje: