–

za Belfius Banque SA, D. Blommaert, advocaat, i P. Algrain, avocate,

–

za belgijsku vladu, C. Pochet i P. Cottin, u svojstvu agenata, uz asistenciju F. de Patoula, avocat,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, C. Valero i G. Goddin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Michela Schynsa i društva Belfius Banque SA (u daljnjem tekstu: Belfius), pravnog sljednika društva Dexia Banque Belgique, u pogledu ugovora o zajmu koji je sklopio s Belfiusom radi financiranja instalacije solarnih panela od strane društva Home Vision SPRL.

3

Uvodne izjave 7., 9., 24., 26., 27. i 44. Direktive 2008/48 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Prema njezinu članku 1., svrha Direktive 2008/48 jest usklađivanje određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.

5

Članak 5. te direktive, naslovljen „Informacije prije sklapanja ugovora”, u stavku 6. utvrđuje:

„Države članice osiguravaju da vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebne učinke koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača. Način i stupanj u kojem se pruža takva pomoć, kao i subjekt pružanja takve pomoći, države članice mogu prilagoditi posebnim okolnostima situacije u kojoj se nudi ugovor o kreditu, osobi kojoj se on nudi i vrsti ponuđenog kredita.”

6

Članak 8. te direktive, naslovljen „Obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.”

7

Članak 22. te direktive, naslovljen „Usklađivanje i imperativna narav ove Direktive”, u stavku 1. navodi:

„Ako ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih ovom Direktivom.”

8

Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 60, str. 34. i ispravak SL 2014., L 65, str. 22.) ima za cilj stvaranje europskog tržišta hipotekarnih kredita koje jamči visoku razinu zaštite potrošača.

9

Uvodna izjava 3. Direktive 2014/17 glasi:

„Financijska kriza pokazala je da neodgovorno ponašanje sudionika tržišta može ugroziti temelje financijskog sustava, što dovodi do gubitka povjerenja među svim stranama, osobito među potrošačima, i potencijalno do ozbiljnih socijalnih i gospodarskih posljedica. […]”

10

Člankom 18. stavkom 5. točkom (a) te direktive određuje se:

„Države članice osiguravaju da:

11

Članak 10. loi du 12 juin 1991 relative au crédit à la consommation (Zakon od 12. lipnja 1991. o potrošačkom kreditiranju), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (Moniteur belge od 21. lipnja 2010., str. 38338., u daljnjem tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), propisivao je:

„Vjerovnik i kreditni posrednik obvezni su zatražiti od potrošača koji traži kredit i, prema potrebi, od osoba koje su osobni jamci točne i potpune informacije koje smatraju potrebnima u svrhu procjene njihove financijske situacije i mogućnosti otplate te u svakom slučaju njihovih tekućih financijskih obveza. […]”

12

Člankom 11. stavkom 4. tog zakona bilo je propisano:

„Vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici pružaju potrošaču odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebni učinci koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača.”

13

Članak 15. prvi i drugi stavak tog zakona propisivao je:

„Vjerovnik i kreditni posrednik dužni su u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude ili u koje su uobičajeno uključeni pronaći najprikladniju vrstu i iznos kredita vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita.

Vjerovnik može zaključiti ugovor o kreditu samo ako, vodeći računa o informacijama kojima raspolaže ili kojima bi morao raspolagati, osobito na temelju uvida predviđenog člankom 9. Zakona o Središnjem registru obveza fizičkih osoba po kreditima od 10. kolovoza 2001. i informacijama iz članka 10., razumno procijeni da će potrošač biti u stanju poštovati obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu.”

14

Zakon o potrošačkom kreditiranju stavljen je izvan snage 1. travnja 2015., kad je stupio na snagu code de droit économique (Zakonik o gospodarskom pravu), koji ratione temporis nije primjenjiv na činjenice u glavnom postupku. Tekst članka 15. prvog stavka tog zakona preuzet je u članku VII.75 tog zakonika. Članak VII.77 stavak 2. prvi podstavak tog zakonika ima sličan izričaj kao članak 15. drugi stavak tog zakona.

15

Radi financiranja kupnje solarnih panela i njihove instalacije od strane društva Home Vision M. Schyns je 22. svibnja 2012. sklopio ugovor o zajmu s društvom Dexia Banque Belgique, čiji je pravni sljednik Belfius, iznosa od 40002 eura i u trajanju od deset godina. Taj se zajam trebao vraćati u mjesečnim obrocima od 427,72 eura. Istog dana Belfius je isplatio cjelokupnu ugovorenu svotu M. Schynsu, a on je taj iznos platio društvu Home Vision.

16

U skladu s ugovorom koji su sklopili M. Schyns i Home Vision, potonji se obvezao, s jedne strane, instalirati solarne panele u vrijednosti od 40002 eura i, s druge strane, natrag isplatiti M. Schynsu taj cjelokupni iznos u mjesečnim obrocima od 622,41 eura. Kao protučinidbu M. Schyns je tijekom tih deset godina morao društvu Home Vision ustupiti zelene certifikate za proizvodnju električne energije koja proizlazi iz upotrebe tih panela.

17

Nad društvom Home Vision 5. prosinca 2013. proglašen je stečaj a da nikad nije instaliralo dotične solarne panele. M. Schyns je plaćao mjesečne obroke tijekom četiri godine, do 21. prosinca 2016., datuma na koji se obratio justice de paix du canton de Visé (Mirovni sud za općinu Visé, Belgija) zahtijevajući, prije svega, raskid ugovora o zajmu zbog Belfiusove povrede i oslobađanje od ikakve obveze plaćanja. Podredno je zahtijevao izmjenu tog ugovora smanjenjem ukupnog duga na 20000 eura, plativo u mjesečnim obrocima od 150 eura.

18

M. Schyns, među ostalim, prigovara Belfiusu da mu je pozajmio previsok iznos s obzirom na njegove prihode, povređujući tako članak 10. et seq. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

19

U tom smislu on ističe da na dan sklapanja dotičnog ugovora o zajmu njegovi mjesečni prihodi nisu prelazili 1900 eura i da je uz taj kredit morao otplaćivati još dva hipotekarna zajma u ukupnom mjesečnom iznosu od 421,67 eura.

20

Belfius se protivi zahtjevima M. Schynsa jer tvrdi da nacionalne odredbe na koje se on poziva nisu spojive s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48, koji, prema njegovu mišljenju, teret procjene svrhovitosti kredita stavlja na potrošača i vjerovniku ne nameće opću obvezu pronalaska najprikladnijeg kredita.

21

Sud koji je uputio zahtjev smatra da primjenjive nacionalne odredbe, a osobito članak 15. Zakona o potrošačkom kreditiranju, time što obvezuju vjerovnika da se suzdrži od sklapanja ugovora ako procijeni da potrošač neće moći vratiti zajam, obvezuju vjerovnika da procijeni svrhovitost kredita.

22

U ovom slučaju, s obzirom na visinu njegovih prihoda i već sklopljenih hipotekarnih zajmova, sud koji je uputio zahtjev smatra da je mogućnost vraćanja kredita M. Schynsa bila dvojbena u trenutku sklapanja ugovora.

23

U tim je okolnostima justice de paix du canton de Visé (Mirovni sud za općinu Visé, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prvim pitanjem točkom (a) sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku, koje kreditnim vjerovnicima i posrednicima nalaže da pronađu, u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude, najprikladniju vrstu i iznos kredita, vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita.

25

U skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48, države članice osiguravaju da vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1. tog članka, bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebni učinci koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača.

26

Iako je članak 6. Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zakona, propisa i administrativnih odredbi država članica u vezi s potrošačkim kreditima (COM(2002) 443 final, SL 2002., C 331 E, str. 200.), naslovljen „Prethodna međusobna obveza informiranja i savjetovanja”, u stavku 3. previđao da „[v]jerovnik i eventualno kreditni posrednik iz palete ugovora o kreditu koje nude ili prilikom čijeg sklapanja uobičajeno sudjeluju pronađu onaj tip i ukupan iznos kredita koji je s obzirom na financijsku situaciju potrošača, prednosti i nedostatke predloženog proizvoda i namjenu kojoj kredit služi najprikladniji za potrošača”, ta obveza nije bila preuzeta u konačnoj verziji teksta Direktive 2008/48. Iz toga slijedi da ta direktiva ne nameće državama članicama propisivanje opće obveze vjerovnika da potrošačima predlože najprikladniji kredit.

27

S obzirom na to, iz točke 5.4. izmijenjenog Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 7. listopada 2005. o ugovorima o potrošačkim kreditima kojom se izmjenjuje Direktiva Vijeća 93/13/EZ (COM(2005) 483 final) proizlazi da Europska komisija „i dalje smatra da je vjerovnik obvezan prije sklapanja ugovora ne samo pružiti informacije nego bi potrošaču trebao dati i podrobnija objašnjenja kako bi on mogao donijeti odluku poznajući sve činjenice”, da „potrošač uvijek snosi odgovornost za svoju konačnu odluku o sklapanju ugovora o kreditu” i da je „državama članicama ostavljen veći diskrecijski prostor pri usklađivanju prenošenja propisa sa situacijom na svojim tržištima”.

28

U tom smislu valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 2008/48, kako to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 7. i 9., to da se predvidi, u području potrošačkog kreditiranja, potpuno i obvezatno usklađivanje u čitavom nizu ključnih područja koje se smatra nužnim kako bi se osiguralo da svi potrošači Unije uživaju visoku i jednaku razinu zaštite svojih interesa te kako bi se olakšalo stvaranje učinkovitog unutarnjeg tržišta potrošačkog kreditiranja (presuda od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C‑377/14, EU:C:2016:283, t. 61. i navedena sudska praksa).

29

Iako iz članka 22. stavka 1. te direktive proizlazi da se njome provodi potpuno usklađivanje u smislu da državama članicama nije dopušteno zadržavanje ili uvođenje drugih nacionalnih odredaba koje nisu predviđene tom direktivom (presuda od 12. srpnja 2012., SC Volksbank România, C‑602/10, EU:C:2012:443, t. 38.), posljednja rečenica u članku 5. stavku 6. te direktive državama članicama ostavlja određen manevarski prostor jer one mogu prilagoditi „način i stupanj u kojem se pruža […] pomoć” koju potrošačima moraju pružiti kreditni vjerovnici i, prema potrebi, posrednici.

30

Nadalje, iz članka 5. stavka 6. i uvodne izjave 27. Direktive 2008/48 proizlazi da se, unatoč predugovornim informacijama koje moraju biti pružene u skladu s člankom 5. stavkom 1. te direktive, može dogoditi da potrošač, prije sklapanja ugovora o kreditu, treba dodatnu pomoć prilikom utvrđivanja je li riječ o ugovoru o kreditu koji najbolje odgovara njegovim potrebama i financijskoj situaciji i da države članice moraju osigurati da vjerovnici pružaju takvu pomoć u pogledu kreditnih proizvoda koje nude potrošačima (presuda od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 41.). Osim toga, uvodna izjava 24. Direktive 2008/48 precizira da se potrošaču moraju dati „sveobuhvatne” informacije prije sklapanja ugovora o kreditu.

31

U ovom slučaju nacionalno zakonodavstvo u glavnom postupku, time što predviđa obvezu kreditnog vjerovnika i posrednika da pronađu najprikladniji kredit za potrošačeve potrebe, teži visokoj razini zaštite potonjeg, tako što postavlja cilj zaštite potrošača u predugovornom stadiju.

32

U svakom slučaju, iako je državama članicama ostavljen određen manevarski prostor za definiranje prirode i sadržaja predugovorne pomoći koju kreditni vjerovnici i posrednici moraju pružiti potrošačima, države članice taj manevarski prostor ipak mogu upotrijebiti samo u skladu sa svim odredbama Direktive 2008/48.

33

Tako, prilikom utvrđivanja dodatne pomoći i ne dovodeći u pitanje druge odredbe Direktive 2008/48, države članice mogu odlučiti da se potrošaču mora predstaviti nekoliko načina dodjele kredita. Budući da je profesionalni vjerovnik u najboljoj poziciji utvrditi koji je od kredita u njegovoj ponudi najprikladniji za potrebe potrošača, njegovo je predstavljanje oblik dodatne pomoći.

34

Naime, s jedne strane, informacije koje se daju prije ili istodobno sa sklapanjem ugovora i koje se odnose na uvjete ugovora i posljedice spomenutog sklapanja od temeljne su važnosti za potrošača. Potonji osobito na osnovi tih informacija donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga (presuda od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C‑377/14, EU:C:2016:283, t. 64.). S druge strane, utvrđivanjem najprikladnijeg kredita upotpunjuje se potrošačeva informiranost, tako da može donijeti konačnu odluku poznajući sve činjenice. Naposljetku, obveza pružanja takve informacije ne dovodi u pitanje načelo da je potrošač odgovoran za konačnu odluku o sklapanju ugovora o kreditu koji želi od onih koje mu je vjerovnik predstavio u predugovornom stadiju.

35

Iz prethodno navedenog proizlazi da nacionalno zakonodavstvo koje kreditnim vjerovnicima ili posrednicima nalaže obvezu pronalaska i predstavljanja potrošaču najprikladnijeg kredita za njegove potrebe ne prekoračuje manevarski prostor koji je državama članicama dodijeljen Direktivom 2008/48, uz poštovanje njezinih usklađenih odredaba.

36

Posljedično, na prvo pitanje točku (a) valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku, koje kreditne vjerovnike i posrednike obvezuje da pronađu, u okviru ugovora o kreditu koje uobičajeno nude, najprikladniju vrstu i iznos kredita, vodeći računa o financijskoj situaciji potrošača u vrijeme sklapanja ugovora i o namjeni kredita.

37

Svojim prvim pitanjem točkom (b) i drugim pitanjem, koja valja analizirati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku, koje vjerovnika obvezuje da se suzdrži od sklapanja ugovora o kreditu ako nakon kontrole kreditne sposobnosti potrošača ne može razumno procijeniti da će potonji moći ispuniti obveze iz takvog ugovora.

38

Valja pojasniti da, iako sud koji je uputio zahtjev spominje samo članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48, ta se pitanja u biti odnose na vjerovnikovu provjeru kreditne sposobnosti potrošača predviđenu člankom 8. stavkom 1. te direktive. Stoga valja, kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, tu odredbu uključiti među pravne instrumente Unije za koje sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje od Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2014., Kušionová, C‑34/13, EU:C:2014:2189, t. 45.).

39

U skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 2008/48, države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka.

40

U tom smislu Sud je presudio da je cilj te obveze procjene kreditne sposobnosti potrošača učiniti vjerovnika odgovornim i izbjeći da kredit dodijeli kreditno nesposobnim potrošačima (presuda od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 43.).

41

Predugovorna obveza vjerovnika da procjeni kreditnu sposobnost potrošača, time što se njome žele zaštititi potrošači od rizika prezaduženosti i insolventnosti, doprinosi ostvarenju cilja Direktive 2008/48, kako je naveden u točki 28. ove presude.

42

Valja navesti da Direktiva 2008/48 ne sadržava nikakvu odredbu o ponašanju koje vjerovnik mora usvojiti u slučaju sumnji u kreditnu sposobnost potrošača.

43

U tom kontekstu i kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točki 71. svojeg mišljenja, određivanje obveza koje se mogu odrediti vjerovniku nakon kontrole kreditne sposobnosti ostaje, u pogledu ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni Direktivom 2008/48, u nadležnosti država članica i stoga ne ulazi u njezino područje primjene.

44

Iako, kao što je to navedeno u točki 29. ove presude, Direktiva 2008/48 usklađuje samo određene aspekte pravila država članica o potrošačkom kreditiranju, iz uvodne izjave 44. te direktive proizlazi da bi, s ciljem osiguravanja tržišne transparentnosti i stabilnosti te čekajući daljnje usklađivanje, države članice trebale osigurati da su uvedene odgovarajuće mjere za uređenje ili nadzor vjerovnikâ.

45

Stoga povezati obvezu vjerovnika da provjeri kreditnu sposobnost potrošača s pravnom posljedicom u pogledu ponašanja koje vjerovnik mora usvojiti u slučaju negativne procjene ne ugrožava cilj članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48. Naime, uvodna izjava 26. te direktive ponavlja cilj da se vjerovnici učine odgovornima i da se odvrate od neodgovorne dodjele kredita.

46

Osim toga, Direktiva 2014/17, koja je donesena, kako je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 3., u području stambenih kredita potrošačima nakon međunarodne financijske krize koja je pokazala da neodgovorno ponašanje sudionika na tržištu može ugroziti temelje financijskog sustava, iako je neprimjenjiva ratione temporis i materiae, pokazuje namjeru zakonodavca Unije da osigura odgovornost vjerovnika utvrđivanjem, u njezinu članku 18. stavku 5. točki (a), da države članice osiguravaju da „vjerovnik potrošaču stavlja na raspolaganje kredit samo ako rezultat procjene kreditne sposobnosti ukazuje kako je vjerojatno da će se obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu zadovoljiti na način propisan tim ugovorom”.

47

Stoga obveza vjerovnika predviđena nacionalnim zakonodavstvom da se suzdrži od sklapanja ugovora o kreditu kad ne može razumno procijeniti da će potrošač s obzirom na svoju financijsku i osobnu situaciju moći vratiti kredit u skladu s ugovorom ne ugrožava cilj članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48 niti dovodi u pitanje načelnu odgovornost potrošača za brigu o vlastitim interesima.

48

Iz prethodno navedenog proizlazi da nacionalno zakonodavstvo koje predviđa obvezu vjerovnika da se suzdrži od sklapanja ugovora o kreditu kad utvrdi kreditnu nesposobnost potrošača nije u suprotnosti s Direktivom 2008/48.

49

Posljedično, na prvo pitanje točku (b) i na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 6. i članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku, koje vjerovnika obvezuje da se suzdrži od sklapanja ugovora o kreditu ako nakon kontrole kreditne sposobnosti potrošača ne može razumno procijeniti da će potonji moći ispuniti obveze iz takvog ugovora.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: